Piše: Emin Gušo

Sport je okrutna stvar. Toliko odricanja, toliko žrtve, a na kraju samo rijetki uspijevaju. Jedan dan ste heroj, idol mnogima, neko na koga se svi ugledaju, drugi dan ste najveća varalica koju je svijet sporta ikad vidio.

Iako sebe smatram izrazitim fanom sporta, biciklizam nikada nisam volio. Zanimljiviji mi je bio golf, bilijar ili nešto slično, nego višesatna utrka stotina biciklista po brdima i dolinama. Vjerujem da moje mišljenje dijele mnogi. Međutim, ima još jedna istina. Da se ne razbacujemo procentima, reći ću samo da velika većina ljudi koji taj sport prate, čine to zbog samo jedne osobe – Lancea Armstronga, čovjeka koji je zbog svoje životne priče postao inspiracija mnogima, a koji je prije manje od dvije sedmice postao jedna od najomraženijih figura iz svijeta sporta. Svih vremena. 

Lance je imao teško djetinjstvo. Majka ga je rodila kad je imala 17 godina, a biološki otac, majčin drug iz razreda, nije previše brinuo o njemu. Ni sa očuhom nije imao mnogo dodirnih tačaka, a jedina zanimacija dječaka koji je živio u okolini Dallasa bio je sport. Trčanje je bila njegova prva ljubav, a bio je toliko kompetitivan, i imao je toliku želju za pobjedom da se često znao potući sa rivalima. Kako je rastao, počeo se baviti i triatlonom, da bi se po završetku srednje škole potpuno posvetio biciklizmu.

Važio je za novu veliku nadu ovog sporta, ali učešće na Tour de Franceu 1996.godine, najzahtjevnijoj biciklističkoj utrci svijeta, nije dobro završilo po njega. Morao je odustati od utrke zbog malaksalosti. Dva mjeseca kasnije, otišao je na pregled kod doktora jer je iskašljavao krv. Dijagnoza – rak testisa koji se proširio na stomak, pluća i mozak. Šanse za preživljavanje prema doktorovoj procjeni bile su 40%. Šanse za ponovno bavljenje sportom? Nula.

Lance Armstrong nije bio smatran herojem zato što je pobijedio u sedam navrata na Tour de Franceu. Brojevi nisu bili bitni u toj prici. Mnogi drugi sportisti su bili dominantni u svojim sportovima (Michael Schumaher u Formuli 1, Michael Jordan u košarci, Roger Federer u tenisu ili Usain Bolt u atletici). Takvih je uvijek bilo i biće. Lance je bio više od toga. Lance je smatran herojem jer je pobijedio u životnoj trci, u borbi sa opakom bolešću, da bi nakon toga postao apsolutni vladar u jednom od fizički najzahtjevnijih sportova. Njegov slučaj postao je inspiracija mnogima, mnogima je dao nadu da uvijek postoji razlog zbog čega ne treba odustajati, bez obzira koliko su mali izgledi za uspjeh. Postao je omiljena sportska figura u Americi (što nije mala stvar, uzimajući u obzir da biciklizam nije ni u top 10 najpopularnijih sportova), a za njegove motivacione govore tražila se karta više. Nije postojao nijedan drugi biciklista, svi su znali samo za Lancea.

Armstrong je osnovao fondaciju LiveStrong, koja je prikupila 350 miliona dolara za borbu protiv raka, a njegove žute gumene narukvice postale su pravi hit. Njegova autobiografija je bila jedna od najčitanijih knjiga. Legendarni košarkaš Miami Heata, Alonzo Mourning, koji je preživio tešku bolest bubrega, kasnije će izjaviti da mu je ta knjiga, zajedno sa telefonskim razgovorima sa Armstrongom bila zvijezda vodilja u borbi sa opakom bolešću. Armstrong je bio na vrhu, ali kada ste na vrhu samo možete pasti dolje. 

