Ako ikad budem nastavnik…

Piše: Anes Osmić

Od prvog razreda osnovne škole, pa do visokog obrazovanja naš obrazovni sistem odgaja (ako je škola još uvijek i odgojna ustanova) prosjek. Dobar jezičar, solidan matematičar, ok sportista… U kombinovanim razredima, školama pod tri krova, podrumima, mesdžidima ponajviše se čuje: Dobro, znamo da ti znaš. Nemoj ti, hajde ovaj/a. Nemoj da se ističeš, budi jednak/a! Nije dobro da znaš više. Ne možeš biti bolji/a jer će se onda ostala djeca osjećati loše. Tako najviše ispaštaju učenici i studenti koji rade, jer uvijek je tu neko kome treba posvetiti više pažnje, prema kome treba usmjeriti tempo rada, organizirati nastavu. A taj neko je, zapravo, samo neko ko ne radi.

1

Da biste bili u mogućnosti danas, uopće, odgajati prosjek morate biti, itekako, čvrstog želuca, s(p)retne ruke, te „određenog“ pogleda na svijet. Loši nastavni planovi i programi, korupcija, birokratija, nezainteresovana administracija, konformizam u tijelima koja bi bila zadužena da se bave kvalitetom i standardima obrazovanja, indoktrinacija, stranačka mobilizacija; čine se tako dalekim i nemogućim nastavnicima tek završenog fakulteta, jer oni ni nemaju prilike doći do toga problema, kada se predugo zadržavaju na onom prvom – zapošljavanju. Imam osjećaj da ste baš kod ove riječi prevrnuli očima. Izgleda da sve znate i da je sve jasno! No, opet šutimo. Vrijedi li još jedanput analizirati situaciju?

Da biste danas odgajali prosjek, mučili muku s lošim nastavnim planovima i programima, udžbenicima, strahovali kakvo će vam dijete ući a kakvo izaći iz učionice, prilagođavali se, sekirali, nakon završenog fakulteta (jedne muke) mučite muku s nelogičnim, loše osmišljenim, diskriminirajućim Kriterijem bodovanja prilikom zapošljavanja u obrazovnim ustanovama. Obrazovanje u BiH je uređeno na kantonalnom nivou. Tako svaki kanton vodi svoju politiku. No, posebno je zanimljiv onaj u Zeničko- dobojskom kantonu kojeg ćemo ovom prilikom i analizirati.

Kriterij je osnovan „s ciljem osiguranja primjene najviših standarda ljudskih prava i sloboda utvrđenih međunarodnim aktima, ustavima i zakonima u obrazovnim oblastima iz djelokruga nadležnosti Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport.“ S ciljem poštovanja najviših standarda ljudskih prava i sloboda odmah u narednoj tački ovaj Kriterij poništava svoju svrhu, jer prioritet prije bodovanja imaju „u skladu sa članom 15. Zakona o dopunskim pravima boraca i članova njihovih porodica: ratni vojni invalid, demobilizirani branilac i član porodice šehida, poginulog, umrlog, nestalog branioca.“ Dakle, neki ljudi su više ljudi prema ovom Kriteriju, inače kreiranom s ciljem primjene najviših standarda poštovanja ljudskih prava. Tako sva djeca čiji otac, nažalost, nije poginuo u ratu trebaju svojim očevima reći da bi veće koristi imali od njih mrtvih. Da ne spominjemo koliko je ovakav Kriterij diskriminirajući prema ženama, kojima očito niko nije kriv što nisu i one uzele pušku pod ruku i pošle po kojekakve bodove. Uopće nije bitna nečija kompetencija, znanje, kvalitet već što surovija životna priča. Tako Ze-do i Bosanskopodrinjski kanton prednjače u diskriminaciji sposobnih.

Udruženje prosvjetara Zeničko-dobojskog kantona već duže vrijeme djeluje na rješavanju ovog problema. Nakon više pokušaja, 25. 02. 2013. godine organiziran je sastanak s ministrom obrazovanja, nauke, kulture i sporta ZDK Mirkom Trifunovićem. Najviše je riječi, svakako, bilo o ovom spornom članu. Članovi Udruženja su istaknuli da je ovakvo tumačenje neustavno, diskriminirajuće, te u suprotnosti sa čl. 5 Zakona o radu, čl. 23. Opće deklaracije o pravima čovjeka, što je potvrdila i Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH. Inače, Institucija ombudsmena se ovim pitanjem već obraćala Ministarstvu za obrazovanje, nauku, kulturu i sport ZDK, te izdala Preporuku da nadležno Ministarstvo razmotri mogućnost mijenjanja sporne formulacije naziva člana 2. Kriterija. Međutim, do danas nije ništa urađeno, te je Udruženje zatražilo da se izmjena istog uzme u hitno razmatranje (prije konkursnih procedura u julu/avgustu 2013. godine).  

