Zanimanje “biti čovjek”

Piše: Anes Osmić

1Srijeda, 10 i 20h: izlazim vani s gostima i započinje naše druženje. Sinoć smo o svemu i svačemu, te je sada red da skupa uživamo u gradu. Prvo doručak. Vodim ih tamo gdje se, naprosto, mora jesti. Već tri ulice prije osjećam slasni miris pite i moj stomak zadovoljno reaguje. Skromno, toplo i prijatno mjesto. Na ulazu odmah osmijeh Ljubazne (one koja nas, inače, kad’ s predavanja dođemo na pitu „pripazi“) pita šta ćemo. Sjeckani će za pet minuta. Dobro, sačekat ćemo. Ne časeći ni časa, stižu sirnica, zeljanica, krompiruša. Pitam se, da li žena koja svaki dan sprema pitu za druge, još uvijek je jede s istim uživanjem? Mogu li ih uopće više smisliti, a kamoli jesti? Mogu li pite omrznuti onome ko ih svaki dan pravi, prodaje, udiše? Ima li razlike u spremanju pite za mušterije i svoje ukućane? Okretne, spretne, domaćinski već napamet znaju šta jedu uobičajene mušterije i koliko god se lica smijenilo, Ljubazna nikad ne pogriješi, niti zaboravi narudžbu. Vjerovatno bih već nakon nekoliko mušterija zaboravio koliko je ko grama uzeo, ko želi i jogurt, te ko je usto naručio još i sok. Praksa, iskustvo, ali i dobro odrađen posao, očito. Moji su zadovoljno ostavili prazne tanjire ispred sebe, što dovoljno govori. Vrijeme je da krenemo dalje, sada se sita stomaka može krenuti u pravu šetnju gradom.

11:15h: s najmilijim je uvijek malo vremena, pa odlučujemo da ga štedimo vožnjom taksijem. Nisam neki ljubitelj taksista, zapravo većina nas nije. Ili previše zapitkuju, ili se prave ludim i ne znaju pravi put, ili nam bezrazložno otvaraju dušu, ili bezobrazno na kraju potkradaju. Hiljade je razloga zašto nam to i nisu baš omiljeni vozači. Između taksija i šetnje, biram šetnju, ali je sada druga prilika. Nas je petero, te se kao jedino rješenje nameće ono u kojem taksista riskira vozeći veći broj od dozvoljenog, vjerujem njemu samo većem broju od uobičajenog. Posjedali smo jedni na druge. Utrpali se i naša vožnja može da počne. U Berlinu imaju taksije i za više ljudi – ne znam ko ponavlja internu šalu dana. Smijemo se od srca, a vozač će na to: A voze li u Berlinu, ti s velikim taksijem, i kada im otac umre? Zbunjeno zašutjesmo. Tišinu prekida opet taksista: Obećao sam jednom čovjeku da ću ga voziti na aerodrom, jer sam ga odatle i pokupio, te mu prvi pokazao Sarajevo nakon dvadeset godina. Fin neki čovjek. Dam mu broj i kažem “u koja god doba, kada god odluči da ide nazad nek me zove”. I jebiga, stari mi umre. Srce, a i godine valjda. Kad tu noć zove on, sav veseo: Voziš li me? Svi u kući zinuli u me k'o u prikazu. Vozim, legendo, vozim. A jebiga, od tada više nikome ništa ne obećavam. Toga, zasigurno, nema u Berlinu, zaključujem negdje između lakta i tuđe kose koja je pala na moje lice. Izlazimo svi pod dojmom priče.2

11:33h: stojimo na semaforu i čekamo zeleno. Na ćošku zgrade čovjek struže išarani zid. Gledam ga pažljivo i ne vidim samo struganje. To nije struganje. Splet njegovih pokreta ravan je umijeću znamenitog pijaniste. Usredsređenost i predanost okreta oštrije su i od mikroskopskog pogleda naučnika. Čovjek kasnih srednjih godina, u sivkastoj jakni, struže šmirgl-papirom natpise na zidu zgrade. I sada sam ubijeđen da to nije bilo samo struganje, nije ni samo posao, čišćenje ili obaveza – to je umijeće.

Šetnju gradom ispunjava masa raznih lica. Neki su možda doktori, drugi mesari, treći nezaposleni. Neki rade svoj posao dobro, neki nikako, većina ono što mora, rijetko ko ono što voli. Ali radi se. Prodaje, kupuje, traži, daje, uzima.

13:08h: popili smo kafu i idemo dalje. Prije negoli krenemo, idem do toaleta. Unutra vrijedne ruke čiste wc-e jednog od šoping centara. Roze rukavice kao otmjeni ples balerine zavlače se tamo gdje, čini se, više i nema prostora. Kako li je čistiti svaki dan iza tolikog broja ljudi? Muški glas razgovara s jednom od čistačica. Naravno, znam. Mogu, što da ne. Ja ću to popraviti. Ne morate zvati vodoinstalatera. Znam, znam, kako da ne, ma nema potrebe, ja ću, znam – srčano i živo jedna će od njih. Inače, viđam ih svaki dan. Njihovi posebno obojeni mantili ni u lift ne ulaze s ostalim svijetom. Njima i oči sjaje poniznije. Sa sredstvom za čišćenje u ruci namjesto neke medalje, gledamo ih kao niža bića, ali nemaju to one kada vidjeti, njima su sranja svakodnevni posao.

