Osmomartovska pomama i slika bh. feminizma

1

Piše: Aida Hadžimusić

Ako ste se usudili da zaokupljeni vlastitim obavezama zaboravite na Dan žena, onda će vas ulice koje su se preko noći pretvorile u cvjetne parkove vrlo brzo smjestiti u prave prostorno-vremenske koordinate. Od vrtića, kada ste nevješto izrezivali oblike da biste (još uvijek sasvim ne razumijevajući zbog čega) obradovali majku, školskih dana kada su čestitke postale ustaljena osmomartovska praksa, ovaj praznik postao je prirodni dio godišnjeg ciklusa, kao što su ruka ili uho prirodni dijelovi tijela. Osmi mart je praznik koji po općem shvatanju služi tome da bi se ženama ukazala čast što to jesu. Odnos osmomartovskog virusa i ljudske imunosti na njega je različit. Oni sa najvećim stupnjem otpornosti, ili oni kojima nije do pražnjenja džepova obično kažu da je uvredljivo slaviti samo jedan dan kao ženski, jer to čini sve ostale dane „muškim“. Po tom shvatanju, koje sam imala priliku često čuti od malih tinejdžerskih buntovnica, 8. mart je jedinstvena prilika da žena nakratko predahne od frojdovske zavisti o penisu, i bude javno ponosna na svoj inače poražavajući nedostatak. Pored prazničnog zanosa jednih, prezira drugih i potpune ravnodušnosti trećih, porijeklo ovog praznika i njegov politički smisao ipak ostaju ispisani „limunovim sokom na marginama“ (Sintagma preuzeta od komparativistice Adise Bašić.).

Nije li paradoksalno da je 8. mart, koji se počeo obilježavati kao politički praznik (jer je borba za ravnopravnost prije svega bila političko pitanje), postao idealna prilika za potvrđivanje postojećih rodnih stereotipa i održavanja statusa quo? Naravno, svima je jasno da je historija svijeta zapravo historija muških imena koji su je pisali, i da je tek pokoje žensko ime bilo ispisano na rijetkim marginama. Jedni rodnu neravnopravnost opravdavaju „naravnom“ ženskom inferiornošću, drugi tvrde da je ženska biologija sudbina, dok treći kažu da je postojeći patrijarhalni poredak posljedica jednog trenutka u historiji u kojem su muškarci preuzeli moć. Kada je Wollstonecraft pisala Odbranu prava žena, upravo rodne stereotipe je smatrala glavnim uzrokom ženske potlačenosti; dok se muškarca uvijek poticalo na igru u otvorenom prostoru, prostor gdje se kretala žena uvijek je bio ograđen i strogo nadgledan. Žena je (bila) ta čija se nesputanost pokreta ukroćava(la) i ustupa(la) mjesto vješto uvježbanim manirima kojim aplaudiramo slaveći „ženstveno“, „zavodljivo“, „nježno“. To „žensko“ se može smatrati prirodnim samo u onoj mjeri u kojim se bez prigovora isto tako može prihvatiti teza o „jevrejskom problemu“ ili o kolonijalnoj dominaciji na osnovi boje kože. Tako se i praznik, koji se počeo slaviti kao kruna političkog feminizma, pretvorio u svoju antitezu.

Problem je možda opasniji od obilja plišanih medvjedića, buketa cvijeća i čestitki koje slave „ženstvenost“, jer način na koji se proslavlja dan jedne političke pobjede govori o stanju našeg feminizma.

2

Dok se aktivistice grupe FEMEN obnažuju u gotovo dioniskom gubljenju sopstva, uzbuđene srednjoškolke zamišljaju svoje vršnjake pod štiklom i veselo klikću: „Ja sam feministica, ja sam feministica!“ Treće pak pišu u samoći svoje sobe poput Woolf ili Wollstonecraft nekad. Prosječan čovjek se s pravom pita šta je i čemu feminizam. Iz današnje perspektive se pitanja koja su hrabro postavile feministkinje prvog vala možda čine zastarjelim, i mnogi zato nasilno guraju feminizam pod tepih prošlosti, ali svako vrijeme ima svoje boljke, svoje probleme, svoj patrijarhat i feminizam koji je potreban da njegovu logiku izvrne naopačke. Ipak, feminizam pokazuje kako patrijarhat (opasan poput bilo kojeg totalitarnog režima) funkcioniše za sve članove jedne zajednice, a ne samo za žene. Danas se pitanja (čak i na Balkanu) o ravnopravnosti mogu činiti istrošenim, nepotrebnim, jer ipak vam ako ste žena niko neće braniti da studirate ili konkurišete na bilo koji posao. Ali ako čitate oglase, i potraga „atraktivne žene za lijepljenje poštanskih markica na kovertama“ se čini samorazumljivom i prirodnom, onda je sigurno da je našem društvu potrebno uspostavljanje feminizma u vlastitom kontekstu.

