Pišu: Ajla Kurspahić i Adnan Omerhodžić

Pored mađarske ljepotice Budimpešte o kojoj ste imali priliku pročitati u prvoj reportaži u seriji reportaža o gradovima na Dunavu, i Beč je nesumnjivo jedna od redovnih odredišta studentskih pohoda i organizovanih izleta u vrijeme državnih, ali i međunarodnih praznika. Međutim, da li posjetitelji zbilja imaju priliku upoznati Beč onakav kakav on zaista jeste preko takvih aranžmana? Iako su ovo zasigurno njegova najmarkantnija obilježja, Beč ne predstavljaju samo veličanstvena arhitektura, glamurozne ulice, visoke cijene i Bečka šnicla u centru grada! Život, naime, postoji i na periferiji Beča, iako nešto drugačiji od onoga što se u sklopu turističkih tura predstavlja.

 

Savršenstvo javnog prevoza

Ako želite da prođete što povoljnije, pa smještaj objezbijedite putem nekih od internet stranica koje se bave prodajom vaučera sa povoljnijim cijenama ponuđenih, prvenstveno provjerite lokaciju mjesta sa ponude. Naime, često se može desiti da ćete rezervirati smještaj daleko od samog centra grada u kojem se nalazite. No, to nije nužno negativna stvar. Naprotiv, to će vam dati priliku da vidite mnogo više od onoga što vam centar grada nudi, a bilo kakva udaljenost u gradu kao što je Beč ne predstavlja problem s obzirom na odličnu uređenost gradskog prevoza. Nakon raspitivanja i rezerviranja smještaja preko upravo jedne od takvih lokalnih internet stranica, zaputili smo se u u ovaj veliki grad!

 Sarajevo, odakle smo krenuli, bilo je sa Bečom intenzivno povezano 40 godina tokom vladavine Austro-Ugarske monarhije, ali ni nakon završetka ove vladavine, Sarajevo nije prekidalo veze sa Bečom. Danas su Sarajevo i Beč veoma dobro povezani, kako preko avionskog saobraćaja, tako i preko autobuskog.

Ukoliko u ovaj grad dolazite na nekoliko dana, preporučujemo kupovinu karte za gradski prevoz od 48 sati, ili čak 72 sata, jer je tako broj vožnji neograničen, a s obzirom na to da je grad velik, prevoz će vam biti nužan. Nemojte da vam se osladi putovanje bez kupljene karte, jer vam može prisjesti ako budete morali platiti kaznu koja iznosti skoro 100 eura. Dakle, to što nam je hotel bio udaljen nekih 15 km od centra za bečke uslove ne predstavlja nikakav problem. Fantastična uređenost bečkog javnog prevoza je nakon sarajevskih muka izgledala nevjerovatno. Na usluzi su vam autobusi, tramvaji, podzemna željeznica, pa čak i prigradski vozovi. Dobra uvezanost linija omogućuje prebacivanje iz jednog dijela grada u drugi brzo, lahko i udobno, te ono što je sigurno jeste da u tri dana uopće nismo svjedočili gužvama u vozilima gradskog prevoza. Također, pohvalno je i to što su redovi vožnje maksimalno ispoštovani, a ukoliko se ipak desi da neko od sredstava javnog prevoza kasni, kašnjenje nije više od dvije minute. Čistoća i starost voznog parka je nesumnjivo na zavidnom nivou.

Zbog udaljenosti hotela smo prvo koristili metro, a zatim i autobus. Poučeni domaćim iskustvom, bili smo zabrinuti kako ćemo to izvesti, ali na sreću nije bilo nikakvih problema.

Nakon što smo stigli u Beč, prvo što smo vidjeli po izlasku iz autobusa jeste restoran „Sarajevo“. Da, Sarajevo, usred Beča! Odmah smo znali da ćemo tu popiti našu posljednju kahvu prije povratka.

 

Balkane, Balkane, Balkane moj!

