Piše: Emin Gušo

Kao da je bilo prije sto godina… KK Bosna, nekadašnji evropski prvak, bila je jedna od rijetkih pozitivnih sportskih priča u gradu Sarajevu. Tih godina, dvorana koja nosi ime najvećeg sportiste u historiji Bosne i Hercegovine, bila je premala za sve koji su željeli gledati utakmice Bosne. Dvorana je bila neosvojiva tvrđava za regionalnu elitu, padali su redom Cibona, Partizan, Crvena Zvezda, Zadar, Olimpija… Bilo je to vrijeme kada je klupska košarka u BiH bila popularna, vrijeme kada je bila “in”. Danas, u vrijeme kada za Bosnu igraju gladni igrači i kada se treneri smjenjuju kao na pokretnoj traci, čini se da je od tih lijepih post-ratnih vremena prošlo previše vremena.

Zadnji problem u kome se klub našao datira netom prije Nove godine, kada je klub napustio trener Emir Halimić, klupska legenda i jedan od najboljih šutera sa ovih prostora, čovjek koji drži rekord turske lige u pogođenim tricama na jednoj utakmici (9). Halimić je odstupio nezadovoljan maćehinskim odnosom uprave kluba prema njemu i igračima, i na svjetlo dana iznio je tužnu istinu koja svjedoči o tmurnim vremenima u kojima se klub nalazi. Navodno, prema Halimićevim riječima, nekoliko igrača je kup utakmicu protiv Mladosti iz Mrkonjić Grada igralo praznog želuca, a neki su izbačeni iz stana jer nisu mogli platiti stanarinu, zbog kašnjenja nekoliko plata.

Zadnjih nekoliko godina KK Bosna ASA BH Telecom se nalazi u teškoj finansijskoj situaciji. Zbog duga prema nekadašnjem igraču, beku Nikoli Vučureviću koji iznosi oko 180.000 eura, klubu je zabranjeno dovoditi strane igrače. Ukupni dugovi narasli su na, za naše uvjete, vrtoglavih devet miliona KM, od čega četiri miliona otpadaju na obaveze za porez, dva miliona na dugovanja igračima, a tri miliona obaveze prema dobavljačima, mahom dugovanja prema KSC Skenderiji. Zbog toga, vrata dvorane Mirza Delibašić su odavno zatvorena za Studente, a teško je vjerovati da će hram bh. košarke u skorije vrijeme ugostiti prvenstvenu utakmicu.

Post-ratni period

Ibrahim Jašarević danas je sekretar u prvoligašu Vogošći, a kratko je igrao za Bosnu u vrijeme rata i dobro je upoznat sa svim prilikama u i oko kluba. Za naš portal je rekao slijedeće: „Nakon rata, trener je postao Sabit Hadžić i oformljen je mlad tim od igrača koji su ponikli u klubu. Generacija predvođena Goranom Terzićem, Damirom Mirkovićem, Emirom Halimićem i današnjim direktorom, Admirom Bukvom, osvojila je ligu 1998. godine. Sabit Hadžić je odstupio sljedeće godine, klub je nakratko vodio Asim Bradić, a 2001. godine klub je preuzeo Draško Prodanović. Tada se osnovala Jadranska liga i nabrzinu je sastavljen tim od igrača iz susjednih zemalja koji je imao samo dvije pobjede u premijernoj sezoni, dok su mladi igrači zanemareni. To je, nažalost, ostala praksa kluba do dan danas, težnja ka instant rezultatu, zbog čega ispaštaju mladi talentovani igrači.“

Vreća bez dna

Jašarević je dobro upoznat sa visinom novčanih iznosa koje su dobijali igrači Bosne i smatra da su mnogi dobijali mnogo više novca nego što su vrijedili. „Vremenom se trošenje na pojačanja otelo kontroli. Primjera radi, centar Goran Bajić, koji je doveden kao relativno nepoznat igrač, primao je platu od 18.000 KM i bio je plaćeniji nego, po mišljenju mnogih najbolje strano pojačanje u historiji kluba, američki centar Lance Williams koji je zarađivao 5.000 dolara, sa eventualnim premijama maksimalno 10.000 (tada oko 15.000 KM). Bolje poređenje je između Amerikanca koji je bio najavljen kao velika zvijezda, Kyle Hilla, koji je svojevremeno bio plaćen 25.000 dolara mjesečno (preko 35.000 KM), dok je nekoliko sezona ranije legenda bh. košarke, Nenad Marković, zarađivao 10.000 KM mjesečno za posljednju sezonu u karijeri. Još veći problem nastao je kasnije, kada su se počela dovoditi skromnija pojačanja koja nisu bila ništa skromnije plaćena. Takvi igrači zarađivali su jednake ili čak više iznose nego npr. Williams ili Marković koji su bili vrijedni svakog feninga. Davanje petocifrenih iznosa igračima kao što su Žarko Rakočević ili jednodimenzionalni Nikola Vučurević (imao platu od oko 18.000 KM) bilo je van pameti. Ti igrači bi teško i na jednom drugom mjestu mogli biti tako plaćeni. Klub se na taj način pretvorio u vreću bez dna“ – smatra Jašarević.

