Kockanje – zabava ili bolest?

Piše: Emin Gušo

Od svih poroka, kockanje smatramo nekako najbezazlenijim. Poneki listić igara na sreću, tu i tamo, poneka runda pokera ili black jacka. To je obično sredstvo za ubijanje dosade ili motiv više da pratimo omiljeni tim ili sportistu.  Ipak, kocka je vrlo opasna i uopšte se ne razlikuje od drugih poroka. Počinje na isti način, a može da ima jednako razoran efekat kao i svi ostali poroci. Prva piva se popije iz radoznalosti, isto važi i za prvi zapaljeni joint. Možda se neće direktno odraziti na organizam i problem ovisnika o kocki neće biti vidljiv na prvi pogled, ali kocka je, baš kao droga i alkohol, uzrok propasti mnogih porodica i pojedinaca. 2

Otkad postoji ljudski rod, postoji i želja za brzim bogaćenjem, samim time postoji i kocka, kao jedan od načina za brzo sticanje bogatstva. Kocka se spominje u Ilijadi, kada grčki vojnici koji opsjedaju Troju, u pauzi između borbi bacaju kockice. Rimljani su kockanje doveli na sasvim novi nivo, a najčesći predmet opklada bile su krvave gladijatorske borbe i manje nasilne utrke bojnim kolima. Rimski Koloseum bio je prvi stadion, a uglavnom je bio pun do posljednjeg mjesta. Gladijatori i vozači kola su bili antički sportisti, a u gradu su bili jednako popularni kao i rimski carevi. Carevi su bili veoma dobro upoznati sa ljubavlju svojih podanika prema igrama i često bi ih organizovali nakon što bi dobijalu krunu, ili nakon što bi osvojili novu zemlju. Pilo bi se i slavilo mjesecima, a oni koji su znali odabrati pravog gladijatora ili konja, preko noći bi mogli postati bogataši. O historijatu kocke dalo bi se pisati danima, ali o tome neki drugi put. Ostaćemo fokusirani na problem kockanja u Bosni i Hercegovini. 

1

Prema neslužbenim podacima, Bosna i Hercegovina je prva u Evropi po broju kladionica u odnosu na broj stanovnika. Ne trebaju nam statistički podaci da vidimo koliko je kocka zastupljena u našem društvu. Kao što su prije nekoliko stoljeća jedan pored drugog stojali dućani, danas jedna do druge stoje kladionice: Premier, do njega Williams, Bet Live, Remi, Derby, BH Play i mnoge druge. Skoro svako selo u BiH ima barem jednu kladionicu, a procjenjuje se da pola miliona stanovnika Bosne i Hercegovine svakodnevno igra igre na sreću, što je otprilike jedan od osam stanovnika.  Teška finansijska situacija i dubioza u kojoj je naša zemlja od kraja rata, a koja je dodatno pogoršana svjetskom finansijskom krizom i recesijom iz 2008.godine, dovela je do toga da mnoge firme propadnu, ali kladioničarski biznis je procvjetao. Sve je veći i veći broj ljudi koji tamo odlaze kako bi ispunili svoj san o prekonoćnom bogaćenju, a profiti kladionica su sve viši i viši.

I. F. je dvadesetogodišnjak, koji je pristao dati izjavu uz uslov da mu ne objavljujemo identitet. Kaže da se počeo kladiti sa 14 godina, kada je sa društvom na velikom odmoru otišao u obližnju kladionicu. Kaže da je na vratima pisalo da je strogo zabranjeno klađenje osobama mlađim od 18 godina, ali da im radnica nije pravila apsolutno nikakve probleme. “Tad sam počeo igrati jer sam dobijao mali džeparac pa sam ga pokušao udvostručiti ili utrostručiti, da imam izaći sa društvom na pizzu, playstation ili kafu. Češće sam počeo igrati sa 16 godina, a počeli su i prvi veći uspjesi. Počeo sam dobijati 100, 150 maraka sedmično, pa sam počeo povećavati uloge. Jednom sam dobio 700 maraka na ulog od 50, na što sam bio ponosan.

gdsas

Ali te pare su brže otišle, nego što su došle. Većinu sam izgubio u toj istoj kladionici.” On također dodaje da je prestao igrati s velikim ulozima nakon što je dva dana zaredom pao na dva listića na koje je uložio po 100 KM. “Mama mi je vidjela listiće u farmericama koje je trebalo oprati i počela je plakati. Radila je teško da bi mogla obezbijediti osnovne stvari meni i bratu, i bilo mi je krivo što sam je doveo u tu situaciju. Obećao sam da ću prestati s time, ali samo sam uspio da prestanem igrati s velikim ulozima.” Dodaje da se od 16 godine nije vratio kući bez listića u jakni ili farmericama. Za kraj nam se pohvalio da je najviše što je osvojio na igrama na sreću bilo 1500 maraka koje je osvojio u kladionici, na igri bingo.