13:30h: opet vožnja taksijem. Nas petero i nova avantura. Vozač na samom ulazu domaćinski govori kako se on već nagledao svega. Navozam se ja svakog’, preživjet ću i vas petero. Navozate ili vozite – zapitkujem. Smije se. Ima i toga. Ima svega. Evo još jedne priče, razmišljam kako će urednik biti opet kivan na književnika u meni, njemu treba novinar. Pitam ga, je li iko ikada sjeo u taksi i onako filmski rekao pratite to auto. Opet se smije. Već znam da će ponoviti uobičajeno “bilo je svega”. Bilo je svega, od puknutog vodenjaka, čira, fatanja na zadnjem sjedištu k'o da je moje auto jebena pjesma Dugmeta, i tako. Al’ meni je to sve ok, nervira me što svi žure, svi kasne i hoće odmah da budu tamo. K'o da letim, a ne vozim. Opet smijeh. Razmišljam kako smo danas baš imali sreće sa taksistima.4

13:50h, Vrelo Bosne: u zelenilu iščekujemo fijaker jer šetnja više nije tako poželjna riječ današnjeg dana. Dolazi neki stariji čovjek. Sjedamo. Mi u novom prijevoznom sredstvu. Baš, kao nekada. Vozimo se uz topot konja i zvuk sirene kojom kočijaš opominje ostale šetače. Ne znam zašto, ali očekujem neku masnu psovku jer ne kaže se valjda džabe psuješ k'o kočijaš. Eno, gledaj, a samo čekam kad’ će mi neko pod konja – odmahujući glavom i uzdišući će naš oprezni vozač. Ne znam zašto, ali mislim na Čehova i njegovu Tugu. Kako ide, ima li posla? – pitamo. Ma, malo ovako sezonski se nekako i izgura. Ima li vas puno, koliko vas ima ovdje? Tridesetak – odgovor opet prekide sirenom povikujući ljudima da se sklone. A, da samo nekog i rep konja dotakne, ode glava. Tako mi nekidan, čovjek navalio da metnem dijete na Rubina, de, de i de. Ama, ne smijem čovječe, nek se konj ritne i ode dijete, budi s mirom. De, de, de, i mog ti boga stavi ja dijete, al’ kad se konj ritnu. Nije valjda navik'o. Sad me tuže zbog pretrpljenog straha. Eto ti.

15:07h ručak, restoran: Konobari su mi također posebno dragi. Nisu mi jednom donijeli pogrešnu narudžbu, u prljavim šoljicama, vodu namjerno zaboravili, pepeljaru tražio kompasom, tri puta ih ubjeđivao da račun nije toliki. I sve i nekako, ali kada mi pokupi ispred nosa suđe, a ja još sjedim tu, bolje je da me nabije nogom u guzicu i kaže popio si svoje hajd’ sad’ mrš. Ovo je bio neki ljubazan čovjek. Učtiv, odmjeren, kulturan. I nije imao nikakvu priču.

17:30h: vraćam se u stan, izlet je završen. Razmišljam o svim tim ljudima koje sam danas sreo, njihovim zanimanjima i svim tim pričama. Kada su određena zanimanja dobila toliki ekskluzivitet, a druga postala tako društveno sramotna? Određujemo li ljude po svemu, pa i po poslu koji rade? Je li previše lošeg iskustva ili onog u nama, pa kurva ne može biti časna, konobar brz, taksista ljubazan, čistačica ponosita? Zašto sudimo ljudima i na osnovu njihova zanimanja? Zašto su prodavačice, čistačice, taksiste, komunalni radnici, krojači ili pekari najčešće niža bića, a pjevačice, glumci, sportisti, doktori, nastavnici ili inžinjeri neka nadnaravna? Ako ne viđamo svaki dan pekara na TV-u, ne plačemo nad ljubavnom dramom našeg mesara, ne suosjećamo se s kreditom komunalnog radnika – ne znači da tih ljudi nema. Zapravo, oni su tu mnogo više negoli naš omiljeni TV voditelj, sportista, novinar, pisac. Oni žive u našoj svakodnevnici živote sličnim nama i to na bezbroj načina koje ne želimo vidjeti. Na kraju krajeva, ne moraš poslušati omiljenog pjevača, ali moraš jesti, ne moraš gledati najdražeg glumca, ali moraš ići u wc.5

Obični, mali ljudi najčešće i kriju najveće priče, dosta bliže i realnije nama. To su iskrene, nenašminkane i neprerađene priče naše svakodnevnice. Oni koji nas svakodnevno uslužuju, kuhaju nam, peru, čiste, popravljaju, sređuju, uljepšavaju, odijevaju, sve su više i više na margini naših kao velikih života i nas kao velikih ličnosti, a da ne govorim kako su i koliko često predmet ismijavanja, potcjenjivanja i omalovažavanja. Postoji li na kraju manje vrijedan čovjek ili manje vrijedno zanimanje? U vremenu kada svi želimo biti gospoda i zarađivati ne radeći ništa, zašto uporno nastojimo proglasiti sebe superiornijim diskriminirajući nekog, u našim očima, manjem od nas. Nijedan roditelj više ne želi da mu dijete bude frizer, krojač, vodoinstalater, električar – neko ko će mnogo konkretnije i preciznije koristiti cijelom društvu. Važno je biti veliko ime i imati veliko zanimanje, koliko god u djelovanju tog zanimanja bili manji i od makovog zrna.

Sve dok ljude ne budemo dijelili isključivo na dobre ili loše, bićemo daleko od demokratskog društva koje, prije svega, znači iskreno razumijevanje i poštovanje. Sve dok nam je neko manje bitan i vrijedan samo na osnovu onog što radi, kako izgleda, koliko zarađuje, gdje izlazi, s kim se druži – biroi za zapošljavanje vrvjet će poluličnostima, nazoviljudima, a najveći broj nezaposlenih bit će u sektoru “biti čovjek”.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s