Moj maternji jezik je birokratski

Piše: Aida Hadžimusić

Svi tekstovi sa psihiloškim savjetima uvijek preporučuju da se ništa ne čini naprasno i impusivno. Savjetuju da se strasti, ljutnje, tuge i sve druge ostale emocije kanališu i pretvore u jedan smislen izraz. Slično je sa pisanjem. Bujica emocija ne proizvodi ništa više od ludaka ili patetične budale na papiru. Čak i iza najdirljivijeg teksta stoji jedno smireno autorsko „ja“ koje smislenim rečenicama pripovijeda o određenim događajima, emocijama, doživljajima. Jer zaista, da li je moguć čitljiv tekst osobe koja je upravo izvršila ubistvo, u čijem su se životu upravo dogodila najveća previranja i bujice? Ipak, čitamo mnogo priča, mnogo ispovijesti, fiktivnih ili novinarskih tekstova koji upravo o takvim događajima govore.

1

Jedna takva priča je studiranje na Univerzitetu u Sarajevu. Ona mora da kanališe bijes i razočarenje jer to nije priča o sticanju znanja, prijateljstava i najljepših uspomena. Studij na Univerzitetu u Sarajevu je mnogo više priča o borbi sa najvećim neprijateljem neometanog studiranja – administracijom. Upravo borba sa moćnim neprijateljem sa druge strane šaltera studentske službe prizvodi više šanse za jedno kolektivno ubistvo, nego za jednu konstruktivnu kritiku i smislen tekst o tome. Na vratima jednog profesorskog kabineta na Filozofskom fakultetu je jednom osvanuo natpis: „Priča se da je i politika ostala u sjeni. Došla je administracija.“ Ovaj natpis bio je simpatičan, tačan i utješan. Ipak, znati da su i profesori, jednako kao i studenti, robovi birokratskih zavrzlama ne pomaže u rješavanju ovog problema. Oni možda zbog svog ugleda, poštovanja koji uživaju među zaposlenicima studentske službe, lakše izlaze na kraj sa ovim labirintom, ali sigurno nisu ravnodušni kada im novi zakoni, statuti, molbe, potpisi, zapisi, upisi i slične prodecure odnesu pola radnog vremena. Poređenje sa labirintom nije slušajno, iako je ovaj savremenski birokratski sigurno daleko sretniiji od mitskog kretskog labirinta: nesretne Atinjane je u srcu labirinta dočekao Minotaur koji ih je proždirao i tu je bio kraj. Kada dođete u srce savremenog birokratskog labirinta na fakultetima, nerijetko vas dočeka neko ko kaže da fali još jedan obrazac, još jedna molba, još jedno ovo ili ono, ili onda sva potraga kreće ispočetka. Adekvatana mitološka analogija bi prije bila Sizifov posao, a ne mit o Minotauru.gggfas

Evo i jedne konkretne situacije iz akademske 2009/2010 sa Filozofskog fakultetu u Sarajevu. Do ove godine je studentsko pravo na septembarski rok bilo neosporno. Računajući na taj rok, mnogi studenti (među njima i autorica teksta) su ostavili jedan ili više predmeta za septembar. Razlozi su individualni (prosjek ocjena, želja za boljim rezultatom, bolest, nepoložen ispit na prethodnim rokovima), ali oni uopšte nisu sporni. Pravo svakog studenta je da organizuje svoje vrijeme u skladu sa ponuđenim rokovima. Dotad, ponavljam, to nije bilo sporno. Međutim, nekoliko dana prije sepmetbarskog roka, javljeno je da se po svakom ispitu treba platiti 60 KM. (Autorica teksta ima pet nepoloženih ispita, što iznosi 300 KM.) Da su studenti na vrijeme bili obavješteni o ovome, vjerovatno bi bilo mnogo manje ispita ostavljenih za semtmbar, samim tim mnogo manje novca na dobro poznati žiro račun Filozofskog fakulteta.12

Da se ne bih odala hronološkom prikazu različitih birokratskih opstrukcija, ograničit ću se na još jedan aktualan primjer koji dalje navodim. Studenti pri upisu na redovan studij plaćaju između ostalog uslugu ISSS sistema, gdje se mogu prijaviti ispiti, zahtijevati potvrde i priuštiti još mogobrojne olakšice pri studiranju. Sav ovaj online pristup je izvanredno zamišljen – jednim klikom biste se odrekli upornih 45 minuta stajanja i gušenja u redovima studentske službe, te zahtijevanu potvrdu dobili na vrijeme. Nažalost, studenti plaćaju samo dobro osmišljenu ideju, ali ne i njenu realizaciju; ovaj servis koji ne funkcioniše, se plaća 20 KM (10 KM na nivou fakulteta, 10 KM na nivou univerziteta). Možda logika ovog duplog plaćanja zaista postoji, ali je autorica teksta ne vidi.