Alma radi u jednoj kladionici i ni ona ne želi otkriti svoj puni identitet. Kaže da mjesto gdje ona radi posjećuju uglavnom momci od dvadesetak, ali da i penzioneri nisu rijedak slučaj.  “Ljudi se uglavnom klade na fudbal. Uplaćuju se različiti iznosi. Penzioneri uglavnom na marku, momci tek nešto malo više. Najveće iznose otprilike uplaćuju sredovječni ljudi. Rjeđe dolaze, ali mogla sam primijetiti da češće dobijaju. Najviše posla ima utorkom i srijedom kada se igra Liga prvaka, te vikendima, kada se igraju nacionalna prvenstva. Tada sam čitav dan u kladionici, od 10, pa do 8 sati navečer.”

Na pitanje kako je raditi u kladionici kaže da je to stresan posao. “Dobro, ne radim ništa osim što sjedim i otkucavam listiće. Ali provesti čitav dan sa muškarcima koji puše, nerviraju se i psuju, je u najmanju ruku neugodno. Nekada, dok sam sama u kladionici, bojim se jer poznajem djevojku koja je ranjena dok je pokušavala spriječiti pljačku kladionice kada je u samoodbrani ubila pljačkaša. Plus, plata je mala i jedva mi bude za izlazaka, ali sreća pa imam roditelje koji me krpe dok studiram.”

34

Razgovarali smo i sa Besimom Kantić, psihologom, o problemu kockanja. “Puno više ljudi mi se obratilo jer poznaju nekoga ko je alkoholičar, narkoman, nasilnik ili sve navedeno, ali i kockari imaju isti problem, samo sto nije uočljiv kao već navedeni. Patološki kockar će raditi iste stvari kao i osoba ovisna o alkoholu ili narkoticima; učiniće sve kako bi došao do novca kojim će zadovoljiti svoju potrebu.  Imala sam slučajeva da su mi dolazile majke čiji bi sinovi krali nakit ili druge vrijedne stvari, pa ih prodavali, samo kako bi imali novac da kockaju. Problem čitavog društva jeste loša ekonomija, nezaposlenost i opšta apatija, sumnja da se išta može promijeniti nabolje. Ljudi koji nemaju posao kocku vide kao jedan od rijetkih načina na koji mogu zaraditi novac, ali znamo da je veoma teško zaraditi novac na taj način. Kocka je napravljena da jedan dobije, ali zato mnogi moraju izgubiti.”  Za kraj, doktorica dodaje da je problem kocke potcijenjen, i da bi trebalo postojati specijalno savjetovalište za ljude s ovim problemom.

321

A ima li takvih savjetovališta u Bosni? Fond Herc je osnovan prije nekoliko godina u Novom Sadu, a ima svoju kancelariju i u Mostaru, dok bi u Sarajevu kancelarija trebala biti otvorena na proljeće. Fond je osnovao Dejan Stanković, čovjek koji je bio patološki kockar i koji

računa da je u životu prokockao desetine hiljada eura. Dejan je autor nekoliko knjiga koje daju savjete kako se izboriti sa ovisnošću o kocki, a fond je osnovao jer, prema njegovim riječima, “ne želi da iko preživi ono što je on preživio.” U telefonskom razgovoru sa kancelarijom fonda Herc u Mostaru saznali smo da je fond ustvari organizacija koju čine bivši patološki kockari i psiholozi specijalizirani za probleme ovisnosti. Saznali smo da se fondu za pomoć rijetko obraćaju kockari direktno, vec članovi njihovih porodica koji mole za pomoć. Iz fonda dodaju da su imali slučajeva da su ljudi prodavali automobile, stanove ili vikendice samo kako bi kockali, ili kako bi vratili dugove, a da su imali i nekoliko slučajeva razvoda zbog muževog poroka. Za kraj razgovora dodaju da se nijednog poroka nije moguće riješiti preko noći, ali da je moguće sa dužom apstinencijom, te da kockar od momenta kada počne, do momenta kada se riješi svog poroka, prođe kroz šest faza (slika).gss

Kao povremeni kladioničar, autor članka priznaje da ima nešto zanimljivo u klađenju na utakmice ili igranju online pokera. Čovjek se lijepo osjeća kada pogodi pobjedu autsajdera u fudbalu ili kada izblefira protivnika sa parom dvojki na pokeru. Sve dok se možemo kontrolisati i sve dok to ostaje hobi, uredu je. Kada vam kladioničarski listići postanu stalan gost vaših džepova, čuvajte se. A kada pređe u opsesiju, onda imate problem i tada hodate blizu “živog blata”, kao što bi rekao osnivač Herca, Dejan Stanković. Tada ste u opasnosti da uđete u začarani krug, u kojem možete izgubiti sve. Novac dolazi i odlazi, ali važnije stvari koje se mogu izgubiti se ne mjere u eurima ili konvertibilnim markama. Porodica, prijatelji i ono najvažnije, duša. Jednom prokockana, više se ne vraća.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s