Ulcinjski duh

Piše: Amila Lončarić

Jedno od najljepših sjećanja i momenata provedenih u Ulcinju jeste u Starom gradu. Predivni, kameni bedemi koji se uzdižu u nebo, a pored kojih se čovjek osjeća tako malim, iako ih je čovjek nekada davno zidao. Tjeraju na razmišljanje i maštanje. Ko ih je gradio, ko je tuda hodao sa jedne, a ko sa druge strane? Kako su bili obučeni? O čemu su oni tada razmišljali? Iako su zidine kolosalne, strme ulice unutar njih su uske i male poput nekog malog labirinta u kojem je lako zalutati, ali svaka krije različita iznenađenja. 1

Pbase.com

Jedna je tamna i osamljena sa rešetkama, a već drugu iza ćoška nježnom svjetlošću obasjavaju stari fenjeri. U tom malom, kamenom oklesanom i popločanom labirintu, zanesena ljepotom i tišinom koja tu vlada, nekoliko sam puta izgubila ostatak grupe. Tu je bilo kakav ljudski glas ili muzika nepotrebna i nametljiva. Svaki kamen, svaki zid, svaka kuća, svaka ulica odiše historijom i nekim minulim vremenima, svaki pedalj ima svoju priču koja se sama priča. Već u idućem sokaku vidimo pendžere sa zatvorenim drvenim kapcima. Sigurno ćete pomisliti zašto pendžer, zar nije prozor. Nije! Prozori su sa plastičnim okvirima u betonskom carstvu zgrada, svi bezlični i svi isti. Pendžeri imaju osobnost, imaju dušu. Onako mali i tako blizu ulice i prolaznika, ali ipak sakriveni kapcima od znatiželjnih prolaznika. Ko li ih je nekada zatvarao i od čega se sakrivao?2

U idućoj ulici čuje se tihi govor ljudi koji paze da ne budu glasniji od Ulcinjskog duha, prozori su otvoreni, a sa njih vise vijenci bijelog luka. Pažnju sa mora i brojnih svjetala koja se odražavaju na površini vode, odvlači miris pržene ribe sa bijelim lukom. Iako nas umor i neispavanost nisu pokorili, Ulcinjski duh jeste. Ulcinjski duh pišem velikim slovom jer on to zaslužuje, jer je on kao osoba. On je više osoba koje su tu nekada živjele i koje su tu ostavile kamen kao svjedoka svog vremena. Niz kamene stepenice silazimo u tišini i puni dojmova. No, tišina nažalost nije potrajala. Kako se približavamo nižem dijelu grada, čuje se vreva, čuju se uzbuđeni glasovi mladih ljudi koji šetaju pored Male plaže, a najglasniji su zvukovi turbofolkera iz obližnje diskoteke. Slični zvukovi su se svaku noć mogli čuti, ali do nas nisu dopirali. Mi smo imali svoju gitaru i našeg druga Seju koji se trudio ispuniti nam sve muzičke želje dok smo se družili pored hotelskog bazena. Pjevali smo, pričali, upoznavali se, a i osvježavali noćnim kupanjem u bazenu, te uživali u pogledu na Malu plažu i njenu tamnu morsku površinu koja je reflektovala ulcinjska svjetla i mjesečinu. Naše druženje nastavljalo se u jutarnjim satima ali ovoga puta u konferencijskoj sali. Kako smo imali sjajne predavače, nije bilo teško i nakon druženja kasno u noć, ustati rano i slušati razna iskustva, priče i savjete Andreja Nikolaidisa, Šekija Radončića i Hrvoja Ivančića. Najdragocjenije iskustvo iz Ulcinja stekli smo baš u toj sali. Iako su predavanja velikim dijelom bila ozbiljna, atmosfera i ljudi su bili opušteni, bez lažne formalnosti i uštogljenosti koju prezirem više od svega.3

Divno i gostoljubivo osoblje hotela pobrinulo se da niko od nas ne ostane gladan, osim naše Meline koja je vegan, ali našli su ponešto čak i za nju. Ono što me posebno iznenadilo jeste ljubaznost jednog gospodina iz uprave hotela koji je, kada je čuo kako sam se kao veliki slatkoljubac rastužila jer je nestalo kolača, donio vjerovatno posljednje kolače iz kuhinje i stavio ih na naš stol. Za vrijeme večere, djevojka u raskošnoj ulcinjskoj nošnji, sa osmijehom na licu, nam je nudila crni čaj.

