Ko o čemu, mi o identitetu

Piše: Mirza Softić

Već skoro dvije godine sam van BiH, a kad god pogledam bilo koji balkanski medij, ne mogu pobjeći od Dodikovog referenduma, raspada države, krivljenja onog drugog za “prećutne dogovore” o podjeli, zatim ne mogu pobjeći od bošnjaštva, bosanstva, muslimanstva, hrvatstva, srpstva itd. Ako na koji čas i izmaknem van te priče, dočekaju me opet beskrajne sage o identitetu, o tome ko je ko, šta je šta, ko u kojeg Boga vjeruje, a ko se sere na sve to. I tako, dok cijeli svijet ide naprijed, dok ljudi putuju svemirom, skaču sa njegovog vrha, obilaze svijet i zajebaju se na svakojake načine, mi i dalje trunimo istu priču.

1

Mnogo putujem i svaki dan saznam nešto novo, uglavnom od različitih ljudi. Zanimam se za povijest cijelog svijeta, njegove promjene, nauku, politiku, sport i sve što jednog novinara može zanimati, pa se stoga raspitujem i za ono što je važno, i za ono što je manje bitno. Otkako živim u Holandiji nastojim proputovati ovom zemljom što je više moguće. Ono što mi zapada za oko su vjetrenjače i osvajanje teritorija. Kad su Holanđani počeli graditi svoju zemlju, nije bila ni blizu ovolika kao sada. Naime, ovi ljudi su osvojili već hiljade kvadratnih kilometara i na tome sagradili gradove. Cijela jedna provincija, zvana Flevoland, se nalazi na mjestu gdje je nekad bilo more. Isušivanjem su dobili plodne površine, a većinu tih radova su napravili u dvadesetom vijeku. Za to vrijeme, s izuzetkom «doba mraka» između 1946. i 1990. godine, mi smo razgovarali o našim identitetima, odnosno o tome ko je musliman, Musliman, Bošnjak, katolik, Hrvat, pravoslavac, Srbin, Crnogorac, itd. Sad počinjemo pričati i o tome ko je Hercegovac.

Pred kraj devete dekade prošlog stoljeća, u Holandiji su se već počeli koristiti mobiteli. Isušivanje mora je nakratko prestalo, ali se počela koristiti alternativna energija. Pored vjetra, koji Holanđani koriste već stoljećima za dobijanje struje, povećana je i proizvodnja prirodnog gasa, te solarnih panela, pa je Holandija jedna od rijetkih zemalja koje ne zavise od ruskog plina. Mi smo, nekako u isto vrijeme, imali svoje prve demokratske izbore, nakon kojih smo mislili da ćemo živjeti kao carevi i jesti zlatnim kašikama. Naravno, ništa od toga se nije desilo, brzo smo se poklali, uništili sve što smo pedeset godina gradili i onda «jovo nanovo», od kraja devedesetih pa naovamo. Razlog rata je bio – identitet, a šta drugo.

Koji je tvoj internet identitet?

U avgustu 1991. godine javnosti je predstavljena prva web stranica. U to vrijeme kod nas je bjesnila priča o identitetu, posebno u Hrvatskoj, gdje se domicilni narodi koji su tu živjeli stoljećima, nisu mogli dogovoriti da li da ostanu u Jugoslaviji, ili da idu iz nje. Rezultat svega, nakon četiri godine, bio je da je Hrvatska «oslobođena» od mrskog neprijatelja, te da danas u njoj živi manje Srba nego ikad dosad. Identitet im je samo hrvatski, ali žive kao pacovi, ništa mnogo bolje nego svi mi ostali. Internet su počeli koristiti krajem devedesetih, kaskajući za svijetom barem jednu deceniju. Zato se danas u Estoniji održavaju izbori preko interneta, a naši ljudi ga uglavnom ne znaju ni koristiti. Estonija je nekad bila pod čizmom Rusije, a danas je to najrazvijenija zemlja bivšeg Sovjetskog Saveza.

