Razgovarala: Majda Balić

Ahmed Bosnić, bh. novinar, publicist, istraživač i član Upravnog odbora Fondacije “Arheološki park Bosanska piramida Sunca” čovjek je kojega “hrane” avanture i putovanja. Mnogi ga često nazivaju bosanskom verzijom Ericha von Dänikena – učestvovao je na mnogim istraživačkim ekspedicijama širom svijeta, od Tibeta do Amazonije, te objavio čak 36 knjiga o popularnim fenomenima, svemirskim istraživanjima, parapsihologiji, i ostalim rubnim područjima znanosti.

Sve one koje interesiraju ovakve teme i ko je u prošlosti pratio istraživačke aktivnosti, novinarske tekstove i čitao knjige Ahmeda Bosnića,  na web stranicama – www.bosnic.com i www.astroarca.com može uistinu naći pravu riznicu tajni. Dovoljno je samo da ukucate adrese i ubrzo ćete zaploviti fascinantnim svijetom Ahmeda Bosnića. U nastavku vam donosimo intervju sa ovim istraživačem i živućim vrelom alternativnoga znanja…

—

Ove godine obilježavate bitnu obljetnicu – 50 godina rada u novinarskome poslu. Kojega se perioda svoga rada najradije sjećate iz minulih godina?

– Novinarstvo je dio mog bića, kao sto je dio mog bića moj karakter – uopće ga ne doživljavam kao profesiju kojom sam se bavio da bih zaradio novac za život.  Pedeset godina je zapravo prošlo od moje prve novinarske nagrade, kada su neki novinari u nekom žiriju, spoznali da u meni ima nešto više potencijala nego kod drugih novinara. Te 1963. godine novinarsku nagradu – Zlatno novinarsko pero – dobio sam od zagrebačkog “Plavog vjesnika”, a onda, ni tri mjeseca kasnije, na Radio Sarajevu sam dobio nagradu za najbolju radio reportažu! Te iste godine, najesen, primljen sam u radni odnos u uglednom sarajevskom nedjeljniku “Svijet”.

Osvojili ste mnoge nagrade za reportaže, novinarska istraživanja i serijale („Put na Orijent“ i sl.), koja vam je najdraža i zašto?

– Nagrade su bitne jer pokazuju koliko ste umjesni u poslu kojeg obavljate, ali iskreno govoreći, ne bih dao ni jedno svoje putovanje u nepoznate krajeve svijeta ni za najveću novinarsku nagradu.

Internet je zauvijek porazio novine

Novinarstvo i načini istraživanja su se mijenjali sa godinama, kao i njegove forme. Što mislite o  online formama i davanju prednosti interaktivnih aplikacijama nad štampanim izadnjima?

– Kada smo kupili prvi računarski sistem devedesetih godina prošlog stoljeća, radio sam u “Uni” i kao glavni i odgovorni urednik, i predsjednik UO Revijalne štampe NIŠRO “Oslobođenja” – insistirao sam da svi mladi novinari krenu na obuku. Iskreno govoreći, mislio sam da meni nikada neće trebati računar. Ali elektronika je zauvijek porazila novinsko novinarstvo. Novine doživljavaju sudbinu stripa i trenutno preživljavaju pravu agoniju. Internet novinarstvo već je osvojilo svijet i teško je u ovome trenutku predvidjeti njegove krajnje dosege.

Vaša djela prevedena na makedonski jezik u maju mjesecu su promovirana na Međunarodnom sajmu knjige u Skoplju, gdje ste i bili najzastupljeniji autor. Otkuda toliki interes za literaturom koju pišete i kakvi su vaši utisci sa sajma i iz Makedonije?

– Ja sam do sada napisao 36 knjiga iz različitih oblasti znanstvenih istraživanja: od fenomena NLO do biblijskih i kur’anskih misterija. Nauka nije spoznala, niti racionalno objasnila mnoge drevne tajne, a parapsihološki fenomeni tek se sada uče i istražuju na mnogim sveučilištima svijeta: najnovija arheološka otkrića u BiH, u vodama Japana i Pakistana svjedoče o tome da daleka prošlost krije civilizacije o kojima savremena historiografija ništa ne kazuje. Ova naša “plava planeta” krije mnogo više misterija nego što se može naslutiti.

