Razgovarao: Anes Osmić

Dođu tako čovjeku po stare dane imena razna i nepozvana. Pa ti onda tumaraj s njima kud ti volja i dokle ti snaga. Sad mi evo dok punim paprike naumpade ime jedne žene koja je isto tako punila paprike i nešto baljezgala. Ona ti je živjela, haman prije ovog sad kijameta. Ko će ga znat. Možda i nekada davno u vremena gadna (a kakva su vremena u pričama nego gadna, il’ su davna – ne znam posenilnila sam haman skroz, al’ se imena sjećam ko sad da je u matičnom listu napisano) živjela je jedna žena. Il’ je barem izgledala ko žena. Kažu da se zvala Vedrana. I još je tako zovu. Kunu. Hvale. Kude. Al’ nisu sigurni da l’ je bila Rudan il’ Rudar. A to mnogo znači. Prezime ti sve kaže. Od kvalitete sperme koja te napravila, pa do zemlje koja te oslobodila. Tako da onda o toj ženi ne možete ništa pouzdano znat (a o čemu možemo). Šteta, baš. Jest, da vam nije mene! Zato sam ja tu da vam bacim koju i o njoj. Nije meni džabe u ovoj tintari ostalo to ime. Jes’ da mi je i koja, al’ ko sad da joj se smijem. Evo dok paprike na svoje, ja ću ti koju o toj Vedrani.

A kažu oni koji znaju, ne rekavši od mene da je to bila beštija posebna kova. Kurva nad kurvama. Ona koja sve zna, pa i kad je muškarac peder, a žena kurva. Djeca su joj, ne rekavši od mene, krpelji. Isfrustrirana mrziteljica Amera (hajd’ što Amera, al’ što i Andže zaštitnice Naše) nešto je piskarala o sranjima u crkvi, pa je fiknuli odatle, a ona se javi papi, pa su onda to pismo vazda čitali i sad bi ga prepisivali da mogu. Ne rekavši od mene, priča se da je svakodnevno srala o životu i o onome iza. Pisali su joj, ko veli, razne čestitke, komentare, prijetili, vrijeđali. A ona. Vedrana ko Vedrana. I nije vedrila k'o što je bogami oblačila mnoge koje su sve ostalo u zdrav mozak, itekako, vedrili. Saznalo se za nju, kažu, kad je dotjerala cara do duvara, a i nije bila nešto ni lijepa, ni pametna, ni ništa. Al’ je fino znala reć. Što jest’ jest. Pa i ono: „Zašto je dim iznad Aušvica vječni dim, a dim iznad Gaze pičkin dim?“ – na to sam se danima kocenila.

Za sebe je govorila Ja, nevjernica, a drugima Dabogda te majka rodila. Strah od pletenja, te Uho, grlo, nož spasili su je od Ljubavi na posljednji pogled. Al’ su zato Crnci u Firenci znali ne samo Kad je žena kurva / Kad je muškarac peder, nego i čije su Kosti okrugu Madison. Kažu da se posljednjih dana bojala tv-a, bježala od interneta, a radio nikad nije ni slušala. K'o da joj je manjkalo gluposti. Pa ja.

Al’ šta je ona bila? Što mi je to ime poznato? Prezime se ne zna. Poslije ovog zadnjeg rata nikakvih informacija ni o kome nema. Al’ što mi je to ime poznato? Aaaaa, sjetila sam se. Ona ja haman pisala. Nisam nikad ništa čitala od nje, al’ su svi govorili da stalno govori pička i kurac, i da je to smiješno, pa sam se smijala. Ona je, doduše, govorila da to nisu psovke već polni organi, al’ đećeš ti vjerovati ženi koja kaže da su političari kriminalci. Kako će političari bit kriminalci, kad’ to kaže jedna žena. I ja sam žena, al’ muški su muški. I političari su. Tako treba. Mogla je kome god i bilo kada reći odjebi. I mnoge je pojebala. Jedna je meni od nje ostala. To mi nije ni rođena mati rekla, već tamo neka Vedrana – brak je tamnica za ženu! Horor bez povratka! I sad je meni sve jasno. E moja Vedrana, kako se god ti prezivala, da sam ti se manje smijala onako baš od srca, a više te slušala, ne bih se ja sada ovih paprika držala.

