Piše: Ajla Kurspahić

Mjesec maj je za prostor bivše Jugoslavije zbog mnogo čega poseban, kako zbog lijepih, tako i zbog tužnih događaja. Maršal Josip Broz Tito, rođen je u maju. U maju se nekada slavio i izuzetno važan praznik rođenja ovog velikog vođe – Dan mladosti, obilježavan „štafetom mladosti“, koja bi svake godine trijumfalno obilazila cijelu Jugoslaviju, da bi, uz veliku čast, bila predana, kome drugom do drugu Titu. Međutim, sudbina je htjela da Maršal ovaj svijet i napusti u maju, i to 1980. godine, ne dočekavši posljednju štafetu koja je već bila na putu. No, tu priča ne završava. U maju, deset godina nakon Titove smrti, umro je još jedan jugoslovenski junak. Mali čovjek velikog značaja za Jugoslaviju je prije 23 godine umro u jednako skromnim uvjetima u kakvim je i živio. Alija Sirotanović bio je rudar koji je svojim udarničkim radom drugu Titu donio veliku pobjedu nad Sovjetskim savezom, a Jugoslaviji novi rekord!

Alija Sirotanović je rođen 1914. godine, u okolini Breze, gdje je živio, a na kraju i umro, godine 1990. Cijeli život proveo je radeći u Rudniku Breza, vrijedno zarađujući devet kora svog „rudarskoga“ hljeba. Živio je skromno, ali je uvijek davao sve od sebe. Bio je i ostao simbol rada, a mnogi su ga čak nazivali i „živim svecom“ koji je propovijedao da će svako imati koliko mu je potrebno i davati koliko može. Po takvoj životnoj filozofiji je i živio.

Pobjeda Sirotanovića, Tita i Jugoslavije!

Ključna epizoda u Alijinom životu je bilo obaranje rekorda u količini tona iskopanog uglja kojeg je, do dana 24. jula 1949. godine, držao sovjetski rudar Aleksej Stahanov. Tog dana je iskopao 152 tone uglja, nadmašivši dotadašnji rekord za čak 50 tona. Iako je već nakon pet dana, Alijin rekord oborio Nikola Škobić, a kasnije i mnogi drugi, Alija je ušao u historiju kao prvi rudar koji je porazio Stahanova, te je kao takav ostao upamćen kao sinonim za rad i upornost. Značaj ovog događaja se ogledao i u političkoj situaciji tog vremena, ili bolje rečeno, žustrom sukobu između Tita i tadašnjeg vođe Sovjetskog saveza, Staljina. Alijina pobjeda je ujedno bila i Titova pobjeda, kao i pobjeda Jugoslavije nad Sovjetskim savezom. Jednom prilikom, sjedeći pored rudnika, Alija je za kamere kazao: „Ovo je ovaj rudnik ovdje, što sam ja pobijedio Stahanova, a Tito Staljina.“

Život kralja u zamjenu za Fiću

Obaranjem rekorda, Alija je postao prava legenda. Odlikovan je ordenom junaka socijalističkog rada, te je pozvan na prijem Josipu Brozu. Kako mu je donio veliku pobjedu, Tito je Aliji ponudio da traži šta god mu srce zaželi, a Alija je, na zaprepaštenje prisutnih, zatražio veću lopatu i „Fiću“. Naime, Fićo je, za ovog skromnog gospodina, bilo olakšavajuće sredstvo dolaska na posao u Brezu iz rodnog sela Trtorića. Aliji bolje auto nije trebalo, jednostavno ga nije želio. A mogao je, kažu, živjeti k'o kralj. U narodu se govorilo kako je mogao imati i vile, bijesne automobile, živjeti u prijestolnici. Mogao je, ali nije htio. Pojam materijalnog nije igrao važnu ulogu u životu Sirotanovića. I sam je jednom kazao: „Ja samo imam svoj šljem, eno ga tamo. I šal. To mi je sve od rudnika. A sad dobijem sat, dobijem narukvicu, dobijem… pi*ku materinu!”

Alija – izdanak socrealizma, izgubljene utopije

Selo Trtorići je mjesto kojem je Alija pripadao i koje je volio svim srcem, a Alijino srce je zbilja bilo veliko. Ljudi koji su ga poznavali potvrdili su da ga je uvijek krasilo poštenje i ljubav prema ljudima, a to je svojim djelima i pokazivao. Naime, i danas su se u narodu zadržale brojne anegdote iz Alijinog života. Priča se da mu je jednom prilikom nuđena zgrada od četiri stana, kako bi živio bliže radnom mjestu. Odlučno je odbio ponudu, naglasivši da se ta zgrada treba dodijeliti ljudima koji nemaju gdje da stanuju. Na kraju su ga ubijedili da mu izgrade novu kuću, tik pored stare. Alija je imao svog Fiću i nije mu bilo teško voziti se na posao. Ipak je njegova poznata izreka bila: „Stalno naprijed!“ Primjenjivao ju je i na poslu i u privatnom životu.

