Piše: Adnan Omerhodžić

Sudbina je odredila da se rodim u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, a cijeli dosadašnji život provedem u VELIKOM bosanskohercegovačkom rudarskom gradu i istoimenoj općini. Nema sumnje u to da je moj grad zaista velik. Nije on velik po prostoru koji zauzima, za razliku od Sarajeva. Štaviše, statistički gledano, spada u najmanje općine po površini. Nalazi se u srcu Bosne i Hercegovine, a od Sarajeva je udaljen nekih 27 kilometara. Nije on velik ni iz subjektivnih razloga što je moj.

Ovaj grad je, ustvari, jedan dugovječni starac velikog srca – ima svoj vijek, nimalo jednoličnu prošlost koja broji sretne, ali i teške dane, te najbitnije od svega, ima svoju žilu kucavicu – rudnik, i ljude koji u njemu žive i čije sudbine ovise o kucanju rudnika. To je moj grad, moj veliki grad, Breza!

Breza od najstarijih dana

Breza je kao naselje poznata još od najstarijih perioda naše historije. O bogatoj historiji ovih prostora svjedoče mnogobrojni stećci, te ostaci nekadašnjih naseobina i građevina. Najpoznatija od njih je svakako kasnoantička bazilika, koja je izgrađena negdje oko VI ili VII stoljeća, a prije osam godina proglašena je i nacionalnim spomenikom. Breza je oduvijek bila poznata po svom uglju, ali intezivniji razvoj rudarstva počinje dolaskom Austrougarske monarhije na ove prostore. Tada se otvaraju rudnici među kojima je i rudnik Breza. Tačnije, rudnik Breza je otvoren 1907. godine. Tokom dva svjetska rata, sreća u nesreći po Brezu je bila činjenica da su glavna dejstva bila daleko od nje, pa sam grad nije pretrpio veća razaranja i štete. Kraj Drugog svjetskog rata je značio i početak obnove zemlje i upravo tada, Breza počinje da doživljava svoje zlatno doba.

Alija Sirotanović – heroj rada i heroj Jugoslavije

Kada biste danas pitali stanovnike Breze šta se desilo 24.jula 1949., mnogi od njih bi slegli ramenima, ali bi u suštini svako znao ko je bio Alija Sirotanović. Rijetko ko to ne zna! Rudar Alija Sirotanović je upravo ovog ključnog datuma u jednoj smjeni iskopao 152 tone uglja, nadmašivši dotadašnji rekord za 50 tona. Dotadašnji rekord je držao sovjetski rudar Stahanov, a s obzirom da je upravo tada trajao sukob Staljina i Tita, ova pobjeda je bila još veća. Alija je postao heroj rada, heroj naroda, heroj Breze, ali i Jugoslavije. Malo je poznato i da je, kada je Alija sa svojom brigadom izlazio iz jame, i kada su saznali za rekord, u jamu u drugu smjenu ušao Nikola Škobić. Tog dana je i on sa svojom brigadom nadmašio rekord Stahanova, ali ipak ne i Alijin. Ovo je bila još jedna velika epizoda rudarstva u Brezi, no nažalost, Škobićev trud tog dana je ostao u sjenci Alije i njegove brigade. Ipak, on je smatrao da je i Alijin rezultat dostižan, pa je svoj rad podredio obaranju tog rekorda, te je nakon samo pet dana Breza slavila još jedan rekord. Nikola Škobić je Alijin rekord oborio iskopavši 166 tona uglja u jednoj smjeni.

