Razgovarala: Majda Balić

Uliks Fehmiu, sin glumačkog velikana Bekima Fehmiua, ostvario je (prije odlaska u Ameriku) važne uloge u filmovima „Crni bombarder“, „Bulevar revolucije“, „Vizantijsko plavo“, kao i u popularnoj predstavi „Zapali me“, na kojoj je upoznao i „smotao“ koleginicu Snežanu Bogdanović (koju pamtimo po ulozi legendarne Bademe iz filma „Kuduz“), i sa kojom je već godinama u sretnom braku. Nakon početnoga izbjegličkog šoka, u New Yorku se obreo u savim novoj ulozi – pekarskoj, koja mu je tada i priskrbila neophodne finansije. Sredivši svoj život u New Yorku, Uliks je počeo ponovo da glumi. Igrao je u predstavama “Samo bih ali ludost” i “Heraklova djeca”, u televizijskoj seriji “Zakon i red”, filmu “Ja sam sa Lucy”… Istovremeno, Uliks je u New Yorku nastavio sa pekarskim poslom, te veli da je pravljenje hljeba tek prava umjetnost.

Moj pokojni otac je rođen u Sarajevu, u ovom gradu sam svojedobno odslužio vojni rok, u njemu sam ostvario prvu filmsku ulogu, a na festivalu stekao mnoštvo dragih prijatelja za cijeli život. Zbog toga moje srce pripada Sarajevu – rekao je  Uliks u govoru zahvale nakon što je primio ovogodišnje  Srce Sarajeva za najbolju mušku ulogu. U tome obraćanju nije zaboravio ni svoju vjernu životnu družicu, Snežanu Bogdanović, koja je zajedno sa njim 1993. godine napustila i Srbiju i uspješnu karijeru, da bi mu pomogla naći sreću u dalekoj Americi. „Kada sam je vidio na velikom platnu prvi put, rekao sam – ovo će biti moja žena“, rekao je Fehmiu koji nije ni pokušavao sakriti svoj ponos i sreću.

Jedno je sigurno: ova će ga nagrada na pravi način vratiti u vode regionalnog filma. U tome tonu nas je podsjetio kako je postao glumac:

–          Kao klinac, to je Bekim ispričao jer ja se toga ne sjećam, imao sam tri-četiri godine i bio sa njim na snimanju filma u Italiji. Igrao je sa prelijepom glumicom koja se zove Agostina Belli. Mnogo mi se sviđala i u jednom trenutku sam pozvao tatu da mu kažem da hoću da budem glumac kao i on. On se zapanjio i pitao zbog čega? Ja sam mu rukom pokazao na Agostinu. Zbog ženske, naravno, objasnio je svoje planove Uliks.

Dobio si Srce Sarajeva za ulogu u filmu „Ustanička ulica“ gdje glumiš Mićuna, ratnog zločinca iz minuloga sukoba koji živi pod lažnim identitetom i pokušava voditi neupadljiv život. Kako je bilo spremiti se za tu ulogu?

–          Komplicirano je to. Zanimala me potraga za nukleusom ljudskoga. Lik kojega igram ipak ima svijest, duboko osjećanje krivice, ali kao da nije spreman da se sam sa sobom suoči. Istraživao sam razne ispovjedi stvarnih ljudi koji su počinili zločine. Jer, kada si dio mase, civilizacijski si degradiran kao individualno biće, ljudi su spremni u rulji da učine strašne stvari. Ovaj je lik je, dvadeset godina poslije, potpuno sam, bez sigurnosti rulje, svjestan svega…

Bh. publika te upoznala u poratnom filmskom ostvarenju preminulog Benjamina Filipovića – „Dobro uštimani mrtvaci“.

