Digitalni jaz i mogućnosti njegovog prevazilaženja

21

Piše: Slađana Golijanin

Neosporno je da je mnogo autora iz bibliotečko-informacijskih domena potenciralo i problematiziralo pitanje digitalnog jaza, oslanjajući se u tom kontekstu na promjenu cjelokupne paradigme, međutim, malo je onih koji su tom prilikom uključivali i mogućnosti prevazilaženja tog jaza, a pogotovo ne na primjeru neke konkretne biblioteke. Cilj mi je u ovom tekstu upravo ukazati na osnovne pretpostavke pomenutog fenomena, s posebnim osvrtom na društveno, ideološko, informacijsko i tehnološko ustrojstvo Bosne i Hercegovine. U promicanju određenih komponenata u okviru ovog ustrojstva, značajno, ako ne i najznačajnije mjesto bi trebale zauzimati biblioteke. U tom smislu, težište bi u već navedenoj državi bilo na Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine (NUBBiH), kao pretpostavljenom centru kulturnog identiteta, koji je podložan stalnim inovacijama i promjenama. Osnovni problem i nastaje u obzorju prilagođavanja novonastalim uslovima. Naime, većina institucija od kojih se očekuje maksimalan angažman kada je u pitanju prihvatanje i širenje digitalnih elemenata, a s tim u vezi ostvarivanje i poticanje javnog dobra, javnog interesa i zadovoljavanja korisničkih sveobuhvatnih potreba, na tom polju zakazuje. Zbog čega se ovakvo stanje kao posebno alarmantno ističe upravo u Bosni i Hercegovini, pitanje je koje za sobom povlači niz ostalih pitanja, te nam se čini da problemima na ovom planu nema kraja. Međutim, sigurno mora postojati način da se digitalni jaz premosti na opće zadovoljstvo bibliotečkih institucija, korisnika i društvene zajednice u cjelini. Ne moram napominjati koliko struktura obrazovnog sistema na državnom nivou ispašta zbog nemogućnosti uspostavljanja ravnoteže između onih (informacijsko-tehnološko) bogatih i siromašnih. Ključno pitanje je: da li uopće postoji sredina, ili su to dvije krajnosti koje će se, nažalost, sve više produbljivati u budućnosti? Da li će bogati biti još bogatiji, a siromašni još siromašniji? Na prethodno navedena i još mnoga pitanja koja bi prvobitno sebi trebao postaviti bibliotekar, pokušat ću naći odgovor na konkretnom primjeru Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine.2

Jedna od osnovnih ustaljenih sintagmi, toliko omiljenih i u bibliotekarstvu, jeste „cjeloživotno učenje“. Učiti cijeli život znači, prije svega, usvajati određena znanja koja se u kontekstu društva u kojem djelujemo mogu kvalitetno i efikasno koristiti. Problem je što se u „društvu znanja“ (još jedna toliko omiljena sintagma današnjeg ambijenta u BiH), znanje često zloupotrebljava i u doslovnom smislu te riječi iskorištava. Imajući u vidu da je uspostavljanje i poštivanje određenih zajedničkih kognitivnih shema od izuzetne važnosti za komunikaciju među ljudima, možemo pretpostaviti da prvi problem digitalnog jaza u BiH jeste upravo multikulturalnost informacijskog društva. Zapravo, ovaj jaz različitosti između kultura gotovo da onemogućava poboljšavanje komunikacije novih ideja i inovacija. Ovo bi moglo biti pogubno za biblioteke ako ne pronađu relevantne metode zaustavljanja pomenutog problema, i to zaustavljanja u rekordnom roku.

