Piše: Mirza Softić

Posljednjih godina svjedočimo velikim uspjesima jugoslovenskih reprezentacija u kvalifikacijama za evropska i svjetska prvenstva u fudbalu. Kako sad stvari stoje, vjerovatno će se najmanje dvije ili tri ekipe plasirati u Brazil.

 I pored kriminalaca u skoro svim savezima, neprofesionalnog rada i očajnih liga širom nekadašnje zemlje, Srbija (nekad Srbija i Crna Gora, odnosno SRJ), Slovenija i Hrvatska su uspijevale plasirati se na velika takmičenja, dok je Bosni i Hercegovini nekoliko puta veoma malo nedostajalo da budu u žiži balkanske fudbalske pažnje. Posljednji put je BiH izgubila od Portugala, prije toga je umalo otišla dalje preko Danske i SCG, a svaki put bi nedostajao samo jedan ili dva gola. Crna Gora, sa svojih 650.000 stanovnika, pobjeđivala je Vels, Bugarsku i Švicarsku, te igrala neriješeno sa moćnim Englezima.

I pored svih tih uspjeha, konstantna priča u, svim nama razumljivim, medijima ne prestaje. Lige su slabe, saveze vode nestručni ljudi, utakmice se namještaju, a naši fudbaleri to rade i po drugim zemljama. Kladionice su pune, nerijetko utakmice blokirane, stalne svađe u savezima se dešavaju iz mjeseca u mjesec, trenerske propalice prolaze kroz naše reprezentacije, a i pored toga imamo uspjeha. Da li je moguće da fudbal na ovim prostorima bude bolji? Naravno da jeste, samo su nam potrebne njemačka disciplina i ogromna želja, pare će same po sebi doći, a recept je slijedeći.

Svaka liga bi trebalo da ima između deset i dvanaest klubova, a sistem takmičenja dvokružan. Igralo bi se samo po 18 ili 22 kola, tako da bi se preostali termini mogli iskoristiti za formiranje regionalne lige. U zajedničku ligu bi se plasirali prvaci svih država i drugoplasirani, a eventualni prostor i manevar bi se mogao iskoristiti za pozivanje nekog jakog rumunskog, bugarskog ili grčkog tima, zavisno od situacije i potrebe (ili tima sa Kosova, uz samo jedan tim iz Crne Gore). Sistem bi bio vrlo sličan košarkaškoj ligi, tako da bi mjesto gubila posljednja ekipa, a na njeno mjesto bi dolazili timovi iz bolje rangiranog saveza, odnosno druge regionalne lige. Pošto bi svakom savezu trebalo garantovati najmanje po jedno mjesto, po tome bi teoretski najveći broj klubova iz jedne države bio sedam, ali u to je teško vjerovati, jer bi bilo potrebno šest godina zaredom da ta država ima najboljeg predstavnika. Po istom principu, a prema plasmanu, mogle bi se formirati i druga, odnosno treća regionalna liga između naših država. Time bi svaki od šest (a nekad sedam ili osam, ukoliko savez ima više predstavnika na osnovu učinka) timova iz državnih liga imao dva atraktivna paralelna takmičenja, mnogo više jakih utakmica, a istovremeno ne više od 44 meča godišnje, tako da bi i evropska takmičenja mogla biti zadovoljena. Nacionalni kupovi bi se sveli na utakmice bez revanša, a postojao bi i regionalni kup, sa istim sistemom.

Nakon dvije – tri probne sezone, po riječima Ivice Osima i mnogih drugih stručnjaka, vjerovatno bi UEFA razmislila o uvođenju našeg predstavnika u okvire Lige šampiona i Evropa lige. Jaki sponzori sigurno ne bi izostali u našem takmičenju, imali bismo TV prenose širom bivše zemlje, a ulaznice bi se prodavale u mnogo većem broju, tako da bi se vjerovatno već prva sezona isplatila. Gostujuće navijače za početak ne bi trebalo dopustiti, sve dok se ne procijeni da je bezbjedonosna situacija na određenom nivou. Primjerice, u bh. ligi je u početku bilo veoma teško računati na odlaske na gostovanja jednonacionalnim timovima, dok danas to i nije veliki problem, ukoliko se utakmica dobro organizuje. Ovdje bi bila potrebna ogromna saradnja policija svih država, što i nije tako nemoguće, s obzirom da recimo hrvatska i srpska policija već sarađuju na nekim poljima.

