Adi Hasanbašić: Društvo u kojem nikoga nećemo zatvarati u psihijatrijske ustanove je moguće

Razgovarala: Hilma Unkić

Adi Hasanbašić je osnivač Udruženja Metanoia koje, između ostalog, radi na destigmatizaciji i društvenoj afirmaciji osoba s psihosocijalnim poteškoćama. Pokrenuo je jedinstveni projekat na našim prostorima – radioemisiju ”Glas ludila u eteru” koju uređuju i vode osobe sa određenim psihološkim poteškoćama. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu. Za svoj izuzetni društveni angažman uručena mu je i nagrada Fondacije Farah Tahirbegović.

Udruženje koje je osnovao djeluje sa ciljem ukazivanja na problem stigmatizacije osoba sa psihosocijalnim poteškoćama „pružajući drugačiji pogled na drugačija iskustva“. Pored toga, cilj ovog udruženja je i društvena afirmacija osoba sa psihosocijalnim poteškoćama kroz edukaciju, istraživanja, umjetnost i podršku. U nastavku možete pročitati intervju sa osnivačem udruženja, Adijem Hasanbašićem.

dfrg

U našoj zemlji još uvijek nije najuobičajenija pojava kada neko psihologiju izabere za svoj budući poziv, a posebno je neobično to što ti radiš jer i tu, već dovoljno nepoznatu psihologiju dovodiš u pitanje i preispituješ njene osnove. Otkuda interesovanje za ovu oblast?

Za mene je psihologija predstavljala istraživanje sebe i drugih osoba, a ne tumačenje, sud ili moć. Psihologiju sam vidio kao interes za nas kao ljudska bića – više znamo o svemiru, nego o nama samima. Interesovala me i režija, pogotovo način fukncionisanja neobičnih osoba; od serijskih ubica do genijalnih umova, odnosno kako oni vide svijet. Ono što me ostavilo u psihologiji jeste ta želja za psihoterapijom i drugačijim pristupom čovjeku. Također, u psihologiji me ostavila i antipsihijatrija, što je veoma bitno, jer mislim da je to apsolutno vraćanje čovjeku. Želim staviti osobu prije svega, a ne teoriju, poziciju moći. Psihologija kakva je sada ogleda se u statistici, brojevima i istraživanjima, a psihijatrija u DSM-u i lijeku. Znači, postoji nešto između dvije osobe i nema stvarnog kontakta. Ja nastupam sa tim stavom da nemam pojma ni šta je to čovjek, psihologija, poremećaj, bolest, ludost, nego želim da te stvari istražim i vidim.

U čemu vidiš glavni nedostatak današnje psihološke i psihijatrijske prakse, odnosno šta je to u čemu se najviše griješi?

Iz mog iskustva i iz razgovora sa ljudima koji su imali psihijatrijska iskustva, ono što nedostaje u bavljenju ovom problematikom, a što je esencijalno za bilo kakav napredak je odnos. Dakle, ne postoji odnos između dvije osobe, komunikacija između osobe u potrebi i onoga ko može da pruži potrebu, ne postoji nikakva dodirna tačka. Osobe sa psihološkim poteškoćama danas se zovu korisnici. To je bolje u odnosu na izraz pacijent, ali je i dalje malo grubo, distancirano. Smatram da sve osobe imaju psihološke i psihosocijalne poteškoće u toku svog života, a radi se samo o stepenu, trajanju i načinu na koji one utječu na funkcionisanje u toku svakodnevnog života, odnosno da li te poteškoće možemo sami riješiti ili nam je potrebna neka podrška. Ja nisam protiv psihijatrije i lijekova, ali jesam protiv toga da jedini način tretiranja poteškoća bude konzumiranje tableta i zatvaranje u psihijatrijsku ustanovu. Jer postavlja se pitanje šta je ono što se dešava do odlaska u tu ustanovu, šta nakon izlaska iz nje? Obično imate osobe koje imaju dugoročno psihijatrijsko iskustvo i onda imaju neku invalidninu ili penziju koja je stvarno minimalna i nakon tog izlaska nemaju nikakve aktivnosti, nikakva zanimanja, niko ne sluša njihove potrebe ili se brine o njima, niko ne komunicira sa njima i nije zainteresovan za njih. A ako niko nije zainteresovan za vaš život, vi i ne možete imati osjećaj da ste živi i da vrijedite.

