Pišu: Aida Hadžimusić i Anes Osmić

Da je voda izvor života naučili smo još u djetinjstvu i, zasigurno, ova tvrdnja ne bi bila tačna da voda, uistinu, nije jedan od četiri elementa, te da ne čini 70% planete i ljudskog tijela. Da nije tako, voda ne bi postala simbolom plodnosti, kretanja i samog života! Bez vode ne bi bilo grčkih priča o čarobnim nimfama, Posejdonu, sirenama, Scili i Haribdi, Odisejevom potovanju… Nadalje, toliko je rituala vezano upravo za vodu; muslimanska svakodnevnica nezamisliva je bez abdesta, jevrejsko ritualno kupanje tevila također. Da Ivan Krstitelj nije uronio Krista u rijeku Jordan, ni kršćani se ne bi danas ritualno prisjećali ovog događaja korištenjem vode. Voda je postala univerzalnim simbolom u svim pričama, upravo jer je tačna davno naučena konstatacija: Bez vode nema života.

Današnjica priča jednu sasvim drugačiju priču o vodi. Pričati danas o vodi, znači govoriti o planeti i njenom očuvanju, te vlastitom opstanku. Da li je vode sve manje? Je li tačna pretpostavka da će se treći svjetski rat voditi zbog vode? Tako je priča o vodi našla svoje mjesto i u našoj svakodnevnici. Voda je danas, nažalost, jedan od uzroka mnogobrojnih glavobolja. Problem vode i njena redukcija povod je ovog istraživanja? U čemu je problem? Kome pripisati odgovornost? Jesu li naši problemi rješivi? Prijeti li nam, uistinu, nestanak vode?

U javnosti vlada mišljenje da su resursi pitke vode u Bosni i Hercegovini neiscrpni, te da ne može doći do nestašice pitke vode. Istina je, pak, nešto drugačija, tvrdi za naš portal Đevad Koldžo – građevinski inžinjer, ekspert za upravljanje vodovodnim sistemima, te vodeći istraživač / projektant Instintuta za hidrotehniku Građevinskog fakulteta u Sarajevu, te ističe da su nažalost, izvorišta pitke vode neravnomjerno raspoređena u prostoru. Tako u određenim područjima vode ima u izobilju, dok je u pojedinim dijelovima naše zemlje ima nedovoljno.

No, svi smo svjesni da je problem rasporeda pitke vode odveć manje bolan problem svakog domaćinstva današnjice. Situacija vode u BiH je, prema riječima eksperta Koldže sljedeća: „Vodovodna preduzeća uslijed loše naplate usluga uglavnom nemaju kadrove, niti sredstva za redovno održavanje sistema, a lokalne vlasti kao njihovi osnivači preko cijene vode kupuju socijalni mir. Nerijetko čujemo i mišljenja da je voda “narodno dobro”, te da se ne smije isključivati, a samim tim ne treba ni plaćati. Mogu se složiti sa ovom  „konstatacijom“  kada se radi o vodi u rijekama ili jezerima, odakle svako može uzeti kantu vode i odnijeti je svojoj kući. Naravno, nikome ne pada napamet tu vodu naplatiti. Potpuno je drugačiji slučaj kada se voda tretira sa hemikalijama, zatim pumpa kroz cjevovode da bi se transportirala do nečijeg stana. U ovom slučaju, kada se voda za piće proizvodi, ona je roba, a roba se mora platiti. U ovako lošoj situaciji veliki broj vodovoda je i sam zapao u neku vrstu letargije i prestao je da radi i one poslove koje bi, realno mogao raditi, kada bi se situacija koliko-toliko popravila. Prije svega, to se odnosi na smanjenje i monitoring gubitaka, gdje mnogi vodovodi koji čak posjeduju i adekvatnu opremu (koju su većinom dobili iz različitih donacija) do sada nisu krenuli u adekvatnu akciju, poslije koje bi određeni broj potrošača imao bolje i urednije snabdijevanje vodom, a što bi trebao biti cilj svakog vodovoda.“