Razgovarali smo i sa nekoliko fudbalskih stručnjaka o ovoj temi. Marjan Mijajlović, popularni sportski komentator, ističe kako je činjenica da su se fudbalski uspjesi bivših jugoslovenskih timova mogli mjeriti kašičicom. 

„Činjenica je da je poseta loša i tu na primer BiH nije ništa slabija od srpske i hrvatske lige, koje su na papiru jače. Timovi nekadašnje velike četvorke, osim u međusobnim mečevima, nemaju dobru posetu, pa bih tu čak napomenuo da zapravo najveću posetu ima Željezničar. Očigledno da je pojava mnogih timova koji su potisnuli tradicionalne, kao i odliv vrlo mladih igrača, uslovio sve ovo da je malo konkurentnih timova sa ovih prostora. Osnovni problem regionalne lige mogu biti samo navijači, jer sudeći po izjavama čelnika velikih klubova poput Zdravka Mamića iz Dinama, sa njihove strane postoji interes i to je najbitnije u biznisu zvanom fudbal”, Marjanove su riječi.

A Zdravko Mamić je, preko Dinamove sekretarice poručio da se slobodno možemo osloniti na ranije izjave koje je govorio u medijima. Napominjemo da je Mamić izričito za formiranje ove lige i da danas ne vidi nijednog razloga za njeno neuspostavljanje. Kao neko ko se uvijek zalagao za manji opseg hrvatske lige i samo 12 klubova u najvišem rangu, vrlo je vjerovatno da bi se i saglasio s gornjim prijedlogom, s određenim varijacijama.

Dolazimo onda do priče o igračima. Nekad je bilo zabranjeno prodavati igrače prije njihove dvadeset sedme godine, a danas je to kršenje ljudskih prava. Iako je Crvena Zvezda bila prvak svijeta, Partizan u finalu Kupa šampiona, Željezničar i Radnički iz Niša u polufinalu Kupa UEFA, a mnogi drugi timovi su dogurali daleko, teško je očekivati da će se to ponoviti, ali jednu jaku ligu, sa odličnim sponzorima i mnogo boljim igračima, možemo očekivati već za godinu ili dvije. Ako ništa drugo, sjedićemo pred ekranima i gledati svake sedmice derbije, kojih će biti mnogo. Naša djeca će konačno početi navijati za Želju, Sarajevo, Dinamo, Hajduk, Zvezdu, Budućnost i druge, a neće osnivati klubove ljubitelja Barcelone i drugih timova s kojima nemaju apsolutno ništa, tj. nikakvu kulturnu, a kamoli sportsku, jezičku ili bilo koju drugu vezu. Danas u Sarajevu upravo postoji ovakav jedan klub, koji samo na facebook-u broji skoro 11.000 članova, ima svoje prostorije, ogroman broj stalnih članova, pa čak i sponzore. Poslije takvih informacija, normalan čovjek se mora upitati šta se desilo s našim fudbalom, pa je grupa fudbalskih bolesnika počela navijati za Barcelonu i špansku ligu smatrati svojom, a tako su čak počeli i komunicirati jedni s drugima (“mi smo vas pobijedili i sl.)? Naš fudbal je loš, a kao takav, ne zaslužuje da ga fanatici prate i onda će se oni okrenuti nečem sa čim nemaju nikakvu prirodnu vezu.

Svaki igrač bi imao duplo više šanse da postane svjetska klasa, jer bi najjači timovi gostovali u Beogradu, Splitu, Mariboru ili Skopju, a ne u Ugljeviku, Gradačcu ili Velikoj, uz dužna poštovanja ovim klubovima. Mafijaški timovi, poput, Kamen Ingrada, Đerzelez Zenice, Obilića, Milana iz Kumanova, pa možda čak i Širokog Brijega, jednostavno ne bi više postojali, jer bi mnogo veći interes imali klubovi s tradicijom i navijačima.

Marjan Mijajlović takođe dodaje kako je Vanja Udovičić jedan od primjera, kako se međusobno itekako može sarađivati. Srpski vaterpolist je zaigrao za hrvatsku Mladost iz Zagreba, regionalna liga u košarci već odavno preživljava, a u rukometu takođe bilježi određene uspjehe. Mijajlović kaže kako su svi koji barem malo pamte jugoslovensku ligu, veoma zagrijani za ovakvu ideju, dok ovi drugi najavljuju nerede.

