Razgovarala: Vanja Gredelj

Moraš razumjeti nešto. Napisao Sam Ovo Za Tebe. Napisao sam ovo za Tebe i samo za Tebe. Svi drugi koji ovo pročitaju, neće razumjeti. Možda će misliti da razumiju, ali neće. Ovo je znak kojeg si čekala. Suđeno ti je da ovo pročitaš.

Jedan pisac, jedan fotograf, udaljenost između njih se mjeri imenima različitih kontinenata na kojima žive. Pet godina zajedničkog rada, jedna domena bloga, više od hiljadu zajedničkih unosa i isto toliko sljedbenika širom internetskog bespuća. Osjećaj je postao ideja, ideja je proklijala na internet ususret hiljadama drugih osoba u početnom obličju bloga. Blog je 2011. konačno postao istoimena knjiga. Projekt Napisao Sam Ovo Za Tebe (I Wrote This For You) je rezultat kreativnog spoja riječi is like, umjetnička vizija u jednostavnim postovima lišenim detaljiziranja i udubljenja. Iain Thomas, pisac i Jon Ellis definirali su prije pet godina tok ovog nesvakidašnjeg djelovanja. Spojeni zajedničkim osjećajem i sluhom za postojanje, razumijevajući različitim medijima duboko osjećajnu svijest čovjeka u svijetu koji ubrzano zamire digitalizacijskim mehanizmima otuđenja, iznjedrili su i više nego ugodnu kvazi haiku cjelinu dopunjenu fotografijama. Na kojoj poklonici širom globusa i danas zahvaljuju.

Ima, osim onog suživotno bolnog, i olakšanja u Ujevićevom Pobratimstvu. Riječima Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom, I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! –doista se podsjetimo na elementarnost naših odnosa. Postoji, time, nit koja je prekinuta, svijest o životu kojeg vodimo danju i razvodnjene insinuacije nerava, čistokrvnost čulnog, opravdanost osjećaja koja nas ne napušta. Postojimo mi na ekspoziciji posustajanja, mi u neopravdano izgubljenim stanjima, mi u emocionalnim stanjima kakva su svojstvena samo homo sapiensu sa neobično razvijenim centralnim nervnim sistemom. Šta se dešava kad Neko Treći iznebuha kaže Imaš izraz lica osobe koja kao da se ne pita bi li trebala biti rođena na Zemlji. I tomu slične nebuloze patetičnog sadržaja i proste forme, chick-lit izraza. Ali, avaj, gle čuda. Ta kozmopolitska internetska literatura (napisana, naravno, na esperantu dvadeset prvog vijeka, engleskom, dopunjena markantnim fotografskim motivima everyday nemjesta) čudno odzvanja kao nešto sasvim blisko, iako ponegdje biva sličnija materijalu za sasvim nemaštovite Fejsbuk statuse. Bez konkretne fabule, likova, narativnog toka događaja, lišen minucioznosti i podređen općenitim prikazima osjećaja, ostavlja širok prostor za interpretaciju. Ipak, treba imati na umu cjelokupnu količinu iskrenosti pisanog materijala koji svjedoči o izvanredno poznatom, dobro skrivenom području čovjekolike duhovne intime i osjetilno nedorečenih dubina. U eksproprijaciji sa samim sobom, ne posežemo li svi za riječima u kojima se pronalazimo, ne tražimo li svi utjehu u ma kojem obliku ona bila. Potreba za blizinom opravdava i kratkoročnost učinka. Prostorno i vremenski manje bitno, emocionalni raspon dirigira obličja postojanja. Zvuči li ovo kao izbačen monolog uspješnog kinohita The Notebook, ne znam, ali je sasvim ugodna uvertira materije.

Za današnjicu antiherojski iskreni autori (nekad samo blogerske) bestselerske uspješnice I Wrote This For You, Iain Thomas i Jon Ellis, spojem mikronarativnih epigrama i kratkih unosa poetske structure upotpunjene fotografijom, od 2007. djeluju u manevru jednih od pionira savremenog umjetničkog izričaja. Koristeći svijest o korelaciji onog što Ujević tako lijepo donosi u Pobratimstvu, ovaj duo smješten na dvije različite strane svijeta već godinama djeluje vođen činjenicom da ništa nije toliko moćno koliko priča koju sam sebi kazuješ. Još uvijek je, tako, moguće osjećati drugo, još uvijek imamo snage za nedjeljivost postojanjem, još uvijek možemo neprevodivo ipak prevazići blizinom. Moguće je osjećati isto koliko je moguće i umrijeti.

