Jevrejsko naslijeđe Sarajeva

Pišu: Aida Hadžimusić i Aleksandra Kuljanin

Šarenoliki pejzaž Sarajeva, isprepleten ostavštinom različitih kultura i tradicija koje su bivstvovale na ovim prostorima, stereotipna je slika koja je, čini se, za svakog Sarajliju postala aksiomatska. Uobičajena akustična slika ezana i zvona sa katedrale je postala romantična i prirodna vizija ovog grada. Ta slika je dovoljno očaravajuća da je u stanju da posmatrača oduševi svaki put kada je on postane svjestan. Istovremeno je opasna, jer se, čini se, još u kolijevci upisala u svijest svakog Sarajlije, pa on više rijetko razmišlja o tome da li se ta slika mijenja, i da li je iz svakodnevnice počela da se upisuje u historiju. Sarajevo jeste bilo dovoljno šareno da je u njemu svaka vjerska zajednica imala svoje mahale. Bilo je dovoljno muslimansko da u svakoj muslimanskoj mahali postoji po jedna džamija, i dovoljno pravoslavno da postane mjesto sa jednom od najstarijih i najvrjednijih crkvi na Balkanu. Bilo je dovoljno katoličko da cijelu četvrt nazove Latinlukom po mjestu s lijeve strane Latinske ćuprije gdje je živjelo katoličko stanovništvo. Međutim, često zaboravljamo da je Sarajevo bilo i jevrejsko.

1

Značaj sarajevskih Jevreja

Dolazak Jevreja na ove prostore poklapa se s vremenom intenzivnog širenja i kulturalnog, urbanističkog i arhitektonskog razvijanja Sarajeva. U šesnaestom stoljeću, Gazi Husrev – beg brojnim objektima kasabi je dao dostojanstvo jednog šehera. Malo prije toga, Jevreji su protjerani iz Španije (1492.) i Portugala (1496.), te se počinju kretati prema Solunu i Carigradu, zaustavljajući se na brojnim mjestima Osmanskog carstva. Sarajevo dobiva na broju objekata, ali se i njegova kulturalna slika mijenja. Nakon protjerivanja iz Španije i Portugala, sefardski Jevreji stižu u Sarajevo (1565.) Po Moritzu Leviju (Sefardi u Bosni i Hercegovini), sefardi su i prije ove godine živjeli u Sarajevu, ali u ovo vrijeme počinje masovno naseljavanje. Mnogi ne znaju da je ulica Ćemaluša, koja Sarajlijama danas služi kao prostor „između Vatre i BKC-a“, nevidljivi trag jevrejskog života. Po dolasku sefardskih Jevreja, ovdje je nastao njihov geto. Postoje podaci da je geto postojao i prije 1581. (Levi), ali se proširivanje (ili gradnja novog geta?) veže za ime Sijavuš – paše (starijeg), koji je pomogao Jevrejima u ovim pitanjima. Još jedno mjesto gdje su živjeli Jevreji je bila Velika avlija (Kortišo), gdje je bila i prva sinagoga. U 18. stoljeću su postojali stanovi i izvan geta, jer se broj Jevreja povećao. Vjerovatno je da se potreba za novim i većim prostorom ukazala nakon masovnijeg naseljavanja Jevreja. Ako tada postoji 214 porodičnih starješina, a ako je svaka porodica imala oko 5 članova, to znači da je Sarajevo u 18. stoljeću imalo oko 1070 Jevreja. S obzirom na brojnost stanovništva tada i danas, brojnost Jevreja u Sarajevu tada zapanjuje, a mali broj članova Jevrejske zajednice danas zabrinjava.

