Piše: Sead Vegara

To bi ustvari trebalo da bude neki običaj, da postane tradicija u raji. Kad kažem raja, onda ne mislim na grupaciju adolescenata koji jednostavno ne znaju šta će od sebe od slobodnog vremena između škole i odmora, nego mislim na raju, na kolege i prijatelje, hajde recimo i poznanike, koji se skupe, bolje rečeno nađu svakog mjeseca i odu u Šahovski na rolovanu piletinu. Da. Tu raju uglavnom sačinjavamo Debeli, drug Beha i ja. Ustvari, ja sam tu kao dopisni član. Mislim, nekad se to i planira, planiramo zajedno, a nekad jednostavno uletim pet do dvanaest… kao što se desilo jučer, prvog dana Kurban Bajrama.

Tata, burazer i ja smo po običaju, nakon Bajram namaza, krenuli na mezarje. Samo što ovaj put nismo svratili do Tetke na Bajram pošto je otišla kod Prije na ručak. Završili smo sve u jednom danu… Hrasnicu, Alifakovac… Vrbanjušu, Stadion, Kovače… Mada se na Kovače ide i drugi dan. I vrijedi. Tako je ljepše, da se razgodi, mada… ne znam. Završili smo tako na Stadionu, kada sam se čuo, nakon povećeg perioda bez mobitela, sa Debelim i dogovorio za rolovanu piletinu u Šahovskom. Kaže biće Beha i možda Potocki… Kaže: ”Sevap je Sejo… Neka.” Pošto sam imao dobrih sat vremena fore, čujem se sa Behom i dogovorim za kafu prije rolovane. Po običaju, Beha je kasnio, ali to nije ništa novo. Popili smo, ja ice caffe a on espresso, i dogegali se do Šahovskog u dogovoreno vrijeme. Deba i Potocki još nisu bili stigli. ”Taj će i na svoju dženazu zakasnit”’, reče drug Beha. I dok sam ja otišao da operem ruke, Deba i Potocki su došli. Uslijedilo je pozdravljanje, čestitanje, sve kako valja i trebuje. Kako je to lijepo prije bilo. Neću da kažem da danas nije nego, mislim, znalo se brate. Kod Ljerke i Pere na Uskrs, Vaskrs, Božić (i jedan i drugi), obavezno kod Baneta po jaja i na kolače, a kod Tetke na Bajram. Naručismo. Beha se po običaju premišljao između šnicli i rolovane. Uzeo je rolovanu.

To je veoma zanimljivo. Uvijek kad dođemo priča se o prvom dolasku, ko je koga naveo na rolovanu, kad su se jele dvije porcije, plus salata, plus desert; kako ćemo drugi put uzeti, probati njihovo fantastično ”gravče na tavče”… I čini mi se da Behi kelner svaki put objašnjava koja je razlika između bečke, pariške i obične šnicle, i da on na kraju uvijek uzme rolovanu piletinu. Deba i ja, po običaju, pijemo Schweppes tonik, dok Beha i ostali uzmu Colu, a opet se u specijalnim prilikama zalomi i kakvo vince, pivce…

Dok stigne rolovana, borimo se da ne pojedemo sav hljeb. Pravi domaći hljeb. Mrtva usta da ga jedu kol'ko je dobar. Milina jedna.

Zezancija je standardna. Debeli priča viceve i svi umiru od smijeha, a ja se trudim da upamtim. Naravno, ako ispriča koji novi. Ono bez čega ne može proći svaki bajramski ručak su i replike iz filmova, u stilu To tell you the truth… Well, do you punk… Hi, hello, goodbye… There's no name here… Mada drug Beha stalno govori: ”Bolje vam je da smislite nešto svoje, nego da stalno ponavljate te… Toughenup, act like a man… Ljudi, budimo originalni!” na šta mu Advan i ja uvijek odgovorimo sa You see, there are two kinds of people in this world my friend… A Beha sam sebi upada u riječ, sa meni definitivno najdražom Fucking chemotherapy is taking me from inside…

I dok se okreneš, rolovana je već na stolu i commance au festival. A mene stid. Oni smlate rolovanu dok si rek'o baklava, a ja uvijek zadnji ližem tanjir.

Jebi ga (ne tanjir). Na Rolovanu odemo kad legne kakva para, što se u posljednje vrijeme rijetko dešava (skoro svakog trećeg petka svakog četvrtog mjeseca svake prestupne godine). I šta ću? Trudim se da uživam u svakom zalogaju. Bog Dragi zna kad ćemo opet… Fukari je za uhar i kad muha uleti u usta.