Jedna od vaših knjiga je skoro prevedena i na albanski jezik. Na koliko jezika zapravo možemo pronaći vaše knjige i priče?

– Da, moja knjiga “Izvan tijela” koja govori o astralnoj projekciji privukla je pažnju mnogih izdavača i doživjela je desetak izdanja. Pored albanskog, prevedena je i na mađarski, švedski i makedonski jezik, a trenutno sam u pregovorima sa talijanskim i njemačkim izdavačima. Inače ne spadam u grupu autora koji su mnogo prevođeni, ali moje su knjige na prostorima Jugoslavije doživljavale brojna izdanja i tiraže iznad  25.000 primjeraka. Jedno vrijeme bio sam najčitaniji autor u tadašnjoj Jugoslaviji.

Perućica – prva ekspedicijska avantura

Kada ste uradili svoju prvu istraživačko-novinarsku reportažu i što vam je ostalo u sjećanju iz toga doba? Kako se „postaje“ istraživač rubnih područja znanosti? Otkuda vaš interes u tome smjeru?

– Ja sam još kao gimnazijalac organizovao jednu malu ekspediciju koja je imala za cilj da prođe kroz jedinu prašumu u Europi, kroz Perućicu. Krenuli smo od Tjentišta, ali se nakon tri dana, zbog preteškog terena, ekspedicija raspala i kući smo se vratili nezavršenog posla.

Tek kada sam postao profesionalni novinar, mogao sam ozbiljnije planirati svoja putovanja i prvo značajnije putovanje odvelo me je na Filipine gdje sam istraživao tzv. “filipinske čudotvorce”, koji su na potpuno fascinantan način liječili svoje pacijente. Bilo je to 1971. godine.

Na kojem ste svom avanturističnom putovanju bili posebno ugodno/neugodno iznenađeni? Kako ste se spremali za takve „skokove u nepoznato“?

– Gotovo svako moje putovanje u sebi je skrivalo rizike i za svako putovanje članovi mojih ekspedicija i ja morali smo se posebno spremati – od vještine jahanja i raftinga, pa do alpinizma. Na tim putovanjima, vrlo je bitna fizička kondicija i izdržljivost, ali i spremnost preživljavanja bez vode i hrane na neko vrijeme. Naravno, mogao bih sada pomenuti bezbroj situacija na Himalajima ili Karakorumu, ili s druge strane, u Amazonu ili Papui Novoj Gvineji, gdje smo doživljavali dramatične trenutke. No, s druge strane, bilo je i zadovoljstava koje je teško riječima dočarati.

Noći ljubavi u Južnom kineskom moru

Najčudnije što vam se desilo na putovanju/prilikom pisanja neke od vaših knjiga?

– Plovio sam vodama Južnoga kineskog mora trgovačkim brodom “Trsat”, nekadašnje riječke “Jugolinije”, kada me je iz sna probudio kapetan Kruljac. Izašao sam na palubu, i dokle je moj pogled sezao činilo se da iz dubine mora svijetli milion malih reflektora. Bila je tiha noć bez mjeseca i bio sam potpuno zbunjen prizorom. Milion pitanja naviralo mi je u glavu: Šta se to dešava u moru i ko projektuje svu tu fluorescentnu svjetlost koja me gotovo zasljepljuje? Kapetan mi je pokušao objasniti o čemu se radi – neobični fenomen proizvode planktoni koji učestvuju u tzv. “ljubavnom plesu”, pa pomorci taj fenomen, koji se uglavnom javlja u južnim morima, nazivaju “noći ljubavi”.  To je bio povod da napišem svoju knjigu “Tajanstveno more”, u kojoj sam i opisao najfascinantnije morske fenomene.

