Momenat, mir i bijeg

Razgovarao: Adnan Smajić

 

Fotografiji danas pripada veliki dio umjetničkih scena širom svijeta, a postala je i neizostavan dio kulturnog života svakog čovjeka. Svakim danom tehnike se razvijaju, a broj onih koji se žele izraziti kroz ovu vrstu umjetnosti je sve veći. Analogno razvitku fotografije, raste i broj stereotipa vezanih za bavljenje njome, počevši od toga da je za fotografiju potrebna samo skupa oprema, pa do toga da je danas svako umjetnik. O svemu ovome razgovarali smo sa tri fotografa iz Banjaluke i Sarajeva, sa različitim stilovima i metodama, ali zajedničkom ljubavi za posmatranjem svijeta kroz objektiv.

Ples vizije1

Tea Jagodić je student druge godine grafičkog dizajna na Univerzitetu za poslovne studije u Banjaluci. Fotografijom se bavi približno četiri godine, a sve je počelo kombinacijom dosade i igranja digitalnim aparatom i Photoshopom.

Koliko sam mogao vidjeti, tvoji radovi većinom imaju nadrealističku dimenziju. Kako bi opisala svoj stil i koliko ti je bilo potrebno da ga usavršiš?

Trebalo mi je godinu dana da shvatim da sam sa ”običnim igranjem” stigla i dalje nego što sam mislila, to mi je jednostavno spontano ušlo u krv, tako da sam s vremenom izgradila svoj neki stil, svoje „ja“ u fotografiji. Moje radove dosta njih opisuje kao čudne, ponekad malo morbidne, maštovite, bajkovite, nadrealne, pa bih se složila sa njima.

Šta je najčešće tema tvojih radova i gdje pronalaziš inspiraciju za njih?

Nemam najčešću temu, svaka fotografija je skroz drugačija od prethodne, a inspiraciju pronalazim iz svojih životnih priča i priča ljudi oko sebe. Takođe ponekad je pronađem i u filmovima i tekstovima pjesama. Jedna fotografija definitivno može da govori više od hiljadu riječi. Kroz fotografiju imamo neograničenu mogućnost kreativnog izražavanja, i tu je samo nebo granica, što je smisao i svih ostalih vrsta umjetnosti.

Prvu izložbu, nazvanu „Ples vizije“, Tea je održala 2011. godine u Domu omladine u Banjaluci, i da joj je izložba pomogla više nego što je očekivala u pogledu profesionalnog napredovanja u poslu. Ono što je zanimljivo za njen rad je to da vizualnu priču uvijek uspije da prenese kroz fotografiju, ali rijetko onako kako je prvobitno zamišljena u glavi. Ili ispadne bolje nego što je zamišljana, ili malo lošije. U svakom slučaju, ono što je potrebno za uspjeh je biti skroz drugačiji od drugih, biti kreativan i imati svoj prepoznatljiv stil, sa neograničenom maštom.

U jednoj riječi, fotografija za tebe je: Bijeg

„Fotografija je za mene način izražavanja na kreativan i zanimljiv način, a uz to sve i „izduvni ventil“. Kao što pisci pričaju svoje priče riječima, ja svoje pričam kroz fotografije. Mnogi me pitaju za značenje nekih mojih radova, ali ja ne volim da pričam i da otkrivam sve, tako da pustim svoje radove da govore za sebe i da ih svako protumači na svoj način.“ [intervju povodom izložbe „Ples vizije“]

Teine fotografije možete pogledati ispod.

45

6342

64

6754

9

986

eaa

Colonel Cody

Aleksandar Šiljković, takođe poznat pod nadimkom Colonel Cody je banjalučki fotograf koji je sa radom počeo 2009. godine. Ono što ga razlikuje od većine je to da fotografiše isključivo kamerom mobilnog telefona. Prije četiri godine je nakon kupovine novog telefona, shvatio je da ima pristojnu kameru od 3.2 mpx. Sasvim slučajno je u baš tom periodu gledao dokumentarac o Patti Smith, „Dream of Life“, u kojem ona fotografiše Polaroid kamerom što ga je podsjetilo na djetinjstvo i porodični Polaroid fotoaparat, te mu dalo ideju da bi mogao, sasvim neobavezno, da pravi zabilješke iz gradskih šetnji. Svoje fotografije tako i doživljava, kao svojevrsne mobilne polaroide, koji su nastali prosto u želji da zaustavi prizor u vremenu.

Koje su prednosti fotografisanja mobilnim telefonom?

3

Kažu da je najbolja kamera ona koju imaš uz sebe, jer jedino ona u konkretnom trenutku može „završiti posao“. To je prednost mobilnih telefona i malih digitalaca, koji mogu da stanu u džep. S druge strane, tehnički nedostaci ovih „gedžeta“ su ograničavajući faktor, ako vam treba fotografija profesionalnog tehničkog kvalieteta. S obzirom da sam ja samo fotorekreativac, taj tehnički aspekt mi nije toliko važan. Naprotiv, mnoge fotografije koje sam snimio kamerom mobilnog telefonasu baš zbog te tehničke nesavršenosti „hvatale“ emociju blisku emociji polaroid fotografije, što se meni veoma dopada…

Šta je najčešće tema Vaših fotografija i gdje pronalazite inspiraciju za njih?

Nikad ne zadajem sebi teme unaprijed, niti tražim motive. Prosto, puštam da me oni sami pronađu. To je, u suštini, lomografski pristup fotografiji. Zanima me sponatnost i fotografisanje doživljavam kao bilježenje svojih trenutnih emocija. Većina mojih fotografija je nastala u momentima kada se psiha preslikala na konkretan prizor. Nešto kao “psihički automatizam” u nadrealizmu. Mislim da dobra fotografija treba da izazove emociju i navede na razmišljanje. Takođe, mislim da je dobro da fotka ima otvorenu priču, odnosno poticaj, a da ja kao gledalac, tu otvorenu i nedovršenu priču mogu da dovršim.

