Hrvoje Ivančić: Uvijek nosim lažni novčanik sa ex-YU dinarima

Razgovarala: Majda Balić

Sanjate li ikada o tome da jednoga dana jednostavno ne odete na posao, nego spakujete ranac, pasoš i fotoaparat, te se uputite u nepoznato? Privlači li vas avantura života u nekoj afričkoj divljini, ili pak pomisao da uz šolju orijentalnog čaja dočekate izlazak sunca u hladnoj azijskoj stepi? Putopisac i fotograf Hrvoje Ivančić, 29-godišnjak iz Zaboka, živi upravo životom o kojemu svi mi ponekad sanjamo otvorenih očiju. Putovanja, konstantno kretanje – njegov su životni stil. Dok većina ljudi ide na odmore sa striktnim planom, na poznato mjesto, provjerenim prevozom; ovaj hrvatski avanturista svako malo otputuje na neko novo egzotično mjesto za koje mi obično i nismo sigurni gdje se nalazi na karti svijeta.

1Hrvoje kaže da destinacije najčešće bira sasvim spontano. Kaže da pokušava ići na mjesta na kojima do tad nije bio; željan je upoznavanja novih kultura, novih ljudi i običaja. Pripreme za takva putovanja uključuju mnogo čitanja, ali i terenskog rada. Za sebe kaže da, čim je predugo na jednom mjest – pušta korijene, a to ga strašno škaklja po tabanima i jednostavno tjera da krene dalje. Nostalgija i sjeta ga hvataju samo kad gleda stare fotke na kojima je još klinac i dok se sjeća kako je lijepo bilo u toj utvrdi zvanoj djetinjstvo.

Ivančić se ovih dana bavi promocijom svoga romana „Dunavski blues“, sprema se za Indoneziju, a uz smijeh tvrdi da mu je na dugim putovanjima od svih hotela, hostela i motela, najdraži bio onaj pod vedrim nebom, „s tisuću zvjezdica“. Kongo ga je najviše koštao, a najneugodnije mu je bilo u glavnome gradu Sudana, Khartoumu, gdje se „švercao“ bez novinarske vize. Hrvoje ima i vlastite recepte za ponašanje u najnevjerojatnijim situacijama: kako putovati sa mnogo ideja i malo novaca, pri tome ostati „cool“ i ležeran dok padaju bombe u Pakistanu, te preživjeti sitno puškaranje u Kongu, pročitajte u nastavku…

Krenuo sam putovati s namjerom da promijenim svijet, ali je svijet na kraju promijenio mene

Kada i kako si počeo spajati ugodno sa korisnim, te počeo raditi reportaže sa svojih putovanja? Misliš li da će to i ostati tvoj životni poziv?

Spajanje ugodnog s korisnim najvjerojatnije je želja svih, ali rijetko kad uspije. O tome sam sanjao dugo i puno se trudio, a počeo sam nekako po završetku studija povijesti. U početku bilo je zaista teško, jer upasti kao anonimac u neki eminentniji medij bilo je gotovo nemoguće. Uz puno truda, puno napisanih i neobjavljenih tekstova uspjelo mi je to kad sam naišao na urednika koji je shvaćao da treba odgajati mlađe naraštaje i dao mi šansu u prilogu Večernjeg lista, Obzoru.

Namjeravam se istim poslom baviti dokle god ide. Ne planiram previše u budućnost, na kraju će ispasti kako živim u budućnosti, a ne u sadašnjosti.

Nakon kojega putovanja si odlučio ozbiljnije se posvetiti predstavljanju destinacija koje si posjećivao?

Poslije svojeg šestomjesečnog, kopnenog putovanja od Hrvatske do Indije (preko BiH, naravno) odlučio sam publici prenijeti svoja iskustva i na multimedijalnim predavanjima. Mogli bismo reći da je to bilo putovanje koje me je promijenilo i kao osobu. Na bolje, naravno. Nekako sam shvatio prolaznost kojoj smo svi podložni i šarenilo svijeta koji nas okružuje, ali i tugu koja je sastavni dio svakodnevice.

Mogu li moderni nomadi poput tebe da pronađu mjesto gdje će se konačno skrasiti? I postoji li to mjesto za tebe?