Kako se griješilo u dovođenju, tako su se i propuštali veliki talenti. Malo je poznato da je Bosna dva puta propustila dovesti u svoje redove danas jedinu istinsku superzvijezdu bh. košarke, Jablaničanina Mirzu Teletovića.

„Mirza je na jednom kadetskom turniru kadetima Bosne zabio preko pedeset koševa, ali na tom turniru ljudi iz Bosne su zapazili Aldina Kadića i doveli ga u svoje redove. Teletovića su grubo odbili. Njegovom treneru je rečeno da im ne treba takav igrač. Mirza je na kraju završio u tuzlanskoj Slobodi. Druga sanša se ukazala 2003. godine, kada je Mirza kao osamnaestogodišnjak bio na prosjeku od 26 koševa po utakmici. Ali, novi trener Bosne, Mensur Bajramović je insistirao da se umjesto Teletovića dovede Kenan Bajramović, kojeg je trenirao u zeničkom Čeliku. Kenan Bajramović je pružio dobre partije u dresu Bosne i imao je veoma dobru karijeru, ali Mirza Teletović je, na kraju krajeva, postigao više. Ekipa sa Markovićem, Williamsom i strijelcem kakav je Teletović bila bi jako, jako opasna.“

Era Imamović – Konaković

2002. godine na čelo uprave kluba došao je biznismen Nihad Imamović, tada na čelu ASA Holdinga. Danas se on, zajedno sa bivšim direktorom kluba, Elmedinom Konakovićem, smatra najodgovornijim za ogromne dugove u kojima se klub nalazi, ali naš drugi sagovornik, koji je radio pet godina u marketingu kluba i koji je želio ostati anoniman, smatra da krivicu ne treba svaljivati isključivo na leđa njih dvojice.

„Nihad Imamović i Elmedin Konaković jesu krivi za situaciju u kojoj se klub nalazi, ali nisu jedini i nije pošteno svaljivati krivicu samo na njih dvojicu. Imamović je u klub uložio više novca nego što možete zamisliti, puno više nego ostali članovi uprave. Sastanci uprave bi izgledali otprilike ovako: Imamović i ostali bi se dogovarali oko toga koliko će ko novca uložiti u klub. Imamović je uvijek obećavao najviše iznose (stotine hiljada KM). Još neki članovi uprave bi obećavali približne iznose, a većina je obećavala desetine hiljada KM, što je opet mnogo novca.

Problem je bio u tome što bi često jedini Imamović ispunio obećanje. Što se tiče Konakovića, njega najviše napadaju što je previše prigrlio menadžersku agenciju BeoBasket, preko koje je dovodio igrače koji su uglavnom bili preplaćeni za ono što su pružali u Bosninom dresu. Međutim, Konaković je bio autoritet. Njegova riječ se poštovala i svi su slušali kada je on pričao. Možda jesu pravili greške u procjenama i bili u tzv. “menadžerskim talovima”, ali dok su Konaković i Imamović bili u klubu, on je koliko – toliko funkcionisao. Danas više ne radim u klubu i pratim ga čisto navijački, ali svjedoci smo toga da je nekadašnji prvak Evrope disfunkcionalan tim, prosječan prvoligaš u nikad lošijoj bh. ligi.“ 