1992. godine je Danska osvojila Evropsko prvenstvo u fudbalu. Nastupili su umjesto Jugoslavije, koja je bila suspendovana zbog krvoprolića u kojem smo trunili o identitetu. Dance su pokupili s odmora i natjerali ih da igraju umjesto nas. Ljudi su došli na prvenstvo – i pobijedili. Mi smo razgranali diskusiju o identitetu i u Bosni i Hercegovini. Te godine su održane dvije olimpijade, a na jednoj od njih je Hrvatska zauzela drugo mjesto na košarkaškom turniru. Biće da je identitet presudio. Dvije godine prije toga smo bili svjetski prvaci, naši današnji susjedi su nastavili s dobrim partijama u svim sportovima, dok se BiH ne može pohvaliti skoro ničim, sve do ove današnje generacije fudbalera, koji će se valjda konačno negdje plasirati.

1993. godina je bila veoma plodna u cijelom svijetu. SMS poruke su krenule u opticaj, a Amerikanci su napravili «Globalni pozicioni sistem», koji je omogućavao pouzdano pozicioniranje, navigaciju i vremenske usluge korisnicima širom svijeta, u bilo koje doba dana i bez obzira na vremenske uslove. Kod nas je ta godina upamćena kao godina gladi, godina sankcija i godina bjesomučnog istrebljenja. Samo devet godina nakon olimpijade, cijeli svijet nas je ponovo gledao na vijestima, ali ovaj put zbog nečeg negativnog.4

Naredna godina je u Bosni bila godina kratkog primirja, da bismo se nastavili ubijati već krajem 1994. i završili tek za godinu dana. U te dvije godine svijet je postao bogatiji za desetine fenomenalnih rock i pop albuma, te nekoliko sjajnih filmova. Snimljeni su «Maska», «Glup, gluplji», «Forest Gump», «Kralj lavova» i drugi. Kod nas je počelo primirje i održan je prvi film festival u Sarajevu. Priča o identitetu nije prestala, ali smo imali nekakvu nadu za bolje sutra, što danas više nije slučaj.

Demokratija kuca i na naša vrata?!

Tada dolaze godine ponovnih izbora, gdje isti oni koji su posvađali naše identitete, ponovo osvajaju izbore. Alija i Momčilo postaju članovi Predsjedništva, sa po oko 700.000 glasova. Stranka ovog prvog ostaje na vlasti sve do danas, dok je ovaj drugi završio kao ratni zločinac u zatvoru. SDA je kasnije dobila i jednu protivničku frakciju, koja nam je na izborima prije nekoliko godina nudila «da konačno riješi bošnjačko nacionalno pitanje», barem su tako govorili na svojim plakatima. Šta bismo mi Bošnjaci da nam oni ne riješe naše pitanje, ne znam kako bismo živjeli, i kako smo uopšte mogli dosad živjeti sa neriješenim nacionom. To me podsjetilo na jedan seminar kojem sam nazočio 2004. godine, a vodio ga je jedan proslavljeni bh. novinar, kada je jedan od učesnika na pitanje «Jesi li prvo Srbin ili čovjek?», odgovorio sa «Prvo sam Srbin, pa onda sve ostalo». Nacija je nekome na prvom mjestu, ali nekome je i na posljednjem. Neko je uopšte i ne priznaje, niti je osjeća važnom, ali takvi kod nas nemaju mjesta. Oni moraju znati KOJI JE NJIHOV IDENTITET, a ako ne znaju, zbog toga bivaju sažalijevani, svi ih zadirkuju i podsmjehuju im se. «Jadna djeca, ne znaju ko su», pljušte komentari sa svih strana, dok oni malo radikalniji govore «kako su to najgora kopilad», pogotovo ako dolaze iz mješovitih brakova (kakav idiotski naziv za dvoje ljudi koje nije briga kako se ko zove).