Drugi problem, koji je direktno vezan za pojam digitalnog jaza, jeste problem (ne)slobodnog pristupa informacijama. Čini se da tranzicija i u ovom smislu ekspanzira, uporedo s njenom ekspanzijom na društveno-državnom nivou. Aleksandra Horvat, redovna profesorica na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, navodi međunarodnu saradnju kao jednu od najbitnijih komponenata promicanja informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT) u prave svrhe. Nemoguće je zamisliti postojanje i rad bilo koje baštinske institucije bez informacijsko-komunikacijske saradnje sa sličnim institucijama širom svijeta. Svakako bi se na ovaj način donekle mogao ublažiti digitalni jaz, ali umrežavanje centara baštinjenja i čuvanje nacionalnih kulturnih blaga također nije na zavidnom nivou.1

Iduća problematika odnosi se na sam fenomen Interneta, kao naizgled veoma korisnog „učesnika“ u stvaranju i pružanju informacija. Zapravo, mogli bismo reći da upravo ova „mreža svih mreža“ ustvari stvara niz barijera u smislu konstantnog uspostavljanja razlika između onih koji imaju i onih koji nemaju pristup sadržaju pohranjenom na njemu. Cjelokupni dojam pokazuje nezaustavljivu pomamu za što većom količinom informacija dostupnih na Internetu, te ovo u velikoj mjeri postaje „maska“ stvarnih, galopirajućih nedaća u našoj infrastrukturi.

Jasno je da je jedna od temeljnih zadaća današnjeg bibliotekara pronalazak relevantnih informacija na zahtjev svojih korisnika. Međutim, nije sve baš tako idealno ni u korisničkom svijetu. Oni su nerijetko u nemogućnosti da postave zahtjev, upravo zbog informacijske nekompetencije. Ovdje dolazi do obostrane zbrke, u granicama koje se gubi i onaj postojeći broj relevantnih i vjerodostojnih informacija.

U posljednje prepreke na putu bibliotečkom potpomaganju informacijskog progresa, a sve radi konstruiranja javnog sveopćeg dobra, spadaju: nezainteresiranost, odnosno, blaže rečeno, nedovoljna zainteresiranost korisnika i bibliotekara za već naglašene probleme, nedovoljna angažiranost na tom polju, nedostatak financijske potpore i haotično stanje u svijetu koje je izazvala većinom pojava ICT-a. Paradoksa nikada dosta kada se upustimo u ovu tematiku, a kada još sve to pokušamo konkretizirati i dokazati na primjeru BiH i, još uže, na primjeru NUBBiH, paradoksalnost će se jednostavno usvim aspektima pokazati kao neminovna i nezaobilazna.

Mogućnosti prevazilaženja digitalnog jaza

Svaki dan nam se sve više čini da racionalizacija i realno prihvatanje stvari onakvih kakve jesu postaje uzaludno. Pesimizam bi, naravno, samo potvrdio ovakvo stajalište, ali kako mu se oduprijeti i nastaviti dalje? Da li će za 10, 15 ili 20 godina uopće biti institucija koje nose odrednicu biblioteka? Da li će nas digitalni jaz „progutati“? Da li ćemo mi „progutati“njega? Ovo se čini kao Hamletovo pitanje „Biti ili ne biti?“, raščlanjeno na dva pitanja i, ako smijem sebi dopustiti toliko slobode, na dva pitanja bitnija od ovog njegovog. Uzimajući u obzir ovu činjenicu, moramo se napokon pokrenuti i poduzeti nešto u stopiranju negativnih i podržavanju pozitivnih strana ICT-a. Mladi kolega Mladen Vuković u jednom svom radu kaže da mi bibliotekari ne želimo aktivnost, jer smo navikli na to da nas smatraju brisačima prašine s knjiga na policama ili jednostavnim uslužiteljima tih istih knjiga. To stajalište ima određenu potporu, promatrajući društvenu paradigmu i razmišljanja koja „vladaju“ u njoj. Ipak, evo nekoliko načina, već razrađenih, ali slabo primijenjenih, koji mogu poslužiti barem kao inicijativa uporišta za konačno djelovanje.4

Kako bi biblioteke osporile kontrolu nad informacijama i širenje industrija koje imaju vlast u tom kontekstu, prije svega bi morale omogućiti konstantnu komunikaciju i dijalogiziranje između informacijsko-komunikacijskih centara. Ako se ovi centri i dalje budu smatrali centrima, ukidanje digitalnog jaza bit će Sizifov posao. Kultura ne trpi centre, jer je svaki centar moći donio novu kulturu i uništio staru, koja je nesumnjivo bila mnogo razornija od prethodne.