Naš sagovornik navodi i krucijalne momente, odnosno razloge krize u kojoj se klub nalazi. „Prvi je poraz od Crvene Zvezde u četvrtfinalu završnice Jadranske lige 2006. godine, koja se igrala u Sarajevu. To je, po mom mišljenju, najbolja post – ratna sezona kluba. Dobili smo sve utakmice kući i vladala je euforija u gradu jer je te godine osvajač Jadranske (danas ABA) lige išao u Euroligu. Ali protiv Crvene Zvezde desio se užasan šuterski dan i izgubili smo. Ne kažem da je Bosna bila favorit na toj završnici, ali jedina prilika koja se ukazala za nešto više otišla je u nepovrat. Sljedeće godine, uspjeh je bio nemoguć jer se jezgro tima raspalo. Lance Williams je otišao u Tursku, Saša Vasiljević u Španiju, Kenan Bajramović u Ukrajinu, a Nenad Marković je završio karijeru. Tada se trebalo okrenuti mlađim igračima. Nihad Đedović je imao 17 godina i bio je jedan od najtalentovanijih mladih igrača Evrope. Bili su tu još i braća Šehovići, Emir Zimić (visok 218 cm), Edin Bavčić, Muhamed Pašalić i još nekoliko zanimljivih igrača iz 90.godišta, ali nerealne ambicije kluba su svima, osim Đedoviću ili upropastile, ili usporile košarkaski razvoj. Od navedenih igrača, samo Đedović je ostvario vrhunsku karijeru. Ostali su možda mogli, ali nisu dobili šansu na vrijeme, ili nisu nikako.“

 Za drugi krucijalni momenat naš sagovornik navodi imenovanje Alena Abaza na mjesto trenera u sezoni 2008/2009. „Tada je ozbiljnost u radu kluba opala, jer su klub prije Abaza vodili Mensur Bajramović, Nenad Marković (nakon što je završio karijeru) i Jure Zdovc, sve poznata košarkaška imena. Abaz nije imao nikakvog trenerskog iskustva. Bio je pomoćni trener pod Markovićem i Zdovcem, ali nije se mnogo pitao oko taktike ili selekcije igrača. Imamović je želio da nekadašnji igrač Bosne, Dejan Parežanin, postane trener, ali ostatak uprave je izglasao povjerenje Abazu. Tu počinju i neke prve trzavice Imamovića i ostatka uprave, i on je počeo manje novca ulagati u klub. Abaz je otjeran nakon lošeg starta sezone, a na njegovo mjesto doveden je Vlada Vukoičić, preko agencije BeoBasket. Na kraju se osvojila 7.pozicija u NLB ligi (tada novo ime Jadranske lige), ali za igrače je te godine previše plaćeno. Na polusezoni je sa pozicije direktora otišao Konaković, a naslijedio ga je Admir Bukva i to bi naveo kao treći krucijalni momenat. Nemojte me pogrešno shvatiti, poznajem Admira i on je dobar čovjek, ali zbog privatnih problema on nije u mogućnosti da uspješno obavlja funkciju direktora, a to je posao u kome morate biti 24 sata dnevno i kojem morate biti maksimalno posvećeni. Nakon toga, klub je počeo finansijski propadati, što se odrazilo i na nastupima koje je pružao. Te sezone, poraz od Igokee u polufinalu prvenstva značio je kraj nastupa u NLB ligi, a zbog toga su se mnogi sponzori povukli. Čak i BH Telecom, koji je najveći sponzor kluba, značajno je skresao budžet. Rezultat toga je ovo što imamo danas, prosječni prvoligaš koji za nekoliko godina možda neće biti ni glavni tim u gradu.“

Zaista, danas KK Bosnu na domaćim utakmicama gleda maksimalno nekoliko stotina gledalaca, uglavnom rodbina ili prijatelji igrača. KK Spars, koji je osnovan prije desetak godina, danas u mlađim pogonima ima dva reprezentativca Bosne i Hercegovine (Nedim Buza i Adin Vrabac, prvi jedan od najtalentovanijih juniora Evrope), te juniorske reprezentativce Srbije (Đoko Šalić) i Slovenije (Aleksej Nikolič). Klub je finansijski stabilan, ima mnoštvo sponzora i ova godina je ključna za KK Sparse da uđu u prvu ligu jer još jedna godina u A1 ligi može negativno djelovati na razvoj ovih igrača. Danas većina djece u gradu trenira košarku u KK Spars, a Bosnin omladinski pogon, koji je prema riječima našeg sagovornika, generirao 25.000 KM mjesečno od članarina, je neuporedivo manji nego prije pet ili šest godina.