Kako i stoji u izvještaju na stranici Udruženja: „Na kraju sastanka ministar Trifunović  je obećao da će u mjesecu martu raspisati Poziv na Javnu raspravu, gdje će pored Udruženja prosvjetnih radnika, na istu biti pozvani predstavnici Sindikata osnovnog i srednjeg obrazovanja, predstavnici ministarstva za boračka pitanja ZDK, kao i predstavnici udruženja koja okupljaju demobilisane borce, ratne vojne invalide, porodice šehida i poginulih boraca. Također, ministar je potvrdio da su Kriteriji svakodnevna tema u ovom Ministarstvu, da postoji očigledna potreba i saglasnost da se izvrše izmjene istih, te da će se prije usvajanja izmjena razmotriti sve primjedbe i prijedlozi upućeni Ministarstvu u ovom smislu.

2

Razgovarali smo i sa predsjednicom Udruženja prosvjetara Melisom Ismičić.

S obzirom da je već kraj marta, a ministar je na posljednjem sastanku zakazao za mart Raspravu o aktuelnom Kriteriju bodovanja prilikom zaposlenja, zanima nas da li je ona do sada organizirana i da li se uspjelo nešto dogovoriti?

Da, evo već je početak aprila, a javna rasprava je, pri posjeti predstavnika članova Udruženih prosvjetnih radnika, bila najavljena na mjesec mart. U međuvremenu javna rasprava nije održana. Naprosto iz Ministarstva nam je rečeno da to neće biti klasična rasprava, nego da su eto razgovarali s našim udruženjem, da razgovaraju sa sindikatima, da će razgovarati sa boračkim udruženjima… S jedne strane, takav način razgovora može imati određene prednosti, ali nama se čini da niti je javan, niti je rasprava.

Nije sporna samo ova tačka navedenog Kiriterija. Nadalje, Član tri za odgovarajuću stručnu spremu četverogodišnjem studiju dodjeljuje četiri boda, trogodišnjem tri i po, a dvogodišnjem tri boda. Kandidati koji su studirali po bolonjskom procesu i prijavili se na Konkurs sa završenim drugim ciklusom studija, dakle petogodišnjim, kako praksa pokazuje, svejedno dobijaju četiri boda uz riječi da su prekvalifikovani. Ili, kandidati koji su također magistrirali po predbolonjskom procesu. Dakle, Kriterij bodovanja uopće nije aktueliziran, niti prilagođen savremenim tokovima obrazovanja u BiH. Da ne kažemo opet da je diskriminirajući prema studentima koji nisu imali priliku studirati prije bolonjskog procesa ili su obrazovaniji od navedenih propizicija.

Za položeni stručni ispit dobijate dva boda. Jasno je da po tek završenom fakultetu ne možete imati položen stručni ispit. Nakon završetka studija trebate prvo stažirati u nekoj od obrazovnih ustanova. No, kakvo je trenutno stanje, više nemate prilike ni da uradite pripravnički staž (koji je uvjet da polažete stručni) jer škola ne dobija obećana sredstva iz budžeta ni za topli obrok koji vam je dužna obezbijediti prilikom stažiranja. Dakle, halalite sebi još dva boda.

