Piše: Mirza Skenderagić

Kažu da se nivo civilizacije u nekom gradu mjeri po njegovom gradskom prijevozu. Sarajevo je nekada imalo tramvaj prije Beča, i to je ono čime se danas Sarajlije najčešće hvale. Da, riječ je o istom onom Sarajevu, kojim je prije 127 protandrk'o prvi tramvaj u Evropi. Tada je napravljena samo jedna traka, pa konj koji ga je vukao, kada bi došao do zadnje stanice, isprezao i ponovo uprezao, ali na suprotnu stranu vagona i vraćao se istim šinama kojim je i došao. Tramvaj je u jednoj vožnji mogao povesti 28 ljudi, pa je kondukter, koji nije zaudarao po alkoholu i bijelom luku, pozivao prve putnike da uđu. Putnici su rado prihvatali poziv i tramvaj je mogao da krene, kako su tada komentarisali, „tamo gdje nastaju bajke“.

A danas… drama.

Na minibus stanici Latinska ćuprija, čekajući svako svoj prijevoz, sretoše se dva vremenska stranca. Sarajlije i korisnici gradskog prijevoza.

Jedan sugrađanin iz 2013. i njegov prethodnik iz 1885. godine.

Sugrađanin iz 2013. godine tada upita onog iz 1885.: „Kako, bolan, vi sa konjem stignete prije nas?“

„Fino! Nama ne može nestati struje.“, odgovori civilizovani Sarajlija i ode da kupi kartu od civilizovanog konduktera.

Kondukter mu uredno vrati kusur, a ovaj mu se zahvali i sjede na svoje civilizovano mjesto.

„Ti kupuješ kartu?“, upita kroz prozor Sarajlija iz 2013. godine i nastavi da čeka.

„Naravno. Pa kako bih se drugačije vozio!“, odgovori smireni Sarajlija iz 1885. godine.

„I svoje mjesto imaš?“, upita nešto manje civilizovani Sarajlija.

„Molim vas. Kakvo je to pitanje? Pa platio sam kartu.“

„Normalno da si platio kad imaš novca. Odakle ja da platim?”, promrmlja ovaj iz 2013.

„Nešto ste rekli?“, upita ovaj iz 1885.

„Pitam jesi li siguran? Mislim zbog jalijaša.“

„Jalijaša?“, iznenadi se Sarajlija iz 1885. godine.

Sarajlija iz 2013. otvori nekakav rječnik i doturi ga kroz prozor u 1885. godinu.

Jalijaš je: veliki mangup, žestok ili opasan tip. (A vala može i za pustahiju raskalašenog ponašanja. A posebno kad se priča o djeci, onda se često i misli na neodgojene skitnice.)

„A, takvi idu pješice!“, odgovori Sarajlija iz 1885.

„Gledaš na sat. Sigurno kasniš?“, upita ushićeno Sarajlija iz 2013. godine.

„Ne. Došao sam ranije pet minuta. Krenut ćemo na vrijeme. Ne brinite“, odgovori Sarajlija iz 1885. godine.

Sarajlija iz 2013.: „A, ceste?“

Sarajlija iz 1885.: „Šta s njima?“

Sarajlija iz 2013.: „Kakve su?“

Sarajlija iz 1885.: “Mislim da konju to nije bitno. Evo, jesam vam rekao da idemo na vrijeme.“

Sarajlija iz 2013.: “E, čekaj. Jel` imaš četiri marke za taxi?“

Sarajlija iz 1885.: “A, jel’ može pet krajcera?“