Biti prisutan u današnjem svijetu znanja, a ne zloupotrebljavati ga, odlika je rijetkih pojedinaca. Bibliotekari bi trebali biti ti pojedinci. Ideološke projekcije su ušle u sve pore društva, tako da ni biblioteke nisu ostale pošteđene. Komunikacija na jednoj široj – međunarodnoj razini, bila bi idealno rješenje, ali postoji još nekoliko mogućih kriterija za uspješno kretanje biblioteka unutar bibliotečko-informacijskog konstrukta.

Već sam naglasila da je tranzicija neminovnost savremenog doba, te to za sobom povlači informacijsku zbrku, u kojoj se teško snaći bez pomoći bibliotekara, koji je zadužen za osiguravanje relevantnosti. Skeptičnost u smislu pouzdanosti informacija na Internetu je minimalna. Korisnici su najčešće uvjereni da obavijesti koje dobiju putem globalne informacijske mreže moraju biti i jesu sigurne i tačne. Ustvari,ovobitrebale biti odrednice bibliotečkog napora u premošćavanju digitalnog jaza.twws

Financijske poteškoće s kojima se sreću i bore bibliotekari u BiH, ipak, utječu na stagniranje, te je otežano ispunjavanje ovih zahtjeva, stavljenih pred bibliotečku struku. Međutim, mogućnost prevazilaženja same financijske krize postoji, ali jepitanje u kojoj mjeri i kakvi se napori u tom smislu sprovode u okviru informacijsko-bibliotečkih institucija. Kulturna industrija i akulturalizacija savremenog doba,a, s druge strane, paradoksalno, istovremeno i multikulturalizacija, mogu se premostiti jedino aktivnim i promišljenim odnosom bibliotekara prema njima. Zapravo je to način osiguravanja njihove trajne vrijednosti i poslovanja u svijetu u kojem „vladaju“ postmoderni konzumerizam i implementacija digitalnih tehnologija u sve aspekte ljudskog djelovanja. Aktivitet i pomjeranje biblioteka u BiH s „nepokretne pozicije“ trebaju biti primarni elementi u bavljenju pitanjima ekonomskih modela poslovanja, posebno onih koji su prilagođeni poslovanju i opstanku neprofitnih i javnih ustanova, kakva je i sama biblioteka. Multinacionalne kompanije, koje u procesu globalizacije svojim profitnim ekspanzijama dodatno ističu digitalni jaz, bibliotekari bi, napokon, morali početi gledati s podozrenjem. BiH je plodno tlo za nastajanje svih negativnih fenomena, ali je na bibliotekama da ove opasne koncepte zamijene bezopasnim, te neometano nastave promicati obrazovanje, kulturu, zabavu i ostale značajne činioce jednog društva. U tom kontekstu, u ovoj državi i njenom društvu, konačno će biti ukinute društvene isključenosti, posebno na razini nepovlaštenih slojeva zajednice. Digitalni jaz, potenciran upravo znatnim društvenim isključivanjem određenih grupa, te „uzdizanjem“ nekih drugih, trenutno je jednostavno opasan koncept u BiH. Prostora za mijenjanje stvari po tom pitanju ima. Međutim, da li po tom pitanju ima želje, volje i napornog truda i rada bibliotečkih stručnjaka? Pokušajmo odgovoriti na ovo pitanje na konkretnom primjeru NUBBiH.

