Piše: Hilma Unkić

Sve više ljudi, tj. organizovanih grupa ili pojedinaca svjesno želi da se odmakne od opasne igre sistema u koju smo postepeno uvučeni. Istina, to je tek mali broj u odnosu na cjelokupnu populaciju i teško da će ikada moći napraviti neki preokret ili ozbiljniju promjenu, ali je to, ipak, rastući pokret u mnogim dijelovima svijeta. To su ljudi koji odluče dati dio svog prividnog komfora za ideju, odluče posvetiti manji ili veći dio sebe borbi protiv smrdljive, pokvarene i nehumane civilizacije. Neki se odluče za borbu kroz različite oblike umjetnosti, neki postanu opozicija ili nevladina snaga, neki biraju šta i gdje će jesti, šta obući, koje cigare pušiti, kojeg proizvođača izbjegavati, a kojeg preferirati. No, prije ili kasnije, ti ljudi naiđu na prepreke i shvate (ili ne shvate) da je sistem nepobjediv, i da u jednom trenutku moraju doći u dodir sa njegovim nečistim rukama.

Hrana pronađena u smeću

Uzmimo, npr., neko društvo za zaštitu okoliša. Za svoju promociju, to društvo će koristiti savremene medije. Svoje ciljeve, želje i ideje stavit će na letak koji će isprintati u nekoliko stotina ili hiljada primjeraka. Već samim tim činom oni su uradili stvar koja se suštinski protivi njihovim idejama. Da bi napravili takav letak, morali su nekada kupiti i kompjuter napravljen u nekoj velikoj korporaciji, koja je prilikom izrade tog kompjutera iskoristila jeftinu radnu snagu, prirodne resurse, uništila ekosisteme, prirodna staništa biljaka i životinja, samo da bi izgradila svoja fabrička postrojenja. Zatim je ta korporacija platila medijima za promociju, istim onim medijima koji će u svom programu reklamirati automobilske kuće, a o tome je suvišno pisati.

Među najradikalnijim su svakako i vegetarijanci i vegani, a ovim drugim je naša kolegica Aleksandra već pisala na našem portalu. Vegani su ljudi koji svojim načinom ishrane, prije svega, ne žele sudjelovati u ubijanju nedužnih životinja. Pored toga što ne jedu životinje i prerađevine koje sadrže meso, ne jedu ni namirnice životinjskog porijekla kao što su mlijeko i jaja. Odricanje samo zbog ideologije koje je svojstveno veganima je zaista vrijedno divljenja. Međutim… Čak ni vegani nisu sasvim nevini, i ni oni ne mogu reći da su uspješno bojkotovali mesnu industriju i da nisu odgovorni za smrt životinja. Istina, počinju od iskrene namjere da svojom ishranom ne žele doprinositi ubijanju i mučenju životinja, ali upravo zbog njihove specifične ishrane neke životinje gube živote. Primjer za to je uzgoj soje koja je jedna od bitnih sastojaka veganske ishrane. Da bi se započeo uzgoj soje, potrebno je naći pogodno tlo za to. Ogromna sojina polja nastala su tako što su se uništili primarni ekosistemi, posjekle hiljade stabala, ubilo hiljade vrijednih biljnih i životinjskih vrsta. Na tim poljima su, zatim, zaposleni ljudi koji rade za minimalne dnevnice i u mizernim uslovima. Sve to za soju na tanjiru.

Istina, kada bi postojala neka vaga, možda bi mogla izvagati kada činimo manje zlo – kada smo mesojedi, vegetarijanci ili vegani, kada smo u društvu za zaštitu životinja ili van njega, kada pišemo antikapitalističke poeme i printamo ih u hiljade primjeraka ili čuvamo takve vrijedne ideje samo za sebe. Ali takva vaga ne postoji, a i da postoji mogli bismo izvagati samo koje zlo je manje. Dobra tu kao da nigdje nema.