Sagovornik dodaje i problem nedostatka kvalitetnih mladih igrača. „Bio sam dugo u klubu i znam kako su stvari funkcionisale. Bilo je nadarenih momaka. Generacija 86., 87. ili 90. bi vrlo vjerovatno bila odličan prvoligaški tim da danas igra u tom sastavu. Bilo je tu odličnih igrača. Dobre su bile i generacije 92. i 94. Ali jednostavno, rijetki od njih su dobili pravu šansu. Bilo je iz svake od navedenih generacija dva ili tri veoma talentovana igrača, ali nisu dobili šansu na vrijeme, ili je nisu dobili nikako. Rosteri su se popunjavali iskusnim, isluženim strancima, koji su bili tu da urade svoj posao, uzmu platu i idu dalje ako se za to stvore uslovi. Mladi igrači Bosne bi dobijali mrvice, bivali posuđivani raznim drugoligašima, a to nije način na koji mladi igrač može stasati. Može biti milion treninga, ali uslov napredovanja su jake utakmice. A rijetki su ih odigrali.“

Stečaj kao jedina realna opcija

Za kraj, na pitanje o mogućem izlasku iz krize, naš sagovornik ne izražava optimizam. „Bolno je pomisliti o tome, ali stečaj je jedini način da se riješe problemi kluba. I tu imamo paradoks, jer ne vjerujem da postoji čovjek dovoljno hrabar da to učini. Da se klub ugasi, te da se počne ispočetka sa novim imenom. Sloboda Dita je proglasila stečaj prije nekoliko godina, pa je ponovo krenula s radom kao OKK Sloboda, riješivši se velikog dijela svojih dugova. Isto važi i za zenički Čelik. Uzalud tradicija, prestiž i titule kada je klub u prosječnosti. Klub bi kratkoročno spasila finansijska injekcija, recimo oko pola miliona KM, da se isplati dug Vučureviću i sastavi ekipa od iskusnih bh. igrača koji bi tu došli da završe karijeru. Ali ovo je sve previše „ako“ i „možda“. Nažalost, ova prva opcija, stečaj, čini se najrealnijom, koliko god to bilo bolno i nezamislivo.“

Nekadašnji prvak Evrope i klub čiji su dres nosile dvije najveće legende bh. košarke, Mirza Delibašić i Nenad Marković, nalazi se u teškim vremenima. Dugovi u kojima se nalazi djeluju kao teret koji klub vuče ka dnu. Krizu u kakvoj se Bosna nalazi preživjela su dva regionalna velikana, Cibona, čije je dugove vratio grad Zagreb i ljubljanska Olimpija, koju je od stečaja spasilo Ministarstvo kulture i sporta Slovenije. U zemlji koja ima puno više problema od malih ulaganja u sport, takav scenario je malo vjerovatan i pitanje je dokad će klub moći da egzistira u situaciji u kojoj se trenutno nalazi.

Gdje su i šta rade?

KK Bosna ASA BH Telecom je u zadnjih desetak godina osvojila većinu državnih prvenstava u pionirskim, kadetskim i juniorskim uzrastima, ali se uspjesi u mlađim kategorijama nisu odrazili na stvaranje sjajnih mladih igrača. Donosimo pregled nekih od talentovanih igrača koji su prošli kroz klub u zadnjoj deceniji.

Generacija 83.

Adnan Sarić – sjajni šuter i atleta bio je višak u timu Draška Prodanovića. Igrao je kasnije u Bugarskoj i na Kipru. Nakon ozljede Ahilove tetive, prestao se ozbiljno baviti košarkom. Vlasnik je bilijar kluba u Sarajevu.

Generacija 84.

Elnis Prašović – jedan od fizički najimpresivnijih igrača, čovjek kojem nije bio problem da zakuca skoro pa sa linije slobodnog bacanja. Nikad nije dobio pravu šansu i bio je posuđivan brojnim klubovima u prvoj ligi. Danas igra u njemačkoj drugoj ligi.

Edin Bavčić – prvi igrač iz BiH koji je izabran na NBA Draftu, ali nije ostvario veliku karijeru koju su mu predviđali. Prolaznik u većini evropskih klubova. Danas, član reprezentacije BiH. Igra u grčkom KAOD Dramasu.

Generacija 86.

Danko Delibašić – sin najvećeg bh. košarkasa svih vremena nije izdržao pritisak velikih očekivanja. Talent je bio tu, ali nije bio spreman da se kao mladić nosi sa pritiskom. U Bosni nikad nije dobio pravu šansu da pokaže šta zna. Kasnije je igrao za KK Vogošću. Danas je izvan košarke.

Aldin Kadić – ljudi iz Bosne su ga uzeli ispred Mirze Teletovića. I pored odlične visine (210 cm) i snažne građe, nikada se nije nametnuo. Igra u Kuvajtu.