Dalje se boduje radni staž ili dužina trajanja nezaposlenosti. Za svaki mjesec čekanja posla poslije završenog fakulteta dobijate 0,10 bodova, a za svaki navršeni mjesec rada u obrazovnim ustanovama 0,15 bodova. Na ovu tačku Kriterija Udruženje prosvjetara je također reagiralo tvrdeći da ovaj član direktno podstiče rad na crno „jer čekanjem na posao smatra samo čekanje na evidenciji službi za zapošljavanje; ako neko radi posao mimo struke dok čeka posao u struci, glede prikupljanja bodova je na velikom gubitku. Stoga je prisiljen tražiti posao izvan struke koji mu neće nuditi mogućnost prijavljivanja za rad na tom radnom mjestu.“ Također, naglašavaju i to da je uredu da se osobama koje rade na nepunoj nastavnoj normi to preračunava u punu i tek onda boduje kao puni mjesec rada u obrazovanju, ali onaj ostatak vremena mora se bodovati kao i čekanje na zavodu za zapošljavanje, jer to jeste čekanje na posao. Predlažu da Kriterij priznaje bodove sa evidencije za zapošljavanje ljudima iz ovog kantona koji su određeno vrijeme proveli čekajući posao drugdje. Posebno nedopustivim smatraju da se staž prije diplomiranja boduje jednako kao staž nakon diplomiranja. „Usljed nepostojanja kadra, u školi su radila lica različitih struka samo sa završenim kursevima ili čak bez ikakve dodatne praktične i pedagoške obuke. Nečuveno je da se takav rad vrednuje jednako kao rad osoba koje su završile višegodišnje studije.“ – ističu u svom Prijedlogu izmjene Kriterija Udruženi prosvjetari ZDK.

Ovdje tek možda budete imali neke koristi od ocjena sa studija. Ironično, ovaj Kriterij se drži one studentske da ocjena nije mjerilo znanja, pa su vam ocjene tokom studija predviđene samo kao dodatni-korektivni faktor pod jednakim uvjetima. U slučaju da imate isti broj bodova staža ili čekanja na posao kao drugi kandidati onda dobijate određene bodove za ocjene tokom studija i to prema sljedećem rangu prosjeka: od 6 do 7,4 odnosno od 2 do 3,4 – 0,10 bodova; od 7,5 do 8,9 odnosno od 3,5 do 4,4 – 0,20 bodova; od 9 do 10 odnosno od 4,5 do 5 – 0,40 bodova. Imali sve šestice ili desetke potpuno je svejedno. Blago se onda vama ako ste i vi onaj prosjek o kojem sam na početku govorio. Prosjek prosjeka najbolje podučava.

3

Za status civilne žrtve rata dobijate prema ovom Kriteriju također dva boda. Iako prioritet u zapošljavanju ostvaruju i osobe sa utvrđenim statusom civilne žrtve rata sa prebivalištem na području Zeničko-dobojskog kantona, ovdje je valjda ostavljena mogućnost da u konkurenciji s djetetom šehida, ipak sa statusom civilne žrtva rata ne ostanete bez bodova. „Zakon priznaje status samo ograničenoj kategoriji civilnih žrtava rata, a to su: 1. osobe kod kojih je nastupilo oštećenje organizma od najmanje 60% ili značajno narušavanje zdravlja usljed mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja, nezakonitog kažnjavanja, protupravnog lišavanja slobode (zatvor, koncentracioni logor, internacija), prinudnog rada tokom ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti; 2. osobe kod kojih je nastupilo oštećenje organizma od najmanje 60% u vezi s ratnim događajima (bombardiovanje, ulične borbe, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.); 3. osobe kod kojih je nastupilo oštećenje organizma od najmanje 60% od eksplozije.“

Ovdje nijednog trenutka nije postavljeno racionalno pitanje da li je osoba s 60% oštećenja organizma u vezi s ratnim dešavanjima sposobna da podučava djecu. Posebno ne razumijem zašto i pored toga što imaju automatsku prednost pri zapošljavanju osobe sa statusom civilne žrtve rata svejedno dobijaju dva boda prema tački e) člana 3. ovog Kriterija. Ne želim da budem pogrešno shvaćen, navedene grupe koje imaju prednost pri zapošljavanju ne treba nikako marginalizirati, niti socijalno isključiti. Apsolutno sam za sve prednosti i olakšice tokom studiranja, ali prilikom zapošljavanja lična tragedija treba da ostane lična. Čija je veća bol? Djeteta koje je izgubilo oca u ratu ili poslije rata? Zašto se više vrednuje ratna smrt?  