Kamijevski rečeno u unosu dnevnika 1937. (Ja sam onaj kome se nešto dešava), ovdje su ostavljene iscjepkane definicije o nepodnošljivoj lakoći osjetila. Nešto se dešava u svima nama svakodnevno; o čemu mislimo kad pišemo o dnevnom svjetlu u nama? O čemu govorimo kad mislimo na prošlost? O čemu sanjamo kad se zabavljamo potiskivanjem bola u nama? O čemu govorimo kada govorimo o nježnosti, o ranije navedenoj bliskosti,  o mogućnostima, o samoći i premorenosti nesavladivim opnama nesanice? O posveti svima? O htijenju da se sačuva čovjekoljublje? O čemu misimo onda kada spoznamo da svi osjećamo isto prije ili kasnije?

Iain Thomas 

Postoji osoba kojoj je cjelokupan rad posvećen, ali ko stoji kao autor, kao “Ja”? Koje su osobe definirale ovaj projekat?

Ja kao pisac – Iain S. Thomas, i Jon Ellis, fotograf.

Pisac sam koji se bavi grafičkim dizajnom i modernim medijima, što je uticalo na moj izričaj kao pisca. Više je na mene, u tom smjeru, uticao Neville Brody ili Stefan Sagmiester nego Kurt Vonnegut ili Mark Twain.

Kako je sve počelo u sada već dalekoj, ako se ne varam, 2007. godini?

Želio sam uraditi eksperiment, pisati na nov i interesantan način; ideja bloga napisanog u drugom licu se činilo kao nešto što nije ranije urađeno. Uvijek su me privlačile stvari koje nisu urađene ranije  i ako nešto što sam uradio imalo liči na već urađeno djelo, uništiću to. Originalnost je važan ideal za mene, ideal kojeg sam se uvijek držao.

Blogerski pothvat postao je knjiga. Je li to nadmašilo Vaša očekivanja?

Jon i ja smo imali internu šalu u sedmicama koje su prethodile izlasku knjige; prodaćemo barem tri primjerka. On će kupiti jednu, ja ću kupiti jednu, naša izdavačica će vjerojatno kupiti jednu iz čiste samilosti. Kada je, za kratko vrijeme, dospjela na #1 i-Tunes liste bestselera, gotovo sam zaplakao. Osjećao sam da se godine i godine rada konačno počinju cijeniti, za nas obojicu. Činjenica da je visoko na listi bestselera Amazona i I-Tunesa već godinu dana od dana izdavanja mi je skoro neshvatljiva. Najveća nagrada su mailovi i poruke koje dobijem od pojedinih osoba, od osoba koje kažu da smo im pomogli u teškim vremenima. Često sam napisao stvari, koje su objavljene i u knjizi, na mjestima koja su mračna i osamljena. Znati da sam time pomogao nekome u nečemu sličnom je, ipak, nagrada daleko veća od broja prodanih primjeraka ili mjesta na listama.

Stotine i stotine postova je objavljeno na glavnom blogu. Kako ste odabrali material za knjigu?

Bio je to vrlo jednostavan proces. Jon i ja smo odabrali naše najdraže, zatim smo zamolili sve one koji su pratili blog da učine isto. Statistike na glavnom blogu su pokazale koji unosi su imali najviše glasova i to je bilo sve.

Iako su upisi jednostavni, neki dijelovi ukazuju na produbljene elemente otuđenosti.

U jednom trenutku u životu shvatio sam da je stanje sjećanja posebno. Ako ste tužni, sjećate se samo tužnih stvari. Ako ste sretni, sjećate se samo sretnih stvari. Kada ste depresivni, čini vam se da je vaš cijeli život bio jedna velika borba i um vam ne dopušta da se sjećate dobrih vremena. Moje pisanje se većim dijelom koncentrira oko ideje da uvijek postoji nada, da stvari, iako su možda sada loše, mogu postati bolje. Veliki broj ljudi ne shvaća da, kad je u pitanju materija koja je napisana na blogu, predstavlja savjete. Često vidim to kao davanje savjeta samom sebi, ono što bih sam volio čuti od nekoga. Trebam tu pomoć koliko i osobe koje to čitaju.