Kada je riječ konkretno o sarajevskom vodovodu koji svima već duže vrijeme zadaje glavobolje naš sagovornik iznosi sljedeće: „Čini se da je veliki dio problema u tome što su gubici odlagani dugo vremena ili se nije reagiralo na pravi način, tako da je sada situacija ovakva kakva jeste. Ono što sam ja, kao neko ko se bavi ovom problematikom zapazio preko medija, jer nisam ni na koji način uključen u rješavanje ovog problema, jeste da Vodovod Sarajevo u svojim izjavama navodi vrijednost gubitaka od 73% do 75% na način kao da je to nečiji, a ne njihov problem. Prema tome, od 100 litara vode koja se uvede u sistem, do potrošača stiže samo 25 do 27 litara. Uz te izjave obično se govori o finansijskim sredstvima koja su im potrebna za zamjenu i izgradnju novih cjevovoda. Na osnovu ovakvih izjava dalo bi se zaključiti da svi gubici vode u Vodovodu Sarajevo spadaju u grupu fizičkih (stvarnih gubitaka) i da nema komercijalnih (prividnih) gubitaka, a svjedoci smo da to nije tako. S druge strane, nikada nisam vidio da je Vodovod Sarajevo izašao pred javnost sa prikazom  strukture svojih gubitaka na način kako je to preporučila Svjetska asocijacija za vode (IWA). Ta metodologija se naziva Vodni bilans i danas je općeprihvaćena u svijetu. Prema preporukama IWA-e gubici i kvaliteta upravljanja vodovodnim sistemom se prikazuje kroz indikatore uspješnosti. Najmjerodavniji indikator uspješnosti je Infrastrukturni indeks gubitaka (ILI). Idealno je da je vrijednost ILI = 1, a za zemlje u razvoju ILI veći od 16 predstavlja katastrofalno loše upravljanje vodovodnim sistemom. U januaru ove godine u Sarajevu sam prezentirao rezultate projekta proračuna Vodnog bilansa u vodovodu Herceg Novi. Prezentaciji su prisustvovala i dva predstavnika Vodovoda Sarajevo i tada su nam rekli da vrijednost indeksa ILI u Vodovodu Sarajevo, prema njihovom proračunu iznosi 28,5! Ako je ovaj podatak tačan onda vam ostavljam da sami donesete zaključak.“

Koldžo, nadalje ističe: „Akcija zamjene cjevovoda o kojoj se stalno priča morala bi biti dokazana brojem pronađenih mjesta curenja po metru predmetnog cjevovoda i vrijednosti gubitaka dobivenih mjerenjem gubitaka. Prije svega, mikrolokacije curenja vode u cjevovodima se mogu pronaći nekom od metoda, a najpoznatija je metoda zvučne detekcije curenja. Tvrdnja da se fizički gubici mogu eliminirati samo zamjenom cjevovoda je jednaka tvrdnji da kada na automobilu pukne guma treba kupiti novi automobil, a ne obratiti se vulkanizeru.“

Na osnovu stručnog mišljenja, iskustva i zvanja, pitali smo gospodina Koldžu kako i na koji način bi se mogli riješiti ovi problemi. „Općenito, prema IWA metodologiji smanjenje gubitaka se započinje opsežnim mjerenjima hidrauličkih parametara i detaljnim proračunom i analizom vodnog bilansa u cijelom vodovodnom sistemu koji je podijeljen na mjerne zone. Nakon toga se vidi koje su najslabije tačke, koja su najlošija područja i koje su vrste gubitaka dominantne. Najprije treba smanjiti komercijalne gubitke, jer se oni mogu za razliku od fizičkih gubitaka potpuno eliminirati. Naravno, istovremeno se mora pokrenuti akcija zvučne detekcije gubitaka i kontinuiranog monitoringa hidrauličkih parametara u svakoj zoni, kako bi se u toku akcije uočile sve promjene.“

Da ne bi bilo sve tako crno, Koldžo navodi i pozitivan  primjer: „Vodovod u Zenici je poslije rata bio u jednakoj situaciji kao vodovod u Sarajevu. Odgovorna lica su pokrenula opsežnu akciju i danas imamo situaciju da vrijednost indeksa  ILI u Vodovodu Zenica iznosi 5, ili ako to baš želite čuti u procentima – neobračunata voda iznosi 30%. Vodovod Zenica i dalje provodi intenzivan monitoring na svom sistemu i na svaku promjenu hidrauličkih parametara reagira.“

Kome pripisati odgovornost. Ko je sve odgovoran? „Svi smo odgovorni, neko manje neko više. Već sam naveo koje su greške vodovoda, naravno tu treba dodati i prevelik broj zaposlenih koji nije adekvatan broju potrošača, i veličini sistema kojim upravljaju. Kriv je i osnivač preduzeća, u ovom slučaju Kanton Sarajevo. Kanton je prije nekoliko godina donio Zakon koji je još uvijek važeći, a prema kojem Vodovod Sarajevo potrošačima koji stanuju u zgradama i snabdijevaju se vodom preko jednog vodomjera, ne može fakturisati više od 7m³ po članu domaćinstva, bez obzira koliko iznosila ta potrošnja. Osim što ta potrošnja pada na teret samog vodovoda, postavlja se i pitanje da li su na taj način diskriminirane ostale grupe potrošača koje nemaju taj povlašteni položaj. Potrošači koji ne plaćaju za potrošnju vode su krivi jer ugrožavaju funkcioniranje vodovoda. Interesantno je da su obično u svim vodovodima najbolje platiše oni koji imaju najmanja primanja, pogotovo penzioneri.“