Prije polaska u Beč, nije loša ideja da se naoružate jezičkim priručnicima i, ukoliko ga imate, ponesete prethodno znanje njemačkog jezika, koji je zvanični jezik Austrije i Beča; ali ni znanje drugih svjetskih jezika nije na odmet, jer u ovom gradu stanuju ljudi iz raznih dijelova svijeta. Ipak, osjećajte se pravim sretnicima ako dolazite s područja Balkana, a sada ćete shvatiti i zbog čega. Po sjedanju u U-Bahn, što je njemački naziv za metro, počeli smo detaljnu razradu daljih planova, u čemu su nam pomogli ljudi, koji su sjedili preko puta nas, a koji su nas impresionirali pričanjem na zvaničnom jeziku naše domovine. Uredu, znali smo da u Beču ima dosta raje sa naših prostora, ali da ćemo odmah naići na njih, to nismo mogli pretpostaviti. Kako se ispostavilo – gospođa je bila iz Viteza, a njen suprug iz Ključa, te su već dugo u Beču, gdje su zaradili penziju i odgojili djecu. Rekli su nam da je zaista dosta ljudi u Beču sa prostora bivše Juge, ali da im je uvijek drago kada sretnu nove posjetitelje i imaju priliku koristiti svoj maternji jezik.

Po izlasku iz U-bahna, došao je red na vožnju autobusom do hotela. Kako ne bismo išli ‘naslijepo’, odlučili smo da se malo raspitamo za instrukcije kod obližnjeg taksi štanda, gdje su opušteno razgovarali jedan taksist i vozač autobusa. Približavajući im se, bilo je nemoguće ne primijetiti beogradski naglasak. Ljubazni vozači taksija i autobusa su nas uputili kako dalje treba da postupamo.

„Drago nam je da ste Beč odlučili posjetiti iz znatiželje, a ne samo poslovno. Uvijek je osvježenje vidjeti mlade ljude sa naših prostora, međutim bojim se da niste izabrali najbolji period, jer se od sutra sprema kišno vrijeme.“, rekao nam je tom prilikom vozač autobusa. Ova dva gospodina su u Beč stigla prije mnogo godina, te da su se, eto, poprilično snašli i pronašli dobre poslove. Snalažljivost je svim Balkancima, izgleda, zajednička vrlina.

Inače, gdje god se našli u Beču, u skoro svakoj svakoj ulici, na skoro svakoj stanici i u skoro svakom parku se nalaze ulični svirači, uglavnom harmonikaši. Tako se mogu čuti razne izvedbe i tonovi, uglavnom klasične muzike, a neki od tih uličnih umjetnika su ponovo ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, kao što je bio harmonikaš iz Mladenovca (Srbija) koji je svirao kolo karakteristično za naše prostore. Čuti tradicionalne zvukove kola u moru bečke klasike bilo je pravo osvježenje!

Bečka periferija – ugodno se smjestite u ‘red light’ distrikt

Po dolasku u hotel, vidjeli smo i zašto je područje na kojem se nalazi označeno kao ‘red light district’. Prvenstveno, pogledi koje su nam uputili lokalni stanovnici prilikom raspitivanja o našem hotelu su bili na granici smijeha i nevjerice. Uska staza koja vodi do hotela je potpuno neosvijetljena, okružena drvećem i žbunovima, a kad dodamo i jezivi vjetar u ovom mrklom mraku, rezultat je scena kao preslikana iz nekog od horor filmova. No, svjetlo je uvijek na kraju tunela, ili u ovom slučaju, puteljka. Ipak, prilazeći hotelu, doživjeli smo novo iznenađenje – iza hotela se nalazi parking za kamiondžije, koje bije glas da vole da se počaste dobrim ženama. Ova lokacija je za njih savršena, jer posljednje obilježje ovog distrikta predstavljaju prostitutke. Iako je uobičajeno da ih nazivaju „damama noći“, ovdje su one zapravo „dame i dana i noći“, jer se može primijetiti da ispred hotela šetaju u bilo koje doba. Ipak treba biti realan pa kazati da nisu nimalo napadne i da, k'o što bi se u narodu reklo, „gledaju svoj posao“. Na kraju se ipak ispostavilo se da je hotel daleko od lošeg, štaviše, odličan zbog udobnosti i veoma uslužnog osoblja. Imali smo čak i piće dobrodošlice, dok je bežični internet radio i više nego dobro.

