Piše: Aida Hadžimusić

Otkako je svijeta, ljudi su uz racionalne forme saznavanja, saznavanja umom, praktikovali saznanje emocijom, tijelom, u potrazi za spoznajom koju jezik ne može opisati s lakoćom. Antički proroci dostizali su stanje proročkog ludila uz pomoć bršljana. Budistički majstori na posebne načine dostižu stranje transa. U sufizmu također postoji niz tehnika koje se praktikuju, ali njihov glavni cilj je duhovno uzdignuće i spoznaja sebe. Misleći o sufizmu uvijek u mislima prišivam predavanja profesora Dževada Karahasana koji je o sufizmu govorio uvijek upravo u svjetlu tjelesnog i duhovnog načina saznavanja. Valjda su upravo zbog toga sufijske prakse tako neodoljive i čarobne. Ljepote sufijskih mudrosti i poezije, ljepota i privlačnost derviških zikrova, mevlevijskih plesova na granici vjerskog rituala i same umjetnosti, samo su jedan dio bogate sufijske tradicije. Ona naime nije zaobišla ni naše prostore. Sufizam je na naše prostore stigao i prije dolaska Osmanlija, iako je nakon njihovog osvajanja Bosne kasnije dostigao svoj vrhunac. Bogata derviška tradicija se na ovim prostorima održala do danas. Sirenski zov sufija nije utišao svoj glas kroz stoljeća. Putevi sufizma danas privlače mnoge mlade ljude. Kako se manifestovalo (manifestuje) djelovanje derviških redova u našoj zemlji i kakva je to sudbina sufizma na ovim prostorima? 

Tarikat (sufijski put) imao je i još uvijek ima ogromnu ulogu u pojedinim društvima, uključujući i našu zemlju. Zikrovi (sufijski rituali) nisu, dakle, jedino što obilježava put sufizma. Sufije su često najobrazovaniji članovi jednog društva, kao što je to bilo i u Bosni i Hercegovini. Svi šejhovi obrazovali su se u gradovima koji su u to vrijeme bili važni kulturni cenri, kao što su Istanbul, Bagdad, Kairo, Damask, Medina. Uz to su oni imali svoje učitelje tesawwufa (nauke duhovnog uzdizanja). Oni nisu bili samo duhovni učitelji, već često pisci, autori teoloških djela i znali su ne samo arapski, perzijski, turski, već i govorne jezike zemalja i krajeva u kojima su živjeli. Ta karakteristika ni danas nije izgubila na svojoj važnosti; derviši su još uvijek uglavnom veoma obrazovani članovi jednog društva. Postoji više derviških redova koji se razlikuju u načinu obavljanja zikra, ali svi oni dio su jednog puta i svi imaju isti cilj. Kako mi u razgovoru slikovito opisuje jedan derviš, različiti putevi „samo su rukavci jedne te iste rijeke.“ Na tlu Bosne i Hercegovine postojalo je više redova, ali nestanak nekih redova često je bio vezan za njihovu turbulentnu sudbinu. Mnoge derviške tekije su srušene ili prenamijenjene. Primjer par excellence je sarajevski restoran Aeroplan koji je nekada bio tekija halvetijskog reda. U unutrašnjosti restorana se još uvijek nalazi tavanica koja je karakteristična za gradnju tekija, kao i mihrab, a cijeli izgled današnjeg restorana je karakterističan za tekijsku arhitekturu. Pored turbeta Sedam braće na Bistriku, nekad se također nalazila tekija Jedileri, koja je bila tekija nakšibendijskog reda. Postojala je i nakšibendijska tekija na Skenderiji, koja je također porušena. Niz drugih tekija je srušeno, uključujući poznatu Isa-begovu tekiju na Bentbaši, tekija mevlevijskog reda koju poznajemo iz naracije Ahmeta Nurudina, šejha mevlevijskog reda, glavnog junaka romana Derviš i smrt, Meše Selimovića:

Ime mi je Ahmed Nurudin (…) Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva…

Broj srušenih ili prenamijenjenih objekata na tako malom prostoru (ovdje govorim samo o Sarajevu, gdje je postojalo ukupno 47 tekija) svjedoči o tome da derviške prakse nisu uvijek nailazile na odobravanje. „Nije se rodio ko je narodu ugodio“, kaže stara poslovica. Tako ni aktivnosti derviša nisu svima potpuno odgovarale. Budući da se i vlast stalno mijenjala, tarikatski redovi su često nailazili na različite poteškoće. Godine 1952. aktivnosti derviša u Bosni i Hecegovini su potpuno zabranjene, a ova zabrana se održala do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zabrana djelovanja derviša je zato imala za posljedicu rušenje velikog broja tekija ili njihovu prenamjenu. Zbog toga se često događa da svakodnevno prolazimo pokraj mjesta na kojima su se tekije nekad nalazile i ne pomišljajući na to da su nekada bile tu.

