Da li su nam potrebni kritičari?

Piše: Armin Stefanović

2Lažu kada govore da umjetnost umire. Umire institucija koju su napravili u ime umjetnosti da bi mogli puniti svoje džepove. I treba da umre. Svaki kanon koji se nameće kroz obrazovni sistem treba da umre, jer umjetnost nije nešto što trpi kanone. Očigledno je da se umjetnosti mijenjaju, rađaju se novi žanrovi, novi oblici, novi izrazi. Ali da bi umjetnost ispunila svoju funkciju u našim životima, ona mora biti izabrana našim vlastitim kriterijima, a ne propisana kao recept. Onaj trenutak kada čujemo dragu pjesmu, sjetimo se dragog stiha ili scene, zvuka ili prizora, nezamjenjiv je dio našega dana, našega života. Kada govorimo o umjetnosti bilo kakve vrste, nužno ulazimo u sferu subjektivnog, usudio bih se reći i intimnog. Zbog toga i jesmo toliko osjetljivi na komentare o našim najdražim knjigama, pjesmama, filmovima, itd. Tako smo blisko vezani za svaki dio umjetničkog djela koje nam je drago, da nas negativni komentari o njemu lično pogađaju. Ukus je nešto što je svakom od nas veoma bitno. On nas i čini onim što jesmo.

Za naciju je književnost vrlo važna. Ona joj je jedan od izvora i jedna od najboljih potvrda identiteta. To je razlog zbog kojeg se toliko pažnje posvećuje književnosti u svakom obrazovanju. Niti jedna umjetnost nema takav status. Ali time ona nije privilegovana, naprotiv, zbog toga se sve više ljudi udaljava od književnosti i knjiga. Čini se da više nije bitno šta čitalac misli o djelu, negdje se izgubio onaj odnos pisac – djelo – čitalac. Jedini odnos koji se danas može primijetiti je pisac – djelo – kritika – čitalac. Ovo umetanje jedne karike (kritike) između djela i čitaoca omogućava naciji da indoktrinira, manipuliše i obmanjuje interpretacijama književnog djela. Preduslov za to jeste da se kritičar predstavi kao neko čiji je stav o djelu neupitan. Ono što bih ja volio da svaka osoba zna jeste da, kada se radi o interpretaciji, stav kritičara nije ništa relevantniji od stava bilo koga drugog. Jedini način da razumijemo bilo koju umjetnost, jeste da pitamo sebe šta to nama znači. Tek tada ćemo je moći upoznati, a još bitnije, tada ćemo upoznati i sebe.

Književna kritika je onaj dio nauke o književnosti koji je najviše vezan za čitaoca. Ona, u neku ruku, funkcioniše kao alat u njegovoj ruci. Njen zadatak je da proširi vidike, a ne da ih stvara. Zato se kritika čita poslije, a ne prije djela. Tek onda kada smo izgradili vlastiti stav o djelu, kritika nas može uputiti, dopuniti, može nam sugerisati ili čak riješiti neku nedoumicu, te ponuditi alternativna tumačenja. Pored zadatka pomoći čitaocu, književna kritika ima još jedan vrlo bitan zadatak. Ona funkcioniše kao izviđač za drugu granu nauke o književnosti – teoriju književnosti. Karakter svake umjetnosti je promjenjiv i nepredvidiv. Jedino u šta možemo biti sigurni, kada govorimo o umjetnosti, jeste da se ona mijenja. Književna kritika je tu da primijeti nove pojave u književnosti, te da ih definiše, a time stvori materijal koji će izučavati teorija književnosti. U ovom segmentu naša kritika (kritika prostora bivše Jugoslavije) je, maloreći, obmanula. Skoro da i ne postoji neko otkriće koje su naši kritičari napravili. Umjesto toga, imamo stranice i stranice veličanja vlastitih nacionalnih vrijednosti u djelu, priča u stradanju Našeg naroda maskiranih u antimilitarizam, itd.54