S obzirom na Vaš višegodišnji inozemni rad, kakva je svijest o vodi kod nas u usporedbi s globalnom slikom i koliko se, uopće, ovdje radi na rješavanju ovog problema? „U razvijenim zemljama težnja je da se potrošnja vode svede na 100 litara po stanovniku na dan. Kod nas se i danas vodovodi računaju na 200 l/s/dan. Naravno, stanovništvo u dijelovima svijeta koje nema dovoljne resurse vode je naučilo da čuva vodu. Ujedinjeni Arapski Emirati su na mnogim mjestima podigli spomenik vodi. Vodni resursi Kraljevine Jordan su manji od resursa općine Konjic, a to matematički znači da na svakog Jordanca pripada samo 78 l/dan vode. Logično je onda da je glavni grad Jordana Amman uložio ogromna sredstva s ciljem smanjenja gubitka u mreži. Svijet se gubicima ozbiljno bavi već decenijama. U tu svrhu su osnovane i organizacije koje se bave ovom problematikom. Ujedinjene Nacije su preko svoje organizacije UNHABITAT oformile u raznim dijelovima svijeta mrežu organizacija za regionalnu suradnju na polju smanjenja gubitaka (GWOPA). Takva jedna organizacija je oformljena i za naš region – jugoistočnu Evropu.  Mreža organizacija lokalne samouprave NALAS također ima radnu grupu koja se bavi ovom problematikom u našem regionu. Evropska Asocijacija za vode (EWRA) redovno organizira sastanke i seminare na kojima se sastaju eksperti iz ove oblasti i razmjenjuju iskustva. Jedan takav kongres je održan i ovog mjeseca u glavnom gradu Bugarske – Sofiji. U razvijenim zemljama se djeci od osnovne škole govori o problemima vodosnabdijevanja, a u našoj zemlji nemamo niti jedan fakultet koji u svom nastavnom programu ima predmet koji se bavi metodologijom smanjenja gubitaka vode u vodovodnim sistemima.“

Uposlenik ste i Instituta za hidrotehniku. Koliko i kako Institut doprinosi poboljšanju cijele ovo situacije? „Institut za hidrotehniku je samostalna, tržišno orijentisana, naučno-istraživačka institucija. Naš najveći kapital su ljudi i njihovo znanje. Institut zapošljava oko 60 ljudi, od čega više od 40 istraživača i projektanata – stručnjaka različitih profila, kako bi odgovorili izazovima tržišta i ponudili multidisciplinarni pristup projektima iz oblasti voda i okoliša. U svom sastavu, Institut ima i neovisnu, tržišno orijentisanu Laboratoriju za ispitivanje kvaliteta voda, kao i Tim za detekciju i mjerenje gubitaka u vodovodnim sistemima. Sa preko 50 godina iskustva u poslovnom okruženju i obrazovnom procesu, Institut je stekao reputaciju zahvaljujući znanju i stručnosti svojih zaposlenih, kvalitetu pružene usluge i pouzdanosti prema svojim partnerima i klijentima. Dokaz tome su i nagrade: Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Nagrada USAID-a za izvrsnost, Nagrada za najbolju svjetsku praksu ECOLINKS – za projekat smanjenja gubitaka vode u Konjicu. Za isti projekat smo dobili  i GRECO nagradu koju sam imao čast skupa sa tadašnjim direktorom Vodovoda u Konjicu, dr. Suadom Špagom, lično primiti u Kairu 2009. godine.“

Prijeti li nam, zaista, nestanak vode u budućnosti? „Mnogi dijelovi svijeta se već suočavaju sa ovim problemom. Čak su u posljednje vrijeme i neki oružani sukobi u Aziji povezani sa kontrolom vodnih resursa. U BiH imamo problem lošeg odnosa prema vodama. Nigdje u svijetu nisam imao priliku da vidim toliko PVC kesa i PET ambalaže u riječnim koritima kao što je to slučaj kod nas. Kada se jedan vodotok zagadi, treba mnogo vremena da se on ponovo očisti. Valjda će se jednoga dana neko pametan sjetiti da donese zakon prema kojem će svi oni koji prodaju proizvode u PET ambalaži biti dužni da istu otkupljuju, odnosno da naplaćuju kauciju, a da najlon-kese budu zabranjene i zamijenjene papirnim ili biološki razgradljivim kesama.“