U našem društvu nisu samo osobe sa određenim psihološkim poteškoćama stigmatizitane nego i ljudi koji se bave psihološkom praksom?

Da, evo mi smo okarakterisani kao antiterapijsko i antipsihijatrijsko udruženje, a za takvo što nema osnove. Osobe sa psihijatrijskim iskustvom su također naši članovi koji piju redovno lijekove, koji se konsultuju sa svojim psihijatrima stalno, koji idu na psihoterapiju. I ja sam psihoterapeut, tu je još osoba koje sad trebaju upisati psihoterapiju, tu su osobe koje su završile i magistrirale psihologiju, pedagogiju, socijalni rad i druge humanističke nauke. Zato je besmisleno okarakterisati nas kao udruženje koje se bavi antiterapijom, to je odgovornost onoga koji nas tako klasificira, a da se nije uputio u problematiku.

Kakav je dosadašnji prijem ideje koju pokušavate plasirati, kako u javnosti tako i kod kolega iz profesije?

Kao organizacija, imamo veliku podršku i zainteresovanost medija, ne samo sarajevskih i bosanskih, nego i regionalnih, a i jaku zainteresovanost donatora. Znači, mislim da smo medijski dobro prezentovani, ali to nije shvaćeno kako treba. To je ta priča; ako nisi s nama, protiv nas si. Ako si agent neke promjene, pa bila to promjena na nešto bolje, ti si moj protivnik i protivnik ovog sistema. Mi smo i pretpostavljali da će se takvo nešto dogoditi, jer, da nije došlo do toga, možda nešto ne bi bilo u redu sa načinom naše prezentacije i rada. Svi u udruženju su na apsolutno volonterskom nivou, nema nikakvih plata ili honorara, šta više, dajemo svoje novce i svoje honorare jer vidimo koliki benefit te osobe imaju od toga, u protekle tri godine, koliko je konkretno „Glas ludila u eteru“ u Zagrebu aktuelan.

udre

Svjedoci smo vremena u kojem čovjek napreduje u gotovo svim životnim sferama, tehnologija mu omogućava neke stvari koje su do sada bile nezamislive i drastično mijenja naše živote. Ipak, neke stvari koje su zbilja bitne, kao što je zdravstvo ostaju problem i ponekad se čini da napretka nema. Još uvijek nije pronađen lijek za rak ili AIDS, a i u psihijatrijskoj praksi malo je inovativnih ideja koje nailaze na odobravanje. Misliš li da nekome odgovara takav poredak stvari, posebno farmaceutskoj industriji?

Poredak stvari nije onakav da odgovara čovjeku kao ljudskom biću. Studirajući konkretno psihologiju krijemo se između statistike i simptomatologije, a nigdje čovjeka. A radi se o nauci o čovjeku, gdje je čovjek centar istraživanja i interesovanja, a mi govorimo o nekim statističkim podacima, testovima i simptomima iz DSM-a. Smatram da ono što je najljekovitije, a što je esencijalno, a to ujedno i nedostaje – jeste odnos. Čovjek koji je subjekt psihologije je postao predmet psihologije i to je srž problema. Tada ne čudi odnos ljekara i psihologa i psihijatara prema drugom biću koji je tako korisnički i poslovan. Ako vidite da se razgovor između dvije osobe odvija na način da je između vas neka prepreka, tu nema nikakvog napretka, jer tu nema iskrenosti i mogućnosti izlječenja. Poredak stvari je danas takav da se prvo gleda materijalno i zanemaruje se čovjek, a to se dešava i u humanističkim naukama, možda na malo drugačiji način, odnosno nisu baš pare u pitanju, ali su u pitanju lijekovi, neka istraživanja. Npr., novi DSM koji izlazi je svaki put deblji i deblji, a ovaj put imate slučaj da će PMS biti shvaćen kao poremećaj, suprotstavljanje autoritativnoj vlasti i ličnosti, ako mislite da vas neko prisluškuje (iako u Americi ima zakon koji dopušta prisluškivanja, a da vi to ne znate, zbog 11. septembra). To samo ograničava ljude u njihovom doživljavanju sebe i doživljavanju svijeta oko sebe, njihovom ličnom napretku, u mijenjanju stvari, u progresu. Ja to slikovito na ovaj način gledam: kao što ima pojedinac svoj doživljaj, tako postoji i doživljaj u društvu i postoje određeni načini gledanja i shvatanja svijeta koji su u društvu normativi, tj. koji su odobreni. Ako se ponašate na određeni način u tom kontekstu, vi ste prihvaćeni, normalni i uklopljeni. Ako se ponašate tako da se to ne uklapa u normative, onda i niste baš u redu, ludi ste ili iziskujete da vas neko izopći. Ali jedini način da se mijenjaju stvari jeste prvo da se sasluša druga osoba, da se vidi šta je pozadina njegovog doživljaja i načina viđenja svijeta, da se kominicira i vidi da li mi kao društvo možemo imati benefite od tog doživljaja.