Takvo mjesto zasigurno postoji, ali kada će se desiti da se „skrasim“ – to je pitanje na koje ne mogu odgovoriti. No, bitno je na koji način promatrate svijet. Meni npr. nije teško zamisliti da živim u Ugandi i da jednom mjesečno idem doma mami na ručak (smijeh)…

U kojoj formaciji najradije ideš na put (sam, u društvu reportera, prijatelja…)?

Najčešće na put idem sam. Ponekad u društvu prijatelja, suradnika koji se bavi istim ili sličnim poslom. Teško je uskladiti toplomjere s nekim tko se ne bavi tim poslom. Ljudi koji uzmu godišnji ne žele raditi na terenu, već žele uživati u koktelu. U mojem slučaju koktel je upitan, ali ima puno drugih uzbuđenja.

Dražesni put u nepoznato

Na koju si svoju objavljenu reportažu najponosniji?

Pa možda mogu izdvojiti reportažu iz Tunisa „Revolucija u Tunisu nije facebook revolucija“ objavljenu u tjedniku Forum.

1.2Objasni nama običnim smrtnicima tu ljubav prema odlasku u nepoznato? Većini ljudi put u “nepoznato” izaziva grč u želucu? Ili, i nije sve tako nepoznato…?

Čovjek je po prirodi istraživač. Da to nije tako, još uvijek bismo se gađali kopljima i trčali bosi po šumi. Vjerujem da mnogima teško odvojiti se od komfornog stana ili kuće i otići u nepoznato. Ponajviše, jer nas većina mainstream medija bombardira crnom kronikom, ubojstvima, otmicama, erupcijama vulkana itd…

Istina to isto sačinjava naš svijet, ali većina je stvari, a i ljudi, u konačnici dobro. Čim imaš manje – tim ti manje i treba; kako kaže jedna pjesma: „sloboda je samo druga riječ za nothing left to lose.“ A ljudi… pa ljudi na svakom meridijanu imaju iste potrebe: jedu, piju, vole se, mrze…to i nije tako nepoznato.

Koji dio planete Zemlje ti se do sada učinio posebno egzotičnim (i što je to “egzotika” prema tvojim parametrima)?

Egzotika je definitivno nešto što je bitno drugačije od mjesta u kojem smo odrasli. Meni se nekako jako sviđa centralna Afrika, država Uganda. U glavnom gradu vječno je proljeće, u blizini nalazi se jezero Viktorija, narod je miroljubiv, sve je šareno i živo. Volim strujanje života, to je to!

Dunavski blues

Što te inspiriralo da napišeš putopisni roman „Dunavski blues“?

„Dunavski blues“ je moj prvi uradak, putopisni roman o dvojici prijatelja koji ostvaruju dječački san: spuste se malenim čamcem od Zagreba do Crnog mora. Put je trajao dva mjeseca s prijeđenih 2000 kilometara. To je priča o prijateljstvu, o samoprepoznavanju, odrastanju, o odricanju od komformizma. Priča o duhovitim situacijama, o ludosti i o življenju trenutka. U Hrvatskoj je knjiga doživjela veliki uspjeh. Inspiracija mi je, dakako, bilo vlastito iskustvo s putovanja.

1.3

Kada možemo očekivati tvoj „Dunavski blues“ u bh. knjižarama? Hoće li te put skoro “nanijeti” u Sarajevo?

Već neko sam vrijeme u traženju izdavača i distributera za BIH, ali još uvijek ništa konkretno. Nadam se da će do polovice 2013. knjiga biti na policama knjižara u BIH. Kad se to dogodi, svakako bih volio napraviti prezentaciju u Sarajevu.

Vidiš li se kao pisca u budućnosti? Ili imaš neki drugi plan?

Nekakva želja mi je čim više pisati i putovati. Nadam se da će se to ostvariti. Drugih planova nemam. Volio bih živjeti od svojega rada – skromna želja, ali često neostvariva u zadanim uslovima.

“Recepti” za putovanja

11Čini se da si sa svojim najbližima u počesto u “vezi na daljinu”. Kako se sa tvojim odlascima nose tvoji najbliži?

Moji su se najbliži već naviknuli na konstantno odlaženje. No, ukoliko ste na putu tri tjedna, mjesec ili dva – nije to tako puno. Uz svu moguću tehnologiju sve je blizu.

Gdje još nisi bio, a htio bi otići. I zašto?