Šta pojedinac, tj. svaki građanin treba učiniti? Kako se što bolje postaviti prema prijeko potrebnoj vodi? „Svaki pojedinac mora štediti vodu i voditi računa o zaštiti okoliša jer je to dvoje povezano. Imamo odgovornost i prema budućim generacijama koje moraju imati pravo na zdravu i čistu vodu. Kada prođete ulicom i vidite da je pukla cijev neka vam ne bude teško da pozovete Vodovod i obavijestite ih o curenju vode iz sistema. Ako oni ne budu intervenirali isti dan, onda ih pozovite ponovo sve dok ga ne otklone. Voda koja se gubi nije voda Vodovoda već svih nas.“

Voda ipak nije jedini problem. Postavlja se praktično pitanje zašto se i Elektrodistribucija ne bi prilagodila potrošnji vode. Jer ako većina stanovništva u gradu ima redukcije po noći, koliko njih ima priliku tada iskoristiti jeftinu struju za pranje veša ili suđa? Pitali smo direktora Elektroprivrede gospodina Esada Džananovića o ovom problemu, a on nam je u svom odgovoru objasnio sljedeće: 

„Naime, elektrodistributivna djelatnost se  odvija u skladu s Opštim uslovima za isporuku električne energije (Sl. novine FBiH, 35/08). Takođe, za predmetnu problematiku, bitno je pomenuti Tarifne stavove za prodaju električne energije koje je donijela Regulatorna komisija za električnu energiju u FBiH (FERK). Ovim dokumentima, definisani su termini za potrošnju električne energije u domaćinstvima kod kojih se potrošnja mjeri u dvotarifnom režimu (ukoliko postoji dvotarifno brojilo i uređaj za izmjenu tarifa potrošnja se registruje po većim i manjim dnevnim tarifnim stavovima). U zimskom računanju vremena, od 13 do 16 sati i od 22 do 7 sati, potrošnja se registruje u kategoriji manjih tarifnih stavova, a u ljetnom računanju vremena od 14 do 17 i od 23 do 8 sati, a u oba slučaja po manjim dnevnim tarifnim stavovima registruje se potrošnja nedjeljom cijeli dan. Budući da su navedeni dokumenti obavezujući za JP Elektroprivreda BiH, jasno je da od njih ne možemo odstupati.“

No, kako konkretno građani reagiraju na redukcije? Facebook statusi puni su izliva nezadovoljstva. Neki se žale da je nemoguće okupati se ili oprati zube po noći; neko se susreće sa problemom redukcije po danu na poslu, a navečer kod kuće. U anketi koju smo sproveli, 72% ispitanika su odgovorili da su lično pogođeni redukcijama vode. 81% reklo je da su im redukcije ponekad onemogućile normalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti, kao što su pranje ruku, zuba ili kupanje, a 36% je odgovorilo da je to drastično promijenilo njihove svakodnevne navike.

Osim što vode nedostaje, njen kvalitet je također upitan. Stanovnici gotovo svih velikih evropskih gradova mogu se pohvaliti činjenicom kako baš njihova prijestolnica ima najčišću vodu u Evropi, možda jedinu koja je sigurna za piće. O čistoći sarajevske vode nauči se odmah nakon što se nauči i govoriti. No, primjetno je kroz svakodnevnu komunikaciju s prijateljima i porodicom da se dosta ljudi žali na „smeđe naslage“ u čaši vode iz česme. Zbog toga se problem redukcije vode dodatno povećava i pitanjem njene kvalitete. Na pitanje da li smatraju da je kvalitet vode zadovoljavajući, 72% ispitanika je odgovorilo negativno, ali su svi odgovorili da ipak piju vodu iz česme. Nekoliko ljudi je u privatnim razgovorima izrazilo sumnju da je kvalitet vode bio uzrokom brojnih stomačnih problema posljednjih mjeseci.  U anketi je učestvovalo 30ak ljudi i uglavnom su iz Sarajeva.

Svi mi očekujemo kvalitetnu i zdravu vodu u izobilju, ali koliko se zaista sami brinemo o njenoj štednji, i koliko je nas svjesno da je treba štediti onako kako to preporučuje naš sagovornik Koldžo? Na pitanje da li zavrću česmu dok peru zube ili ruke 36% naših ispitanika je odgovorilo negativno.

