Razgovarala: Majda Balić
U knjizi „Ko je ko u bh. dijaspori – pisci“ na stranici 107. upisana je biografija Snježane Marinković:
Snježana Marinković je rođena 13.03.1974. godine u Sarajevu. Diplomirala je kriminalističke nauke na University of Texas at Arlington. Njene proza i pjesme su objavljene na maternjem bosanskom jeziku, na češkom i engleskom jeziku. 1996. godine u Češkoj Republici je bila jedna od dobitnika Frantiskove Lazne nagrade za literaturu. Njeni radovi su prezentovani na Radio Sarajevo, Radio Brno, Radio Plzen, češkom televizijskom programu Jedan, Bosansko-češkom saboru za izbjeglice i literarnom programu na Brookhaven College-u u Texasu. Uz mnogobrojne priče, prozu i pjesme koje su objavljene u različitim novinama i magazinima uključujući i jugoslovenski San, češki Ty&Ja, Lasky do Kabelky, Divka i Pribechy Lasky, 1996. godine u saradnji sa literarnim klubom Spona objavljuje zbirku pjesama Bez Zabrana. U martu 2011. godine izdavačka kuća Gypsy Shadow Publishing iz Texasa je izdala njen memoar Born in Sarajevo. Trenutno piše dvije knjige pod nazivom IF i Just Pointat Him. Živi i radi u Dalasu, Teksas, SAD.
Nažalost, mnogima u našoj državi, njeno je ime i prezime još uvijek potpuno nepoznato. Možda bi sve bilo drugačije i možda bi životni put ove naše spisateljke otišao u nekome potpuno drugačijem smjeru, a njene knjige obrađivale neke manje sumorne izbjegličke teme, da rat nije odvojio tada 17-godišnju Snježanu od njenoga voljenoga Sarajeva. Što bi bilo, kad bi bilo – to svakako nikada nećemo saznati… ali, ti su ratni događaji zauvijek odredili Snježanin život kao spisatelja i vječitoga sanjara.
– Sarajevo je mjesto gdje započinju ratovi, ali ljubav je ta koja pobijedi, kaže Snježana dok nerformalno ćaskamo pred intervju. Za nju je Sarajevo bilo i ostalo najveća ljubav, mjesto iz kojega je započela svoj život i za koje se nada da će i „zatvoriti“ svoj životni krug.
– Sve u životu ima neku početnu tačku, svaki san ima svoj početak. To je za mene Sarajevo. Taj neki krug koji sam zamislila je dosta popunjen, gotovo zatvoren. To je ono što me veže. Ponovo sam u Sarajevu, blizu sam zatvaranja, dodaje uz osmijeh, a zatim nastavlja priču o voljenome gradu:
– Ovo je moja najduža posjeta Sarajevu. Prvi put sam došla na dvije sedmice ‘96. Tamo sam zatekla samo uspomene na svoj život. Sada već doživljavam sve to drugačije i stvaram nove uspomene. Sarajevo se jeste promijenilo, ali i ne bi valjalo da se nije promijenilo. Vjerujem u promjene. Stvari koje ostaju iste su u neku ruku dosadne. Treba se mijenjati. Iskreno, meni je prelijepo ovdje. Kada uporedim svoj život sa drugim zemljama u kojima sam živjela, Sarajevo je još uvijek na prvome mjestu. Da, nakon ovoga posjeta ću morati otići jer imam svoje obaveze u SAD-u, ali uvijek ću se vraćati ovamo, to je ono što znam. Svoju starost vidim samo ovdje.
Za razliku od mnogih koji više ne žele da se vrate u Sarajevo, te su sreću pronašli u inostranstvu, ali i onih koji očajnički žele da se maknu sa ovih prostora, Snježana ima samo jednu želju – da se vrati:
– Ja imam ozbiljnu namjeru da se vratim. U životu nam uvijek treba vremena da shvatimo neke stvari, ali ta iskra koja tinja, pravi tu cijelu vatru i koju ne smiješ ugasiti… u mome slučaju je to vatra života. Sarajevo mi je osnova, glavni dio – ne slamka za koju se davljenik hvata. Sarajevo je moj dom.