I spominjala ti je ona neke ovce koje neko šiša. Eh, sad tražite previše da vam sve kažem. Pa zar nije i ovo dosta od žene u godinama kojoj je ostalo još samo da se sjeća. Al’ nešta sam ti još mislila o Vedrani. Meni je sad zanimljivo to što joj se ne zna prezime. A šta će žena bez prezimena. Još žena. Jesam rekla, žena! Kako smo se pokrhali ovim baš jebenim oružjem, ništa nam i ne ostaje nego da se prisjećamo. Koliko god ko hoće! Dokle ko može! A meni eto nako nešto naumpade Vedrana neka kojoj se ni prezime ne zna. Rudan il’ Rudar, pa ti vidi, meni je sad svejedno za sve. Moje je još koju, pa se ni imena mog neće sjećati. Neću bit čak ni ona koja se Vedranici mojoj smijala. Al’ što mi to ime danas pade na um? Jao, jebem te Vedrana, odoše mi paprike!

Kako vam se čini priča jedne Vaše čitateljice iz budućnosti nakon trećeg svjetskog rata?

Nakon trećeg svjetskog rata nitko nikome neće pričati priče.

Da li je Vedrana Rudan ili zaista Rudar, jer uporno kopate, pretresate, rovite pokušavajući dokazati ono najteže – očigledno?

Moje je ime Rudan, Vedrana Rudan. Ne mislim da se previše trudim, da istražujem, da kopam. Zaista nisam rudar. Dobro ste rekli, vidim očigledno i pišem o tome. Takvo „rudarenje“ teško da može ubiti čovjeka.

Da li Vaši čitaoci trebaju da se smiju na ono što napišete kao junakinja uvodne priče o Vama ili je to možda prije za plakanje, kada sagledamo širi socijalni kontekst o kojem pišete? Preciznije, živi li Vaša publika Vašu riječ ili to sve ostaje na smijanju, tapšanju po ramenu, hvali ili pak kritici?

Nadam se da će vašim čitateljima biti jasno da uvodnu priču nisam ja napisala. Dok pišem ne razmišljam o mojim čitateljima. Uvijek, baš uvijek pišem za sebe. Sretna sam što to i drugi čitaju. Što će misliti kad pročitaju, potpuno mi je svejedno. Ne usrećuju me ni tapšanja ni kritike. Ako čitatelji dok čitaju moje tekstove na blogu ili knjige plaču, super. Ako se smiju, još bolje. Ipak je sve to njihov problem. Pisanje je moja velika strast, dok pišem osjećam golu sreću. Malo ljudi ima koji znaju što ih usrećuje. Drago mi je što mi za sreću tako malo treba. Kompjuter, tipkovnica i sky music.

Osoba ste koja je dosadašnjom karijerom dokazala da uvijek ima svoj stav i mišljenje po koju god cijenu. Niste nikome dopustili cenzuru i ističete da niste Vi hrabri nego oni koji Vas objavljuju. No, kome biste dopustili da Vas cenzurira. U kojim uslovima i zašto?