Smisao studiranja kao sticanja znanja, uživanja u predavanjima legendarnih profesora, upoznavanja istomišljenika i sticanja prijatelja je u sjeni administrativnih obaveza. Molbe, zahtjevi, prepisi ocjena, sati u redovima studentske službe, biroktarski miševi koji su izgubili prijavnicu, molbu i uporno tvrde da je niste nikad dostavili – sve ovo oduzima 40% studentskog života. Paradoksalno, najveći dio živaca i vremena se troši na papirologiju, na potragu za profesorima kojih nema, i to u vremenu kada se hvalimo brzinom prijenosa informacija i tehnološkim olakšicama. Teško je odrediti koji od fakulteta Univerziteta u Sarajevu stoji na prvom mjestu kada je u pitanju loša organizacija.

Student prava ovako ocjenjuje efikasnost i organizaciju na svom fakultetu. „Naravno da ma problema,studentska služba veoma sporo radi i skoro uvijek daju neke dezinformacije, jer nekad nisu upućeni u probleme. Naprimjer, kažu da treba ljekarsko uvjerenje,i nakon što ga uradimo i platimo po 20 KM, kad donesemo kažu da ipak ne treba. Nije problem čekati papir, nego je problem što se svaki plaća, dok se na drugim fakultetima, npr. na ekonomiji ne plaća materijal za upis!? Upis na fakultet je nekad prava noćna mora, zbog silnih uplatnica i papira koji su skroz nepotrebni. Prilikom upisa na fakultet ili na stariju godinu, uvijek se dvaput plaća studentski sistem tzv. ISSS koji nekad uopće ne funkcioniše, i zbog kojeg studenti nerijetko i obnove godinu, jer im ne prođe prijava ispita Upravo ovakvi i drugi administrativni problemi stvaraju gužve na studentskoj službi i koče cijeli sistem koji je u biti vrlo jednostavan!“244

Ni studenti sa Fakulteta političkih nauka ne prolaze bolje. „Kada bih imala priliku ocijeniti administraciju i studentsku službu na svom fakultetu na skali od jedan do pet dobili bi čistu dvojku. Ako se pitate zašto, odgovor je veoma jednostavan. Radno vrijeme sa studentima je prekratko, vrlo često ne daju prave informacije, naprotiv, šire dezinformacije. Poneki osmijeh gospođa na studentskim poboljšao bi cjelokupni dojam.“ Ipak, druga studentica sa istog fakulteta kaže da se za četiri godine, koliko ona studira, situacija mnogo popravila u odnosu na situaciju kakvu je zatekla kada se tek upisala.

Situacije je slična i na ostalim fakultetima, sa izuzetkom Ekonomskog fakulteta koji odavno ima online sistem prijavljivanja ispita, i on bez problema funkcioniše. Ako na Univerzitetu u Sarajevu zaista postoji jedan fakultet koji je uspio lišiti studente i profesore adminitrativnih tegoba, pitanje je zašto je za ostale institucije problem preuzeti već postojeći model organizacije? Ne radi se, dakle, o izmišljanju tople vode, već o preuzimanju nećega što već postoji. Autorica ovog teksta možda upada u zamku da dâ još jednu nekonstruktivnu kritiku i nastavi održavati status quo. Ako neko od nas na kraju ubije uposlenika studentske, šanse da se problemi koji se iz godine u godinu ponavljaju su vjerovatno male, ali moje pitanje svima koji su se našli u ovoj situaciji glasi: Kako da zaista riješimo problem užasne ogranizacije na fakultetima? Kako da se izborimo na naša očigledna prava na dostupunost svih informacija na vrijeme, kako da stanemo u kraj biroktarskim zamkama i zavrzlamama koje su neke od nas često dovodili do situacije da ponovimo godinu ili plaćamo odjednom izmišljene sume novca za novoizmišljena pravila?

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s