„Stalno naprijed, više ćumura!“

Iako je Breza male površine i ne tako velikog broja stanovnika, vizionara i velikih ljudi u Brezi nikad nije nedostajalo. Kolektiv rudnika Breza je postao prvi kolektiv u Jugoslaviji koji je izvršio i tzv. Petogodišnji plan. Priča se da se Alija stalno žalio da mu je lopata mala i da bi, kada bi imao veću, i rezultati bili markantniji. Tako je on popularnu lopatu „omladinku“ modificirao i stvorio „Alijinu omladinku“, koja je bila veća od standardne. Ukoliko pažljivo pogledate oblik lopate, primijetit ćete da ima oblik pozadine. Urbana legenda kaže da je Alijina inspiracija za ovu lopatu bila jedna djevojka iz okolnog sela i njena pozadina. Bilo kako bilo, ta lopata je omogućila Aliji bolji rad i ostala je zapamćena njegova izjava: „Stalno naprijed, više ćumura!“ Danas teško da postoji domaćinstvo u Brezi koje nema ovu omladinku i bar jedan par čizmi rudarki. Ipak je ovo rudarski grad! Priča se i da je Alija išao na prijem Josipu Brozu, i da mu je, kada mu je Tito rekao da traži šta god hoće, Alija, onako skromno zatražio samo „Fiću“. Možda će vam se ovo učiniti kao besmisleni hir, njegov zahtjev to ipak nije bio. Alijino selo Trtorići je podaleko od rudnika u Brezi, pa bi mu auto uveliko olakšalo dolazak na posao. Alija je, tako, postao legenda!

{youtube}el0SLcveOzM{/youtube}

Bolni paradoks je taj da su Aliju priznali mnogi širom Jugoslavije, a u njegovoj Brezi nema ulica nazvana po njemu.

Ne lomi se staklo kamenom, već glavom

Imala je Breza još poznatih ljudi. Jedan od njih je svakako i Božo Bunjevac, koji je, poslije Zaima Muzaferije, najveći naturščik. Iako nije imao glumačku naobrazbu, ostvario je oko 110 uloga. Ostalo je zapamćeno da je, kada je prilikom snimanja jednog filma u Ljubljani trebao razbiti staklo na trgovini kamenom, Božo jednostavno rekao: „Jeb'o Bosanca koji će kamenom razbiti staklo. Mi to radimo glavom!“ Ipak, tu scenu nije htio uraditi trijezan, a za ulogu je 1985. Dobio Zlatnu Arenu u Puli.

Nažalost, sudbinsko određenje je bilo takvo da Božo pod stare dane ostane bez ičega i da teško oboli. Umro je 2008. godine, u Travniku.

Priču o poznatim Brezanima ne smijem završiti, a da ne spomenem i rahmetli Ibrahima Dedića. Upravo on je autor jedne od najpoznatijih sevdalinki – „Ne klepeći nanulama“. Jednom je sam priznao da je ova sevdalinka zapravo u originalu bila „Ne klepeći papučama“, ali radi lakšeg pjevanja, osamdesetih godina, Vukosav Govedarica je otpjevao verziju naziva „Ne klepeći nanulama“.

Teške godine

Kada se spomene Breza, prva asocijacija je, najčešće, rudnik. Rudnik je glavni pokretač svega u Brezi i cijela ekonomija ovog grada je zasnovana na njemu. Kada rudnik radi dobro, prosperitet osjeća i cijela općina, i obrnuto. No, nije uvijek sve bilo lijepo. Period 1970. – 1976. su bile najteže godine u Brezi, jer su se tada u rudniku desile dvije velike nesreće. Prva je odnijela 50 ljudskih života, dok je u drugoj poginulo još 17 ljudi. Danas imamo sličnu situaciju. Nakon što se jama zapalila u maju ove godine, jedan rudar je poginuo, a rudnik je zbog požara smanjio proizvodnju. Kada su se stvari napokon počele poboljšavati, početkom septembra je poginuo još jedan rudar. Težak je život rudara, zato kada vidite rudara obavezno ga pozdravite sa „Sretno!“, jer sreća je zaista potrebna tim ljudima koji riskiraju sve kako bi donijeli hljeb u kuću.