Najpoznatija, najstarija i vjerovatno turistički najposjećenija tekija u našoj zemlji je tekija u Blagaju kod Mostara, a u Sarajevu Hadži Sinanova tekija koja se nalazi u ulici Sagrdžije, više Baščaršije. Ova tekija je izgrađena u 17. stoljeću i jedinstven je primjer tekijske arhitekture. O tome da su derviški redovi imali veliki značaj, govori činjenica da je unutar ove tekije bila bolnica za liječenje umobolnih, ali i bogata biblioteka. Na zidovima unutar kompleksa tekije su slavni putopisci ostavljali svoje kaligrafske zapise. O značaju tekije u Blagaju dovoljno govori njena popularnost i turistička posjećenost, ali i jedinstven arhitektonski stil. U prvo vrijeme ona je bila tekija bektašijskog, zatim halvetijskog, a kasnije nakšibendijskog reda.

Hadži Sinanova tekija pripada kaderijskom redu. Ovaj red se, za razliku od većine ostalih, još uvijek održao. U Bosni su se prvo pojavili putujući derviši, a jedan od prvih tarikarskih redova bio je bekrašijski red. To je jedan od redova putujućih derviša. Jedan od prvih putujućih derviša iz 14. stoljeća bio je Sari Saltik, koji je ukopan kraj naše tekije u Blagaju. Tekija ovog reda je postojala i u Banja Luci, a danas ovog reda više nema u našoj zemlji, kao ni bajramijskog reda. Halvetijski red je do 1930. nestao iz Bosne i Hercegovine; nije imao tekija, a šejhovi ovog reda su pristali uz druge redove. Naime, sve do tada je halvetijski red bio najznačajniji, a njegovi pripadnici bili su najobrazovaniji. Jedan od poznatih sarajevski halvetija bio je Gazi Husref-beg. Rufajije je jedan od redova koji je u vrijeme austro-ugarske uprave uspio formirati manju Rifa'i zajednicu. Postojalo je bektašijskih tekija, ali ih danas više nema. U Bosni su bili svi derviški redovi, ali su se njihova brojnost i uticaj mijenjali s vremenom.

Međutim, najrašireniji red u našoj zemlji danas je nakšibendijski. Nakšibendijje su gradili tekije i mjesta za sastajanja. Postoji više tekija ovog reda. Specifičnost zikra ovog reda je da se on glasno tiho (džehri i hafi). Šejh Husein-baba Bosnevi je u 18. stoljeću osnovao tekiju u Živčićima, (Vukeljčići, blizu Fojnice) i obnovio ogranak reda, a zikr je prilagodio duhu i mentalitetu bosanskog naroda. Zbog obnavljanja ogranka reda šejh Husein-baba naziva se pir isani, odnosno drugi pir ili poglavar. Iz tekije u Živčićima su se razvile ostale nakšibendijske tekije u Sarajevu, Viskom Travniku, Zenici, Žepču, Mostaru i drugim mjestima. Porodica Hadžimejlić je odigrala veliku ulogu u očuvanju nakšibendijske tradicije u Bosni koja potiče iz ogranka Husein-babe Bosnevija, drugog poglavara. Porodična tekija Hadžimejlića je Mesudija koja se nalaz u mjestu Kaćuni u blizini Busovače. Tekija je nazvana po šejhu Mesudu Hadžimejliću (1937-2009.) koji je radio na njenoj izgradnji. Sa Mesudijom, u Kaćunima se nalazi i poliklinika porodice Hadžimejlić, što pokazuje da davni primjer Hadži Sinanove tekije, koja je služila kao mjesto okupljanja intelektualne elite i koja je imala bolnicu ni danas nije stvar prošlosti. Neobična arhitektura tekija ostaje kao upečatljiva slika u panorami ovog mjesta. Organizacija prostora tekije ima snažno simboličko značenje. Na prizemlju se nalazi se poliklinika (opća labaratorija, ginekologija, stomatologija, opća praksa, interna medicina, neuropsihijatrija, pedijatrija, ultrazvučna, dijagnostika, apoteka). Na prvom i drugom spratu se nalaze musafirhana, kancelarije i prostrani hol, a na trećem spratu je tekija. Od nižeg ka višim spratovima, pažnja se od fizičkom usmjerava prema duhovnom. Treći sprat je mjesto zikra, molitve i upućenosti Bogu. Biser u kaćunima, koji je za mnoge možda još uvijek nepoznanica razbija sve predrasude o tome da je mistična spoznaja jedino što je svojstveno za sufijski put. Sufije su i danas jedni od najobrazovanijih članova jednog društva, te iako je zlatno vrijeme Hadži Sinanove tekije odavno davna prošlost, vrijeme višestrukog značaja sufizma u našoj zemlji je sigurno još uvijek vrijeme u kojem živimo.