Piše: Melina Borčak

Namjeravala sam napisati putnu reportažu o Lisabonu, jer ni slike ni video nisu dovoljne da opišu koliko je taj grad kul. Ali, nisu dovoljne ni riječi – to sam shvatila nakon što je stvar izmakla kontroli i imala sam šest stranica, a još uvijek nisam bila ni blizu da dočaram sve znamenitosti, interesantne detalje grada i atmosferu.

Lisabon je mješavina San Franciska i Pariza, a podsjeća me i na Istanbul. Izgrađen je na sedam brda, udaljen samo 13 km od obala atlantika, a kroz njega teče ogromna mrcina od rijeke, za koju većina posjetioca grada misli da je okean. U njemu žive ljudi iz svih dijelova svijeta, ali su, za razliku od asimiliranih sunarodnjaka u drugim evropskim metropolama, zadržali svoju kulturu. Zbog toga u lisabonskom metrou možete vidjeti afrikanca u tradicionalnoj haljini i hindu gurua sa kosom do zemlje kako sjede jedan pored drugog, odmah naspram portugalskog punkera.

Prevoz, klima i ostali detalji

U ovom gradu, čak je i javni prevoz atrakcija – imaju podzemnu željeznicu, moderne tramvaje, tradicionalne tramvaje, žičare, uspinjače, autobuse i javne liftove – a za tri eura sve to možete koristiti čitav dan, neograničeno. Na stanicama, putnici stoje u redu da se ne bi kasnije, kao kod nas, laktali za mjesto. Mislim, ljudi su već 1874. godine počeli graditi 45 metara visoki javni lift da se ne moraju penjati na brda – mi 2012. imamo minibuse koji ne rade kad padne 15 cm snijega.

A, o klimi Lisabona da ne pričam – prosječna temperatura je 21 °C, čak i kada se uračuna najhladniji mjesec, januar, u kojem se temperature kreću od 11 do 19°C.  Čitav grad je ukrašen uličnom umjetnošću i prelijepim džakaranda drvećem koje cvjeta ljubičasto. Imaju nevjerovatno široke pješačke prelaze i neobjašnjivo niske semafore, a podovi grada su sami po sebi umjetnost. Ulični muzičari sviraju na skoro svakom trgu i ulici, a prolaznici spontano plešu uz njihovu muziku.

Hašišari sa lošom poslovnom strategijom

Hašišari su jedna od najzanimljivijih pojava u Lisabonu. Priđe ti lik sa osmijehom na licu i ljubazno kaže „Hello!“, a onda iste sekunde promijeni izraz lica, priđe bliže i dramatično šapne: „Haš?“ U Lisabonu, na jednoj od glavnih ulica u centru grada, kao i na svim trgovima koji je okružuju, ima toliko hašišara da i starim babama prilaze svako pet minuta i pitaju da li one žele kupiti hašiš… ili kokain… ili heroin… ili travu. Pa ljudi, istražite tržište i izaberite ciljnu grupu! Očito nisu nikad slušali Besima (ok, nisam ni ja, ali mu svaki predmet ima neke veze s marketingom, pa pretpostavljam da je nekad spomenuo).

Portugal ima jedan od najopuštenijih zakona o drogama, ali to nije razlog što policajci nijemo posmatraju hašišare kako dosađuju babama i ostalim prolaznicima. Što je najtužnije (ili najsretnije), to uopšte nisu prave droge, nego mješavina brašna, sode bikarbone, deterdženta za veš i svega što hašišaru nije lijeno ubaciti.

Street art svih vrsta

Stanovnici Lisabona odavno su prepoznali vrijednost ulične umjetnosti i podržali njeno širenje i razvoj, zbog čega je Lisabon sada jedan od najšarenijih gradova svijeta. Sve – od kontejnera za smeće preko biljaka, pa do čitavih zgrada, može biti ukrašeno nekim oblikom street arta – bilo da se radi o grafitima, paste up-u ili heklanju oko drveća. Čak i tradicionalne ukrasne pločice po kojima je Lisabon poznat – azulejos, koriste se za uličnu umjetnost. Kreativnost grada se prepoznaje i na fasadi Muzeja mode i dizajna, koja je u potpunosti oblijepljena post-it papirićima.

Najviše se ističu ogromni murali koji prekrivaju nekoliko zgrada u ulici Avenida Fontes Pereira de Melo, u poslovnom distriktu Saldanha. Umjesto da prepuste zgrade bogatim investitorima, Lisabonci su ih pretvorili u ogromne street art projekte. Jedna od zgrada ima čast da je s jedne strane oslikana djelom brazilskih blizanaca Os Gemeos, a s druge strane jednim od radova poznatog italijanskog umjetnika Blu, čiji lik je u ovom slučaju debeli bogataš koji ispija svijet iz slamke – tipično.

Osim toga, postoji i otvorena galerija ulične umjetnosti – Hall of Fame u Amoreirasu. Do nje se može doći jednom od uspinjača, Ascensor do Lavra, koja je i sama  prekrivena grafitima, a stara skoro 130 godina. Vozač je super kul lik, koji me pozvao da uđem bez karte i rekao:  „Ovdje nema puno posjetilaca, većinom idu u Ascensor da Bica. Ipak, za mene je Lavra ljepša od Bice.“ Teško je odlučiti.

Zaključak

Lisabon je grad trgova, ulične umjetnosti, raznih kultura, modernog i tradicionalnog, mediteranskog i svjetskog, cvijeća i džakarandi, hašišara, jedinstvene atmosfere, uspinjača i miradourosa – vidikovaca sa kojih imate prelijep pogled na sve to.  Jednostavno, grad svega.

Zbog toliko predivnih stvari u gradu, pogledajte galeriju u kojoj nema glavnih turističkih atrakcija.