Preskočićemo koju godinu i otići na dvijehiljaditu, kada je otvoren most između Švedske i Danske. Na našim izborima su tada dijelom pobijedile stranke koje nisu bile nacionalističke, ali su ubrzo zasluženo skinute sa vlasti. Pronađene su im mnoge rupe, kao što je npr. slanje Alžiraca u Guantanamo ili prodaja oružja Izraelu. Jedna od zamjerki koja im se postavljala je da nisu bili dovoljno jedni, drugi ili treći, iako se danas lagano pretvaraju u desničare. Dakle, falio im je identitet. Već 2002. godine, brže – bolje smo vratili na vlast stare fašiste, koji su nam uvijek znali reći ko smo i šta smo, te odakle potičemo. Da nije njih, ja nikada ne bih saznao da pripadam «jedinom autohtonom narodu», koji nema veze ni sa Slavenima, ni sa Turcima, ni sa ostalima koji prođoše ovuda. Tako je jedne prilike izjavio jedan profesor istorije na istoimenom smjeru Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Da ne zaboravimo, most između Kopenhagena i Malmea dnevno preveze 17.000 vozila, a mi smo sagradili poslije rata jedva 50 km jadnog autoputa. Putarina u jednom smjeru iznosti oko 200 kruna (50 KM), pa sami izračunajte koliko most inkasira dnevno.

Etnički podijeljen voz

444Ipak, to je ništa u odnosu na holandske željeznice. Vozovima se u ovoj zemlji svaki dan preveze preko milion i po ljudi, a Thalys voz vas preveze od Amsterdama do Pariza za dva – tri sata, te je samim tim bolja opcija od aviona. Stara je izreka «Kad ne valjaju željeznice, ne valja ni država», pa tako i kod nas vrijedi to pravilo. Jedini dobar potez na ovim prostorima, a da se tiče željeznice, je osnivanje zajedničke kompanije, kako bi se izbjegle administrativne gluposti između država regiona. Međutim, naše željeznice nisu članovi te unije, tako da ćemo ostati uskraćeni hrvatskih i srpskih lokomotiva u Sarajevu, ako se to ikad uopšte i desi. Kod nas su i vozovi etnički podijeljeni. Kada idete iz Sarajeva za Zagreb, imate izbor od tri vagona. Jedan je federalni, drugi je iz RS-a, a treći je hrvatski. Ako se jedan od njih pokvari, nisam siguran da u ova dva ima mjesta za putnike iz trećeg vagona. Naravno, dovoljno je jadna činjenica koliko malo vagona uopšte ide za Zagreb. Ali bitno je da se zna koji je čiji.

U posljednjih deset godina, otkad se kod nas ponovo, polako ali sigurno, zaoštrava priča o identitetu, svijet obraća pažnju na ekologiju i na očuvanje životne sredine. Grade se postrojenja za reciklažu, odvaja se smeće u kontejnerima i sve se više koristi prirodna energija. U Amsterdamu već ima nekoliko solarnih autobusa, koji sasvim normalno prevoze putnike. Dok ovakva praksa potpuno ne zamijeni naftu, gledaćemo i dalje ratove u francusko – američko – britanskoj režiji po svijetu, ali jednog će dana i ta carstva propasti. Hoće li to biti zbog nafte, kao što se nagovještava u Škotskoj, još od pobjede stranaka koje se bore za nezavisnost, ili zbog nekog drugog prirodnog energenta, vidjećemo u narednim decenijama, ali jedno je sasvim sigurno; mi ćemo i dalje pričati o identitetu i o tome ko smo i šta smo. Potenciraćemo mnogo više naše razlike nego sličnosti. Lagaćemo sami sebe da govorimo različite jezike, da nam kuhinje i navike nisu iste, nastojeći predstaviti svoju «kulturu i običaje» vrednijima od «kulture i običaja» ovih drugih ili trećih. Pritom ćemo zaboraviti da smo uglavnom potpuno jednako primitivni i da su nam sve te stvari – uglavnom iste.

