Piše: Slađana Golijanin

Posljednjih godina, a u skladu s izmjenama cjelokupnog informacijsko-komunikacijskog okruženja, ljudsko djelovanje, kao i bibliotečka profesija kao posljedica primjene novih tehnologija, nalaze se pred problemima, zahtjevima i mogućnostima novog ustrojstva.

Bibliotekari su oni koji u skladu s misijom svoje profesije, od tradicionalnih koncepata, pa do savremene, promijenjene paradigme, imaju obavezu da omogućavaju jednakopravni pristup informacijama svim korisnicima, bez obzira na eventualne razlike. Jedan od prvih koraka koji bi se u tom smislu trebao napraviti jeste istrajavanje na putu otvaranja prostora za slobodan i ravnopravan pristup informacijama u biblioteci kao javnoj ustanovi i u digitalnom okruženju, te zalaganje bibliotekara u oblasti upućivanja i informiranja svojih korisnika o tome kako, na koji način i gdje pronaći relevantne, pouzdane i upotrebljive informacije. Tradicionalni koncepti poslovanja nužno se moraju revidirati, a kako bi se ti sistemi unaprijedili sistemima upravljanja i distribuiranja informacija koje će biti od pomoći svima kojima su potrebne. S tim u vezi važan je i pojam društva znanja, koje se predstavlja i promovira kao budućnost globalne interakcije ljudi, robe i znanja, te je značajno razmotriti u kojoj mjeri retorika informacijskog društva odista odgovara njegovim praktičnim komponentama.

Upravo zbog ovih revidiranih načela u okviru digitalnog okruženja, potrebno je problematizirati autorsko pravo, a kako bi moguće nelegalno korištenje ideje ili sadržaja tuđega rada bilo donekle umanjeno. Imajući u vidu tzv. pirateriju na polju digitalnih medija, odnosno moguću zloupotrebu tuđe ideje ili djela u kojem je ona dobila svoj oblik, nužno je zapitati se ko sve danas može biti autor djela postavljenog na Mrežu i ko su njegovi korisnici. Ponovo se otvara put djelovanju bibliotekara, koji upravo na ovom mjestu mogu upućivati korisnike na relevantne tekstove ili druge materijale koji su u slobodnom pristupu u e-okruženju, usmjeravajući ih najlakšim i najbržim putem do njih. Međutim, dodatno se usložnjava i njihovo djelovanje u ovom smislu, budući da moraju pronaći adekvatne načine koji odgovaraju upućivanju korisnika na relevantne tekstove. S tim u vezi, bitno je da prate kriterije relevantnih djela, a pritom se, prije svega, misli na to u kojoj mjeri i da li uopće određena djela postavljena na Mreži sadrže podatke o njihovim autorima, reference i bibliografiju. Jedino na ovaj način instance autora i korisnika djela postavljaju se na njihovo pripadajuće mjesto, te u ovom kontekstu ne dolazi do zabune.

Biblioteke, kao centri demokratizacije, moraju promovirati slobodan pristup informacijama, jer svaki pojedinac ima pravo na slobodu govora i mišljenja, intelektualnu slobodu, te slobodu prenošenja i primanja informacija. One bi trebale biti centri i primjeri toga kako se do informacije i znanja dolazi na demokratski način, te jezgra primanja i pružanja informacija od multikulturalnog značaja. Međutim, ono što je ključno jeste to da su dužne pomagati prava osoba s invalidnošću, jer treba voditi računa i o manjinama. Ipak, neki od ovih koncepata bibliotečke profesije, paradoksalno, postaju donekle otežani u digitalnom dobu. Naime, pojavom Interneta izgubljena su određena sredstva za komunikaciju, jer, uprkos tehnologiji, odnosno potencijalima ostvarivanja univerzalne komunikacije, tehnologija potencijalno može funkcionirati i kao sredstvo isključivanja. Na taj način, cenzura u digitalnom kontekstu predstavlja aktivno isključivanje informacija posredstvom same tehnologije, ali i zakona, i to informacija koje su neophodne za promicanje kulturnih, znanstvenih i društvenih vrijednosti.