Što mislite o tv – popularizaciji mitova o vampirima, vukodlacima, vanzemaljcima i ostalim magičnim bićima? Kako gledate na komercijalizaciju takvih pojava?

– Danas je sve komercijalizacija. To je nažalost jedan od temelja života u savremenom svijetu. Priče o vampirima, vukodlacima, vješticama i mnogim drugim fizičkim i duhovnim strašilima i monstrumima mogu biti i ozbilje teme, ali današnji konzumenti te literature traže upravo horor priče, gdje se gubi svaka veza sa povijesnim svjedočanstvima i autentičnim doživljajima. Eto, ako zavirimo u Srednji vijek, primjetit ćemo da su u tim vremenima siroti ljudi živjeli u stalnom strahu od tih strašnih kreatura. Istovremeno, svjedočanstva iz prastarih civilizacija – Sumera, Babilona, Kaldeje, Akada… – govore o sličnim monstrumima koji su dijelili tadašnju stvarnost sa neukim pukom. To su teme o kojima su govorili i veoma ugledni antički autori. To su ozbiljne teme!

National geographic, History Channel, Dicovery ili neki drugi tv-kanal, što najradije pratite od pomenutih? Što mislite o kanalima ovoga tipa, jesu li njihova viđenja i predstavljanja stvari i pojava pojednostavljena ili preuveličana…?

– Nisam baš strastveni ljubitelj televizije, ali ponekad pogledam neke dokumentarce najuglednijih tv-kompanija. Moram priznati da savršeno rade svoj posao. Ali, moj utisak je da u svakom dokumentarcu, osim prezentacije i savršene obrade teme – postoji još neka, skrivena namjera. Naprosto, svi oni nameću svoj pogled i afirmiraju činjenice od interesa za određene centre moći koje vladaju u svijetu.

Na Tibetu sam ostavio svoje srce

Koje vas je mjesto posebno očaralo i zaokupilo najviše vaše profesionalne pažnje?

– Na Tibetu sam ostavio svoje srce. To je zemlja i kultura koja kao da je bliža nebesima nego zemlji.  Tu su se konzervirale drevne tradicije, korisna znanja, provjerene mistične prakse i dometi ljudskih mogućnosti… i sve je u službi dobrobiti čovjeka. Niko danas ne može ni da nasluti kako se živjelo na Tibetu prije nekoliko hiljada godina, kako su na nepristupačnim himalajskim vrhovima podizane veličanstvene lamaserije sa stotinama zasebnih objekata i odaja. Jesu li stare lame zauvijek sa sobom odnijeli fascinantna znanja o ljudskim duhovnim mogućnostima? Još u 11. stoljeću u Lasi je postojao Medicinski fakultet, hoteli za pse, knjižnice sa stotinama hiljada listina… O čemu su svjedočile? Kakva su to znanja prenosile sa generacije na generaciju? Hoćemo li ikad odgonetnuti tibetanske tajne?

Pobornik ste teorije o bh. piramidama i surađujete sa istraživačem Semirom Osmanagićem. Kako ste se zainteresirali za taj projekat? Slažete li se sa Semirovim alternativnim teorijama o toku historije?

– Za mnoge smo Semir i ja maštari i fantaste, u najmanju ruku, neobični ljudi. Ali oni koji nas tako doživljavaju o nama ništa ne znaju. Oni ne znaju koliko smo obrazovani i do kakvih smo saznanja došli istražujući stare civilizacije; zbog čega i smatramo da je nužno savremenu historiografiju odbaciti i pisati novu povijest o kulturama koje su predhodile Sumeru… Najnovija arheološka istraživanja u indijsko-pakistanskom priobalju Arapskog mora, četrdesetak kilometara od obale Gujarata, dokazuju da su tamo blistale civilizacije prije više od 10.000 godina. O njima su jasno svjedočili vedski rukopisi i staroindijski epovi. Ali koga danas u Bosni i Hercegovini zanimaju prastari epovi?!… Ko je obišao sve značajnije arheološke lokalitete u svijetu i može autoratativno da svjedoči o drevnim svjedočanstvima i artifaktima koji se ne mogu uklopiti u postojeće teorije? U našoj Akademiji nauka bore se za visoke pozicije i većinu akademika koji osporavaju bosanske piramide interesira samo lični probitak! Takvo je stanje akademskog duha u našoj zemlji…

Roberto Salinas Price je bio zainteresiran za istraživanja u našoj državi cijeli svoj život. Što mislite o njemu i njegovim teorijama o tome da je drevna Troja zapravo današnja Gabela?

