Kako (na)učiti lekciju o istoriji?

Piše: Dubravka Hajdarović

Nedavna smjena na tronu holandskog kraljevstva i medijska izvještavanja oko tog događaja su me potaknula na razmišljanje o odnosu pojedinaca i kolektiviteta prema istoriji.

1

Kraljevina Holandija u ustavnom sistemu vlasti je monarhija sa parlamenatarnom demokratijom, gdje je sva zakonodavna vlast u parlamentu, a izvršna funkcija povjerena Kabinetu Vlade i djelimično šefu države – monarhu koji ima više proceduralni i tradicijski karakter. Već dugi niz godina, postepeno su se smanjivale ovlasti monarha (posljednje su čak inicirane od Kraljice, sada Princeze Beatrix). Holandska kraljica je bila na tronu 33. godine i posljednji događaji njene abdikacije i predaje trona sinu, prestolonasljedniku princu Willemu-Alexandru su pokazali da je bila cijenjena i omiljena. Takođe, njena abdikacija, koju je uradila slijedeći tradiciju kraljevske porodice posljednjih 130 godina (svi suvereni su bile žene i abidcirale su u korist svojih kćerki – Emma, Wilhelmina, Juliana i Beatrix), je pokazala da holandska nacija izuzetno cijeni njen gest u kome se simbolično vlast predaje mlađoj generaciji, što bi trebao biti putokaz i svim drugim u holandskom društvu, a što je u svom govoru naciji ona i rekla. Živjeti kao monarh ne znači biti izuzet od životnih nedaća ili problema, pa je tako i ona, kao jedna od kćerki kraljice Juliane, imala životne zadatke u privatnom životu koje je morala rješavati, kao što bi ih rješavala i svaka druga žena, bez obzira na status. Odnos sa sestrama nije bio uvijek najbolji, holandska žuta štampa je dugo vremena tome posvećivala prostora, posebno je problematizirala privatni život njene sestre Irene. Sama njena udaja za princa Clausa koji je porijeklom Nijemac je bila za mnoge u Holandiji kontraverzna, ali u svojoj abdikaciji, ona je naglasila da je to bila jedna od njenih najboljih odluka u životu, jer je on bio njena velika podrška u obavljanju zadaća kraljice, ali i uloge majke tri sina. Ovdje treba napomenuti da, zbog uloge Nijemaca u II svjetskom ratu i okupacije Holandije, progona i izgona stanovništva, te nezapamćene gladi koja je vladala, holandska nacija je dugo godina imala jednu rezervu spram svega što je njemačko, zato nije bila previše oduševljena njenim izborom. Kasnije, svoj jasan stav je pokazala prilikom ženidbe sina Johana Frisa sa Mabel Wisse Smith. Pošto je tadašnji premijer u ime holandske Vlade dao izjavu da ne postoji saglasnost za njegov brak sa Mabel Smith, imajući u vidu ranije afere koje je imala sa Klaasom Bruinismom i Muhamedom Šaćirbegovićem, ministrom inostranih poslova BiH u doba ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, Kraljica je podržala odluku sina da izabere brak, a time izgubi pravo u redu za prijestolje i status člana kraljevske kuće. Johan Friso se oženio, ostao je samo član kraljevske obitelji, te državni novac nije pokrio troškove njegovog vjenčanja. Osim toga, poznato je da je živio u Londonu, radeći kao ekspert u oblasti finansijskog konsaltinga, a vodio je poslove i drugih članova kraljevske obitelji. Njegov tragični pad na skijanju u Austriji, i od tada vegetiranje u komi, je bio još jedan strašni događaj koji je ostavio traga na kraljici. Podršku u tim trenucima su joj pružali njen sin Willem-Alexander i sin Constatijn sa svojim porodicama. Može se reći da je princeza Maxima, za koju su takođe dvojili da li će biti dostojna holandskog dvora, pokazala da je prava nasljednica svoje svekrve, omiljena je postala u narodu i bila nesporno najaktivniji član kraljevske obitelji u humanitarnim akcijama, ne samo u Holandiji nego i u svijetu. Tri djevojčice koje je rodila, uvijek su bile zajedno sa svojim roditeljima gdje god je to bilo moguće, i ta slika stabilnosti i zrelosti, sada već kraljevskog para, je bila priprema za događaje koji su se odigrali 30.4.2013.