Mislim da je ovdje riječ o jednom mnogo složenijem problemu, nego se to na prvu čini. Naime, smatram da se ovom grupom ljudi beskrupulozno manipulira. Da se razumijemo, vlast u potpunosti ima odgovornost spram ovih ljudi. No, oni ne služe kao primjer ljudi kojima, uistinu, treba omogućiti društvene povlastice. Njihova temeljna funkcija je funkcija pamćenja rata. Ova skupina ljudi izvrstan je konstrukt modela pamćenja povijesnih zbivanja, te služi uspostavljanju nacionalnog pamćenja. Tako ideološki državni aparat hiberniziranjem, tj. povlasticama, manipulira žrtvama u korist kolektivnog pamćenja, te produžavanja vječnih nesuglasica nehomogene nacionalne strukture naše države. Njihova je uloga prevashodno simbolička. Oni su vječne žrtve, ali i živi podsjetnici svega onog što se na uštrb njihovih života omogućilo političkoj eliti. Dijete šehida treba da nas kolektivno humanizira i neprestano osvještava. No, ne na ličnu, već kolektivnu grešku. Za minornu svotu novca vlast uzima sebi za pravo da švercom bola tih ljudi održava živim nacionalni diskurs paćeništva, tragedije, nehumanizacije i detronizacije Neprijatelja. To je provjeren način kako se fotelje čuvaju posljednjih dvadeset godina. I to je mnogo bitnije i važnije od pravednog obrazovanja za sve mlade ljude naše zemlje.  

Preostaje još famozni intervju koji ostaje kao jedina mogućnost manipuliranja za koju ne morate odgovarati izvršnim organima vlasti. Komisija za intervju isti treba provesti prema Priručniku za obuku školskih odbora u ZDK, u kojem stoji da se pri izboru kandidata za posao najviše treba usredsrijediti na procjenu nekih općih osobina kandidata. Pitam se koje su to opće osobine kandidata? Za koji klub navija, koju salatu voli, najdraža boja, umijeće plivanja? Podučava li djecu boja očiju, pol, seksualna orijentacija, težina, visina? Dalje je rečeno: „Ponekad nije bitno koliko zaposlenik može danas, nego je važnije koliko će moći sutra, i to sam, ili kao dio tima.“ Ovu rečenicu ne razumijem ni poslije petog čitanja. Valjda je u tome i bit, da svaki član komisije proizvoljno i individualno tumači šta će i kako pitati kandidata. Pogotovo, ne znam na osnovu čega se određuje koliko će neko moći sutra. Vjerovatno po općim osobinama ili dalje navedenim vještinama koje valjda treba bodovati: analitičke vještine, čvrsta radna etika, fleksibilnost/prilagodljivost, interpersonalne vještine, komunikacijske vještine, marljivost, motiviranost/inicijativa, poštenje/integritet, timski rad, znanje stranih jezika. Ne znam kako se može odrediti nečije poštenje u toku desetominutnog razgovora, koliko je predviđeno trajanje intervjua.

4

No, da ne bude sve preširoko i odviše proizvoljno u Priručniku se navodi: „U toku intervjua ocjenjuje se ponašanje, ljubaznost, brzopletost, koncentracija, omalovažavanje selekcijskog procesa.“ Ako tako Priručnik kaže, onda su to sve mjerodavne stvari kojih se Komisija treba držati prilikom bodovanja kandidata. Jer ako nas ičemu škola uči jeste da ono što negdje piše držimo kao sveto slovo. Nije moje da mislim. Imaju ljudi kojima je to posao. Sjedi s mirom!

Melisa Ismičić je nastavnica bosanskog jezika, koja nije mogla, kao većina nas, skrštenih ruku promatrati stvari oko sebe. Učinila je nešto što bi trebalo biti naša svakodnevnica ili praksa. Istupila je i javno progovorila o svim nepravilnostima obrazovanja u BiH na primjeru škole u kojoj je radila. S Melisom, kao svijetlim primjerom obrazovne prakse u BiH smo ovom prilikom nastavili razgovor.

Najviše polemike se vodi oko prioriteta prilikom zapošljavanja. Zbog čega se ministar toliko boji boračkih udruženja? Ima li možda navedena skupina ljudi, koji imaju prednost prilikom zapošljavanja neku mnogo važniju ulogu nego što se čini?

Ne vodi se polemika oko prioriteta prilikom zapošljavanja, nego oko apsolutnih prioriteta prilikom zapošljavanja, naprosto je takav koncept diskriminatoran, u sukobu sa Zakonom o radu, ali i Ustavom ove zemlje koji garantira prava i slobode. S druge strane, to pitanje je osjetljivo, prvenstveno emotivno, a onda i političko, pa je jasno da se s njim mnogi nisu usudili uopće uhvatiti u koštac.

Svojim dosadašnjim angažmanom pokazali ste nešto što bi trebala biti naša praksa i svakodnevnica. Istupili ste i javno govorili o problemima školstva u BiH na primjeru škole u kojoj ste radili. Znamo da niste prošli nekažnjeno. Pretpostavljam da ste to donekle i očekivali. No, šta Vas je motiviralo na takav potez? Koji je to bio presudan trenutak, koji svima nama tako često fali u brojnim situacijama, da djelujete?