2

O značaju sarajevskih Jevreja govori još mnogo podataka. Glavni sarajevski hamam (Gazi Husrev – begov hamam) je u devetnaestom stoljeću dobio poseban dio koji je služio samo za ritualno kupanje Jevreja (tevila). Naime, judaizam nalaže da se tijelo u određenim prilikama, kao što su dani nakon menstruacije, poroda ili pred vjenčanje mora tri puta zaroniti u vodu koja otiče. Kako to nije bilo moguće činiti u kućama, u Gazi Husrev – begovom hamamu su napravljeni bazeni koji su služili ovoj svrsi. U hamamu je bila zaposlena i žena, odnosno muškarac za muški dio hamama, koja se brinula/brinuo za pravilno izvođenje ovog ritualnog kupanja. Jevrejima u Sarajevu je hamam bio na raspolaganju i u gluho doba noći ukoliko bi nekog tada zatekla smrt, budući da religija nalaže da se za umrlu osobu treba pobrinuti odmah nakon smrti. Zato bi se njegovi najbliži trebali okupati i pripremiti u hamamu. Za ove posebnosti su Jevreji plaćali hamamdžiji (osobi koja zakuplja hamam na godinu dana, naplaćuje kupanje i brine se za hamam) na godišnjoj osnovi, ali činjenica da su ova pravila postojala i da je hamam imao poseban dio samo za Jevreje govori o njihovoj brojnosti i značaju u osmanskom Sarajevu. Toliko naviknute na sliku šarenog grada, Sarajlije možda i ne primjećuju da ova posljednja kockica njegovog mozaika blijedi i nestaje. Jevreji koji su aktivno učestvovali u oblikovanju slike Sarajeva neprimjetno su postali „ostali“. Iako su stanovnici grada možda zaboravili na Jevreje i njihovo naslijeđe, grad uporno čuva uspomene na jevrejsku tradiciju i njene čuvare. Stara jevrejska sefardska sinagoga, Askenaški hram, staro groblje, Hagada, brojne zgrade koje su bile u posjedu jevrejskih porodica, bogata književnost i tradicija govore o značaju koji su Jevreji imali u oblikovanju ove šarene slike Sarajeva kojom se danas rado hvalimo.

3

Naša potraga za jevrejskim naslijeđem počinje u sarajevskom Muzeju Jevreja, smještenom u ulici Velika avlija, u najstarijoj bosanskohercegovačkoj sinagogi, izgrađenoj 1581. godine. Prvi sakralni objekat sarajevskih Jevreja jedan je od najvrjednijih jevrejskih spomenika kulture u Bosni i Hercegovini. Dočekao nas je kustos Mario Kabiljo, čija je porodična slika također šarenolika – majka mu je aškenezi, a otac sefard. U daljem razgovoru saznajemo da to nije ništa neobično za sarajevske Jevreje. On kaže da Jevrejska zajednica u Sarajevu broji oko 700 članova, te da su možda samo polovina od tog broja Jevreji po ocu i majci. „Jevrejska zajednica u cijeloj Bosni nema više od 1200 – 1300 članova. Broj Jevreja se smanjio u toku Drugog svjetskog rata; mnogo ljudi je ubijeno (cca. 80%), a neki su emigrirali, najčešće u Izrael koji je kao država oformljen 1948., te u SAD. Ortodoksnih Jevreja nema uopšte“, priča Kabiljo.

4

Saznajemo da u Sarajevu ne žive samo sefardi, kako je ustaljeno mišljenje, nego ima i askenaških Jevreja; zapravo se svaki shabat (subotnja molitva) dešava u askenaškoj sinagogi, jer je zajednica svakako malobrojna, pa nema potrebe za odvajanjem. Stara (sefardska) sinagoga danas zapravo služi kao muzej i to kao najposjećeniji muzej u Sarajevu, ali nema više svečanosti i religijskih obreda, zbog malobrojnosti zajednice. Jedino se Roš Hašana (Nova Godina) proslavlja u Staroj sinagogi. Međutim, obredi su otežani činjenicom da u Sarajevu nema rabina koji bi predvodio jevrejsku zajednicu. Rabin Eliezer Papo živi u Izraelu i dolazi samo jednom ili dva puta godišnje u Sarajevo, obično da održi svečanost Roš Hašane. Kabiljo kaže da se rabinu ne isplati dolaziti češće radi tako malobrojne zajednice, jer svaki dolazak košta. Svakog petka u 19h u askenaškoj sinagogi je shabat, a onda poslije shabata večera, kada se članovi zajednice okupljaju (subota je neradni dan za Jevreje). Nažalost, to su sve uglavnom stariji ljudi. Naime, osim iseljavanja i progona Jevreja, smanjenju broja zajednice doprinijelo je i sklapanje brakova sa pripadnicima drugih religijskih skupina u Sarajevu. Jevrej može biti samo onaj čija je majka Jevrejka – ukoliko je otac Jevrej, a majka nije, ni dijete nije Jevrej, te to može postati samo ukoliko odluči da prihvati religiju, što je komplikovan i dugotrajan proces.

Ipak, zajednica se brine o održanju tradicije, pa se održavaju radionice i sekcije u malim grupama gdje se uči hebrejski i slično. Zajednica se okuplja nakon praznika, najčešće na sijelima nakon Hanuke i Purima. Na godišnjoj osnovi zajednicu finansira organizacija JOINT, međutim, to nisu velike sume novca, i često pripadnici zajednice učestvuju u njenom finansiranju.

