Razgovarale: Aida Hadžimusić i Amila Lončarić

Dom, kuhinja, budoar, krevet – to su uvijek bili klasični toposi u koje je tradicija smještala ženu. Kako su pisale i Wollstonecraft i Beauvoir, za ženu je uvijek bilo rezervisano mjesto između četiri zida, prostor koji je strogo nadgledan, kako tokom odrastanja, tako i kasnije. Muškarčevi prostori izgrađivanja sopstva su se uvijek odigravali van kuće – ili na ratištu ili u lovištu. Kao i u svakoj drami, tako i u životu mora postojati neizbježno mjesto susreta aktera – u ovom slučaju trpeza ili krevet. U prvom slučaju žena poslužuje, muškarac je posluživani. Ni u drugoj tački neizbježnog susreta tradicionalno nema mnogo izmjene – kao i u kuhinji, on i u spavaćoj sobi konzumira. Naravno, riječ je o tradicionalnim stereotipima. Niko ne kaže da je savremeni svijet pun odličnih domaćina. (Zlobno primijetite kako suptilna značenjska razlika postoji između riječi domaćin i domaćica; npr. „Pravi si domaćin!“ ergo „Baš si nas ugostio!“ vs. „Prava si domaćica!“ ergo: „E jesi skuhala, i mrtva usta bi ga jela!“). Dakle, iako se rodni stereotipi danas ponašaju kao balon pun brašna – izvrću, prevrću, izjednačavaju, nestaju i postaju, te iako se može reći da je rodna ravnopravnost na globalnoj sceni u većini poslova uglavnom zadovoljena, klasične podjele na muške i ženske poslove nisu zamrle. Već pri izlasku iz porodilišta se po boji dekice i na udaljenosti od 100 metara može raspoznati spol djeteta. Majka koja sinu kupuje lonce i poklopce u trgovini igračaka redovno prima začuđene poglede ostalih kupaca. Pa čak i ako je uprkos podijeljenosti svijeta na rozo i plavo rodna ravnopravnost u mnogim branšama zadovoljena, čini se da u našem društvu ništa ne izaziva toliko čuđenje kao žena sa brkovima, pile sa sisama i žena za volanom, tramvajem ili kondukterka. Takvih ima i u našem društvu, i to u mnogo manjoj mjeri nego njihovih muških kolega. 

Kolebale smo se između dvije mogućnosti – mogle smo:

1. prešutjetiti priču naših sagovornica

2. razgovarati sa njima i rizikovati da još jedanput napravimo pozitivnu diskriminaciju i (ne)svjesno potvrdimo status quo društva podijeljenog na rozo i plavo.

Odlučile smo se za drugu opciju, ali ne kako bismo potvrdile postojeće rodne stereotipe, već kako bismo ispitale u kojoj mjeri one zaista postoje u našem društvu i kako utiču na odabir profesije. Postoje li u našem društvu predrasude po ovom pitanju? Dobivaju li žene taksistice, vozačice ili kondukterke poglede pune podsmijeha? Shvataju li ih neozbiljno ili im se od straha sledi burek u crijevima na zvuk: „Kartu, molim!“ 

U prvom dijelu priče o ženama za volanom donosimo priču sa Fatimom, vozačicom Sarajevo-taksija.

Koliko se već dugo bavite vašom profesijom i zašto se odlučili baš za taj poziv? 

Bavim se trideset godina, a odabrala sam ga iz ljubavi prema autima. Uvijek sam voljela da vozim i kao vrlo mlada sam položila vozački ispit. Uvijek me privlačila vožnja i danas dan me vožnja u autu odmara. 

Da li ste imali poteškoća u dolasku na svoje radno mjesto?

Pa, prije rata je žena taksistkinja bilo malo. Ja sam negdje četvrta po redu. Tada su se pojavile i prve žene policajke i prve žene taksistkinje. Ja sam počela nekad ‘83. godine. Bilo nas je kasnije petnaestak u gradu. Nije bilo tako teško; ljudi su uvijek gledali na to kao na normalnu profesiju.

Koji je najčešći komentar koji biste dobili?

Pa ljudi se nekad iznenade. Zna se dogoditi da me iz drugih automobila vide i kažu: „Jao, vidi, žena taksistkinja!“

Kakvi su komentari i reakcije Vaših muških kolega?