Postao sam dobar u odvajanju samog sebe od situacije, čineći sve što mogu da je posmatram objektivno, van emocionalnog opterećenja. Ne uspijevam uvijek, ponekad pišem o tome. Ti unosi, vjerujem, daju ljudima osjećaj da nisu sami.

Zadobili ste nevjerovatnu pažnju u blogerskom svijetu. Zašto se ljudi oslanjaju na vaše pisanje i Jonovu fotografiju? Sjećam se da su čitatelji imali priliku poslati radove koji su sadržavali jednu poruku. Napisao sam ovo za tebe.

Volim misliti da je to iskreno, jednostavno mjesto, dok s druge strane živimo u društvu gdje se slave ironija, cinizam i odsječenost. IWTFY je oaza iskrenosti u neiskrenom svijetu. Tako barem ja mislim. 

Radite sa neizbježno intimnim, duboko emocionalnim stranama ljudskih života. Unosi pokazuju ogoljenost, neupitnu bol, ali i svijetle note. Kako vidite ljudsku prirodu i proces vezivanja?

Vjerujem da dijelimo slične istine, da smo ponekad usamljeni i izgubljeni u tami, da poprilično često, svi trebamo nekoga ko će u mraku držati našu ruku.

Vjerujem u dobrotu i ljepotu čovjeka. Ako i nisu takvi, to je zbog povreda koje im je svijet nanio, oni su zbunjeni. Ne vjerujem da je iko  namjerno zao ili loš. Svi ljudi čine sve što mogu da bi, iz njihovog ugla gledanja, svijet bio i ostao u ravnoteži. Ponekad, nažalost, to mogu uraditi samo bombardovanjem nekog grada. Jedini ispravan odgovor je ljubav, ma koliko istu teško bilo dati u takvoj situaciji; mržnja bi stvari samo učinila gorim. To je teška životna filozofija u kojoj ni sam ne mogu postupati kako se nalaže, ma kolikio želio.

Gotovo da je kreiran poseban jezik za unutarnje motive. Kako se osjećate kad gledate na stare unose?

Mrzim sve što sam napisao otprilike sedmicu dana poslije čina pisanja. Tek protokom vremena mogu pogledati stvari objektivno. Lijepo je vidjeti napredak koje je doživjelo moje pisano djelovanje.

Većina prvih unosa IWTFY su kratke priče ili ideje koje nisu dobre. Polako su postajale male istine i pogledi unutar bića, što je mnogo moćnije od pukih priča.

Vi i fotograf Jon Ellis se nikad niste upoznali. Dodatan je to efekt već postojećoj, misterioznoj emocionalnosti koju nosi knjiga kao što je ova. Kako je suradnja krenula? Radite sa vrlo različitim medijima, je li nekad bilo nesuglasica?

Ne, ne, nikada. Nikad se nismo upoznali, ali imamo vrlo slične karaktere; Jon ne određuje šta da pišem niti kako, ja mu ne kažem šta da fotografira. Naš rad je organski. On će poslati sliku koja će me inspirirati na pisanje, ili ću, da bih upotpunio već napisano, pronaći odgovarajuću fotografiju.

Nickname na blogu je pleasefindthis (molim te pronađi ovo) – zašto ovo pronaći?

Izabrao sam to kao pseudonim pod kojim ću moći raditi. Koristio sam na početku vlastito ime, ali kada je blog postao poznatiji, ljudi su mi se počeli obraćati kao da sam neka vrsta duhovnog vodiča. Nije mi se dopadala takva vizija; vidjeli su me kao nešto više od običng čovjeka, što nosi mnogo odgovornosti. Nadimak je bio način raščlanjenja osobnosti; nisam uvijek pleasefindthis. Ponekad sam doista samo Iain Thomas.

Drugi razlog je da ime, gdje god se pojavilo, kao takvo predstavlja pozivnicu za ljude da otkriju više o onom na što se prevashodno IWTFY. Vjerujem da ova priča treba biti dostupna svima u svakom dijelu svijeta;  da, kada vidite ime ili naziv unosa ili neku Jonovu fotografiju, bilo šta slično-možete povezati samog sebe i unijeti se. Ime (pleasefindthis) to postiže.