Pravi mali izazov bio je izboriti se sa ulcinjskim saobraćajem. Gdje god krenuli, makar i kao pješak, osjetit ćete posljedice uskih ulica, auta parkiranih na sve strane i nestrpljivih vozača koji trube. Nakon takvih doživljaja stižemo i na Veliku ulcinjsku plažu. Iako nervozni od duge vožnje u vrelom autobusu, sve zaboravljamo nakon prvog pogleda na beskrajnu pješčanu plažu i suncem okupano more. U tom momentu željela sam sama doživjeti i percipirati svu tu ljepotu, povezati se sa Majkom Prirodom i svime onim što nije ljudska ruka iskvarila, hodati satima pješčanom obalom dok uzburkano more zapljuskuje noge. Pomislih kako je to čudno. Hodaš minutama, satima tom obalom, ostavljaš svoje tragove a more ih briše kao da ih tu nikad nije ni bilo, kao da tu nikada nisi ni hodao, kao da nisi ni postojao. Koliko je teško ostaviti svoje tragove! A bas je čudnavato to more. Kod mene budi veliko strahopoštovanje. Ima svoju osobnost i dok god ga poštuješ, poštuje i ono tebe. Čim ga potcjeniš, pokaže ti koliko je nadmoćnije. A to ulcinjsko more, čini mi se, jače je od svih mora. Stalno nas valovima i jakom strujom upozorava i pokazuje nam svoje moći. Iako nije bilo crvene zastave na koju su nas upozoravali, nisam ga željela izazivati. Bolje da ostanemo prijatelji, ko zna, možda ćemo se opet vidjeti.

6

Nažalost, plima i vjetar otkrivaju veliko nepoštovanje prema moru, prema Majci, prema Bogu. Smeće koje se sakrivalo u pijesku vjetar je otkrio. Bezbroj opušaka, plastičnih flaša, papira, čepova. Kako ljudi mogu biti toliki zlotvori?! Pa zar im ništa nije sveto?! Samo zlotvori mogu narušiti takav prirodni sklad i ljepotu. Ipak malo me je utješilo Skadarsko jezero i sva čuda prirode koja smo tu vidjeli. Čini mi se da su prema najvećem jezeru Balkanskog poluotoka, čiji je dio proglašen nacionalnim parkom, ipak imali više poštovanja. A kako i ne bi! Ko zna šta krije vodena površina od 500 kvadratnih kilometara. Ipak jedan dio jezera nije sakriven, a to je prelijepa flora, gusta trska i tepih od lopoča u kojem su utočište našle mnoge, meni nepoznate životinje. Na pojedinim mjestima mogli smo uočiti i bijele lotosove cvjetove koji su izmamili naše uzdahe. Simpatični momci koji su upravljali brodicom i koji su nas zvali „đevojke“, zaustavljaju brodicu na mjestu pogodnom za kupanje. Ali u toj tamnoj vodi, za mene niti jedno mjesto nije bilo pogodno za kupanje. Srećom, bilo je i hrabrih članova naše grupe koji su uživali u toploj jezerskoj vodi. Odlučila sa vjerovati im na riječ i ne izazivati sudbinu.

I nakon svih doživljaja i događaja, novih stečenih prijateljstava i poznanstava, ostalo je puno uspomena, sjećanja i fotografija. Nasposlijetku kako reče naš Anes: “Zašto veš mašina ne pere i depresiju poslije putovanja?”

9

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s