– Naravno, svako ima neko svoje mišljenje o odlasku odavde i želji da se makne sa Balkana uopće. Ljudi iz bivše Jugoslavije u inostranstvu su ti koji su se prilagodili životu tamo, i dosta su potisnuli svoj identitet, što je meni nepojmljivo. Svako ima svoj način i u redu je prihvatiti drugu kulturu i biti otvoren prema novim stvarima i mišljenjima – ali ne treba izbrisati svoje korijenje, svoj identitet. Posebno oni koji su se rodili ovdje, koji su osjetili život ovdje, ne bi smjeli to nikada zaboraviti. Ne govorim o povratku u BiH ili odlasku odavde; svako ima svoje razloge u koje ne ulazim, ali nikada ne treba zaboraviti odakle si došao.
O pisanju
– Pišem od svoje 12-e godine. Nije to da sam ja nešto izabrala, pisanje se jednostavno desilo mome životu, to sam uvijek htjela. Htjela sam to raditi čak i zbog toga što su mi svi govorili da to nije moguće. Svi u tim nekim školskim godinama pišemo. Reći nekome da si pisac, da je to dio tebe – malo ljudi će to ozbiljno shvatiti. Ljudi posmatraju pisanje kao hobi, jer najčešće sve gledaju kroz prizmu zarade.
Stihove o ratu i Sarajevu nastavila je pisati i u Češkoj, te u tome nalazila nadu i smiraj u svome izbjegličkome kutku. Tako ni njeni stihovi nisu neopaženo prošli u novome joj okruženju. Objavljeni su na češkom u zbirci “Bez Zabrana” za koju je dobila Frantiskove Lazne –državnu nagradu za literaturu. Snježanine bilješke s početka rata i godina u izbjeglištvu ubrzo postaju prvi i najvažniji koraci u pisanju koji su rezultirali i prvom knjigom “Born in Sarajevo” – “Rođena u Sarajevu” koju je na prijedlog Denise Bartlett i Charllote Holley, glavnih urednika, objavila izdavačka kuća Gypsy Shadow Publishing. Trebalo joj je cijelih pet godina da stavi zadnju tačku.
– Očajnički sam se trudila da se sjetim stvari koje su ostale za mnom, bilješki, onda sam nadovezala ta svoja izbjeglička iskustva… nikada nisam mislila da bi jednoga dana od toga mogla nastati knjiga; pokušavala sam da se sjetim stvari koje sam pisala ranije i koje nisam mogla spasiti. Ostalo sam samo nadovezivala… i tako je nastala knjiga.
Za sebe kaže da je sanjar, te da je pisanje najveća stvar koja je čini sretnom, vodi je osjećaj da može sa nekim da podijeli svoje misli i riječi. Napominje da ovisi o drugim ljudima kako će to prihvatiti. Sve što daje u pisanju – daje od srca.
– Odrasla sam u sanjanju da ću nekada živjeti od svoga pisanja i da će neko jednom čitati ono što sam ja napisala, da će nekoga to inspirisati da sanja i da ide za svojim ciljem. Treba biti uporan i znati što želiš, za što si nadaren. Jer, uvijek je lako prepoznati ljude koji rade svoj posao s ljubavlju, kaže Snježana o svome pozivu. Ipak, zlu ne trebalo, na teksaškom univerzitetu u Arlingtonu diplomirala je kriminalističke nauke i kriminalno pravo.
U svijetu su napisane desetine vojnih, historijskih i popularnih knjiga koje se bave temom raspada Jugoslavije, ali Snježana na jednostavan, prizeman, nepretenciozan način priča o svome naslijeđu, državi koja joj je zbrisana pred očima i ostacima nečega što se nekada zvalo „zajedničkom državom“.