2

Do tada, Holandija je slavila 30. april kao Kraljičin dan, što je jedan od državnih praznika Holandije, može se reći zapravo da je pravi i jedini nacionalni praznik. Naziv je dobio po rođendanu Kraljice Juliane (rođena 30. aprila), a koji je Beatrix preuzela iako to nije datum njenog rođendana. Tom danu prethodi masovna pojava u trgovinama stvari u narandžastoj boji koja je zvanična boja kraljevske dinastije Oranje-Nassau. Mogu se vidjeti i kupiti svi mogući rekviziti od majica, kapa, tetovaža, zastavica, naočara, perika i drugih ukrasa, koje Holanđani na sam dan stavljaju na sebe, stvarajući jednu vrstu maskenbala i u povorkama sličnim karnevalu, hodaju po ulicama svih gradova, veseleći se, pjevajući, sjedeći u kafeima i po trgovima, tradicionalno jedući svoje poznate snekove, ali i drugu hranu koja se prodaje na ulici. Vijetnamske lumpije, indonežanska hrana, turske pice, razne vrste kolača, prodaju ne samo restorani, nego i građani koji to koriste kao priliku da poboljšaju svoj kućni budžet. Obavezne su i pijace sa prodajom svega i svačega, spontano ustanovljene prvobitno kao prodaja korištenih stvari i antikviteta, a kasnije se proširila na prodaju svega što u kući možete zamisliti, pa tako se sad mogu naći i namještaj, garderoba, nova ili korištena, aparati, alat, cvijeće, hrana, knjige, časopisi, posuđe, dječije igračke itd. Sume su simbolične, pa nekada zaista možete pronaći čudesne stvari po veoma povoljnim cijenama. Djecu uče od malena da prodaju na ulici za taj dan i da budu kreativni. Ova kombinacija vašara i porodičnog izleta se odvija u svim mjestima u Holandiji, uključujući i holandske antile, Arubu, Curacao, Sint Maarten, Sint Estasius, Sabu i Bonaire, a tradicinalno je najpoznatiji i najveći u Amsterdamu gdje mnogi turisti iz drugih zemalja posebno dolaze na taj dan, znajući da mogu očekivati ludi provod. Pošto ulice budu pune smeća, boca, papira i svega što je ostalo od tog dana, naveče u 23,00 sata počinje sa radom služba zadužena za odvoz smeća kako bi sutrašnji dan, koji je radni, počeo sa čistim ulicama. Prioriteti su glavne ulice i trgovi, a čišćenje se odvija i sljedećih dana dok ne bude uklonjen svaki trag proslave.