Gdje smo onda u kontekstu evropske potrošnje vode? Po jednom istraživanju rađenom u Austriji, Austrijanci troše 150 litara pitke vode dnevno po glavi stanovnika i to je neki evropski prosjek. Francuzi troše 112, u Italiji se troši 213 l, a u Indiji, na primjer, 53 l vode dnevno po glavi stanovnika. Na web stranici Vodovoda apeluje se na građane da razumno troše vodu, brižno je čuvaju i štede. Kako je stranica još uvijek u izradi, nismo mogli naći detaljnije informacije u vezi s tim, pa smo kontaktirali gospodina Mirsada Avdića, direktora za ekonomske i pravne poslove Vodovoda, i postavili mu nekoliko pitanja:

Koliko ljudi vode računa o štednji vode u našoj sredini? “U našem društvu ne postoji dovoljno razvijena svijest o potrebi štednje vode, odnosno kompletan odnos prema vodi nije postavljen kako bi trebao. U školi djecu i dalje uče kako je naša država bogata vodom i tako ih u startu usmjeravaju na jedan komotan odnos prema vodi, naše obale rijeka su zatrpane PVC kesama i drugim otpadom, i na kraju, vodovodna mreža u gradu Sarajevu ne obnavlja se ni u približno potrebnom obimu, odnosno ne obezbjeđuju se sredstva za to, te sada tehnički gubici iznose oko 60%. Toliko o nekoj kolektivnoj svijesti. Potrošači koji imaju svoje mjerilo (vodomjer) i plaćaju potrošnju koju samo oni ostvare, uvijek su se racionalnije ponašali u potrošnji. Mislim da je ovdje u pitanju prvenstveno odnos prema trošku, odnosno novčanom izdatku. Potrošači koji stanuju u zgradama kolektivnog stanovanja, gdje se potrošnja mjeri na zajedničkom mjerilu, pa troškovi raspodjeljuju prema broju članova, imaju nešto veću potrošnju. U ovim zgradama je i odnos prema zajedničkim instalacijama nešto „komotniji“, još ima slučajeva da su podrumi poplavljeni, mada je i sa naše strane, raznim upozorenjima, obavijestima i sl., dosta učinjeno, te je sada potrošnja i kod ovih potrošača u najvećem dijelu svedena na prihvatljiv nivo.”

{youtube}v8Ny6UPtLsw{/youtube}

Koja je prosječna potrošnja po stanovniku ili domaćinstvu? Da li je veća/manja u odnosu na svjetske razmjere? ”Prema standardu i opremljenosti većine domaćinstava kod nas, smatra se da je prihvatljiva potrošnja do 5 m³ vode po stanovniku mjesečno. Mi nemamo podatke o broju članova domaćinstava potrošača koji stanuju u individualnim objektima, odnosno koji imaju svoje mjerilo potrošnje vode, ali imamo neke  informacije da se potrošnja kreće oko  5 m³ po članu domaćinstva.

Na kraju power point prezentacije na Vašoj stranici nakon svih navedenih prepreka u normalnom funkcioniranju vodovoda (puknute cijevi, gubici i slično.) piše: “Štedimo vodu!” Šta to tačno znači, kako građani mogu poboljšati ovu situaciju odgovornim odnosom? Kako konkretno možemo voditi računa o štednji vode? “Građani, kao kolektivitet, trebaju prihvatiti činjenicu da, ukoliko želimo smanjiti gubitke vode u  mreži, odnosno njeno dalje neracionalno rasipanje, putem cijene vode treba obezbijediti i sredstva za obnavljanje mreže, ali i druge opreme (rezervoare, bunare, pumpe). A toga trenutno u cijeni vode nema. Naravno, adekvatnom socijalnom politikom treba zaštititi standard ugroženog dijela stanovništva. Nakon ove „prve faze“, kada se i naši pojedinačni izdaci za vodu i odvodnju povećaju, odnosno približe izdacima ostalih komunalnih usluga, nekako  prirodno postane da brižno kontrolišemo ispravnost naših vodovodnih instalacija, odnosno vodu koristimo baš prema stvarnim potrebama.

Odgovor na pitanje kako štedjeti možda su ponajbolje dali Austrijanci u gore pomenutom istraživanju. Navodno se kupanjem potroši 200 l (ako je u pitanju kupka), a tuširanjem samo 70 l. Treba popravljati česme koje kaplju, zalijevati cvijeće uvečer jer tada manje vode ispari, ne uključivati mašinu za suđe ili veš ukoliko je poluprazna. No, ipak svi savjeti ovog svijeta su uzaludni, ako oni ostaju samo u okviru ovog teksta. Voda je izvor života, naše najveće blago. Problem vode je i moj problem. Nema je u izobilju, sve je manje i manje pitke vode: “Šta Ti radiš u vezi s ovim problemom?”