Druga stanica našeg istraživanja bila je Askenaška sinagoga u vrijeme shabata koji se tamo proslavlja svakog petka naveče u 19 časova. Kao što nas je Kabiljo upozorio, tamo nas je dočekala malobrojna grupa uglavnom starijih ljudi. Mladih gotovo da nije bilo. Ovaj prizor još jednom nas je natjerao da se zapitamo o budućnosti Jevreja u Sarajevu. Da li će Sarajevo nakon dva stoljeća i dalje moći da će pohvali slikom svog šarenila, ili će se ta slika sarajevske svakodnevnice preseliti u priču o njegovoj historiji?

5

Nevidljivi tragovi jevrejskog života

Fasade sarajevskih ulica zaslužuju da posmatrači dignu glavu uvis; secesionistička arhitektonska dekoracija u stanju je da oduševi svakoga ko na njih obrati pažnju. Neke od ovih sarajevskih zgrada su pripadale bogatim jevrejskim porodicama, kao što je zgrada kod Vječne vatre koja je bila hotel porodice Salomon. U ulici La Benevolencija, naprimjer, smještena je stara jevrejska zgrada u kojoj je danas sjedište Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo.

Kabiljo ističe i da sarajevski Jevreji nisu živjeli u getoima kako je to slučaj sa Jevrejima u Evropi, nego da su se miješali sa ostalim stanovništvom u gradu. Zato i ne postoje neke tipične jevrejske četvrti, osim možda Velike avlije (Kortišo), koja se nalazi u prolazu koji spaja Ferhadiju i Bašeskijinu ulicu i sjećanja na geto u današnjoj Ćemaluši.

6

Većina jevrejskih zdanja danas pripada državi ili imovinski status nije regulisan. Problem se dešava sa zgradama koje su bile u posjedu neke jevrejske porodice čiji su svi članovi ubijeni u Drugom svjetskom ratu, jer se postavlja pitanje kome te zgrade sada pripadaju. Kabiljo kaže da se jevrejska imovina treba uknjižiti, radi dobijanja tačnih podataka i restauracije pojedinih objekata, ali dodaje da je ovaj proces dugotrajan i sporovozan.

Stari jevrejski hram, koji liči hramovima u Španiji s kraja 15. stoljeća, gorio je nekoliko puta. Najviše je oštećen 1697., a zatim 1788. godine, kada je u Sarajevu izbio požar koji je zahvatio jevrejsku i okolne mahale. Tada se u hramu obrušio krov i popadali su stubovi. Mario Kabiljo kaže da je nekada u Sarajevu bilo pet sinagoga, a danas postoje samo dvije. “Sve zgrade postoje, ali nisu u funkciji. Recimo, zgrada sadašnjeg Bosanskog kulturnog centra je nekada bila najveća sinagoga. Jedna je od najvećih u ovom dijelu Evrope, a sagrađena je 1930. godine. Drugi svjetski rat toliko ju je uništio, a Jevrejska zajednica nije imala sredstava da je obnovi, i cijeli je prostor poklonjen gradu Sarajevu. Druga je bila na Mejtašu, ona postoji, ali neko tu stanuje, a treća je gdje je sada galerija ‘Novi hram’. Četvrta je ova, zgrada muzeja, a peta je aškeneski hram u Ulici Hamdije Kreševljakovića”, ističe on.

7

Sarajevo se može pohvaliti i starim jevrejskim grobljem, smještenim u Kovačićima, čiji su oblici nadgrobnih spomenika jedinstveni u cijelom svijetu. Poznat je, naprimjer, motiv lava koji spava na spomenicima. S obzirom da je u blizini groblja bio kamenolom, bilo je moguće transportovati velike kamene komade koje su i dan danas tu. Groblje je drugo po veličini u Evropi (najveće je u Poljskoj), a 2004. godine proglašeno je Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Jevrejska kultura i tradicija u Bosnu i Hercegovinu došla je neprimjetno, rasla je i sazrijevala sa lokalnim stanovništvom, učestvujući u izgradnji gradova i ostavljajući tragove u arhitekturi i kulturnom naslijeđu. Neprimjetno i tiho Jevreji su gradili Sarajevo, glavni grad naše zemlje, a danas iz njega podjednako tiho i neprimjetno nestaju. Ukoliko ne obratimo pažnju, cijelo jedno naslijeđe može biti nepovratno izgubljeno. Više o Jevrejima u Bosni i Hercegovini može se saznati na web stranici:  http://www.benevolencija.eu.org/component/option,com_frontpage/Itemid,1/.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s