Tako je bilo i za dan kada je izvršena inauguracija novog kralja Holandije, Kralja Willema-Alexandra i Kraljice Maxime. Veče prije, putem TV-a, Kraljica Beatrix se obratila sa svojim abdikacijskim govorom naciji (sama najava abdikacije je bila mjesec dana prije). Naveče je organizirala večeru za sve uzvanike koji su došli sa svjetskih dvorova i ugledne goste. Prema protokolu, takvom događaju ne prisustvuju suvereni, nego njihovi prestolonasljednici. Zato su u Amsterdamu bili prisutni princ Charles i vojvotkinja Camilla, princ Frederik od Danske i princeza Mary, norveški princ Haakon sa princezom Mette-Marit, princ Felipe i princeza Letizia, knez Albert od Monaka, marokanska princeza Salma, sin sultana Bruneja sa suprugom, japanski princ Naruhito, belgijski prinčevski par i mnogi drugi. Protokolom je prvo u gradskoj palači Kraljica Beatrix potpisala akt abdikacije, a supotpisnici o predstavljanju novog kralja su bili sam Willem-Alexander, Princeza Maxima, te premijer i članovi Vlade, predsjednik Parlamenta. Nakon toga se na balkonu gradske palače na trgu Dam u Amsterdamu, u 10,00 sati pojavila bivša Kraljica i okupljenom mnoštvu, koje je potpisivanje pratilo preko video linka, i burno reagiralo na potpisivanje klicanjem, rekla da je napravila prostor za novu generaciju, i predstavila svog sina kao novog kralja. Svi su imali suze u očima, Kralj Willem-Alexander se zahvalio majci na svemu što je učinila za holandski narod i državu, nakon čega je ona otišla, a na balkon su došle njegove tri kćerke, i tako je predstavljena nova kraljevska porodica. Najstarija kćerka princeza Amalija je dobila titulu Princeze od Oranje, kao prva u redosljedu prava na prijestol.

53

Poslije podne u 16 sati je bila inauguracija kralja u Nieuwe Kerk, crkvi simblično nazvanoj kao Nova Crkva, nastaloj u doba protestantske reformacije, kada je Holandija i zvanično postala zemlja protestantske kršćanske orijentacije, (današnja katolička populacija se kreće do 25%, ali je holandsko društvo poznato po mnogim kršćanskim pravcima i reformatorskim potezima, i sve zajednice egzistiraju slobodno, uporedo sa islamski orijentarinam zajednicama, jevrejskom, budističkom itd.). Ova crkva uglavnom služi za postavke tematskih izložbi, kulturnih i muzičkih događaja, i za potrebe državnih ili važnih društvenih događanja. U periodu 11.12.2010.-17.04.2011. godine je u njoj bila postavka izložbe pod nazivom “Passion for Perfection”- Islamic art from the Khalili Collections u kojoj je bilo izloženo 470 najljepših djela islamske umjetnosti iz privatne kolekcije Nassera D. Khalilija, od knjiga i tepiha iz 8. i 9. stoljeća do keramike, nakita i slikarskih minijatura, jedne od najbogatijih i najskupljih privatnih zbirki umjetničkih djela na svijetu. Autor ovog članka je tada (ulaznica je bila 15 eura) vidjela posjetitelje starosti preko 80 godina koji su obilazili i divili se ručno rađenim svetim knjigama, ali i učiteljicu sa razredom uzrasta 10-11 godina koja im je pokazivala keramiku islamske umjetnosti i držala nastavnu lekciju u crkvi. Ovo ne navodim da istaknem tradiciju kulturnog u Holandiji, nego da postavim pitanje da li je izlaganje svete knjige u prostoru crkve svetogrđe, odnosno kome pripada istorijsko nasljeđe, prošlosti ili budućnosti.

4Ova crkva se nalazi odmah do Palače na trgu Dam, i u nju su došli svi koji su bili pozvani, od članova kraljevskih dvorova, do uglednih političara, posebno iz vlada koje su se smjenjivale u doba Beatrix. Kralju Willemu-Alexandru nije stavljena kruna, jer u holandskoj tradiciji nema državnog crkvenog poglavara kako se to čini prilikom krunisanja u drugim monarhijama, ali je kralj došao sa kraljevskim krznenim plaštem starim preko 300 godina (nedavno je restauriran), koji uz žezlo i krunu čini simbol kraljevske moći. Zakleo se da će služiti narodu i na opću dobrobit, a nakon toga su zakletvu pojedinačno dali svi članovi Parlamenta (oba doma). Oni koji ne pripadaju kršćanskim partijama, ili su ateisti, ili jednostavno nisu željeli ponoviti uobičajeni tekst koji se izgovara na kraju „tako mi Bog pomogao“, imali su mogućnost izjašnjavanja sa potvrdom ranije izgovorenog teksta samo sa riječima „to obećavam“. I u tom činu je došla do izražaja holandska poznata demokratija gdje je osnovni postulat pravo i izbor, a ne nametnuta volja i prisila. Nakon toga je kasnije uslijedio kraljevski obilazak sa brodicom po kanalu IJ, u toku kojeg su svi, pa i djevojčice kraljevskog para, mahale okupljenom narodu i na određenim mjestima prisustvovale kulturnim i muzičkim događajima povodom krunisanja. Okupljeni građani i turisti su putem velikih video linkova pratili jednosatno krstarenje u kome je društvo kraljevskom paru pravio gradonačelnik Amsterdama i njegova supruga.