Emir Zimić – 218 cm visoki centar koji je postao ljubimac publike zbog rijetko viđenog osjećaja za blokadu. Žrtva čestih promjena trenera i nikada nije razvio pristojnu napadačku igru. Igra u Iranu.

Generacija 87.

Muhamed Pašalić – combo bek koji je dobio pravu šansu tek kada je klub bio u ozbiljnoj finansijskoj krizi. Vjerovatno budući član reprezentacije. Igra u grčkom Arisu.

Božo Đurasovic – ponikao u Leotaru iz Trebinja, svojom borbenošću se izborio za minute u timu kada je klub već bio u krizi. Nastupio je u jednom reprezentativnom kvalifikacionom ciklusu. Danas igra u švicarskoj ligi.

Suad Šehović – najtalentovaniji igrač svoje generacije, sjajan šuter i defanzivac koji je dugo bio rezerva Nenadu Markoviću i Goranu Ikoniću. Kada je konačno dobio sansu, bio je najbolji igrač Bosne u zadnjoj sezoni u NLB ligi. Povrede su usporile njegovu potencijalno veliku karijeru. Danas je reprezentativac Crne Gore i igrač ukrajinskog Khimika.

Generacija 88.

Feđa Vuleta – svojevremeno juniorski reprezentativac BiH, nije se najbolje snašao sa prelaskom u seniorsku košarku. Trenutno u sastavu seniorskog tima.

Amar Suljagić – ponikao u KK Vogošća, pokazao nekoliko dobrih partija u ograničenoj minutaži, kasnije promijenio nekoliko klubova u domaćoj ligi. Trenutno igra za KK Kakanj (prva liga BiH).

Generacija 89.

Sead Šehović – mlađi od braće Šehović, proveo je vrlo malo vremena u seniorima kluba. Vratio se u Crnu Goru i danas je reprezentativac te zemlje, te član prvaka Budućnost Voli.

Haris Tarić – atletsko građeni krilni igrač koji nikada nije zaigrao u seniorima. Igrao u nekoliko prvoligaških timova. Igra u Kuvajtu.

Generacija 90.

Nihad Đedović – vanzemaljac. Jedini igrač kojeg je Bosna „unovčila“ (prodan sa 17 godina u Barcelonu za 350.000 eura). Jedini od igrača iz klupskog pogona koji je ostvario vrhunsku karijeru, a tek su mu 23 godine. Član je njemačkog euroligaša Albe Berlin.

Aldin Majstorić – u juniorskim danima, mašina za koševe, igrač koji od svih talenata ima najtužniju priču. Na treningu mu je tadašnji igrač Studenata, snažni Seid Hajrić, nehotice slomio rebra u bloku, što je nanijelo unutrašnje povrede slezeni i bavljenje košarkom učinilo rizičnim. Radi kao konobar u kafiću na Dobrinji.

Eldin Čamdžić – jedan od važnijih igrača iz supertalentovane generacije 90, čekao je dvije godine na dobijanje prave sanse. Član prve petorke tima.

Aldin Klinac – 213 cm visoki centar koji je dugo pregovarao s klubom oko uslova ugovora i na kraju ga nezadovoljan napustio. Trenutno igra u Sloveniji.

Generacija 91.

Mirza Sarajlija – mladi Slovenac nije ponikao u klubu, ali je doveden kao velika nada. Sa 17 godina je imao značajnu minutažu u Euroligi u dresu Union Olimpije. Godinu dana poslije, sa teškom povredom zgloba došao je u Bosnu, i nije bio ni sjena igrača koji je bio proglašen za jednog od najvećih evropskih talenata u svom uzrastu.

Ali Demić – atletski nadareni Mostarac jedan je od važnijih igrača u trenutnom sastavu Bosne.

Nermin Buza – član početne petorke u trenutnom sastavu Bosne.

Generacija 92.

Nebojša Anđelić – kao kadet kovan je u zvijezde, a njegov talenat se pominjao u istoj rečenici kao talenat Nihada Đedovića. Nakon što nije dobio šansu kao osamnaestogodišnjak, otišao je na američki koledž, da bi se prošle godine vratio kući u Zenicu. Igra za drugoligaša OKK Čelik.

Amin Hot – bivši juniorski reprezentativac Crne Gore, nakon obećavajuceg starta seniorske karijere ove godine je neobjašnjivo posuđen u KK Vogošću gdje igra odlično i jedan je od vodećih kandidata za titulu najkorisnijeg igrača domaćeg prvenstva.