Piše: Anes Osmić

Ispred nje kao i svakog ponedjeljka na uobičajenom mjestu, stajalo je mnoštvo časopisa. Nije mnogo obraćala pažnju na ostale jer se znalo koji kupuje. Uvijek je uzimala isti. Onaj koji je prikazivao sve ono što bi mogla biti, a nije. Uvijek je uzimala taj. Ovaj put s naslovnice prijeteće je gledala manekenka hladnih očiju, svijetloplave kose, u dugoj crvenoj haljini koja je vješto prekrivala njeno anoreksično tijelo. Savršena šminka. Frizura. Haljina. Kilaža. Savršena fotografija! Dok je onako, prezrivo ženski, gledala djevojku koji nije ni poznavala, samo je duboko uzdahnula.

Prije negoli je platila „svoj“ časopis, ugledala je i drugi. Onaj koji nikada nije htjela ni pogledati. Onaj koji je prikazivao sve ono što ona jeste. Na njegovoj naslovnici bila je umorna žena, masne kose, uvijek s viškom kila, koja jednom rukom telefonira, a drugom kuha ručak. Dijete je vuče za jednu nogu, a djeličkom oka savršeno pazi da ne uprlja običnosivu uniformu s posla.

Šta kupiti?

Živjeti u laži ili je vrijeme za hladan tuš? Kao da nije dovoljno poražavajuće gledati sebe u ogledalo, pa mora još i u časopisu. Ne, uzet će opet uobičajeno. A možda onaj časopis donosi i neke konkretne, primjenjive savjete. Realne, za običnu ženu. Onu s daleko većim konfekcijskim brojem od nule i dva. Onda, taj časopis. Ali, kako će ove sedmice bez svih onih dasjednešnadupeodmah odjevnih kombinacija, savršenih fotografija, dalekih egzotičnih mjesta? Svega onog što ima jedino u časopisu. Ne, ne! Ona će opet uzeti svoj časopis. Može, makar sebi to priuštiti. To je njen sav luksuz! Prodavačica je već poče odmjeravati čudno, a red iza nje je govorio da se već jednom odluči.

Hajde da uzmem oba – sinu joj ideja!

Tako je ovaj put krenula na posao s dva časopisa. Ponedjeljak se uvijek nekako pregura s omiljenim časopisom. Ona je sada imala dva. (Jedan je i dalje bio omiljeni. Drugi, samo razumna opcija.) Jutarnji poslovi i obaveze ostali su u sjeni razmišljanja koji časopis prvo otvoriti. Kojem se prvo predati? Najedanput se prenu, uvjeravajući i mrmljajući sebi u bradu da je to samo časopis. Onda je zajedljiva ona, kritički upita: „Da li je samo časopis?“

Znala je da nije. Vrlo dobro je znala da je to način življenja.

Za jednu ženu, pauza je značila konačno otići, uz časopis, daleko u drugi svijet i biti ono što jako želiš, a nemaš prilike. Toliko znatiželje, iznenađenja, čipke, kože ove jeseni, savjeta kako ga oboriti s nogu, kako mu…, gdje…? Ali smiješak njenog lica ispravi onaj drugi. Onaj časopis koji nijedna žena koja drži do sebe, kako se tješila, nikada i ne kupi, a kamoli prelista, a ne daj ti bože pročita! Ne, ona će svoju gorku salatu (koju je prošlosedmični broj proglasio najboljim doručkom) začiniti blještavim stranicama njenog omiljenog časopisa. To je ritual, pa ne može ona tako jednostavno protiv sebe. To je navika. To je smisao. To je ona!

Sjela je, panično izvadila njen časopis i kao ovisnik počela listati. Uzdisala je kao da časopis ima najljepšu aromu na svijetu. To što su je kolege gledale u čudu, neki se podsmjehivali, treći se brinuli, nije bila njena stvar. Bila je u svom svijetu. Savršene, nezdrave obmane i laži! Prekomjerne doze iluzije i fikcije za kojom svaka očajna, nesigurna, žena barem jednom u životu posegne.

Pauza je prošla. Radni dan. Čitava sedmica. Onaj časopis je ostao neotvoren. Neprelistan. Nepročitan.

Nakon mjesec dana sređivala je stan. U trenerci, prljave kose pokupljene u ništa, staroj majici i slušalicama u ušima (Svirala je Super žena). Ispod kreveta je izvukla onaj časopis. Držeći u rukama nikad otvoreni časopis za obične i jednostavne, u ogledalu joj se cinično smiješila žena nikad bliža onoj s naslovnice.

„E nećeš, majčin sine!“ Uzela je časopis i što je jače mogla zafrljacila ga u crnu vreću za smeće.

U ogledalu je i dalje gledala umorna žena, prljave kose, uvijek s viškom kilograma.