Ne otkrivam olako osobne detalje kao što je ime. Očito je da je pleasefindthis umjetnički instrument. Informacije o meni se lako mogu pronaći drugdje, ali ne vidim zašto prekidati kontinuitet i čar IWTFY sa detaljima o meni.

Održavali ste književne večeri, potpisivanja, čitalačke večeri. Kakvi su utisci susreta jedan na jedan sa pripadnicima čitalačke publike?

Mislim da me nikad neće prestati šokirati činjenica da postoje stvarne osobe na svijetu koje vole ono što radimo koliko i mi. Neshvatljivo mi je, svaki put kad odem na jednu čitalačku sesiju ili potpisivanje primjeraka, čuti od ostalih kako je divno konačno me upoznati. Moram samog sebe podsjećati da ne buljim u čudu. Publika mi toliko znači.

Čitanje knjige urađeno u New Yorku ranije ove godine je jedno od najvećih postignuća za mene, upoznao sam mnogo ljudi koji su ranije bili samo imena na ekranu. Bilo je divno osjećati se dobrodošlim u gradu koji je tako lijep, a istovremeno i tako stran. 

Kako je Jonova fotografija uticala na Vaše pisanje?

Ne znam kako to objasniti. Jonove slike me podsjećaju na pisanje i obrnuto. Nisam siguran da smo Jon i ja došli do potpunog oblika savršenog umjetničkog odnosa i rada, ali smo obojica sigurni da dosta dobro odgovaramo jedan drugom.

Je li moderna arena svakodnevnice bezosjećajna i gruba?

Život je ono što želimo da bude; borite se za nešto ako mislite da to vrijedi snage. Mislim da ljudi zaboravljaju koliko izbora imaju u životu. Malo ljudi ima pištolj uperen u glavu dok neko s druge strane cijevi govori Radi do kraja života i kupuj što više stvari možeš.Odlučujemo što želimo postići i ostvariti, idemo za tim. Želite manje i imaćete manje za ostvariti. Želite li više budite spremni da s eza to i borite, da citiram samog sebe.

Imate li neke buduće planove, možda nastavak IWTFY?

Iduća knjiga, Internacionalna disonanca, izlazi u decembru ove godine, dakle uskoro. Potpisana je mojim imenom. Predstavlja djelo SF-a, priču koja se odvija u posljednjem preostalom gradu na Zemlji poslije apokalipse. Glavni junak je mladić sa osobitim darom, ovisnikom o narkotiku koji ga čini nesretnim. Opsjednut je djevojkom koja ga dovodi do ludila. Koliko god ludo zvučao ovaj plotline, ovo nip o čemu nije slično IWTFY. Tradicionalnija je i želio sam to napisati neko vrijeme.

Ipak, da, i drugi dio IWTFY će izaći iduće godine, pod nazivom “IWTFY- Samo Riječi”. Kolekcija je to 500 najpoznatijih postova od samog početka, ali će ovaj put biti prisutne samo riječi, neiI fotografije. Veoma mi je žao što Jonove slike neće upotpuniti kontekst onoga o čemu govorim u unosima, ali zbog fotografija je prva knjiga koštala skoro $25, što je daleko skuplje nego što smo željeli. Ovo će biti mnogo jeftiniji, mnogo pristupačniji način za sve one koji to žele imati.

Jedan ili dva projekta čekaju u redu, o njima ću govoriti više kada budu bliži konačnom obliku.

Jon Ellis

Dijelovi svijeta, kako stoji na Vašem portfoliu, stoje kao upečatljivi fragmenti rada, vizualna podloga za ono iza čega stoji IWTFY sa riječima. Kakav je fokus Vašeg rada, kad je materijalni svijet u pitanju?

Fokus se mijenja s vremenom, ali konstantne teme se tiču geometrijske forme, dezorijentirane perspektive i kompleksnog.

Zbog periodične ali kontinuirano prisutne povezanosti sa IWTFY teško je reći da li fokus rada uopće postoji. Bilo je dana kad sam radio fotografije unaprijed držeći IWTFY u glavi. Suprotno tomu su postojali dani kada sam, zbog pritiska ostalih obaveza, bio prisiljen Iainu poslati ono što mi je ležalo pri ruci.