– Dugo vremena sam proučavao Priceove dokaze, a i neki drugi autori su pisali o Odisejevom lutanju Jadranom i jadranskim otocima nakon trojanskog rata. Znanstvenici su Priceovu teoriju oborili i zahvaljujući doprinosu naših pametnjakovića, a ja bih, da sam se pitao, na ušću Neretve izgradio veličanstvenog trojanskog konja, kao svojevrsnu turističku atrakciju, koja bi svake godine mamila stotine hiljada stranih turista.

Zaokuplja me mistični Prusac

Ima li u BiH jos nekih zagonetnih mjesta ili objekata vrijednih istraživanja?

– Naravno da ima. Naša je država prepuna biljega iz najstarijih vremena. Semir i ja smo otkrili kamene kugle i megalite kod Bosanskog Petrovca, koji zavrjeđuju temeljita istraživanja. No, budući da posljednjih dvadesetak godina istražujem ostavštinu sufističkih znanja, najradje bih se posvetio Pruscu. Tamo je, kako predanja kažu, Ajvaz-dedo uz pomoć molitvi uticao na to da se stijena otvori i da voda stigne do Prusca. To je očiti dokaz da se snagom duha i molitve mogu postizati nevjerovatni rezultati.

U Kašmiru sam prisustvovao Kišnim dovama koje su istovremeno, u jedan glas, izgovarale desetine hiljada vjernika i mogu lično posvjedočiti da su one prizvale kišne oblake, te da je kiša zaista nekoliko sati kasnije natopila žednu kašmirsku zemlju! To je fantastično iskustvo!.

Na čemu trenutno radite i što zaokuplja vašu pažnju? Koji su vam planovi za budućnost…?

– Završavam svoju novu knjigu koja će se zvati “Izgubljeni svjetovi” i koja govori o mojim istraživanjima na otocima Indonezije, Polinezije, Melanezije i Mikronezije, gdje se prema legendama u neznanim vremenima prostirala civilizacija zvana Zemlja Mu. Istovremeno, pokušavam organizirati novinarsko-istrazivačku ekspediciju koja bi najesen krenula u Kinu i na Tibet.

(fotografije: redom pojavljivanja u tekstu:

Tragovi zemlje Mu: Ahmed Bosnic za vrijeme istrazivanja na Uskršnjem otoku

Solar De Ujuni (Bolivija): Uzbudljivo putovanje preko jedinstvene pustinje od soli – Ahmed Bosnić sa članovima ekspedicije Borisom Kovačevićem, Enverom Imamovićem i Mirzom Pepićem.

Izvan tijela: Jedna od 36 Bosnićevih knjiga prevedenih na tri jezika

U džunglama Papue Nove Gvineje: Ahmed Bosnić sa poglavicom plemena Phore čiji su suplemenici prije pedesetak godina bili kanibali i išli u lov na ljudske glave.

Jedinstveni Tibet: Ahmed Bosnić za vrijeme svojih istraživanja u ”Zabranjenoj zemlji”

Na ostacima rimske metropole u Jordanu: Ahmed Bosnić u Džerašu, rimskom gradu kojeg je u devetom stoljeću sravnio katastrofalni zemljotres.

Najčitaniji autor u Makedoniji: Izdavačka kuća ”Naša kultura” iz Skoplja za ovogodišnji Međunarodni sajam prevela je deset knjiga Ahmeda Bosnića, a za sljedeću godinu najavljuje prijevod još deset Bosnićevih knjiga.)

Preuzeto sa prijateljskoga portala www.mreza.bhmladi.com