Nakon toga, protokolom je bila predviđena večera za goste kraljevske obitelji u Kraljevskom muzeju, a na čuvenom Trgu muzeja (Museumplein) je bio veliki koncert zabavnog karaktera koji je vodio poznati holandski violinista Andre Rieu sa svojim gostima. Istovremeno, u toku su bili i koncerti u svim holandskim većim gradovima, povezani video linkom, na kome su nastupali najpoznatiji muzički izvođači. Tako je glamurozno završen dan ustoličavanja novog holandskog kralja, a državna televizija sve pratila uživo, te je program trajao od ranih jutarnjih sati sve do ponoći.

Sve ovo sam opisala, samo radi toga da je zapravo ovaj dan zaista bio primjer istorijskog trenutka jedne zemlje. Jer, ubuduće, umjesto 30. aprila, slaviće se 27. april Koningsdag, kao nacionalni praznik jer je tog dana kraljev rođendan. Holanđani su, bez potresa, nakon višedecenijskog slavljenja 30. aprila, pripremljeni da sa istim žarom, slave 27. april u budućnosti. Već sutradan bio je 1. maj, koji je u Holandiji radni dan, i sve holandske novine, koje sam pregledala nisu imale niti jednu vijest vezanu za događaje 30.4.2013. Postoje špekulacije da bi Willem-Alexander mogao biti i posljednji kralj, s obzirom da ima mnogo zagovornika koji smatraju da Holandiija i nije u ustavnom smislu više monarhija, te da državni novac namijenjen za održavanje tradicije može mnogo bolje biti iskorišten. Istorija je sve što je bilo juče, ali potvrdu o filozifiji njegovanja ili prihvatanja istorije, sam dobila samo nekoliko dana kasnije.

Naime, 5. maj se u Holandiji obilježava kao Dan oslobođenja, i pri tome se misli na slobodu nakon dugodišnje okupacije u II svjetskom ratu. Dan prije, 4. maja uveče se redovno, prema protokolu polaže vijenac kod Nacionalnog spomenika na trgu Dam, i taj događaj je poznat kao nacionalno obilježavanje podsjećanja na sve mrtve koji su pali kao žrtva u II svjetskom ratu (i vojne i civilne), kao i žrtve koje su pale nakon II svjetskog rata tokom holandskih mirovnih misija, tzv. Nationale Dodenherdenking. Događaju je prisustvovala masa svijeta, sa suzama u očima i ponosom što prisustvuju ovoj ceremoniji. Vijenac je položio Kralj Willem-Aleksander sa kraljicom Maximom, oboje u crno odjeveni, što je takođe dio protokola nošenja crnine kao boje žalovanja. Vrlo kratko, sa naklonom, povukli su se i ustupili mjesto ratnim veteranima, preživjelim iz logora i drugim živim koji su položili vijence sastavljene u boji holandske zastave (crvena, bijela, plava) što Holandiji, kao svjetskom proizvađaču cvijeća br. 1 nije bilo nimalo teško, pa su plavi irisi, bijele frezije, crvene anemone i drugo cvijeće u kombinaciji se razlikovali od bijelog cvijeća (simbol nevinosti i poštovanja) u vijencima državnih delegacija. Srednjoškolci su (grupa od 30-40) položili po tri cvijeta (trikolor boja), a nakon toga je odano poštovanje dvominutnom šutnjom. Zatim je sviran jedan refren nacionalne himne Wilhelmus. U svim gradovima su gradske ili opštinske delegacije održale komemorativne skupove sa polaganjem cvijeća, a glavna komemoracija je održana u Nieuwe Kerk, istoj crkvi gdje je nekoliko dana prije ustoličen novi kralj. I tako su se u istom mjestu spojile dvije tačke istorije, dvije emocije, od prije skoro 70 godina i događaj od prije četiri dana. Sutradan, 5. maja, uglavnom državne institucije imaju neradni dan i obilježava se različitim manifestacijama ovaj datum, dok privatni sektor može da bira radni ili neradni dan. Naveče je tradicionalni koncert u Kraljevskom teatru Carre kome su prisutvovali, takođe po tradiciji, kraljevski par, princeza Beatrix i premijer Vlade, ministar Rutte, kao i mnogi drugi zvaničnici.