Na većini mjesta nisam bio, a volio bih ići npr. u Indoneziju. Rekao mi je jednom djed: „Koliko se god trudio ne možeš vidjeti sve“ i ja sam ga poslušao. Od tad sam puno mirniji.

Koje te putovanje do sada “najskuplje” koštalo? Je li ti se ikada desio incident u kojemu ti je život bio ugrožen?

Mislim da je putovanje u Kongo bilo najskuplje. Turbulentne zemlje, bez puno infrastrukture skupe su, jer uvijek morate nekoga podmititi i vaditi nebrojene dozvole za prolazak. Život, mislim da mi nikad nije bio ozbiljno ugrožen. Možda jedino bomba u Lahoreu u Pakistanu i sitno puškaranje u Kongu, no nisam se osjećao toliko ugroženo…

r5Osiguravaš li se pred polazak na put, ili se jednostavno prepustiš sudbini?

Uvijek nosim jedan lažni novčanik s ex-YU dinarima i starim dokumentima. Ukoliko me netko želi opljačkati, dam mu ga, a on šmugne da ga ne uhvate. Vrlo jednostavno.

Je li tvoj prag tolerancije ikada dosegao svoje granice do te mjere da si požalio što si došao negdje…? Kako se izvlačiš iz neprijatnih situacija?

Dosta neugodno mi je bilo u glavnom gradu Sudana, Khartoumu. Došao sam raditi priču, a nisam imao novinarsku vizu. Radio sam na crno i imao osjećaj da me netko konstantno prati. Inače, što se tiče neprijatnih situacija…treba se prilagoditi mentalitetu čovjeka i poštivati lokalne običaje, a ukoliko je netko naporan – samo se okrenuti i krenuti dalje.

Da možeš da putuješ kroz vrijeme i prostor, kada i kamo bi se najradije uputio?

Prvo sam mislio kako bih volio živjeti u 19. stoljeću, u vrijeme velikih zemljopisnih otkrića. Poslije sam shvatio da su ti najveći istraživači bili plaćenici zapadnih imperija kako bi za njih osvajali bijela polja na karti, pa mi se to malo manje počelo sviđati. Ne znam…mogu li se vratiti na dva mjesta u prošlosti?

Što je nezaobilazno u tvome prtljagu? Šta obično pakuješ za put? Daj neki savjet onima koji inače ne mogu da se odluče što da ponesu na put, pa na kraju spakuju pola ormara sa sobom…

Hahah. Bitno je početi od najneophodnijih stvari: dokumenti, novac, fotoaparat, ukoliko ćete na putu raditi – onda i laptop i nešto odjeće. To je to. Ostalo možete kupiti na putu. Često nosim i maleni plinski plamenik i šolju u kojoj kuham kavu, jer u nekim zemljama kuhaju kavu koja okus ima po obojenoj vodici, a kavoman poput mene to ne može podnijeti.

12.1

Vežeš li muziku za ljude i mjesta? Postoje li neke “note” koje te podsjećaju na određena mjesta?

Apsolutno! Isto ko i mirisi. Fella Kuti podsjeća me na Afriku generalno,a Cheb Khaled na arapske zemlje.

Što čitaš na putovanjima? Kako se sporazumijevaš sa ljudima, otvara li engleski jezik “sva vrata” na svijetu?

Na putovanjima često čitam knjige o zemlji u kojoj se nalazim, o povijesti i kulturi, ali i beletristiku nevezanu uz zemlju. Možda neki roman.

Engleski jezik ne otvara sva vrata, ali svugdje na svijetu ga natucaju i on postaje lingua franca cijeloga svijeta. Volio bih naučiti arapski.

Često, ukoliko radim priču potreban mi je prevoditelj, ali ukoliko samo putujem tad i bazična komunikacija rukama i nogama prolazi sasvim solidno.

Tvoja poruka mladima koji žele da putuju, ali ih obeshrabruje njihova financijska situacija…

Podredite svoja djelovanja cilju kojeg želite ostvariti i na kraju će se to i dogoditi. Drugog recepta nema.

1.2.1

z1

gt

2.3

hlt

gt

Ostale fotografije sa Ivančićevih putovanja možete pogledati ovdje.

Preneseno sa prijateljskog portala www.mreza.bhmladi.com.

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s