Postoji jedna stvar u kojoj kritika griješi na globalnom planu, a to je da procjenjuje vrijednost djela, što nije njen zadatak. Pravo svakog pojedinca je da oformi stav o književnom djelu, ali kada ga kritičar prezentira kao objektivnog, tada koristi svoju poziciju da drugim čitaocima nametne svoje subjektivno mišljenje. Problem počinje od terminologije. Kritika će reći da određena knjiga ima ili nema kvalitet, ima ili nema vrijednost. Ali svako ko išta zna o književnosti, ili o umjetnosti općenito, zna da su vrijednosti i kvalitet, kao objektivne kategorije, arbitrarni za umjetničko djelo. Ne postoji objektivan kriterij procjene nekog djela. Djelo je kao osoba, ima pozitivne i negativne osobine. I dok će za mene neke osobine biti pozitivne, za nekog drugog će te iste biti negativne. Ja mogu danima govoriti o jednoj osobini neke osobe, recimo negativnoj, i ta će se osoba činiti kao najveći negativac. To ne znači da se ta osobina ne može gledati na drugi način, i da ne postoje druge osobine. To je suštinska greška koju kritika pravi. Iza silnih titula se krije jedno subjektivno mišljenje, nipočemu vrednije od tvog ili mog. Svakoj umjetnosti pristupamo kao novom svijetu u iščekivanju da nas neka stvar zadivi ili razočara. Ali se pritome ne bismo trebali oslanjati na tuđe impresije ili razočarenja.  

Postoje dva argumenta na koja će se kritika pozvati u odbranu svoje „objektivne“ kategorije kvaliteta nekog djela. To su historijski argument i argument utjecaja. Historijski argument se zalaže za to da postoje neke knjige koje su klasici naše kulture. One su, takoreći, objektivno kvalitetne jer je njima sudilo vrijeme. Tako da, ukoliko vam se ne sviđa roman „Majstor i Margarita“, M. Bulgakova, a sviđa vam se „Harry Potter“, J. K. Rowing, vi jednostavno, nemate ukusa. Da je ovaj argument u temelju pogrešan više je nego očigledno. Pod sintagmom „sud vremena“ mislimo na subjektivan stav mnogih ljudi kojima su se ove knjige svidjele u različitim vremenskim periodima. To ne može nikako biti objektivan sud o kvaliteti. Istina jeste da se te knjige čitaju i danas bez obzira što su napisane u davnoj prošlosti, ali to ne znači da su one objektivno kvalitetne, to znači da ljudi u njima još uvijek mogu pronaći nešto što oni smatraju vrijednim. Zanimljivo je da ovakvim stavom kritika priznaje da je nemoguće procijeniti kvalitet djela, već da moramo čekati nekoliko stoljeća da vidimo da li će ono „preživjeti“.321

Argument utjecaja kaže da kvalitet djela možemo procijeniti na osnovu toga u kojoj je mjeri djelo utjecalo na druga djela, ili kako bismo to danas rekli – u kojoj mjeri djelo otvara dijalog sa drugim djelima i piscima. Ako se mnogo pisaca referira na to djelo, ono je kvalitetno. Očigledno je da ne možemo bazirati svoju objektivnu procjenu djela na subjektivnoj procjeni nekog pisca. Time pada i drugi argument koji ide u odbranu kritike.

Treba napomenuti i da je kritika nužan i jako bitan dio nauke o književnosti. Njen posao je da pobliže odredi karakter književnosti u konkretnom primjeru nekog djela. Jedini problem jeste kada kritika svoj subjektivan sud predstavlja kao objektivan, tj. kada prelazi granicu svojih zaduženja. To mogu ukratko predstaviti koristeći dva termina – analiza i interpretacija. Analizu ćemo definisati kao ispitivanje elemenata određenog djela, a interpretaciju kao definisanje značenja (smisla) određenog djela. Analiza je ono što je zadatak književne kritike. Npr. književna kritika treba primijetiti aliteraciju u pjesmi i objasniti njenu funkciju, treba da odredi vrstu pripovjedača, itd. Interpretacija je izvan domena književne kritike. To ostaje svakoj osobi individualno. Ukoliko književna kritika interpretira djelo, takav stav o djelu nije ništa više ili manje validan od stava bilo kojeg drugog čitaoca. Stav kritičara ili nekog konobara o pitanju smisla pjesme jednako je relevantan. Književni kritičar može poznavati biografiju pisca, te u vezi s njom ponuditi interpretaciju, ali ona neće biti ništa vrednija od interpretacije na osnovu vlastitih impresija i iskustava.

Onda kada prihvatimo da neko razmišlja umjesto nas, da istine, vrijednosti i kvalitete uzimamo zdravo za gotovo, samo zato što se osobe koje ih propisuju kriju iza brojnih titula, potpisali smo vlastitu smrtnu kaznu i ne trebamo se čuditi što nas gaze. Mi smo im to omogućili.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s