Šta misliš šta je korisnije osobama koje prolaze kroz psihološke poteškoće i na čemu bi posebno trebalo raditi – na mijenjanju svijesti društva o mentalnom zdravlju i takvim pojedincima, ili na pristupima koje je dosad psihologija/psihijatrija upotrebljavala, a možda se nisu pokazali naročito uspješnim?

Jedna osoba, jedno udruženje ili jedna institucija ne može sama uspjeti. Problem treba simultano rješavati. U svijetu postoje fenomenalni programi destigmatizacije koje su sproveli individue ili manja udruženja, ali oni prestaju čim nestaje novca, a to znači da su direktno uslovljeni novcem ili su motivisasni njime. Tada se dešava da se jako brzo izgube svi efekti koji su proizašli iz tog programa, projekta ili akcije javnog osvještavanja jer nema kontinuiteta. Zbog toga je moj stav i stav udruženja da je potreban bilo kakav kontinuitet da bi se stvari mogle u korijenu promijeniti.

dfhlčKoliko su stručnjaci (psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti) zaista stručni u našoj zemlji i da li se dovoljno posvećuju praćenju trendova i cjeloživotnom učenju što bi posebno u jednoj ovakvoj oblasti trebalo biti bitno?

Mislim da je to zaista rijetko, a vidim da je i među našim, mlađim generacijama to rijetka pojava. A to je u našem kontekstu podržano od sistema u kojem jesmo, u kojem se možeš zaposliti na način na koji se ljudi već zapošljavaju i nećeš dobiti otkaz bez obzira koliko radio ili ne radio. Može se gledati i individualna etika i odgovornost, pa se može zaključiti da ljudi nemaju ni volje. Jedan psihoterapeut je rekao da nema ništa tužnije nego vidjeti čovjeka trideset godina poslije i uvidjeti da se nije promijeno.

Na dugoročnije staze, postoji li mogućnost da će psihološki poremećaji biti shvaćeni i prihvaćeni u društvu na taj način da više neće biti potrebe za mentalnim institucijama i zatvaranjem ljudi zbog poremećaja?

To se dešavalo 60-ih, 70-ih i 80-ih godina u Engleskoj, Italiji (i danas). Pod utjecajem antipsihijatrijskog pokreta otvarane su komune, odnosno zajednice gdje se nisu koristili nikakvi lijekovi ili u minimalnim količinama. Na takvim mjestima nije postojala hijerarhija moći, nije bilo podređenih i odnosa doktor-pacijent, nisu se nosili bijeli mantili, nije bilo razgovora na koje moraš doći u 12 i razgovarati sa mnom, kao ni psiholoških testiranja i to se pokazalo kao uspješno u velikoj mjeri (naravno, uz određene nedostatke). Nakon toga su postojali mnogi projekti koji su se razvijali paralelno sa psihijatrijom i pomažu osobama sa psihotičnim stanjima i najtežim psihijatrijskim dijagnozama upravo bez ikakvih intervencija u smislu lijekova, zatvaranja, ekskomunikacije iz društva. Takvi projekti još uvijek postoje, većinom u Skandinaviji. Primjer je Open Dialogue koji funkcioniše tako da kada dođe do prvih naznaka psihotičnog stanja, tim stručnjaka uđu u kontekst u kojem je nastao taj problem i ne odu dok ga ne riješe. Jer problem nastaje u kontekstu, porodičnom, društvenom. Tim stručnjaka tu zatim spava i boravi sve dok se problem ne riješi. Takvi projetki, međutim, nisu financijski podržani, a opstaju zahvaljujući pojedincima, ali postoje. Dakle, na pitanje da li je takvo društvo moguće – odgovor je da jeste. Ne postoji „one size fits all“, sve ima prednosti i nedostataka, i to je ono što mi uporno naglašavamo. Ne postoji pravac, teorija, pristup, program, koji će riješiti sve, tako da je odgovor u kombinaciji.