„Čak i legenda poput Ivice Osima podržava ovako nešto, ali ja sam skeptičan kad će to sve krenuti. Fudbal izaziva više emocija, pa je sve to neizvesnije, ali stvari se menjaju”, dodaje Marjan i upravo napominje dobre primjere saradnje.

Po ovom principu, danas bi regionalne lige izgledale ovako:

Prva liga

1. Dinamo

2. Hajduk[i]

3. Željezničar

4. Sarajevo

5. Partizan

6. Crvena Zvezda

7. Sutjeska

8. Budućnost (ili Priština)

9. Turnovo

10. Vardar

11. Maribor

12. Olimpija

Druga liga

1. Domžale

2. Koper

3. Metalurg

4. Škendija

5. Budućnost

6. Rudar Pljevlja (ili Trepča)

7. Vojvodina

8. Jagodina

9. Borac

10. Olimpik

11. Lokomotiva

12. Split

Vjerovatno bi svaka od ovih liga izgledala malo drugačije, s varijacijama i možda nekim drugim timovima, koji bi igrali bolje pred zajedničku sezonu. U savezima bi morali raditi isključivo bivši fudbaleri i niko drugi, a tako bi uspjeh bio zagarantovan. Uz sve to, nijedan savez ne bi izgubio draž domaćih prvenstava, jer bi ona bila mnogo jača sa manjim brojem klubova. Samim tim, reprezentacije bi imale mnogo veći izbor, a uvođenjem reda u fudbal, vrlo vjerovatno bismo se svake dvije godine radovali našim uspjesima i dobrim rezultatima susjeda na raznim prvenstvima. Ovo nije tako teško provesti u djelo, potrebna je samo volja, a upravo volja nedostaje istinskim fudbalskim zaljubljenicima i ostalim nogometnim pacijentima. Sa ovom idejom, imali bismo još desetine Jovetića, Džeka, Misimovića, Krasića, Pandeva i drugih, a slučajevi poput Ibrahimovića se ne bi dešavali, nego bi takvi asovi jedva čekali da igraju za naše ekipe. Ako uvedemo red u naš fudbal, možemo se nadati i organizaciji nekog prvenstva, uz naravno, ogromna ulaganja i lobiranja. Ipak, ako mogu košarka i rukomet, sigurno može i fudbal. 

FK Sarajevo, 1968. godine

Koliko su zainteresovani iz Nogometnog saveza BiH, govori podatak da s njihove strane nije iniciran nijedan sastanak na ovu temu. Ipak, kažu kako su „veoma zainteresovani i spremni na saradnju”. Na pitanje zašto ne pokrenu priču o tome u medijima i među fudbalskim stručnjacima, nisu imali odgovora. Ipak, kontaktirali smo i Dejana Savićevića, koji je imao potpuno drugačiji odgovor i koji uopšte nije optimističan kada je ovakav neki prijedlog u pitanju. Jedan od naših najistaknutijih fudbalera kaže kako novinari ustvari uopšte nisu upućeni i kako je zajednička liga vjerovatno nemoguća još dugo vremena. Osim sigurnosnog aspekta, koji je sigurno najvažnije pitanje, nameću se mnoge tehničke prepreke.

„Osim nedostatka termina i drugih tehničkih aspekata, nemoguće je napraviti takvu jednu ligu zbog mase drugih stvari o kojima se uopšte ne razmišlja kad se piše o tome”, kaže Savićević i dodaje: „Mi nikada nismo inicirali nijedan sastanak, jer smo najmanji savez u regionu. Teško da Partizan i Zvezda mogu gostovati uskoro u Sarajevu ili Zagrebu, te obratno, neće to zaživjeti još godinama”.

Pesimističan odgovor ipak nismo očekivali, ali s druge strane, to nas može ohrabriti da radimo više, kako s medijske, tako i sa stručne strane, te da poboljšamo kapacitete naših saveza i eventualno dogovorimo, u najmanju ruku, nešto kao regionalni turnir. Bitno je napomenuti i da, u slučaju organizovanja lige poput ove u gornjim redovima, treba tražiti aminovanje of UEFA-e, jer po trenutnim pravilima, svaka domaća liga mora imati najmanje trideset odigranih kola.

Tekst je objavljen na portalu e-balkan.net, ali je prilagođen i dodate su određene intervencije sukladne vremenu koje je otad prošlo.