Jeziva staza koja vodi do hotela

Dame noći (dana)

Vozač autobusa iz Srbije je bio u pravu po pitanju vremnskih (ne)prilika. Drugi dan našega posjeta je padala kiša, pa je naše švrljanje po centru odgođeno za posljednji dan. Tako smo odlučili istražiti okolinu hotela. Posjetili smo Auhof šoping centar, gdje smo se odlično proveli, upoznali još ljudi sa Balkana, ali i lokalnih stanovnika, te se uvjerili da cijene na periferiji nisu ništa veće od cijena u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Vjerovatno upravo zbog činjenice da se nalazi na periferiji grada, cijene su itekako prihvatljive, što nam je omogućilo solidan šoping, a poseban dojam je ostavila trgovina „Sve po 1 euro“, koja je, na naše veliko iznenađenje, nudila kvalitetne proizvode. Treba li napomenuti da je i radnica u ovoj trgovini razumjela naš jezik? I u trgovinama u blizini ovog centra je ista situacija, pa se uz mali iznos evrića može sasvim povoljno proći. Auhof predstavlja pravi mali univerzum radnji dobre tehnologije, brendirane robe, prehrambenih proizvoda, tričarija, ali i kolekcionarskih primjeraka, kao što su primjerci iz legendarnog “Star Wars” serijala, i čega sve ne.

Nakon što se ženski dio ekipe zadovoljio šopingom, bio je red da se uradi nešto i za muški dio. Tako je naša sljedeća destinacija bio obližnji stadion u Hutteldorfu. Gerhard-Hanappi-Stadion je dom fudbalskog kluba Rapid.

U Beču vlada veliko rivalstvo ova dva kluba, a evo torte u jednoj slastičarnoj

Klub je osnovao Dionys Schönecker, a stadion je dobio ime po jednom od najvećih austrijskih fudbalskih sinova koji je bio i najslavniji igrač ovog kluba. Ispod tribina se nalazi i klupski muzej Rapideum, a ulaz košta 6 eura, dok je preko puta stadiona i fan shop. Kiša nam se ipak smilovala, i nakratko prestala da pada, pa smo odlučili skoknuti i do Šenbrunskog dvorca, predivnog kompleksa koji se sastoji od raskošnih parkova, fontana, labirinta, zološkog vrta i naravno palače. Međutim, ovdje nam je kiša pokazala svoju duhovitu stranu, te je ponovo počela padati, natjeravši nas da otvorimo kišobrane i skratimo izlet.

Osnivač kluba 

Centar dolazi na kraju?

Zajednička nit Beča i Budimpešte, gradova na Dunavu, je da su to megalomanski gradovi za koje treba pa najmanje mjesec dana kako bi se stiglo obići sve. Treći dan, koji nam je ujedno bio i posljednji ovdje, odlučili smo provesti obilazeći centar. Tako smo obilazak, rasterećeni od striktnog praćenja rute silnih turističkih tura i preporuka, odlučili započeti od Stefanplatza i katedrale koja je jedan od prepoznatljivijih, i najvećih, simbola grada. Katedralu Sv. Stefana je zbilja izazov uslikati kompletnu na jednoj slici. Malo smo lutali sve dok nismo nabavili turističku kartu, koja naravno nije bila besplatna, ali je bila zlata vrijedna, pa smo nekako uspjeli doći do Univerziteta, spuštajući se ulicom u kombinaciji putovanja pješke i tramvajem i razgledati Narodno pozorište, Bečku vijećnicu, Parlament, Muzej, Operu, Karlovu crkvu i fontanu Hochstrahlbrunnen iza koje se nalazi spomenik palim sovjetskim borcima u II Svjetskom ratu. Da ne bismo smarali općepoznatim informacijama, historijske činjenice se mogu pronaći na svakom internet pretraživaču, na svim svjetskim jezicima, pa ko voli neka izvoli.