Od vremena kada su se pionirke Woolf i Wollstonecraft zalagale za pravo na školovanje, korištenje biblioteke, vlastitu sobu, na globalnoj sceni je neosporno učinjeno mnogo. Iako materijala za demaskiranje na teorijskom i praktičnom planu još uvijek ima mnogo, činjenica je da je na globalnoj sceni rakurs davno otišao mnogo dalje od pitanja puke zastupljenosti žena spram muškaraca u pojedinim društvenim sferama. Feminizam nije samorazumljiv pojam koji ikonički upućuje na ono na šta se odnosi, ali njegova disparatnost i mogućnost da se smjesti uz svaki diskurs može biti upravo garant njegove sigurne budućnosti. Filozofija, umjetnička, književna kritika, film, a posebno kulturalne studije od šezdesetih godina naovamo, nepotpuno je razmatrati bez doprinosa feminizma, i to je možda upravo njegov uspjeh na globalnoj intelektualnoj sceni. Dvadeseti vijek, a pogotovo njegov drugio dio, obilježilo je više ženskih figura na praktičnom i teorijskom planu. Cixous, Irrigaray, Kristeva, Frida Kahlo, Mereth Oppenheim, Marina Abramović, Yoko Ono, Valie Export, Käthe Kollwitz i druge žene zauzele su mjesto koje im je bilo nasilno oteto.

Međutim, kako stvari stoje kada je u pitanju domaća scena? Postoji li bosanskohercegovačka feministička scena, i ko su predstavnice i predstavnici te scene, te u kojoj je fazi njihov teorijski i praktični angažman? Da li oni i one „prate globalne feminističke trendove“ ili je stvarnost bosanskohercegovačkog života otvorila nova škakljiva pitanja i probleme? U jednom zborniku radova o predstavljaju žena u medijima jugoistočne Evrope, pokojna profesorica Nirman Mornjak-Bamurać u svom uvodnom tekstu zamjera na jednom komentaru čiji sadržaj sugeriše otprilike da je akademski feminizam bespotreban, jer dok feministice mlate praznu slamu, hojrati „premlaćuju svoje žene“. Ova forma dominacije (koja ne bi trebala biti trn u oku samo feministicama, već svakom čovjeku zdravog razuma) je sigurno najuočljivija. Ali ako razumijemo pitanja feminizma samo kao razrješavanje ovakvih konflikata, onda se feminizmu sigurno ne predviđa svijetla budućnost. Onda nam promiču sve one suptilne forme dominacije na koje ćutke pristajemo definirajući PMS kao simptom jedne nezdrave ženske neuravnoteženosti (upravo pojam histerija na starogrčkom zapravo znači maternica). Na tu suptilnu i opasnu igru pristajemo kada pohvale našu ženstvenost, kada prešutimo onu ispranu sintagmu o slabijem i ljepšem spolu. Na tu prljavu igru pristajemo, između ostalog, kada pristanemo da zaboravimo porijeklo Dana žena i prihvatimo ovaj praznik kao priliku da se što jače zabijemo u postojeće rodne stereotipe.

3U anketi realiziranoj u svrhu istraživanja nekih pitanja o ovom prazniku i feminizmu, 64% ispitanika obilježava 8. mart, a od toga 78% ispitanika čini davajući/primajući poklone. 38.5% ispitanika smatra da je 8. mart prilika da se žena učini posebnom, a isti broj se prisjeća političkih događaja koji su utjecali na ravnopravnost spolova. Za 15% ispitanika je 8. mart prilika za razmjenu poklona, a za 30% njih da se vrijeme provede sa porodicom i prijateljima. Ipak, za 74% ispitanika 8. mart uopšte ne predstavlja značajan praznik. 78% zna zbog čega se 8. marta obilježava Dan žena. Na pitanje šta je feminizam, 70% bira odgovor „borba za ravnopravnost spolova“, 10% smatra da je feminizam borba za žensku nadmoć, 20% da je feminizam savremena izmišljotina koja pokazuje da žene ne znaju cijeniti šta su nekad imale, a 10% da je femizam prilika da „neobrijana i neženstvena čudovišta poderu grlo na javnim demonstracijama“. Neki koji su smatrali da niti jedan od ponuđenih odgovora nije zadovoljavajući, smatraju da je feminizam „prelazak sa poente istog do krajnosti“, „ne vjeruje da je moguće feminizam jednoznačno definirati“, „svašta nešta drugo“, „kao i borba protiv svih matrica koje upravljaju našim tijelima“ ili „da se danas više ne zna šta je feminizam“. Pola ispitanika odgovorili su da su feministice ili feministi, a 71% smatra da muškarac može biti feminist.

Sav osmomartovski zanos podsjeća pomalo na jedan borgesovski momenat. Borges, koji ni jedan događaj, poput ostalih pisaca, nije vidio kao jedinstven i neponovljiv, tragao je za univerzalnim, za onim što se ponavlja na način da je uvijek isto. Pitam se ima li razlike u pojedinim praznicima koje slavimo u savremenom svijetu. Nisu li danas sve nove godine, sva Isusova rođenja, svi dani žena ili zaljubljenih, zapravo jedan jedini praznik u kojem se ponavlja ona ista groznica kupovanja, trošenja i profanizacije onoga što odavno nije sveto?

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s