Pored pneumatske bušilice koju je koristio u rudniku, u radu mu je koristila i lopata omladinka, koju je tražio, a koja je, zbog posebnog oblika prilagođenog efektnijem radu, po njemu dobila i ime – „sirotanovićka“. Kako se i za Alijin život vežu mnoge urbane legende, tako postoji legenda o nastanku njegove lopate. Naime, smatra se da je Alijina inspiracija za ovu lopatu bila jedna djevojka iz okolnog sela i njena pozadina, kao i da su Alijine šake bile skoro jednake veličine kao i njegova lopata. Ipak, bile njegove šake toliko velike ili ne, Alijine potrebe su bile manje od onoga što je radom dao. Radio je dobrovoljno i radu je bio posvećen maksimalno. Zašto? Modernom čovjeku to možda danas ne bi bilo sasvim jasno, ali tadašnji mentalitet čovjeka sa elanom za rad je bio razlog što se u to vrijeme moglo ostvariti sve što se zamisli.

Kao pravi simbol onoga što socrealizam predstavlja, Alijin život je poslužio kao inspiracija za razne sfere kulturnog stvaralaštva. Poznato je da je film iz 1972. godine, režisera Bahrudina Bate Čengića, a naziva „Slike iz života udarnika“, rađen na osnovu života ovog junaka. Zanimljiva je činjenica da se Alija lično pojavljuje u filmu, ali ne kako bi glumio samog sebe, već kao stažista. Na momente se čak paralelno pojavljuje sa glumcem koji ga glumi.

Vjerovalo se i da je film „Čovjek od mramora“, poljskog režisera Andrzeja Wajde također inspirisan njegovim životom, no kasnije se pokazalo da je istina drugačija, te da film uopće nije ispirisan rudarom, već zidarom Mateušom Birkutom. Bilo kako bilo, ako je jedan zidar mogao dobiti epitet „mramornog čovjeka“, onda bi se naš Alija, bez pogovora, mogao nazvati „čeličnim čovjekom“. Poznata jugoslovenska grupa Zabranjeno Pušenje ga je opjevala u pjesmi „Srce, ruke i lopata“, a ime glavnog junaka je blago izmijenjeno u Avdija.

Iako privatno nikad nije imao mnogo novca, Alija je dobio svoju novčanicu, i to vrijednu dvadeset hiljada dinara. Postoji zabluda da se Alijin lik nalazio na nekadašnjoj novčanici od hiljadu dinara, koja je nakon denominacije 1965. godine vrijedila deset dinara. Međutim, lik sa te novčanice je bio Arif Heralić, radnik željezare Zenica, a ne Alija. Ipak, Alija se, 1987. godine, pojavljuje na novčanici od dvadeset hiljada dinara, ali se novčanica ne zadržava dugo u upotrebi. Nakon monetarne reforme Ante Markovića, novčanica sa Alijinim likom se povlači iz opticaja.

Šta je ovaj gigant ostavio budućim naraštajima?

Alija je živio za svoj narod. Bio je simbol svega što je zlatno jugoslovensko doba značilo – red, rad i disciplina. Alijina pobjeda bila je Titova pobjeda. Titova pobjeda bila je pobjeda cijele Jugoslavije. Tako je i smrt narodnog heroja koja je uslijedila nakon smrti predsjednika, paradoksalno, označila i smrt Jugoslavije. Alija, na svoju sreću ili nesreću, nije doživio da vidi svoju zemlju u raspadu. Srce bi mu se slomilo da je vidio kako mu se njegova najveća želja, a kazao je da je ona upravo ta da u Jugoslaviji uvijek bude mir i red, neće ostvariti.

Često je marginaliziran – nijedna velika ulica ne nosi njegovo ime, a na dnevniku na kojem se nekada pojavljivao sa riječima: „Drugovi i drugarice, treba raditi!“, danas se njegovo ime samo kratko spomene na Dan rudara. Slava koju je imao, ipak, u srcima ljudi, nije izblijedila. Kako mu slava nije donijela materijalnu korist, tako Alija iza sebe nije ostavio veliko materijalno bogatstvo. Kao što je i časno živio i sa ljudima dijelio ono malo što ima, on je iza sebe ostavio bogatstvo nematerijalne vrste. Iza Alije je ostalo sjećanje na čovjeka kojem kule i gradovi ništa nisu značili, čovjeka koji je samo vjerovao u rad i poštenje, te će kao takav uvijek biti inspiracija budućim generacijama. Naravno, tu je i bista ispred Rudnika mrkog uglja u Brezi, koja je postavljena u znak ovog sjećanja. Zaista je vjerovao da svako treba imati koliko mu je potrebno i davati koliko može, a dobroćudnog čovjeka malog rasta, ali velike uloge, slavni Miljenko Jergović u jednoj od svojih kolumni spominje slijedećim riječima:

„Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanović anđelima poklanja hiljadarke, a njima se oči pune suzama.“