Na pitanje šta to čini dobrog fotografa, Aleksandar smatra da takav fotograf treba da ima osjećaj za scenu, svjetlost, kadar; odnosno da iz zadanog prostora zna da odvoji bitno od nebitnog.

„Što se tiče opreme, dobra oprema pomaže samo dobrim fotografima.“

Ispod možete vidjeti kako to Aleksandar postiže dobre fotografije mobitelom.

12

14

9564

4554477

7854

agshrzktrt

Život običnog tempa

Pa odakle početi. Zovem se Arnej Misirlić, imam 19 godina i fotografijom sam se počeo baviti prije nekih dvije i pol godine. Tada sam imao sreću da kupim svoj prvi fotoaparat i nesreću da ga kupim novcem koji sam dobio od osiguranja jer sam isčašio koljeno na košarkaškoj utakmici. Tu je završila moja prva ljubav, košarka, tj. završilo je moje aktivno baljenje njom. I dalje sam u prvim redovima sa fotoaparatom na svim utakmicama KK Vogošća. A počela je moja druga ljubav, fotografija. Nije to bila ljubav na prvi pogled, više ona oko koje se dobro napatiš. Ali ja i Nikky (nadimak za moj Nikon) smo sada i više nego sretni.“

Da li je u današnje vrijeme zahvalno baviti se umjetnošću?

Ma umjetnost ne treba i ne bi smjela imati ikakve veze sa parama. A nekako osjetim da si na to ciljao kada si postavljao ovo pitanje. A da odmah raščistimo, ja sebe više posmatram kao zanatliju nego umjetnika, ali hvala ti. Pa zahvalno je i nezahvalno u isto vrijeme. Zahvalno je kada ti dođe oko 150 ljudi na izložbu i to onu prvu, zahvalno je kada imaš priliku da radiš sa ljudima koji su postigli mnogo i posvećeni su zaista svom poslu, bili to muzičari, političari, kolege fotografi, zahvalno je i što ostavljaš neki svoj trag u historiji, kakav takav. A u drugu ruku, nezahvalno je kada provedeš 10 sati na -15°C fotkajući, ili kada ne kupiš sebi nijednu majicu dvije godine jer štediš za objektive. No svaka posvećenost podrazumijeva i odricanje, tako to nekako ide u životu.

…ono što me tjera naprijed

3

„…u zadnje vrijeme najviše radim koncertnu fotografiju i upravo tu sam imao nedavno jedno prelijepo iskustvo. Naime, fotografisao sam koncert Letu Štuke i imam običaj na koncertima okrenuti se prema publici i tražiti zanimljive momente, i nebrojeno puta sam upravo tu i našao svoje najbolje fotografije. U prvom redu sam vidio jedan odličan motiv, uslikao sam i pošto fotografija nije bila klasičnog novinskog karaktera i za objavu na portalima, stavio sam je na svoj facebook profil. Nekoliko dana kasnije mi je stigla poruka od žene sa slike i objašnjenje da je upravo to bio prvi koncert na koji je povela svog sina kojeg i grli majčinski na fotografiji. I to me nekako motiviše da radim dalje, ne ono kliše tapkanje po ramenu i bravo, nego momenti kada znate da ste nekome utjecali na život svojom fotografijom, mada možda sam ja bahat, pa mislim da jesam uticao na tuđe živote, no to je ono što me tjera naprijed.“

Da li smatraš da jedna fotografija govori više od hiljadu riječi?

Fotografija kada probudi emociju u vama, ona je umjetnost, do tog trenutka ona je samo momenat zarobljen na senzoru vašeg aparata. Jedna fotografija će nekada reći 3000 riječi, a nekad samo jednu, no nekad je samo jedna riječ i dovoljna, i upravo je to svo bogatstvo fotografije.

Na samom kraju, kao savjet svim novim naraštajima, pitali smo šta je potrebno za uspjeh, te šta je to što razlikuje solidnog fotografa od uspješnog. Tea smatra da je to ne takmičiti se sa drugima, već biti ono što jesi, i raditi za sebe najbolje što možemo, što je objasnila i na početku teksta.

„Najbitnije da biste uspjeli u fotografiji je da ne težite nekom uspjehu, i da ne kopirate male i velike „majstore“. Fazon je da otkrijete sami sebe i da otkrijete ono u čemu ste dobri, ono što vam leži i izgradite svoj stil. I modne marke nisu svjetski poznate po tome što kopiraju druge, nego zato što su jedinstvene i imaju svoj stil. Bavite se fotografijom jer volite fotografiju, a ne jer se djevojke lože na to, i jer ti profilna ima u prosjeku 50% više lajkova ako je uslikana profesionalnim fotoaparatom, svejedno što si to učinio/la po ko zna koji put u ogledalu svog WC-a, štaviše to je i učinjeno da se vidi da je profesionalni aparat, uostalom to i nije bavljenje fotografijom.“

Kroz tekst se vidi da fotografija nije skupi aparat, broj lajkova, niti važan trenutak. Naprotiv, svaki trenutak je podjednako važan, svaki motiv podjednako bitan.  Ansel Adams, poznati američki fotograf, je rekao da fotografija nije samo proizvod kamere. U fotografiju unosimo svaku sliku koju smo ikada vidjeli, knjigu koju smo pročitali, muziku koju smo čuli i ljude koje smo voljeli.

U nastavku pogledajte neke od Arnejevih fotografija.

dds

jg

q

4545

w

e

t

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s