Pa nema negativnih komentara. A što se tiče komentara: „Vidi kako vozi, sigurno je žena za volanom“, nekad i ja znam dati taj komentar. Muške kolege me gledaju potpuno ravnopravno sa sobom. Nekad kad mušterije gledaju ko li je taksista, ko će ih voziti, moje kolege znaju reći: „Ništa se ti ne boj, to je najbolji taksista u gradu!“

Možete li nam prepričati neka iskustva – zanimljiva, šaljiva, neugodna iz vaše karijere?

Uvijek ima tih nekih iskustava koja su uglavnom šaljiva. Meni je jedno ostalo upečatljivo. Nekad su se na Skenderiji održavali vašari, sajmovi, izlaganje različite robe. Uvijek je tu bilo puno ljudi. I bilo je zimsko doba. Ja sam bila na mostu Skenderija i kako sam izašla iz auta, pala sam, jer je bio led. I kako sam podletjela pod auto, ne mogu da se izvučem. Kaže čovjek: „Boga mi je bio sad ovdje taksista, ali ne znam gdje ode.“ Ja mu govorim daj ruku, izvuci me. On gleda, pa pita je li stvarno žena taksista. To je bio onako zanimljiv događaj nakon kojeg smo se svi smijali. Neugodnih iskustava nisam imala, iako radim noću. Prije rata se dešavalo da je nekoliko taksista stradalo. Ja zaista nisam nikad imala neugodnih iskustava sa mušterijama. Pogotovo se djevojke pozitivno iznenade kada naiđem na njih. Slobodnije su, ponekad me zamole da sačekam dok ne uđu u zgradu, jer se boje pasa i slično. Mi žene taksistkinje smo drugačije, jer prema djevojkama uvijek imamo majčinski odnos. 

Zašto ima tako malo žena u vašoj profesiji i šta je potrebno da se to promijeni? Koliko tačno žena koje se bave ovim poslom ima u našem gradu?

Moje tridesetogodišnje iskustvo kaže da svaku ženu treba podržati, jer je ovo odličan posao. Ja sam nekad bila super-mama, sad sam super-nana. Jednostavno imamo puno više vremena od žena koje su na obaveznom poslu osam ili devet sati. Uvijek se može biti na raspolaganju za odvesti unuče u vrtić ili u školu. 

Da li su zakoni za ženu i muškarca u vašoj profesiji isti? (plaća i slično)

Apsolutno.

Da li je i na koji način regulisano pitanje trudničkog bolovanja?

Ne bih znala reći za trudničko bolovanje, jer sam ja već imala dvoje djece kad sam počela raditi. Bila je jedna mlađa kolegica koja se udala u međuvremenu i rodila dvoje djece. Ona je naslijedila maminu licencu. Sad ne bih znala reći detaljnije za trudničko bolovanje. Inače, mi svi uplaćujemo sebi penziono, socijalno, zdravstveno. 

Da li su licence još uvijek prenosive?

Ukinuli su taj zakon, ne znam kako će biti, a insistiramo da se to vrati. I ja bih voljela da kćerki dam licencu. Mogu dodati još da smo privilegovane što same možemo birati štand; uvijek dobijemo poklone za 8. mart i slično. Izabrala sam ovaj štand prije rata i jako dugo sam tu. Pokušala sam promijeniti, ali sam se uvijek vraćala tu, jer sam vezana za ovaj dio grada. Jedino što ugrožava mene, moje kolegice i kolege su divlji taksisti, kojih zaista ima puno. 

Šta je zapravo ilegalno taksi vozilo? 

Sva vozila koja nemaju “TA” table su ilegalna, a u gradu ih ima između 400 i 500. Moj savjet svim djevojkama je da dobro paze. Ako se mogu potrošiti tri marke za kafu, može i 20 feninga za taksi. 

Nedavno sam čula da postoji mogućnost da se i mušterije kažnjavaju za vožnju u ilegalnom taksiju. Hoće li biti nešto od toga? 

Pa nesto se i o tome pričalo, ali to još nije zaživjelo. 

Da li Vas mediji kontaktiraju zbog toga što ste žena koja se bavi profesijom „predviđenom za muškarce“?

Da, vrlo često, pogotovo za 8. mart. Javljaju se i sa televizije i sa radija.