Nije postojao nikakav poseban motiv: našla sam se u određenoj situaciji, izgledalo mi je da tu ima mnogo neobičnog, nelogičnog, pogubnog, lošeg i progovorila sam o tome.  U svemu je presudna bila konstantna iskrena podrška malog broja meni izuzetno važnih i dragih ljudi.

Angažovani ste i kroz Udruženje prosvjetara, pišete i za Školegijum, sve u cilju što pravednijeg obrazovanja. Prema Vašem iskustvu, koliko su roditelji i učenici kao sastavni faktori lanca obrazovanja, uopće zainteresirani i upoznati sa svim problemima školstva u BiH danas? Zašto oni ne reagiraju?

Roditelji i učenici dijelom ne poznaju situaciju, a dijelom su izmanipulisani. Nadalje, kao i svi mi, svako u svom životu ima, kako mi to narodski kažemo, muke s kojim kuburi i puna mu ih je kapa.

Obično se vodimo onome da se svako drži svog posla i muči svoju muku. No, nismo svjesni da je problem školstva u BiH kolektivni problem ne samo trenutno mladog kadra koji nema priliku da se zaposli, nastavnice kojoj radno mjesto nakon 25 godina zauzima dijete šehida, itd. Šta svaki obični građanin može uraditi za pravednije obrazovanje u BiH?

Naša zemlja, nažalost, ima mnogo kolektivnih problema. Bilo bi znatno lakše posložiti stvari, tragati za modelima, pronaći podršku da je samo obrazovanje problem. Nadalje, obrazovanje nije samo problem BiH, pa ću evo u tu svrhu podijeliti s vama link za jedan dokumentarni film koji osvjetljava niz problema obrazovanja kojih ponekad nismo svjesni. Film se zove „Pravo obrazovanje je zabranjeno“.  Napominjem da autori prikazivanje i distribuciju filma dozvoljavaju i podstiču.

Ponudili ste model Kriterija, predlažete izmjene. Evidentno je negodovanje, ne samo s Vaše strane. Sve se zna, ali se opet tapka u mjestu. Kao vječnom optimisti, kada i kako očekivati promjene glede Kriterija prilikom zapošljavanja u ZDK?

Negodovanje prema postojećem Kriteriju postoji i od strana obrazovnih institucija, uprava škola, ljudi koji provode konkursne procedure, pa i od nas, mladih prosvjetnih radnika, koji svake godine prolazimo na desetine konkursnih procedura. Udruženje prosvjetnih radnika je kao jedna veća grupa predložilo neke izmjene postojećeg Kriterija o načinu bodovanja kandidata prilikom zasnivanja radnog odnosa nastavnika, stručnih saradnika i odgajatelja i ostalih zaposlenika u osnovnim i srednjim školama i đačkim domovima na području Zeničko-dobojskog kantona. Ipak, svjesni smo da nikada neće biti napravljen idealan kriterij, naprosto nemoguće je osmisliti takav model, neke kvalitete su nemjerljive, ljudski faktor pri odlučivanju je subjektivan, neko će uvijek biti nezadovoljan… Udruženje je dalo svoje prijedloge, ponudilo neka rješenja, stavilo se na raspolaganje. Ministarstvo je pokrenulo priču i obećalo nova rješenja do početka konkursnih procedura. Na svima je da radimo, kada i kako ostaje da se vidi. Sretno!

Sve dok ne dobijete priliku da radite svoj posao, dragi nastavnici, ponavljajte svaki dan ispred ogledala savremenu nastavničku zakletvu.

Nastavnička zakletva: Ako ikad budem namjeravao biti nastavnik, obećavam da ću imati najmanje troje djece koja će biti na raspolaganju za podučavanje. Ako ikad pak budem nastavnik, više me neće zanimati procedura zapošljavanja drugih nastavnika. Ako ikad, zaista, budem radio kao nastavnik, radit ću samo ono što se od mene očekuje. Ako ikad, stvarno, budem nastavnik, mislit ću kako treba da se misli. Ako ikad uspijem biti nastavnik, neću se baviti onim što nije moj posao. Ako ikad budem nastavnik, obećavam, odgajat ću prosjek jer i ja sam nečiji (m)učenik.

Napomena: Slike su preuzete sa web stranice htpp://www.skolegijum.ba/arhiva/slike

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s