Katedrala Sv. Stefana

Bečki univerzitet

Karlova crkva

Kada smo shvatili da nam je prijeko potreban predah, smjestili smo se u ugodan pub u ulici Princa Eugena, čiji lik i djelo nije baš omiljeno među stanovništvom Sarajeva zbog njegovog prepoznatljivog “igranja sa vatrom”, skoro brutalnog po bh. prijestolnicu. Nakon malo podužeg predaha, odlučili smo posjetiti još jedan od mnogih dvoraca u Beču – dvorac Belvedere. Barokna raskošnost dvorca Belvedere će vam se možda učiniti kao ulazak u svijet bajki, samo što se u ovom slučaju ne radi o nestvarnom svijetu.

Fijakeri i u Beču – još jedna veza sa Sarajevom

Tramvaji u Beču

Nakon kraće vožnje tramvajem stigli smo i do najpoznatije pješačke zone u Beču Kärntner Straße. Osim historijske, arhitektonske i saobraćajne povezanosti Sarajeva i Beča, ne u smislu organizovanosti, nego činjenice da u Sarajevu voze tramvaji donirani iz Beča, našli smo još jednu zanimljivu vezu. Sigurno je veliki broj vas vidjelo, ili ipak čulo, za plesača iz ulice Ferhadija u Sarajevu, Suvada Veletanlića, koji plijeni pažnju mnogih stranih turista, ali i domaćih prolaznika. U Beču smo smo mu pronašli kolegu, iako je bečki kolega mnogo usporeniji, ali princip ostaje isti.

Ukoliko namjeravate kupiti hranu koju ćete jesti u povratku, potrudite se da to uradite u jutarnjim satima, jer smo, na našu nesreću, uvidjeli da je nemoguća misija pronaći otvoren supermarket subotom oko 18 sati. Ako vam se desi da ponovite našu grešku, spas uvijek možete pronaći u nekom od restorana ili trgovina brze hrane, ali se spremite da poprilično rasteretite novčanik.

Prije zvaničnog povratka u Sarajevo, za finalnu destinaciju izabrali smo već pomenuti istoimeni restoran, gdje smo uz domaću bosansku kahvu čekali naš autobus da stigne, a za dijasporu koja želi da se osjeća kao kod kuće, domaćin je obezbijedio sve da se to i postigne.

Beč je zasigurno pravi evropski kulturni centar, što dokazuje i mješavina ljudi iz raznih dijelova svijeta, raznih običaja, ali i savršeno očuvane veličanstvene arhitekture i različitih vrsta umjetnosti. Austrougarski duh se osjeća na svakom koraku, no nemojte da vas iznenadi ni duh balkanske tradicije. Veliki broj ljudi sa prostora bivše Jugoslavije je otišlo, ali i danas odlazi, u Beč u potrazi za boljim životom. Svjedočili smo da mnogo njih i postigne svoj cilj. Veličanstvenost Beča se ogleda i u njegovoj geografskoj površini, od preko 400 km², te će vam za obilazak cijelog grada biti potrebno više od nekoliko dana. Ni mi nismo uspjeli obići sve, ali smo ostali oduševljeni velikim dijelom koji smo upoznali i koji nas je ostavio žednim za daljim istraživanjem. No, to ćemo odgoditi za neki drugi put. I za kraj ćemo vas ostaviti sa jednom važnom napomenom! Ako njemačkim jezikom ne vladate naročito dobro, neka vam to bude posljednja opcija komunikacije, kako vam se ne bi desilo da, u sitne sate, i to na problematičnom području, pogrešnom analogijom prevođenja sa, možda, vašeg maternjeg jezika, „Dobro veče“ poželite njemačkim riječima „Gute Nacht!“ (doslovno: „Laku noć“), čime ćete sagovornika vjerovatno natjerati u bijeg, jer će siročić pomisliti da ga želite, na ovaj ili onaj način, „poslati na spavanje“.

Belveder dvorac

Šenbrunski dvorac

Belveder dvorac

Hochstrahlbrunnen fontana i spomenik palim sovj.  borcima u II SR

Tekst i fotografije: Ajla Kurspahić i Adnan Omerhodžić