Piše: Selma Asotić

Politika u doba budale

Čitav moj komšiluk učlanio se u političke partije. Svaki put kada prođem ulicom, iz avlija najednom istrče novopečeni političari i političarke, zaustavljaju me da mi pričaju o svom stranačkom poslu, mole me da glasam, pozivaju me na nekakve tribine i napominju koji su broj na listama. Davno je prošlo vrijeme kada su u službi faktičke funkcije bila stara dobra ćaskanja o vremenu i isprazni pozdravi. Sada je tu politika. Ne stignem ni riječ izustiti, a već su mi ruke pune nekakvih brošura, i već sam se sita naslušala mudroserija o nekakvoj tradiciji , interesu, održanju, uklanjanju loše vlasti itd.

Svi su poludjeli. I svi su otišlu u politku. Na listama su profesori, domaćice, propali fudbaleri, osrednji glumci, advokati, menadžeri, pjevači, odžačari. Samo još čekam da mi teta iz obližnjeg granapa, uz kilo paradajza ubaci letak na kojem se nalazi njeno nasmiješeno lice, i neka prigodna, obavezno nepravopisna parola, kao što je Hajmo u budučnost. Jer je politika u Bosni i Hercegovini postala upravo to: mahalska razonoda. Uslijed nemogućnosti da shvatimo u kakvom bismo to novom sistemu trebali živjeti, mi smo definiciju demokratije prilagodili vlastitim navikama, pa smo vladavinu naroda shvatili doslovno. Izbori više nisu mehanizam prijenosa suvereniteta na legitimno izabrane predstavnike, već prilika da se vascijela nacija ugura u državni aparat. Izgleda da je dobar dio bh. građanstva lukavo spoznao da je od subordinirane pozicije onog koji bira, puno bolja nadmoćna, nesalomljiva pozicija Svetog Biranog. Kako stvari stoje, 7. oktobra neće imati ko da izađe na biralište jer se kompletna populacija kandidovala.

Što je možda i dobro. Jer bh. birači do sada nikako nisu mogli provariti princip kauzalnosti. Nikako da povežu ono što učine na biralištima sa aktuelnom političkom situacijom. Kao da naše tvrdokorne biračke navike automatizovanog glasanja za svoje nisu direktno izrodile ovo zlo koje nam izjede živote. Kao da se birački listić nakon glasanja magijski dezintegriše i nestane, a ove ljude na vlast, dok mi spavamo, donesu vanzemaljci. Jedino ta nemogućnost praćenja stvari do njenog uzroka, to potpuno zanemarivanje vlastite uloge i udjela u ovom sveopćem rasulu, može objasniti kako su ljudi koji su do juče psovali vlast i započinjali bjesomučne tirade protiv nacionalizma i etnopolitika, danas članovi i kandidati stranaka čiji su programi zasnovani na istom tom nacionalizmu i etnopolitici.

Politički marketing i politička komunikacija u kampanjama za predstojeće lokalne izbore najbolji su pokazatelj nezrelosti našeg tranzicijskog, ubogog sistema. Stranačke parole kao da su pisali desetogodišnjaci na času literarne sekcije. Moj lični favorit je slogan, inače komične, stranke Radom za boljitak Slušaj srce – spasi svoje, jer vrlo koncizno prikazuje naš odnos prema politici: ona je za nas oduvijek bila nešto iracionalno, nešto što je u cjelosti zasnovano na praiskonskom osjećaju plemenske pripadnosti. Zato u Bosni i Hercegovini ne može biti riječi o zdravorazumskom odabiru stranke sa najboljim, najkonkretnijim programom, jer programa nema. Ima samo borbeni poklič i poziv na konsolidaciju redova pred obračun sa svim različitostima koje nam prijete.

Zato i neću glasati na ovim izborima. Jer glasati u ovakvim okolnostima znači odreći se ljudskog dostojanstva kao osnove ljudskih prava i demokratije. Izbori se u ovoj košmarnoj papazjaniji kojekakvih karikatura, u suštini svode na odabir najluckastijeg pajaca. Naivni idealizam i moralističke pouke o građanskoj dužnosti i vrijednosti svakog pojedinačnog glasa u ovakvoj konstelaciji snaga također predstavljaju jedan vid neodgovornosti. Ponestaje nam vremena za zablude. Zgodne parole kako izlaziš na izbore da biraš manje zlo, da glasaš protiv, a ne za nekoga, nisu nikakva legitimna utjeha i ne mogu sakriti činjenicu da su izbori, kao i čitav demokratski eksperiment, u ovom društvu izgubili svaki smisao. Ova predizborna kampanja savršena je prilika da u cjelosti sagledamo svu čudovišnu prirodu sistema čije smo rađanje dobrano potpomogli vlastitom šutnjom i neutemeljenim optimizmom da će svako zlo na koncu, bez našeg uplitanja, samo od sebe izumrijeti. Na ulicama, tinejdžeri-volonteri dosađuju se i đuskaju oko predizbornih štandova uz neki Madonnin hit iz 90-ih. U saobraćajnoj gužvi gmižu reklamna vozila dok iz zvučnika trešte patriotske pjesme. Zgaženi leci na trotoaru, pozivi sirotinji na predizborno druženje i večeru sa načelnikom. Politika kao hobi ili savršen način da se zaradi dobar honorar. Uslijed ovakve trivijalizacije i parodiranja izbora, koji bi trebali biti krajnje ozbiljni jer je i vrijeme krajnje ozbiljno, valjda je jedina časna stvar poništiti glasački listić. Naše lude i klauni, naša karnevalizacija stvarnosti, ne vode do skrivenih istina ni zaboravljenih mudrosti. Oni nas jednostavno otkrivaju u svoj našoj vulgarnoj nezrelosti i neozbiljnosti. A neozbiljni smo u zao čas. I vrijeme će znati kako da kazni budale koje se smijulje, dok sa svih strana prijete đavoli.