6

Šta je ovim događajima zajedničko?

Kao prvo, i jedan i drugi su istorijski važni. Način na koji se prema njima odnose, pokazuje da nije potrebno previše dosađivati narodu sa njihovim predstavljanjem, ali je nužno da postoji mjera u kojoj se mora pokazati stav prema događaju. U slučaju obilježavanja Dana sjećanja na mrtve, to je minimalna šutnja u stojećem stavu, cvijeće i poruka da mrtvi neće biti zaboravljeni ni u sljedećim generacijama kojima će se prenijeti ta obaveza, kao što je pokazala kraljevska obaveza koju je preuzeo novi kralj. Nadalje, postoje hiljade načina da se oda počast mrtvima, novim koncertom, predstavom, izložbom, knjigom, a to već nije istorija, nego sadašnjost i budućnost. U slučaju kraljevog ustoličenja, sva “pompa” je završena taj dan, i dan poslije, pažnja medija je bila usmjerena na svakodnevne probleme, ne samo holandskog društva, nego i drugih država u svijetu. Kada dođe vrijeme, podsjetićemo se momenata iz tog dana, ali je on u istoriji, a današnjost i budućnost su naši saputnici. Prošlost ne možemo promijeniti, ali budućnost bismo mogli oblikovati, i zato je ova lekcija o istoriji možda put i za naše boli koje ne možemo preboljeti. Jer, nije bol samo naše vlasništvo, to je svjetska baština, ali možemo učiti da se istorija ne zaboravlja, ako je prihvatamo kao prošlost, okrenuti budućnosti. I to sa mjerom. Mjera je ključ da upamtimo što treba, prihvatimo što je dobro, a odbacimo što ne valja. Mjeru moramo naći sami, ili prepustiti da je u budućnosti nađe neko umjesto nas, a konačni sud istorije će tu mjeru sigurno naći.

Možda mediji mogu početi ovu igru, pa da umjesto žvakanja danima jedne nebitne stvari, kao što je svaka, nekada i na ivici gluposti ili prostakluka, izjava naših političara, ili vijesti o tome šta je radila jedna potpuno nebitna starleta ili obukla neka pjevačica, pristupe temama od kojih bismo mogli imati svi koristi, ili bar nagovijestiti boljitak u budućnosti. Možda holandske novine mogu biti primjer da je i o ceremoniji inauguracije novog kralja dovoljno pisati jedan dan. Na kraju, počeci demokratije u Engleskoj se i vežu za ceremoniju smjene na prijestolu, riječima ”kralj je mrtav, živio kralj”, gdje simbolično u ovom uzviku prošlost ostaje, a život pripada budućnosti.

I na kraju, pitanje za sve: zašto učimo istoriju u školi, i šta trebamo zapamtiti ili znati?

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s