Kada je riječ o vašem udruženju, kako teče sam proces, na koji način vam se osoba koja ima potrebu javi i šta se dešava nakon toga?

Prvi korak, uspostavljanje kontakta, je najteži. Ljudi jako teško uspostavljaju kontakte zbog toga što imaju negativna iskustva. (Neko je u jakoj psihološkoj potrebi, život mu se raspada, boli ga, ne može da izdrži i da funkcioniše i onda se obraća psihologu ili psihoterapeutu gdje nailazi na nerazumijevanje i čak na osudu, stavljanje u kalup. Naravno da će se osoba poslije toga povući i trpjeti i rješavati probleme na drugi način, a to na kraju rezultira hospitalizacijom.) Zbog toga je taj prvi korak najteži. Ljudi nas nalaze ili preko preporuke, a mnogo je zainteresovanih upravo zbog jake medijske podrške i naših nastupa i javnih govora o tome, jer ljudi vide da je ono što je njima potrebno ono što mi zagovaramo, a to što mi zagovaramo proizašlo je iz ličnih iskustava, a ne iz teorije. Dosad su nam se javili tako što vide neki članak ili tako što ih neki malo otvoreniji psiholog/psihijatar/psihoterapeut preporuči nama. Sve osobe bez obzira da li imaju ili nemaju psihijatrijsko isksutvo/dijagnozu mogu postati ravnopravni članovi našeg udruženja – što znači da učestvuju u programskim ciljevima i razvijanju projekata, implemetaciji projekata, odlazak na edukcije ili seminare ispred udruženja i sl. Dakle svaka osoba bez obzira na prethodno navedene stvari može da predloži projekat na osnovu potreba te osobe ili određenih skupina. Mi, također, zagovaramo izražavanje bez cenzure ili osude, socijanu podršku što bi značilo da smo svi u svakom trenutku dostupni za druge osobe ako imaju nekih problema, poteškoća, pitanja ili jednostavno za druženje – ovo govorim jer smo ovaj koncept prenijeli i izvan sastanaka i aktivnosti samog udruženja. Cilj dugoročni jeste da ne radimo nego da bivamo skupa iz čega bi se spontano trebali dobiti rezultati koji će dovesti do značajnih promjena u društvu. U ideji u skorije vrijeme imamo otvaranje i pokretanja grupa samopodrške i samopomoći koje bi vodile osobe sa psihosocijlanim poteškoćama, cikluse filmova, javnih rasprava, edukacija, odlaske u škole i rad na prevenciji stigmatizacije i predrasuda o drugom i drugačijem, radio se rapidno širi po regiji….

Za kraj, da li je Metanoia udruženje otvorenog tipa i postoje li neki uslovi da bi se postalo članom?

Svi se mogu javiti. Mi čak imamo problem jer nam se mnogo volontera i zainteresovanih javilo, ali nemamo programa u koje bismo ih mogli smjestiti jer zavisimo od donatora. Imamo mnogo ideja i projekata koji čekaju na odgovore raznih donatora. Teško je bez materijalnih sredstava, npr. trenutno smo u procesu prevođenja jedne fenomenalne knjige za koju imamo besplatna prava za to prevođenje, ali trenutno nemamo novca za njeno izdavanje, a to moramo učiniti do septembra. Ali naravno, osobe sa ili bez psihijatrijskog iskustva ili dijagnoze, profesionalci ili studenti – svi su više nego dobrodošli da se priključe udruženju kao članovi, donatori, volonteri, saradnici. (Konktakti :FB Udruženje „Metanoia“, Glas ludila u eteru, www.ngometanoia.org)

fgtsw

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s