{youtube}MvgN5gCuLac{/youtube}

Ipak, čini se kao da postoji pokret koji je našao odgovor i mogućnost da ostane sasvim predan ideji. Friganizam je način života koji vrši potpuni bojkot sadašnjeg sistema u kojem vlada nepravilna raspodjela dobara, pohlepni materijalizam i konzumerizam. Riječ „freegan“ sastoji se od dvije riječi „free“ – slobodan i „vegan“- veganski način ishrane, jer su mnogi freegani ujedno i vegani. Pokret je u svom savremenom obliku nastao devedesetih godina, iako slične ideje vidimo i u ranijim pokretima koji su se bavili iskorištavanjem odbačenih stvari, pa tako i hrane. Pripadnici pokreta su ljudi raznih profila i osobenosti, a ono što je bitno je da su to osobe koje biraju takav način života. Među freeganima se nalaze profesori, studenti, osobe koje su prije upoznavanja freeganstva imale dobro plaćen posao i živjele raskošnim životom i niko od njih nije primoran da se hrani tuđim ostacima. Međutim, upravo zbog činjenice da na svijetu živi toliko ljudi koji nemaju taj izbor, freegani smatraju nehumanim i neodgovornim dopustiti da se hrana koja je jestiva odbacuje.

Nepravilna raspodjela hrane koje ima sasvim dovoljno da nijedan stanovnik planete ne ostane gladan je motiv za biranje drugačijeg načina života ovih ljudi. Pokret je posebno proširen u Sjedninjenim Američkim Državama, što ne čudi s obzirom na neke činjenice. 40 miliona tona hrane koju svake godine bace stanovnici ove države, te restorani i trgovine u njoj, mogle bi biti dovoljne da se nahrani svako od skoro milijardu gladnih ljudi na svijetu. U pokretu postoje umjereniji i radikalniji pripadnici. Tako postoje osobe koje jedino hranu konzumiraju tako što je pronađu u smeću, pojedini troše samo minimalno novca, dok se oni radikalniji odlučuju da sve što im je potrebno za život nalaze u smeću ili prilikom razmjene sa drugim freeganima. Poneki odbacuju svoj dotadašnji posao, prodaju velike stanove i kupuju manje, a neki se odluče za život u squatter naseljima, tako što napuštene zgrade preuređuju u svoje domove. Na pitanje kako uspiju zadovoljiti sve svoje potrebe dok vode takav način života, freegani odgovaraju da im se potrebe mijenjaju i prilagođavaju situaciji u kojoj se nađu. Rizike od mogućeg trovanja pokvarenom i nečistom hranom izbjegavaju iskustvom. Freegani u jednom gradu se često međusobno poznaju i organizuju zajedničke ture u kojima skupe dovoljno hrane za nekoliko dana. Također, vremenom nauče koji restorani, trgovine i pekare bacaju hranu u najboljem stanju, a prije konzumacije sva hrana se dobro opere. Još jedan od problema na koji nailaze su i krajnje bizarni zakoni u pojedinim državama prema kojima je zabranjeno krasti smeće. Zbog toga, a i zbog svježine hrane, najčešće u svoje pohode kreću noću.

Ljudi obično imaju mnoštvo predrasuda prema ovom pokretu, najčešće je mišljenje da se radi o lijenim, nepotrebnim članovima društva koji jedu prljavu hranu, sami su prljavi i beskorisni. Istina, to i jesu beskorisni članovi društva, ali da li to društvo zalužuje nešto drugačije? Beskorisni su jer svojom egzistencijom ne ugrožavaju egzistenciju drugog čovjeka, jer ne rade osam sati dnevno na poslu kojeg ne vole, zarobljeni u kancelariji neke firme, samo kako bi zarađeni novac dali nekom slijedećem kapitalisti koji će iskorištavati druge. Beskorisni su jer ne robuju hiljadama stvari bez obzira da li ih koristili ili ne, i jer svoj novac ne troše na kupovinu proizvoda koje su negdje u „ne tiče nas se gdje“ zemljama za zalogaj hrane napravili sedmogodišnjaci. Naravno da nisu korisni društvu u kojem nemaš vrijednost ukoliko nisi lakoumni konzument. U svijetu u kojem nakon što prosjaku na ulici damo jednu marku već sami sebe vidimo kao svece, u kojem se naša odgovornost za slabije završi u trenutku kada pozovemo humanitarni broj sa ekrana kako bi nekom pomogli da dođe do nove jetre, u takvom svijetu oni su bespotrebni jer kako ćemo se inače mi nazivati dobrim i moralnim, ako postoje i ljudi kao što su freegani.