– Mnogi su ljudi očekivali neku historijsku knjigu, a ja sam se upravo od toga pokušala ograditi: ja rat nisam doživjela u onome smislu kao ljudi koji su proveli cijeli rat u Sarajevu. Prosječni Amerikanci ne shvataju tačno ni šta se dešava u njihovoj zemlji, bez obzira koliko imali dostupnih medija da ih izvještavaju o svemu; Amerikanci su upućeni sami na sebe i svoje vlastite probleme. Imaju taj neki „balon“ u kojemu žive i prekomplicirano im je gledati „sa strane“ na stvari i pojave. Mnogima je teško shvatiti o čemu pišem, ali uvijek će me bolje shvatiti ljudi koji su doživjeli izbjegličku sudbinu, ratnu sudbinu. Čak i za evropskoga čovjeka, teško je shvatiti neke stvari koje su se desile raspadom Jugoslavije, a evo i slikovitoga primjera:
Nakon što je pregledao vijesti, jedan od naših kućnih prijatelja u Češkoj nas je ‘92. pitao: „Šta predsjednik Tito kaže na sva ova dešavanja?“, eto koliko su obični ljudi zapravo neupućeni i kako i sa svim dostupnim vijestima jedva da uspiju „zagrebati“ ispod površine. Tito je u to doba bio mrtav već 12 godina…
O tome kako je biti „iščupan“ iz svoga okruženja i ostatak života provesti kao stranac…
– Samo treba ići naprijed. Spadam u ljude koje nije strah započeti sve ispočetka. Sada u Sarajevu opet sve počinjem ispočetka. Ne bojim se promjena, ne želim da ostanem na jednome mjestu, da stagniram; premda ima trenutaka u životu u kojima čovjek zastane da pogleda lijevo i desno, ali svjetlost je ipak ispred. Ako treba i četveronoške, kroz sve prepreke, samo naprijed. Tamo je nada.
Prva knjiga koju je napisala je „Born in Sarajevo“, poslije je izašla i „If“, a sarajevsku trilogiju kompletirala je izdavanjem knjige „My Dawn“. Posljednja objavljena knjiga se zove „Just point at him“.
– „Just point at him“ mi je bilo najteže napisati. Prvi put sam se suočila sa pisanjem tuđe biografije i shvatila sam da komunikacija između mene i osobe o kojoj pišem mora biti apsolutno sjajna da bismo uspjeli u nakani da prenesemo poruku. Moram se približiti istini, biti povezana sa tom drugom osobom, ovisna o mišljenju osobe o kojoj pišem. Knjiga govori o čovjeku koji je odležao 12 godina u zatvoru zbog pedofilije. Kako je američki zakon jako osjetljiv na dječija pitanja i posebno se obraća pažnja na one koji su prekršili zakon vezano za djecu, ta se osoba svake godine mora registrovati u stanicu i država ga „drži na oku“. Ja sam stoga pokušala ići za istinom, ne da samo ispričam njegovu stranu priče. Svaka priča mora imati više strana, istina je uvijek negdje između. No, ukoliko postoji dokumentacija koja jasno argumentira neke stvari i gdje je u tijeku sudskoga procesa svjedočilo više ljudi, ne smije se ni ti zanemariti. U svakome slučaju, fascinirala me njegova priča, inspirirala me i njegov me slučaj jako zaintirigirao. Riskirala sam, stavila svoju reputaciju na kocku jer sam odličila baviti se pričom koja je tabu, Amerikanci su jako osjetljivi na djecu. Njegova je nada bila da, bez obzira na njegovu prošlost i to što je odležao toliko dugo, da će njegov slučaj doći do javnosti i popraviti štetu nastalu zatvorom i kaznom za pedofiliju.