Današnje stanje

Iako je rudnik bio i ostao glavni simbol Breze, Breza nije samo rudnik i ima tu da se vidi još mnogo toga. Breza je oduvijek bila mirno mjesto u kojem se na komšijske odnose dosta pazi. Ovdje se ne gleda je li neko musliman, pravoslavac ili katolik, nego jesi li dobar komšija ili nisi. Tako u Brezi nikad nije bilo međunacionalnih sukoba, a bilo je dosta prilika za to. Interesantna je i činjenica i da je Breza jedinstvena po tome što ćete u okruženju od 50 metara naići i na džamiju, i na pravoslavnu, i na katoličku crkvu. Ovdje se zajedno slave i Bajrami i Božići. U samom centru grada prvo ćete naići na katoličku crkvu – Crkvu sv. Barbare. S obzirom da je Sveta Barbara zaštitnica rudara, ne čudi ovo ime. Tu smo zatekli monsinjora dr. Antu Ćosića, brezanskog župnika. Pored vjerske i građevinske vrijednosti, monsinjor nam je rekao da crkva ima i umjetničku vrijednost zbog tri slike koje se nalaze u njoj. Radi se o slici svete Barbare, autora Gabrijela Jurkića, koja se nalazi na glavnom oltaru, dok se na sporednim oltarima nalaze slike Josipa Biffela – „Navještenje svete Marije“ i „Sveti Ante“. Nedaleko od ove crkve se nalazi još jedna pravoslavna crkva, Crkva sv. Prokopija. Tu boravi stariji čovjek pod imenom Novak Gunjak, gospodin koji se već dugo godina brine o crkvi. On nam je rekao da je crkva otvorena 1936. godine i da od tada pa do danas ništa na njoj niti u njoj nije mijenjano. Sve ikone, zvona i oltar su originalni i crkva nije pretrpjela nikakva oštećenja u ratovima. Na kraju nam je rekao upravo ono što Brezu i odlikuje: „Nikad sine nije u Brezi bilo sukoba ni incidenata na nacionalnoj osnovi. Ovo što je i bilo tokom ratova, to nismo krivi mi, domaći, nego su nam to donijeli opet ljudi sa strane.“ Odmah preko puta crkve sv. Prokopija nalazi se centralna gradska džamija koja je još u izgradnji. Izgradnja je počela 2000. godine, a kako stvari stoje, gradnja će potrajati još koju godinu.

Kafa za pola marke i kolač za zasladit’

Ovo je sredina gdje se uvijek može lijepo odmorit’, pojest’ i popit’. Centar Breze je prepoznatljiv po ulici poznatoj kao Zanatski centar. Tu se nalazi većina kafića u gradu, a u posljednje vrijeme i kladionica. Ako se nađete u Brezi, a gladni ste, preporučujem odlazak u „Ame“ ili „Čardak“, gdje pored tradicionalne kuhinje, imaju i dobar izbor pizza. Nakon što se najedete, kafu možete popiti na nekoliko mjesta za pola marke, kao i pojesti kolač po veoma niskoj cijeni. Ono po čemu se Breza ne može pohvaliti je noćni život, jer se svi lokali zatvaraju oko 23 sata. Tu i tamo se nađe neki party ili koncert, ali i to je rijetko.

Keramet u Podgori; oaza sred šume

Ovaj grad ima solidne uvjete za razvoj turizma, ali se još nisu našli kompetentni ljudi koji bi to prezentovali široj javnosti. Ljubitelji historije, pored bazilike, na više lokacija u Brezi mogu pronaći i mnogobrojne stećke. Ako želite upoznati Brezu i njene vrijednosti, onda morate posjetiti i staru džamiju u Podgori. Podgora je selo na području općine Breza, a nalazi se ispod “grede” na kojoj je selo Očevlje. Zbog položaja je ovo naselje i nazvano Podgora. Podgora je jedno vrijeme bila centar današnje općine Breza, što svjedoči o njenom dugom postojanju. Danas Podgora predstavlja malo mjesto, ali veoma značajno. Naime, ovdje se nalazi najmanja potkupolna džamija u BiH. Ta džamija je prije Drugog svjetskog rata bila centralna brezanska džamija i njena historija je izuzetno zanimljiva. Ova džamija je najstarija džamija u općini, ali se ne zna tačna godina njene gradnje. Jedini pisani tragovi koji se nalaze u džamiji su stara levha i natpis koji govori o radovima izvođenim na objektu. Na levhi nepoznatog kaligrafa stoji datum “džumadel-ula 1284. hidžretske godine” (1863. godina), što za sada predstavlja jedinu godinu na koju se možemo osloniti. Usmena tradicija spominje askere – vojnike, kao osnivače džamije. U stara vremena je preko Podgore išla tzv. Sarajevska džada, put koji je u osmansko doba povezivao Sarajevo i Vareš. Na ruti tog puta, i danas postoji put koji povezuje Podgoru sa Izbodom, put koji je vjerovatno bio važan zbog ruda iz Vareša koje su se dopremale u Sarajevo, pa se vjeruje da su džamiju osnovali vojnici koji su ga čuvali. Imam džamije, Muris ef. Šehić, kaže da u centralnom arhivu u Istanbulu postoje podaci o svim napravljenim džamijama u Osmanskom Carstvu, tako da mora biti i spomena o ovoj u Podgori. Međutim, otići tamo i pokušati naći podatke o džamiji je trenutno proces za koji bi trebalo mnogo vremena i novca, kojih trenutno nema. Prije Prvog svjetskog rata, džamija u Podgori je bila jedina džamija pokrivena olovom, pored Kuršumlija u Sarajevu i Mostaru. Međutim, u Prvom svjetskom ratu je krov skinut kako bi se olovo iskoristilo za potrebe austrougarske vojske i pravljenje municije, te je nakon toga prekrivena tahtom. Efendija Šehić nam je ispričao i jedan zanimljiv detalj. ”U ratu od 1992. do 1995. su se dešavale stvari koje se mogu opisati kao keramet – nadnaravno čudo koje dolazi u sukob sa zdravim razumom. Jedna od njih je i činjenica da je tenk neprijateljskih snaga sa brda Kostrača tokom cijelog rata gađao džamiju, te da je ispaljeno nebrojeno mnogo projektila, ali nekim čudom džamija nije pretrpjela nikakvu štetu, pa se čak niti jedan geler nije u nju zabio. Ovo zaista predstavlja svojevrstan fenomen, pogotovo ako se uzme u obzir položaj tenka, koji je džamiju imao kao “na dlanu”. U toku je rekonstrukcija džamije, a za zadatak ima da vrati džamiji njen originalni izgled.