–          Kada su me već pitali što me sve veže za Sarajevo, jedna od tih nekoliko ključnih stvari koje sam ja pomenuo (moj otac je rođen u Sarajevu, ja sam služio vojsku u Sarajevu…) je upravo pokojni Benjamin Filipović. On mi je dao priliku, doslovno me vratio po prvi put nakon nekoliko godina pauze koju smo Snežana i ja napravili nakon što smo otišli iz Srbije. On me doveo nazad, pružio mi priliku da igram u njegovom filmu i pri tome me nikada nigdje prije nije gledao. Ja kažem: „Pa, dobro, Benja, zašto si ti meni dao ulogu?“, a on kaže: „Znaš, iz dobre si >firme<“, misleći na glumačka dostignuća mame, tate i moje supruge, pa je valjda procijenio da i ja kao nešto valjam… Postali smo sjajni prijatelji sa Benjom, njegovom suprugom Reginom i sinom Makom. Svaki put kada dođemu u Sarajevo, trudimo se da obiđemo drage ljude, Filipovići su bili i ostat će veliki dio našega srca u Sarajevu.

Nekoliko dana prije samoga otvaranja SFF-a, domaća je publika mogla posjetiti izložbu posvećenu tvome ocu Bekimu Fehmiu i njegovom životu i radu pod nazivom “Bogatstvo izgubljeno u tišini”. Šta tebi zapravo znači ta pažnja koju Sarajevo daje tvojoj obitelji?

–          To mi jako znači. Instalacija posvećena mome ocu je inicirana iz Italije, Associazione Trentino con i Balcani se bavi projektima koji na neki način povezuju prostore bivše Jugoslavije. Talijani su smatrali da su život i rad moga oca na veoma specifičan način i povezuje te niti ovoga prostora. Tako je ta instalacija prvo otvorena u Peći, onda je poslije toga postavljena u Prištini, nakon toga u Prijedoru, pa je bila u Sarajevu, a nakon toga mislim da ide za Beograd, Niš, Kraljevo… Ja sve to više doživljavam i smatram da je iznimno bitno ne zaboraviti stvari koje su nas itekako povezivale i još uvijek nas povezuju. To je ono što je meni najznačajnije, nevezano za to da li je u pitanju moj otac, ili neko drugi. Tu smo, živjeli smo zajedno, živjet ćemo zajedno – ne možemo da se iselimo, raselimo, etnički očistimo. Probali smo, nije radilo – daj da vidimo kako da živimo, a ne da unesrećujemo jedni druge.

Napustio si Beograd u Srbiju iz vrlo sličnih razloga zbog kojih se tvoj otac Bekim povukao iz pozorišta i javnoga života. U tu neizvjesnu avanturu sa tobom se uputila i supruga Snežana. Je li se situacija sada promijenila, je li postoji mogućnost da se vratite na ove prostore i ponovo nastanite ovdje?

–          Mi dolazimo veoma često, dakako mnogo češće nego što novinari inače znaju. Živimo u New Yorku već gotovo 20 godina – New York je „svjetska kuhinja“ različitih rasa, vjera, kultura, a moja obitelj kao ovakva se sjajno uklapa u taj stil života. Snežana i da imamo dijete, kćer Niku koja već ima 17 godina i dok ona iz našega gnijezda potpuno ne odleti, mi ćemo sigurno biti tamo gdje je ona. A ona je tamo, u New Yorku. A onda, šta će dalje biti… saznat ćemo.

Često spominješ da ste se, kada ste tek stigli u SAD, doslovno borili za egzistenciju. Tada si i nadošao na ideju na otvoriš pekaru. Još uvijek ste u tome biznisu, očigledno je bilo vrlo uspješno…?

To je tek umjetnost. Pronašao sam se u tome. Danima mogu da pričam o tome zanatu pravljenja hljeba – kada sam došao preuzeo sam proizvodnju i krenuo da učim, vadim stare talijanske i francuske recepte, bio u brašnu do grla, a u tijestu do lakata. Ispostavilo se da imam dara i za to. Pekara se zvala “Hljeb iz Avignona”, ali to je već neka druga priča…