Boravkom u Japanu učvrstio sam naviku nošenja kamere gdje god sam krenuo. U tom smislu, IWTFY je odraz mog tadašnjeg življenja.

Kako je Iainovo pisanje uticalo na Vašu fotografiju?

Kako s am već negdje izjavio, surađujemo na različite načine. Ponekad odabrane fotografije su urađene prema već napisanom tekstu, ponekad pisanje nastaje kao odraz gotove fotografije. Osim što sam par puta pokušao uticati na pisani izraz ( neuspješno, moram istaći) fotografski, Iain i ja smo prepustili jedno drugom razvitak procesa na način kako ovaj drugi misli da je ispravno. To što iznova taj isti process) povezuje ljude je neobjašnjiva sretna slučajnost.

Fotografija nosi određenu dozu tegobe; recimo, kako vidite serijal Water Under The Bridge?

Ništa značajno. Međutim, ako bih se potrudio, vjerojatno bi pronašao svekolike poveznice sa onim što se tada dešavalo u mom životu i sa osjećajem koji se nalazi na fotografijama. Stvarnost je ipak nešto više zemaljska, jednostavnija. Većinu dana sam provodio šetajući ispod mostova kada sam radio fotografije; zaintrigirali su me uzorci koje je načinila voda prolazeći niz betonske blokove, tekstura zraka sunca i sjene koje bi se formirale. Prvih par fotografija su sadržavale pejzaže u rotiranim fotografijama, postao sam opsjednut željom da uhvatim tu ljepotu. Meta ste mnogih smiješnih pogleda kad stojite ispod mostova radeći fotografije, dan za danom…

Da se vratim na pitanje i kontriram samom sebi, te fotografije predstavljaju težnju da se pronađe složenosti, ljepota u stvarima koje ignoriramo kao dio svakodnevnice kraj kojeg prolazumo.

Englez ste rođenjem, a proveli ste deset godina u Japanu. Kako Vas je promijenio boravak u toj zemlji?

Boravak u Japanu je zanimljivo iskustvo. Bila je to prva iskonski istočnjačka kultura I zemlja koju sam posjetio i, potom, u kojoj sam boravio jedan duži vremenski period. Postoji pokrov zapadnjaštva, ali ispod toga stvari se odvijaju sasvim drugačije. Razumijevanje nekih razlika je samo po sebi bilo nagrada za mene. Otišao sam bez žaljenja, zahvalan na provedenom vremenu tamo.

Kako vidite sad već završen IWTFY project, za razliku od  2007?

Sa fotografskog gledišta, čini se kao drugi svijet. Kad je Iain u početku pokrenuo blog, sam je radio i fotografije koje su me zaintrigirale. Obezbjeđenje fotografija za project bloga je bila neka vrsta izlike kojom sam potkrijepljivao svoje fotografske izlete.

Moja se fotografija, također, promijenila u ovih pet godina. Nešto od toga je otišlo na fokus, nešto zbog inspiracije, možda čak I stoga što sam postao bolji u usmjeravanju leće na zanimljive scene.

Nijednom od nas nije sasvim jasno do kada ćemo moći nastaviti sa IWTFY. Izdavanjem knjige naš interes nije jenjavao. Ipak, u nekom budućem trenutku ćemo obojica morati nastaviti sa novim izazovima.

Je li Vam fotografija olakšala I omogućila drugačije razumijevanje svijeta; upotrebom prostornih odnosa, proporcija ili boja? Šta ste naučili?

Ha! Veliko pitanje…šta sam naučio?

Naučio sam da je za moje mentalno zdravlje dobro da imam kreativni ventil. Da, iako je lijepo da oko mene postoje ljudi koji cijene ono što sam postigao, još je važnije i bolje da sam vjerujem i volim ono što uradim. Da, ponekad, process stvaranja je jednako ispunjavajuć koliko i krajnji product; nadogradnja iskustva I ne odustajati odmah kada osjetimo da se nalazimo u početnom stanju slijepe ulice; takve stvari sujednako važne koliko i odličan prvotni snimak na samom početku.

Blog možete pogledati na http://www.iwrotethisforyou.me/