Greg LeMond, nekadašnji osvajač Tour de Francea, bio je prvi koji je prozvao Armstronga za dopingovanje. Njegove prozivke naišle su na oštru osudu javnosti: Lance Armstrong je bio više od sportaša, on je bio simbol, idol mnogima, a takve ne smijete prozivati. LeMond je samo uspio navući mržnju javnosti na sebe i njegova priča tada nije držala vodu, jer je Armstrong testiran više od 600 puta na doping i svaki put je prošao kontrolu.

Međutim, klupko se počeo odmotavati. Dopingovanje su spominjali i francuski sportski list L'Equipe i Armstrongov bivši klupski kolega, Frankie Andreu, koji je izjavio da je Lance uistinu bio dopingovan. Lance ih je tužio i dobio na sudu. Knjiga „LA Confidental“, koja detaljno govori o slučaju dopingovanja, također nije uspjela da poljulja Armstrongov imidž. U knjizi autora Pierra Ballestera i Davida Walsha, detaljno su izneseni iskazi Armstrongove lične maserke, Emme O’ Riley, o tome kako je ona bila zadužena za pribavljanje supstanci koje je Lance koristio kao doping. Ponovo tužba – ponovo pobjeda. Autori i maserka su krivi za klevetu. Rezultat – Lance Armstrong bogatiji za milion i po dolara.

Danas, dvije sedmice nakon što je priznao da se dopingovao, Lance Armstrong je ispao licemjer. Čovjek koji je tako žestoko napadao sve koji su ga prozivali za doping na kraju je ispao lažov i varalica. Ipak, on je pao zbog ljudi koji su još veći licemjeri od njega. Noževe u leđa zabili su mu bivše klupske kolege, Tyler Hamilton i George Hincapie. Potonji je od biciklizma zaradio oko 15 miliona dolara i sačekao je da završi karijeru, pa je osuo paljbu po Lanceu Armstrongu. Priznao je da se dopingovao, ali je iznio neoborive dokaze da je i Armstrong učinio isto. Koristio je riječi tipa: „Zbog svoje ljubavi prema biciklizmu, osjećam potrebu da kažem istinu. Dopingovao sam se, ali to je radio i Lance…“

Svjetska biciklistička federacija mu je oduzela sedam titula, sponzori su otkazali ugovore, a heroj se preko noći pretvorio u zlikovca. Čak i nakon toga, dobar dio sportske javnosti nije mogao da vjeruje da je to istina, među njima i autor ovih redaka, ali dugo najavljivano pojavljivanje Lancea Armstronga u Oprah Showu prije nešto više od dvije sedmice uništilo je  svaku sumnju. Imao je bezizražajnu facu, pokušavao je da zaplače, ali nije uspio. Djelovao je kao da mu nije krivo. Priznao je da je koristio doping i tako je konačno pljunuo na sva svoja sportska postignuća, sačekao da se emisija završi i odjahao je u noć. Nije ga briga, titule su  obrisane, ali novac koji je zaradio niko mu neće tražiti nazad. Otići će na svoj ranč, igrati golf, vozati se biciklom po brdima i uživati u desetinama miliona dolara koje je zaradio u karijeri. Varanje se isplatilo.

Armstrong je samo jedan od brojnih sportista koji su učestvovali u doping skandalima. Od poznatijih, mogu se sjetiti simpatične američke sprinterke Marion Jones kojoj su također oduzete medalje koje je osvojila na Olimpijskim igrama u Sidneyu 2000. godine zbog dopinga. Ali ona, kao i mnogi drugi, imali su samo svojih pet minuta slave. Lance je imao čitavu deceniju. Zbog toga njegova izdaja više boli i postavlja se pitanje koja je sljedeća sportska ikona za koju će se otkriti da je varala i da je popljuvala pošteni trud svojih protivnika. Što se Armstronga tiče, mišljenja će ostati podijeljena. Neki će ga mrziti iz dna duše, neki će opet poštovati njegovu životnu pobjedu u borbi protiv raka, neki neće misliti ništa. Stav prema njemu biće prazan kao prazan izraz njegovog lica u momentu kada konačno svijetu priznaje svoju prevaru.