Da sam dozvoljavala da me cenzuriraju bila bih ugledna, citirana, dobro plaćena novinarka jednog od hrvatskih bijednih dnevnika ili tjednika. Možda bih se čak ukazivala na ekranu. Nikad nikome nisam dozvolila da cenzurira moje tekstove. Kad se to od mene očekivalo, dala bih otkaz, kad sam to odbijala dobivala bih otkaze. Platila sam i plaćam svoj status slobodnomisleće, možda i krivomisleće, pisačice. Što god tko mislio o mojim tekstovima, ja sam sigurna da sam baš uvijek u pravu. Žalim sve koji, ili vjeruju kriminalcima koji vladaju našim životima ili misle da se ništa ne može promijeniti. Može! Spalimo naše vođe koji su nam živote pretvorili u pakao. Naravno da će iza njih doći drugi, ali čovjeka može usrećiti i tajmaut. Neka traje šest mjeseci, neka traje pet dana. Nikako ne mogu povjerovati da je čitav jedan narod nemoćan pred omanjom skupinom razbojnika. Zašto se svi tako boje? Što mogu izgubiti? Kredite u švicarcima?

Pišete zbog sebe, jer vas to ispunjava i čini sretnom. Niste borac za ljudska prava, niti ste glas naroda. Pišu o vama, kritikuju, prozivaju, hvale. Čija Vas kritika ipak dotiče i čija Vam riječ nešto znači.

Ništa mene ne dotiče.

Nedavno je završen i 18. Sarajevski filmski festival. Da li ste prisustvovali nekom od izdanja ovog festivala i kakvo je Vaše mišljenje uopće o ovom festivalu?

Zanimljivo i jako, jako teško pitanje. Nisam ni jednom bila na tom festivalu i ne znam da li bih išla i kad bi me zvali. Bosna i Hercegovina je zemlja koje nema. Smiješiti se na sarajevskom crvenom tepihu i uživati u tom festivalu jednako je kao plesati na Titaniku. Ima ih koji u tome uživaju. Nisam među njima.

Pitanje svih pitanja: „Kako umrijeti bez stresa?“

Živjeti svaki dan kao da ti je zadnji.

Ako je brak tamnica za ženu u kakvoj tamnici vi živite?

Ja nisam žena.

Da li ste u svom pisanju ženskocentrični i u kolikoj je mjeri Vaše pisanje diskriminirajuće prema muškarcima koje ste često karakterizirali kao nasilnike, silovatelje, ubice, prevarante itd.

Moje je pisanje muškomrzačko i time se ponosim. Ja o muškarcima mislim sve ono što oni misle o ženama. Još kad bih skupila hrabrost i nekolicinu skratila za jebenu, tupu, glupu, mušku glavu. Tko sretniji od mene. Trepnula ne bih dok bi im lubanje pucale.

Posljednja knjiga „Kosturi okruga Madison“ – prvi ljubavni roman drugačije Vedrane Rudan. Kakvo je to iskustvo? Avantura ili pisanje kao i svako drugo? Knjiga se promoviše po regiji, kada će doživjeti svoju bosanskohercegovačku promociju i kada će ovdašnja publika imati priliku da se druži s Vama.

Naravno da u Kosturima okruga Madison nisam drugačija. Čitaju me zato jer sam uvijek ista. Bosanskohercegovačka promocija? O čemu vi govorite? Ni vi niste čuli da Bosne i Hercegovine nema? Kamo da odem, a da to bude bosanskohercegovački nastup? Ja ne znam za takvo mjesto, ali sam uvijek na poziv spremna doći u Sarajevo, Banjaluku ili Mostar. Preciznije, u gradove koji će se uskoro naći u tri različite zemlje. Bila sam u svim tim gradovima. U Sarajevu sam imala promociju jedne moje knjige, bilo je fenomenalno jer su se penzići oko nje potukli. Dijelili smo je badave tako da se na toj borbi za moje djelo moja sujeta nije mogla hraniti. Vidjela sam i Banjaluku. Krasan, blistav grad. Tamo me ne zovu. Davno sam bila u Mostaru, gradu iz koga potječe porodica moga oca. Ni tamo me ne zovu. Dakle, doći ću u Zemlju Koje Nema dok je još bar formalno ima. Samo, ne mogu bez poziva.

Fotografije preuzete sa službene stranice Vedrane Rudan, http://www.rudan.info.