Sarajlija o Beogradu…

Piše: Mirza Softić

Ukoliko živite u dijaspori, tačnije daleko od Balkana, s vremena na vrijeme poželite da ste mnogo bliže dešavanjima s naših prostora, tačnije, proradi balkanština u vama, i onda se zaputite u neki od naših gradova. Ja sam tako, u jednom momentu krize, zbog konstantnog rada, reda i pretjerane discipline, poželio da ne radim ništa barem jednu sedmicu, te da promijenim sredinu. Zatim sam kupio kartu i preko Frankfurta odletio za Beograd, kod svog prijatelja Mateje, koji me, kao i uvijek, sjajno ugostio.

98

Pogled sa Kalemegdana

Kada imate lokalca u bilo kojem gradu, to vam onda uštedi mnogo vremena i para. On tačno zna šta će vam sve pokazati, gdje vas odvesti, šta jesti i šta raditi, jer vas obično dobro poznaje, pa ćete one turističke gluposti zaobići u širokom luku. Lokalac, u ovom slučaju Mateja, i ja smo u narednih šest dana obišli Beograd uzduž i poprijeko, kao da nikad prije toga nisam bio, a ustvari ne znam broja koliko puta sam posjetio naš nekadašnji glavni grad. Prvi put sam se odvažio odmah nakon pada Miloševića, u decembru 2000. godine, kada sam kao sedamnaestogodišnjak sa prijateljem sjeo u autobus sa Dobrinje IV, i došao prijateljici u posjetu, i to za samo 32 KM u oba smjera. Tada je Beograd izgledao tmurno, razvaljeno, neobnovljeno, tužno i prilično jadno, čak i meni, koji sam došao iz još razvaljenijeg i tužnijeg Sarajeva. Cijene su te dvijehiljadite bile vrlo niske, što je davalo određenu draž, ali se to u ovih dvanaest godina, naravno, promijenilo. Sada u Beogradu ne možete živjeti sa prosječnom srpskom platom (mada to nikad i nije bilo moguće u zadnjih 20 godina), tako da se uvijek morate snalaziti sa strane, šta god da radite i koje god da ste struke.

Životu 200 na sat

O Beogradu Bosanci nisu napisali mnogo reportaža u posljednjih dvadeset godina. Beograd je najčešće bio spominjan u negativnom kontekstu, što u vijestima, što u istraživačkim tekstovima, a reportaže se ne mogu sjetiti nijedne. Rijetko ko je pisao o noćnom životu Beograda, o ljubaznosti njegovih građana, o svim obilježjima metropole koje krase ovaj grad. Po mom mišljenju, jedini pravi grad u bivšoj Jugoslaviji, po mnogo čemu je jedinstven. Tu u tri ujutro možete «jesti kašikom», tu u svako doba dana i noći imate nešto zanimljivo, tu imate i folkoteke, ali i džez. Tu imate desetine kilometara dugu biciklističku stazu. Tu imate konzervativne poštovatelje lika i djela Draže Mihailovića, ali i liberalne goste nudističke plaže na Adi. Tu se živi 200 na sat. Tu vas okružuju i radikali i demokrati, i liberali i naprednjaci, i mnogi drugi koji se ne razlikuju mnogo, ali jedno je sigurno; u Beogradu nikad nije dosadno.