– Knjiga „If“ je drugi dio serije, a najviše je vezana za moje iskustvo sa brakom koji sam sklopila u SAD-u. Jedno od najkomplikovanijih pitanja koje mi neko može postaviti je pitanje: „O čemu govori tvoja knjiga?“. Moje knjige nisu nikada samo o jednoj temi, pričam životne priče. Tako je „If“ logičan nastavak knjige „Born in Sarajevo“. Osoba koju sam upoznala u izbjeglištvu i koja je u ratu bila dosta duže nego ja, te provela neko vrijeme u logoru je osoba koja okreće radnju toga romana. Treća knjiga se bavi životom moje bake, i njenim ogromnim utjecajem na moj život i moju sudbinu. Ta je osoba oblikovala moj život, bila je moj vodič kroz život, bila je moj „neko“. Kraj trilogije je moj povratak ovdje, u Sarajevo. Nažalost, moja baka nije dočekala živa povratak u svoje voljeno Sarajevo, ali ja sam to uradila za nju…
Od jula trilogija “Born in Sarajevo” i Just Point at Him su u prodaji u V.B.Z. knjižari Sarajevo; „Born in Sarajevo“, „If“, „My Dawn“, i „Just Point at Him“ možete pronaći i u knjižarama Šahinpašić, Connectum i Buybook, kaže Snježana. Iako nije sigurna u to kada bi njene knjige mogle biti prevedene na bosanski i ostale balkanske jezike, nada se da će se to skoro desiti. Velika joj je želja da konačno objavi nešto na maternjem jeziku i uz osmijeh kaže da uprao radi na tome. Do tada, u njenome pisanju možete uživati tek ako znate engleski jezik.
Dijete iz „miješanog braka“, disfunkcionalne obitelji, uz baku kao jedino svjetlo života…
– Cjelokupno moje iskustvo koje se tiče moje porodice i moga iskustva i posljedica rata, ja to ne nazivam traumama, nego slijedećom stepenicom, slijedećom preprekom. Divno je posjedovati različitosti u jednome, kao bosanski lonac: kada vidiš sve te raznovrsne sastojke u njemu, sve te različite začine – to mora biti dobro. Kada kuhaš sa ljubavlju, onda mora ispasti dobro – tako vam je i u životu. Iskreno, ne mogu nikada reći da sam osjetila ratne traume, jer nisam bila tu kada se sve to događalo. Otišla sam iz Sarajeva na početku. Da, osjećala sam posljedice, osjećamo ih svi na kraju.
– Ja sam osoba koja ne prati masu, ne idem za grupama. Svijesna sam toga, da svaki put kada se odvojiš, uvijek će biti teže dokazati jer ljudi vole da idu za drugima, za ostalima. U svemu što radim u životu, imam svoj put, svoje mišljenje.
Kad me pitaju koga imam…
– Znala sam ljudima ponavljati kao mantru: imam baku i svoga psa Rockyja. Psi zaista jesu čovjekovi najbolji prijatelji. Moj haski je trenutno kući u Teksasu, čeka na mene. Rocky je upotpunio, kompletirao moj život! Dobio je svoje mjesto i u jednoj od mojih knjiga. Nedavno sam u Visokom pronašla maloga psa, tek rođenog i „svježe“ ostavljenog i duša mi se cijepala što ga ne mogu povesti sa sobom u SAD. Ipak, povela sam ga u stan, hranila, kupala i popravljala stvari koje je izgrizao u igri sve dok mu nisam našla pogodnog udomitelja.
O tome kako je biti Bosanka u svijetu…
– Da sam ostala u Češkoj, morala bih se odreći svoga državljanstva. Imam sreću da Amerika priznaje dvojno državljanstvo, imam privilegiju da sam mogla zadržati svoje državljanstvo. Bez obzira kakav pasoš sada imam, ono što mi najviše znači je onaj odjeljak u kojemu piše gdje sam rođena: Sarajevo. Imam dvojno državljanstvo.
– Prije 4 godine scena na Heatrowu, londonski aerodrom: Ne sjećam se tačno kako je počeo razgovor između mene i službnice, ali znam da, kada me pitala za nacionalnost, prvo, bez razmišljanja sam rekla: bosansko… i gospođa na šalteru me blago zapanjeno pogledala, pomalo neprijateljski, i rekla: „Ali ne možete gotovoriti da imate bh. nacionalnost i pokazivati američki pasoš“. U mojoj glavi je došlo do nereda, ali moje su reakcije automatske, prisjeća se Snježana uz osmijeh.