Digitalni jaz i mogućnosti njegovog prevazilaženja na primjeru NUBBiH

6Već sam naglasila nezavidnu situaciju u BiH u svim aspektima njenog djelovanja. Kao riznica bosanskohercegovačkog, te znanja iz cijelog svijeta, ističe se Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. Preživivši nedaće posljednjeg minulog rata na ovom prostoru, ona, ipak, nije ostala neoštećena. Takvo stanje postaje činjenično već u okviru funkcioniranja zaposlenika u ovoj biblioteci. Naime, kako se smije primijetiti i ustanoviti na osnovu ličnog iskustva i razmatranja ovog osoblja, njihovo nezadovoljstvo bibliotečkom legislativom je neminovno. Istražujući i interesirajući se za status ove biblioteke u kontekstu digitalnih razlika i različitosti, kao dokazni materijal ovakvog stajališta mogu poslužiti i časopisi s radovima zaposlenih u ovoj biblioteci. Amra Rešidbegović, u članku „Rekonstrukcija bibliotečke zajednice u BiH“, navodi da je legislativa NUBBiH takva da traži hitne izmjene i dopune. Prema njenom mišljenju, promjene legislative koje su potrebne bibliotečko-informacijskoj zajednici u BiH je trebalo da pokrene NUBBiH kao nacionalni informacijski centar, ali toje dosada bilo sprječavano neadekvatnom komunikacijom između ove biblioteke i vladajućih struktura, bez čije podrške je svaki poduhvat ostao uzaludan.

Ovo pokazuje alarmantnost situacije i na nivou države (BiH) i na nivou NUBBiH. Isticanje rekonceptualizacije u raznim aspektima bibliotečkog djelovanja, ipak je još uvijek samo isticanje. Osoblje NUBBiH kaže da je zadovoljno stanjem ovakvim kakvo jeste, sve dok ne postane još gore. Ovakvi neoptimistični iskazi ne vode ohrabrenju, ali je prvi korak u prevazilaženju digitalnog jaza učinjen upravo time što su bibliotekari svjesni da je njihov položaj na marginama društva odgođen za neko drugo vrijeme. Naravno, ni u budućnosti ovakve pesimistične projektivne strategije ne moraju biti sprovedene u djelo, ali je od posebnog značaja u sprječavanju njegovog sprovođenja djelovanje u smislu stavljanja barijere ne između, nego što dalje od (informacijski) siromašnih i bogatih. Problem koji se javlja na tom fonu jeste problem neadekvatne informatičke opreme NUBBiH, koja posjeduje samo nekoliko kompjutera, što direktno otežava globalni pristup građi, kao onaj koji, u određenoj mjeri, osigurava blijeđenje jasno izdiferencirane granice između potencijalnih i aktivnih (stvarnih) korisnika. I u ovom slučaju nailazimo na paradoks, koji je povezan s globalizacijom kao onom koja promiče i potpomaže razlike, ali i kao onom koja je sredstvo njihovog premošćavanja. Međutim, NUBBiH još uvijek nije pronašla pravi način učestvovanja u svjetskim razmjerama digitalizacije građe. O tome svjedoči i njen direktor Ismet Ovčina, kad govori da je realnost takva da ova institucija, nakon manje-više poznatih dešavanja u ovom dijelu Evrope, ima izvjesnih poteškoća koje onemogućavaju njeno normalno funkcioniranje, kako s pravno-statusnog i stručno-kadrovskog, tako i financijskog aspekta, što za konsekvencu ima oskudno sudjelovanje NUBBiH u evropskim projektima digitalizacije fondova, što je, kako kaže, objektivno, nauštrb prije svega bosanskohercegovačkom društvu u cjelini. Dalje, Ovčina navodi da NUBBiH čini napore s ciljem uključivanja u evropske, a potom i svjetske tokove informacijsko-komunikacijske tehnologije, ali da se, vjerovatno, rezultati neće postići u skorije vrijeme.

Tranzicija i ovladavanje moćnih pojedinaca informacijama i znanjem, blokira probijanje poslova ove biblioteke van granica države, te tako mnogi korisnici ostaju neupoznati sa sadržajem koji ona čuva i diseminira. Zapravo, većina napora i poslova koji se u tom kontekstu obavljaju u NUBBiH ostanu potpuno nevidljivi širem krugu javnosti. Nepromicanje i neprikazivanje osnovnih bibliotečkih odrednica na ovaj način postaju poznati jedino onima koji ih i stvaraju. To, naprosto, nije dovoljan i pravi put u prevladavanju stopirajućih faktora u okviru bibliotečke prakse.dwa

