Piše: Sead Vegara

Jedan od filmova koji je svakako obilježio moje djetinjstvo je bio i Batman u kojem je negativca Jokera glumio, od tog filma meni najdraži (i najbolji) glumac, Jack Nicholson. Nicholson je kao pojava na samom početku filma normalan čovjek, samouvjeren i samodopadan, doduše gangster, i njegova čuvena replika: ”Don't flatter yourself angel” (Ne laskaj si anđele), upućena zgodnoj plavuši nakon što ga ona upozori na poteškoće njihove veze, mi je ostala urezana u sjećanje, kao i cijeli film. Toliko da sam je iskoristio bezbroj puta kad bih se našao u ”onoj čudnoj” situaciji sa djevojkom. Znalo mi se to nekad i obiti o glavu, ali u rijetkim slučajevima, kada baš i nisam bio toliko samouvjeren.

Sve u svemu, Nicholsonov lik postaje Joker nakon što ga Batman gurne u kiselinu iz koje izađe čitav i u najboljem mogućem stripovskom maniru započne strahovladu u Gotham Cityju. Dobro se sjećam da sam Batmana prvi put gledao na televiziji u roditeljskoj sobi. Film se pojavio u kinima 1989., a ja sa sigurnošću znam da sam ga gledao na televiziji (ne na videu nego na nekom od programa). Možda ne te godine, ali sljedeće sigurno.

Bilo je to jedno od onih kolektivnih, porodičnih okupljanja pred televizorom. Mama bi zapekla košpe u rerni ili ispekla kokice. Meni nekako košpe nikad nisu bile neka zanimacija jer ih nisam znao pravilno jesti. Iskreno, ni dan danas ne znam jer košpe, po meni, iziskuju puno posla, a rezulat je simboličan; izmučiš se guleći koru, a dobiješ ”siću”. Košpe su valjda zato i košpe. Obično zagrabim šaku, sve sažvaćem i pojedem, dok je situacija sa kokicama drastično različita. Jedino sam mogao polomiti zube ako naletim na kakvo nepečeno zrno.

Tati je film bio mračan, čudan i nije mu se uopšte svidio. Mama je čini mi se samo čekala da se završi jer je željela spavati, a Aljo i ja smo bili oduševljeni. Armina također nije bila impresionirana i nije pogledala film do kraja te je otišla u našu, dječiju, sobu na spavanje. Mama nije bila te sreće; morala je čekati da se film završi. Koliko god da mi se dopadala Nicholsonova interpretacija Jokera, Batman mi je kao lik bio nešto nevjerovatno i zapanjujuće.

Ovdje ću zakoračiti malo u moju adolescenciju, govoreći da sam u prvom razredu srednje škole za pismenu vježbu iz bosanskog jezika na temu ”Osoba kojoj se divim” pisao upravo o Batmanu. Tada je zvučalo smiješno. Danas zvuči urnebesno, a ja sam ne završivši sastav dobio 3+. (Nećete vjerovati, ali imao sam gadnih problema sa završavanjem pismenih na vrijeme u srednjoj.) Kada sam bratu rekao o kome sam pisao u pismenoj nasmijao se i rekao: ”Mislio sam da ćeš pisati o Johnnyju?”, na šta sam mu ja odgovorio: ”Zar nije isto?”.

I koliko god mi je nekad znalo biti teško kao klincu u osnovnoj nekako sam uvijek smiraj nalazio u Batmanu. Znam svaku scenu do u detalje, svaku izgovorenu repliku, a i dan danas mislim da je Nicholsonova replika kao Jokera: ”So much to do, so little time.” (Toliko toga za uraditi, toliko malo vremena) bila i ostala jedna od najjačih izgovorenih rečenica na filmu, uopšte.