6

Pogled sa zgrade BIGZ-a

Prvi dan moje posjete otišli smo na Kalemegdan, s kojeg noću možete vidjeti skoro sve gradske mostove, s izuzetkom Pančevačkog. Pogled koji se pruža sa tvrđave očarava i budi u vama osjećaj da se nalazite u centru svijeta. Kasnijom šetnjom kroz Knez Mihailovu nailazimo na otvorene prodavnice (iako je radno vrijeme u svim evropskim gradovima davno završeno), prepune kafiće, knjižare koje rade do 2 ujutro (to je tek totalni šok nekom ko ovdje dođe prvi put), krcata pozorišta, prepune štandove sa novinama, te momke i djevojke koji dijele predizborne letke. Dobijam jedan od tih letaka na kojem piše šta je sve urađeno u gradu u protekle četiri godine, za vrijeme gradonačelnika Dragana Đilasa. Sve što bi neko apolitičan znao prije toga je da je taj čovjek sjekao platane po bulevarima, da je kršio ljudska prava Roma prebacujući ih iz Karton Cityja[1] daleko od Beograda, te neke druge, manje poznate stvari. Međutim, ono što prosječan apolitičan čovjek takođe može znati, ali jedino ako se potrudi, je da su zasađeni novi platani na tim istim bulevarima, da su Romi dobili smještaj u daleko boljim uslovima, i da su im stari platani podijeljeni za grijanje, da je nabavljeno stotine vozila gradskog prevoza, da je otvoreno nekoliko obdaništa i osnovnih škola, itd. Nove platane su platili mahom građani, biznismeni, firme i drugi koji su željeli kupiti platan za Beograd, tako da Grad ništa nije morao odvajati za to. U toku je izrada dokumentacije za gradnju metroa, koji je Beogradu prijeko potreban, a Đilas je dogovorio da francuske firme finansiraju papirološki dio, a da Beograd kupi francuske vozove. Metro bi u Beogradu bio izlaz iz mraka za javni prevoz, pa bi konačno grad prodisao. Današnja situacija ne govori u prilog jednom velegradu, jer su tramvaji i autobusi često u vrlo lošem stanju, što svjedoči i video koji sam snimio za tu priliku, a koji se nalazi ispod. Dok ovaj tramvaj gravitacijom ide niz Stari Grad, i koči svakih dvije – tri sekunde, putnici se ponašaju kao da se ništa ne dešava, što dovoljno govori o tome da su ljudi navikli na svakakve gluposti. Takođe, vrlo zanimljiva, ali i malo poznata činjenica je da Beograd ima jednu metro stanicu, na kojoj saobraća Beo voz, a koja je izrađena za vrijeme, nećete vjerovati, Slobodana Miloševića.

Ipak, vozni park gradskog prevoza se obnavlja, kupuju se nova vozila i to dovoljno govori o namjeri da se takvo nešto promijeni. Poredeći sa Sarajevom, gdje je Gras skoro 100% svojih vozila dobio kao donaciju, a usto ima duplo skuplju kartu, nameće se zaključak da nešto definitivno ne štima kod nas.

Krčme duž obale Save

Naredni dan smo posjetili Adu Ciganliju. Prevrućih 27 stepeni, za ovo doba godine, natjerali su kupače na plaže,  a vlasnike kafića i restorana na obnovu i rad. Svi redom su bili otvoreni, sa tradicionalno sjajnom balkanskom hranom i pićima. Kako je dan odmicao, i kako se bližila noć, počeli smo razmišljati o bijegu od najezde komaraca. Šetnja do centra grada se odužila, ali definitivno isplatila. Na preporuku zajedničkog prijatelja Ivana, Mateja i ja odlučismo, sa još jednom prijateljicom, prošetati obalom Save, nailazeći usput na nevjerovatne kombinacije starih brodova i novih splavova. Od nasukanog, potpuno pustog broda, preko bicikl – servisa starinskog izgleda, krčmi i močvarnih prizora, pa sve do tek izlegle zmije – sve smo to vidjeli na putu do centra. Most na Adi koji je tek obnovljen daje Beogradu noćni sjaj kakav nikad dosad nije imao, te toplu proljetnu noć čini predivnom.

1

Obnovljeni Most na Adi

Kao vrhunac večeri, odlučismo se na kasnu večeru u restoranu Kuhinja na Voždovcu. Iako smo stigli oko 11 sati naveče, restoran je bio pun, a na meniju desetine jela, od morskih do kontinentalnih specijaliteta, a sve po pristupačnim cijenama. Naručili smo ćuretinu sa mlincima, vjerovatno balkansku preteču (ili nasljednika) talijanskih lazanja, te janjetinu ispod sača. Nismo uspjeli pojesti sve zbog obilatosti porcija, ali sam ovaj restoran uvrstio u «must» listu, pri svakoj narednoj posjeti Beogradu. Može poslužiti kao idealan završetak radnog dana, ili kao početak duge džez noći vikendom. Takav smo džez doživjeli već naredne noći, u beogradskom klubu «Čekaonica», na vrhu zgrade koja je nekad bila štamparija BIGZ, a koju je kupila zagrebačka Školska knjiga, pa je zgrada doživjela sudbinu zatvaranja. «Čekaonicu» su napravila tri mladića dvadesetih godina, i u taj posao su krenuli čak i bez šanka. Malo, pomalo, pravili su enterijer, sakupljali ljude, a danas tu sviraju najbolji džez muzičari Beograda i Srbije uopšte. Sa vrha zgrade se pruža pogled na gotovo cijeli Beograd, što je pravi mali raj za fotografe, pogotovo noću, kad se svjetla grada upale i kad svi mostovi zasvijetle. A o kakvom se džezu ovdje radi, nećemo previše pričati, nego je najbolje da poslušate sami, a ja se unaprijed izvinjavam što video ne traje duže od deset minuta, iako je svaka numera duža, jer moja kamera jednostavno to ne dopušta.