Za one koji više vole prirodu, šetanje i čist zrak – preporučujem odlazak na Hrasno, izletište iznad Breze, te na planinarski dom Budoželje koji se nalazi na putu Breza-Vareš.

Pravu malu oazu predstavlja i mjesto Podšpilja, za koje čak i mnogi Brezani ne znaju. Podšpilja je mjesto koje se nalazi iznad sela Izbod. Kada vidite to mjesto, biće vam jasna etimologija njegovog naziva. Mjesto je veoma pogodno za relaksaciju i poneki roštilj – ali pod maksimalnim oprezom! Ipak se nalazi u srcu šume. Ono što Podšpilji daje posebnu čar jeste vodopad i jezerce ispod njega, a najljepša je u proljeće, kada se snijeg topi i kada je vodopad najveći. Ako pak niste ljubitelj ni historije, ni šetanja, na raspolaganju vam stoji bazen u centru grada za relaksaciju.

Do sada nije napisano niti jedno djelo koje se u potpunosti baziralo na rudarstvo – njegov razvoj i posljedice u Brezi. Ista je stvar i sa historijom grada Breze. Sve dosadašnje informacije koje imamo i za koje se zna, napisane su u nekim drugim djelima gdje se ove teme spominju usputno, u samo nekoliko rečenica. Međutim, to je samo jedna porazna činjenica koja ne umanjuje ogroman značaj grada i njegovog rudnika. Došli smo do bitnih informacija, od kojih su neke brižno čuvane u Arhivu Bosne i Hercegovine i Arhivu rudnika mrkog uglja u Brezi, a neke ništa manje brižno, stvorene u srcu stanovnika, ali i posjetioca koji emocije i stav o ovom prostorno malom, ali duhovno velikom gradu neizbježno formiraju uživajući u jednostavnosti ljudskog života, miru okruženja i vazduhu u kojem se povremeno nađe pokoja čestica ćumura, noseći jednu od priča iz davnine. Brezi je sudbina mnogo puta do sada prkosila, ali je i Breza prkosila sudbini. Iz svake tragedije je ipak izašla snažna, te iako na momenat uzdrmana – spremna za nove radne pobjede. Pravi Brezani su ti koji je svaki put dignu iz pepela. Nažalost, ni danas Breza ne diše „punim plućima“. Mir joj remete lažni moralisti, ali ja ne sumnjam u njen opstanak! Preživjela je ona i gore. Možda joj je jednostavno određeno da se vječno bori i nikad ne posustaje. „Stalno naprijed!“ je u prirodi ovog grada, te Breza, uprkos svemu, ponosno nastavlja svoju borbu, naprijed.