Problem povezan s ovakvim matičnim djelovanjem NUBBiH jeste i nedovoljno obrazovanje bibliotečkog sektora. Naime, kadar ove biblioteke je veoma skroman, te, kao takav, ne može samostalno ništa bitno promijeniti u potpomaganju permanentnog učenja. Univerzitetsko obrazovanje bibliotekara, koje mora poticati prvenstveno NUBBiH, nije usklađeno i ujednačeno s istim u svijetu. To je, donekle, poražavajuće, ali je utješna činjenica svakodnevnog poboljšanjai promoviranja bibliotečke struke i naučne djelatnosti u okvirima, konkretno, Filozofskog fakulteta u Sarajevu i Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. NUBBiH tijesno sarađuje s uposlenicima na ovom odsjeku, a sve s ciljem bibliotečkog obrazovanja i kvalitetne obuke budućih bibliotekara, koji se najčešće i zaposle upravo u ovoj biblioteci. Ovakva saradnja je značajna u redefiniranju i rekreiranju osnovnih djelatnosti, koje vode efikasnijoj adaptaciji bibliotekara novonastalim uslovima ICT-a, a, samim tim, i efikasnijem „preplivavanju“ digitalnog rascjepa. Također, nameće se i problem očuvanja i zaštite digitalnih i digitaliziranih objekata u biblioteci, kako bi se, kao takvi, mogli ponuditi na korištenje široj javnosti. U NUBBiH ova djelatnost je dostigla zadovoljavajuću razinu kvaliteta, što znači da je osiguravanje osnovnog koraka u informacijsko-komunikacijskom lancu uspješno sproveden. Kao što je i razmotreno, ostali koraci, nažalost, nisu doživjeli veći pomak, ali je bibliotekarsto u cjelini, pa tako i na primjeru NUBBiH, područje projektivnih ideja koje svoju potvrdu dobijaju tek u budućnosti. Nadajmo se da se neće raditi o dalekoj, nego o skorijoj budućnosti u tom kontekstu.

Digitalni jaz je „nevidljivi zid“, koji podriva kulturne, ekonomske, obrazovne, političke, ideološke i demokratske razlike u usvajanju i posjedovanju znanja, te neravnopravnost u učešću njihovog daljnjeg promicanja. Tako, zapravo, oni koji ne posjeduju određenu kompetenciju i sredstva, a što je često prouzrokovano upravo vanjskim okolnostima i utjecajima, ne mogu ravnopravno učestvovati u globalnoj informacijskoj infrastrukturi. Biblioteke trebaju djelovati kao ustanove pamćenja i njegovog unaprijeđenja u narednim vremenskim periodima. Međutim, bitno je da se u vezi s tim djeluje u skladu s vlastitim mogućnostima i sposobnostima, kako ne bi došlo do eventualnog odustajanja od ovog zadatka. Stvaranje digitalnih objekata briše granice između tradicionalno shvaćenih, fizičkih oblika jedinica građe, te je to još jedan poticaj za njihovo dublje raspoznavanje i razaznavanje. Oni, kao nesumnjive sastavnice multikulturalnog i multinacionalnog konstrukta, trebaju objediniti razne aspekte bibliotečkog angažmana.fewqaa

Bosna i Hercegovina, još uvijek opterećena postratnim ideološkim razlikama, onemogućena je i usporena u željenim ostvarivanjima ciljeva. Promatranje raznih segmenata bibliotekarstva u prevladavanju digitalnog jaza, pokazuje ciklični proces. Naime, postoji stalno komuniciranje jednog zatvorenog, gotovo „začaranog“ kruga, te završavanje jednog, a početak drugog cikličnog procesa. U NUBBiH malo sastavnih elemenata u ovom procesu je ostvareno, ali usaglašavanje određenih pravila za digitalizaciju građe se razvija, pa je moguće i njegovo brzo širenje na područje ove biblioteke. Pojedinac i pojedinci ne mogu učiniti ništa bez umrežavanja i ujedinjenja na obuhvatnijoj razini. U tom kontekstu, bilo bi zanimljivo problematizirati fenomen digitalnog jaza u NUBBiH ponovo za 10 ili 20 godina, te uporediti kakve su se promjene dogodile u odnosu na trenutno stanje, jer samo takav interpretativni komparativni pristup može utvrditi stvarne pomake u premošćavanju digitalnog jaza.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s