Razgovarala: Ajla Kurspahić

Terry Spencer Hesser, američki Emmyjem višestruko nagrađivani tekstopisac, romanopisac, biograf, dramaturg, i scenarist, provela je vrijeme radeći na posebnom filmskom projektu u Bosni i Hercegovini. Terry je posjetila Mostar i Sarajevo, gdje je sa svojom vrijednom ekipom snimila scene za dokumentarac o Hizmetu. Iskoristili smo priliku da za vrijeme njenog boravka u Sarajevu porazgovaramo sa ovom nadahnjujućom i nevjerovatno energičnom damom o ovom najnovijem projektu, karijeri, te glavnoj ideji njenih djela – humanosti.

Šta vas je dovelo u našu zemlju?

Susjed me je, prije nekoliko godina, uveo u Niagara fondaciju, gdje su me pozvali na putovanje u Tursku. Ovo je bio moj prvi susret sa Islamom (pored arhitekture i priča na vijestima koje su uglavnom zastrašujuće). Nakon nekog vremena sam shvatila da bi bilo vrlo zanimljivo upoznati ljude koji su pod utjecajem Fetullaha Gulena – ljudi koji grade škole i bolnice širom svijeta i rade za dijalog i mir. Muslimane koji nisu teroristi (Muslimani imaju mnogo medijskim problema u Sjedinjenim Američkim Državama). Gospodin Gulen lično mi je predložio Sarajevo. Na početku svog boravka ovdje, u želji da saznam šta bi moglo biti zanimljivo, naišla sam na Turke koji su, umjesto da odu, došli u Sarajevo za vrijeme rata kako bi osnovali škole, i pomogli u oporavku – naišla sam i na orkestar sačinjen od mladih ljudi; Bošnjaka, Srba i Hrvata; koji izvode muziku – vrstu muzike kakvu nikad ranije nisam čula. Ah, taj tajni lirski harmonični model!  Potpuno su me osvojili i jedva čekam da stignem kući kako bih uredila ovu priču.

Šta je utjecalo na vaš izbor lokacija za snimanje?

Sama priča je utjecala na izbor lokacija, ali je najljepša lokacija bio park na Vrelu Bosne gdje je simfonija nastupila – Za mene je to bilo ostvarenje sna ljetne noći.

Kako se osjećate nakon što ste proveli nekoliko dana sa ansamblom duhovne muzike “Sultan Mehmed Fatih”? Da li osjećate da ste naučili nešto novo kada je riječ o hizmetu, ili idalje imate isto poimanje koje ste imali i prije samog početka snimanja?

Prvo, muzika me duboko dirnula. Vokalisti – rasponi glasa kakvi su nepoznati uhu jednog zapadnjaka. Druga stvar je pjesma „Sarajevo“ koja je bila toliko dirljiva da je to teško opisati s obzirom da ne govorim ovaj jezik – ipak, prenijela je EMOCIJU i NADU i NEZAVISNOST i JEDINSTVO. To je bar ono što sam ja shvatila iz nje. Čast mi je poznavati članove ovog orkestra i, naravno, njihovog maestra.

Humanost je nesumnjivo sastavni dio većine vaših djela. Zašto baš humanost?

Veoma sam zainteresovana za ljudsko stanje – za ono što nas spaja i razdvaja; za kontradikcije između naših uvjerenja i našeg ponašanja. Ja sam, bar se nadam, etički humanista. Međutim, ja cijenim naše težnje jednako koliko i naša dostignuća. Moj omiljeni film je „Harold i Maude“ – film koji vam vraća vjeru u život, priča o ljubavi između osamnaestogodišnjaka i osamdesetogodišnjakinje koja ga uči da voli. Volim iznenađenja koja nas tjeraju da i mi poželimo da budemo dobri.

Između ostalih tema vašeg rada, išli ste u Transilvaniju u potrazi za vampirima. Iako ovo možda zvuči poprilično zbunjujuće. vi ste zaista upoznali neke od njih. Ko su bili vaši ‘vampiri’?

To je bilo jako smiješno iskustvo. Desilo se nedugo nakon komunizma, Rumunija je bila u neimaštini, kada smo ušli u trag Bram Stokerovom Drakuli.  Željeli smo istražiti mit o vampirima u kulturi u kojoj vampira nema! Naš vodič je pijani naučnik. Snijeg nikad ne prestaje da pada. Bilo je predivno i zabavno. Spavali smo u seoskim kućama i jela sam svinjsku mast misleći da je riblja. Zatim, vrativši se u Sjedinjene Američke Države, pronašli smo ljude koji piju jedni drugima krv.

Koje iskustvo u vašoj karijeri smatrate najekstravagantnijim? Da li je to iskustvo sa vampirima, ili postoji nešto što je još više posebno od ovih posvećenih „obožavatelja krvi“?

Blagoslovljena sam sa mnogo nevjerovatnih prilika i iskustava od kojih se mnoga ne bi svidjela mojim prijateljima, ali meni su dragocjena. Vampiri, Hollywood… pa sačekajte… to je ista stvar.

Uporedo sa vašim ogromnim uspjehom kao režiser, vi ste i objavljivani romanopisac. Da li biste nam mogli kazati nešto općenito o vašoj spisateljskoj karijeri, ali i komentirati vašu poznatu knjigu „Ljubeći ručke vrata“?

Ja nisam poznati režiser. Zapravo, ja čak ni nisam toliko dobra u upravljanju kamerom. Ja sam samo veoma VEOMA zainteresovana za priče i ljude kojima se bavim. „Ljubeći ručke vrata“ predstavlja fiktivnu predstavu mojih vlastitih problema sa opsesivno-kompulsivnim poremećajem koje sam imala kao dijete. Veoma je bliska mojoj vlastitoj priči, tako da je istovremeno bilo i teško i jednostavno.

Vaš život se doima nadasve uzbudljivim i prepunim nevjerovatnih i nepredvidivih situacija. Da li smatrate da biste mogli živjeti mirniji život ili je adrenalin fundamentalna komponenta vašeg stila života?

Ovo je najbolje pitanje koje mi je neko postavio. Ti si nevjerovatan novinar. Ja sam veoma sretno razvedena žena; moja potreba za svijetom nije bila kompatibilna s mojim brakom. Ovdje je prigodan jedan vic Woody Allena: Čovjek se žali kako njegov brat misli da je pile. Zašto ga ne odvesti na liječenje? Zato što su nam potrebna jaja. Nije lahko živjeti po vlastitim pravilima, ali je za neke od nas to nužno.

Bila mi je čast da vodim razgovor sa jednom istaknutom i nevjerovatnom ženom poput vas. Na kraju, šta biste poručili našim čitateljima?

Pretpostavljam da je moje osjećanje: „Zar je važno kako obožavate Boga ili ako Ga obožavate – zar je važno kako Ga oslovljavate?…ili kako se oblačite ili ako se uopće i oblačite – zar ne možemo biti znatiželjniji, a manje osuđivati kako bismo bolje upoznali jedni druge, ali i sebe? Možemo li razlikovati grijeh od izbora, uvredu od povlađivanja? Možemo li se jednostavno samo smijati? Zajedno?“

U slučaju da želite saznati više o životu i djelu Terry Spencer Hesser, posjetite njenu zvaničnu stranicu: www.terryspencerhesser.org.