– Nije lako biti čovjek sa bh. pasošem, kaže dok se prisjeća svojih izbjegličkih agonija:
„Even today, I haven't met a person with Bosnian passport who feels comfortable at border crossing. There's always something to be afraid of: wrong filled visa, too bright or too dark picture on the passport, and the questions – where are you going? Why are you going? What are you bringing with you? Why so much medicine, or so many clothes? And finally that familiar dagger, our country doesn't desire another refuge here… The world simply wants all of us, dead or alive, to stay away.“ (Born in Sarajevo)
– Nikada ne treba gledati sadašnjost, ako u ovome trenutku imamo sve – ne znači da već u idućemu nećemo sve to izgubiti. Prije ovoga svega, većina ljudi je vrlo dobro upućena u to kakav je bio jugoslovenski pasoš. Dakle, to je bila sjajna putna isprava, a vrata cijeloga svijeta sa njim su bila otvorena. Sada mogu reći da smo sa nekoga vrha pali… smijem se uvijek – trebalo mi je 5 godina da dobijem američki pasoš, ali sva ta politička situacija (tip sam kojega politika ne zanima na ovdašnji način, uopće ne želim diskutovati o politici)… Amerika je kao tata cijelome svijetu, svuda mora nadgledati. Meni je trebalo nekoliko godina da dobijem državljanstvo i pasoš, a sada kada sam ga dobila, sada u nekim državama trebam dobiti i vizu. Baš nedavno sam bila u Istanbulu – sa američkim pasošem bi mi trebala viza, sa bosanskim ne… eto, sve ima svojih prednosti, kaže uz osmijeh dok završavamo intervju.
Život nekada napiše najnevjerojatnije romane, a Snježana je ponajbolji dokaz koji ide u prilog toj tvrdnji. I neće odustati dok ne završi svoju misiju: tvrdoglavo ide naprijed, kroz trnje i zvijezde do uspjeha, do konačnoga povratka u njeno Sarajevo…
Sarajevo
Don’t caress my hair; I am only a foreigner,
Some waves from far away brought me to you,
Like sand I will go back to my sea and vanish
There forever
I only have memories, only memories
Don’t give me your hand,
Not even if you see desire in my eyes,
I am nothing more than a wanderer
A hundred years if I could dream,
A hundred years if I could look at every single
Word, every single face from the past
Don’t ask me where I belong,
My little world is far from here
And what I loved is gone,
Still I can see everything,
I can still feel everything
But I can’t reach it, I can’t,
No more
Only one, just one more moment of happiness
Only for one moment, God
I wish to be at home again
No, you don’t know the scent of chestnuts
There and you don’t know how it feels
Not to be at a place that you had all your life
Called home
No, you don’t know, you can’t,
Not like me
So, don’t, don’t caress my hair,
I am just another stranger,
With a little world in my heart,
Beautiful or not, it’s mine
And that’s enough.
You Still Exist
I am afraid to think what tomorrow would be without you
You being half awake even when night walks the streets,
Even when God blows out the stars as candles,
When I am finally free to be still and taste you;
With love and awe, with whole imperfection of my
Inner and outer humanity,
With my desire for you to live in me
And for me to live in you
I know that I don’t want to rest,
I just want to get up and feel the roads under my bare feet,
Feel the rain on my naked shoulders
I want to celebrate your resurrection
Speak to me… Peace
Okuke
U stilu bombardera avion se spustio na pistu
Napipavala sam džepove svojih farmerki
Da nađem ono na šta su se granični prelazi
Najteže otvarali,
Moj Bosanski pasoš je provirio iz jednog
K’o dijete koje je dobilo batine bez razloga,
Vratila sam ga da mu bude jos koji trenutak toplo
Prije nego sto ga nečiji hladni prsti dotaknu
I nečije gladne oči spopadnu
Bio je juni sjećam se kad sam ugledala
Sve te nepoznate ljude i sakrila se iza ugla
K’o slomljenih krila ptica;
I kada sam saznala da neću postati ništa novo
Zvali su me hej ti, privremena osobo,
Ne navikavaj se,
Ovdje si samo
Tačkica jedna, lako se brišeš, iščezavaš
Pod stopalima užurbanog svijeta,
Ti si samo izbjeg, bez imena i lica.
novinar.me 