100 dinara za pozorište

Pored fenomenalnog noćnog života, bilo da idete na folk ili nešto kulturno, Beograd je poznat i po odličnoj pozorišnoj sceni. Jednu veče smo pogledali predstavu «Seksualne neuroze naših roditelja», sa Miodragom Krivokapićem, Vanjom Ejdus – Kostić, Igorom Đorđevićem i dr. u ulogama. Kada smo ušli u kafić Narodnog pozorišta, prepoznao sam enterijer iz filma «Turneja», te odmah pitao prijatelje jesam li u pravu. Nije bi bilo mrsko kad su rekli da jesam, znači da nisam zaboravio Beograd nakon godinu dana izbivanja. Karta je koštala simboličnih 100 dinara, što dovoljno govori o finansijskim prilikama Beograđana, ali i o svjesnosti o tome šta pozorište znači u našim životima. Naravno, mala sala Narodnog pozorišta je bila ispunjena, a sama predstava na jedan originalan način govori o zlostavljanju u porodici, na veoma dubok i bolan način. Glumačka postava ostavlja bez daha, a prava je šteta što i naši gledaoci češće nemaju priliku vidjeti ovakve stvari, te što saradnja na međudržavnom nivou, barem tamo gdje se razumijemo, nije bolja.

3

Jedan od tri bisa glumačke postave

Naredni dani prošli su u opuštajućim šetnjama i ispijanjima kafa u beogradskim kafanama. Zadnju noć sam odveden u kafić nazvan «Klub svjetskih putnika», jedno fenomenalno i živopisno mjesto, kakvo definitivno trebate posjetiti ako ikad odete u srpski glavni grad. Iako nisu poznati po dobroj višnjevači, u šta sam se i uvjerio, atmosfera i druga pića su za pohvalu. Za višnjevaču otiđite u Rakia Bar, gdje ćete ju možda platiti malo više, ali ćete biti sigurni da je to ono što ste željeli. A kao završetak večeri, ukoliko se niste već negdje prežderali prije izlaska, preporučujem bilo koju pekaru sa ogromnim izborom. Mi smo probali onu na Slaviji, gdje smo pojeli sirnicu, ili beogradski rečeno, «burek sa sirom», koji curi niz obraze koliko je mastan, ima otprilike hiljadu kalorija, ali idealno uspava pred nove pobjede narednog dana. I ono što je najvažnije; ne dolazite zimi, jer ovdašnjih minus 20 ili čak i niže, ne ostavlja ravnodušnim ni najvećeg flegmana. Proljeće, ljeto i jesen su prava doba za posjetu Beogradu, jer tada je lijepo i toplo, ne puše nenormalni vjetar, niti konstantno pada kiša, što me oboje dočekalo po povratku u Amsterdam. Beograd ima bolje vrijeme, bolji provod, bolju hranu, ali zato sve ono što život čini, Beograd još treba da gradi, a to su posao, obrazovanje, životne prilike i druge stvari zbog kojih idemo na truli zapad.

2

Klub svjetskih putnika – unutrašnjost
12
Đilasova ekipa koja dijeli letke
13
Plakat za koncert YU grupe
34
Kalemegdan – jedna od kapija
432
Kraj Knez Mihailove ulice
111
Putokaz za marinu Dorćol i Adu Ciganliju
222
Jedan od džez muzičara u “Čekaonici”
444
Ekipa na terasi “Čekaonice”
2121
“Čekaonica”
443
Janjetina ispod sača
543
Putokaz
211
Stari nasukani brod
221
Most na Savi
2211
Draža Mihailović

[1] Karton City – Romsko naselje napravljeno pretežno od šper – ploča, kartona i drugih nekvalitetnih materijala, nalazilo se pored mosta Gazele, kasnije uklonjeno, a Romima dodijeljen alternativni smještaj.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s