Šesto čulo

U međuvremenu, ljudi su se počeli po svijetu liječiti matičnim ćelijama. Kod nas skoro i da nema priče o tome. Uveliko se zabranjuje pušenje u svakom zatvorenom (a u Kanadi i Australiji i na otvorenom) prostoru, ljudi se bore protiv raznih vrsta karcinoma, pokušava se živjeti zdravije i normalnije. Neki gradovi su smanjili saobraćaj na minimum, a potencira se vožnja bicikla. Na našim prostorima niko ove stvari ne jebe ni za živu silu, svi se i dalje bave pitanjima Srba, Hrvata i Bošnjaka. Kod nas jedan identitet automatski isključuje drugi, pa tako, ako ste npr. Hrvat ili Bošnjak, vi ne možete i ne smijete da se osjećate recimo Balkancem, Jugoslovenom, pravoslavcem, Evropljaninom, itd. U tom slučaju će vam doći neko iz dežurne nacional – fašističke garde i reći kako niste dobar Hrvat ili Bošnjak i kako – što se njih tiče – ne možete dobiti njihov certifikat. Pritom će vam reći, ako im kažete da niste ništa od toga što oni nude, kako je «ustav takav, i dok se ne promijeni, moramo ga poštovati». Takvo dvolično opravdanje svojstveno je za partije koje ne funkcionišu jedna bez druge. Darko Rundek je jedne prilike rekao za BHT, prilikom nekakvog kratkog intervjua – «Sve je to ista stranka, oni lažu da su različiti». To bi im mogla potvrditi jednog dana sprava koja se zove Šesto čulo. Naime, ovaj izum koristi vaše ruke umjesto kompjuterskog miša, na glavu vam je pričvršćena kamera, i pomoću interneta, uređaj projicira sve informacije koje se od označenog predmeta (tj. od onog kojeg pokažete prstom) mogu dobiti. Tako recimo, ako odete u biblioteku, samo pokažete prstom na knjigu, i odmah dobijete nekoliko njenih recenzija, cijenu na Amazonu, broj stranica, bilješku o piscu, fabulu i sve što vas zanima. Uperite prstom u nekoga o kome ima podataka na internetu, i reći će vam sve u njemu/njoj. Pritom napominjem da uređaj postoji već dvije – tri godine, a kako je izgledao na samom početku, pogledajte ispod. Kod nas ćete sa Šestim čulom moći saznati ko je veći Hrvat, Srbin ili Bošnjak, ali ćete takođe moći vidjeti da su toliko pomiješani da nisu ni sami svjesni, ali se busaju u prsa da su autohtoni.

Ljudi su u posljednjoj deceniji riješili mnoge svoje patnje. Od poplava, preko eko – katastrofa, požara, nestanka energenata itd., pa sve do problema komunikacije, mobitelima, javnim prevozom i drugim sredstvima. Čak otkupljuju karbon – dioksid preko bankovnih kreditnih kartica, pa se i lihvari takmiče ko će biti ekološki svjesniji. Mi za to vrijeme ne proizvodimo ništa, ne gradimo takođe ništa, niti se ičim pametnim bavimo. Otvaramo tržne centre širom Balkana, nadajući se trgovini, iako nemamo novaca da išta kupimo. Ne gradimo autoputeve i ne obaziremo se na životnu sredinu. Državne firme i njihova administracija su truhle, i to baš zbog toga što sva tri kvazi identiteta ruše svaki normalan proces unutar njih. Tako je od Fudbalskih saveza, preko telekom operatera, pa sve do drugih značajnijih društvenih pojava. Nauštrb kvaliteta sami sebe lažemo već 22 godine. Za nas će neko drugi izmisliti mobitele, DVD plejere, vozove koji idu 500 km/h, te druge đakonije koje ćemo uvoziti sa zapada, prodavati i zajedno sa njima propadati. Liberalizacija tržišta je i kod nas uspjela. Sve su naše kupili, podijelili nas nacionalno, ostavili da se oko toga svađamo i sada nam prodaju svakojaka govna. Svaka nam čast za svu glupost ovog svijeta. Jebali nas identiteti. I referendumi od kojih retardiranom narodu kidaju živce svaki dan, i podjela nekakve imaginarne zajednice koja se zove država.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s