Ko, zapravo, organizira ovu proizvodnju informacija na Mreži? Tradicionalno, ovaj domen bi pripadao autorima koji proizvode, izdavačima koji distribuiraju i medijima koji promoviraju. Mreža je ovaj tradicionalni model destabilizirala, upravo zbog toga što na njoj može egzistirati i egzistira i ideja dijeljenja (ljevičarska politika) i ideja trgovine informacijama (desničarska politika). Na ovom mjestu su ključni bibliotekari, kao ljudi koji zagovaraju informaciju kao dobro i kao ono što nije materijalno. Oni trebaju zastupati takvo razmišljanje po kojem, ukoliko je neko nekome dao informaciju, on je nije izgubio, nego je još uvijek posjeduje.

Upravo zbog toga što se na Mreži ponovo artikulira liberalna politika, ona služi kao infrastruktura unutar koje će se podrivati ili promovirati komodifikacija informacija. Biblioteke, tako, trebaju sve više biti mjesta koja nesmetano daju usluge svojim korisnicima, ali, također, i ona koja proizvode svoje sadržaje. Jedino na ovaj način je moguće prevazići ograničenja koja postoje u digitalnom svijetu u kontekstu autorskih prava i trgovinskih usluga i obavljati bibliotečku dužnost, a to je omogućavanje ravnopravnog, blagovremenog i slobodnog pristupa informacijama svim korisnicima, što je i temeljno u svim načelima biblioteka.

Značajno je, konačno, napomenuti i to da je država ta koja donosi zakone i da se od nje očekuje da njeni nadležni organi participiraju u skladu s njima. U kontekstu zakona o autorskim pravima i intelektualnom vlasništvu, svaka država im je, naravno, sklona, prije svega zbog prihoda koji joj donosi trgovina autorskim i umjetničkim djelima. Dakle, i biblioteke, kao javne, državne institucije moraju djelovati u skladu s državnim zakonima i propisima i to je neupitno.

Biblioteka mora biti sastavnica svake dugoročne strategije na području kulture, opismenjavanja, obrazovanja i nuđenja obavijesti, u bilo kojoj formi da su one pohranjene. Bibliotekar je djelatni posrednik između korisnika i građe, te to treba ostati i u savremenim uslovima pohranjivanja građe na digitalnim medijima. Trajno obrazovanje bibliotekara je prijeko potrebno za osiguranje primjerenih bibliotečkih službi i usluga. Tako se biblioteke svojim bibliotečkim fondom (nedigitalnim i digitalnim) i radom aktivno uključuju u općeobrazovni sistem jednog društva, a, samim tim, omogućavaju svojim korisnicima lakši pristup informacijama.

Pasivnost i nepreduzimanje mjera sužavanja digitalnog jaza u Bosni i Hercegovini moglo bi ugroziti i poziciju biblioteka u društvu, zbog toga što sve više ljudi ima pristup Mreži, ali na Mreži informacije nisu univerzalno dostupne. S druge strane, osiguravanje pristupa Mreži predstavlja vid uključivanja u savremene informacijsko-komunikacijske tokove, a biblioteka onda predstavlja „gateway“, tj. prolaz ili kapiju koja omogućava realiziranje jednakopravnosti pristupa.

Razgovor s Amrom Pandžo, bibliotekarkom Američkog kutka Biblioteke Sarajevo

Ponukana potrebom da „na licu mjesta“ vidim kako funkcioniraju savremena tehnološka dostignuća u biblioteci, odlučila sam posjetiti Američki kutak Biblioteke Sarajevo i na tu temu razgovarati s Amrom Pandžo, bibliotekarkom i ujedno voditeljicom ovog odjeljenja. U više nego pristupačnom i ljubaznom okruženju, dobila sam prilično ohrabrujuće odgovore kada je u pitanju snalaženje bibliotekara u praksi u digitalnom dobu.

Na pitanje koliko Biblioteka Sarajevo ima mogućnosti ići ukorak s digitalnim dobom, Amra odgovara: „Jedno od odjeljenja Biblioteke Sarajevo je i Američki kutak Sarajevo. To je zajednički projekat Ambasade SAD u BiH i Biblioteke Sarajevo, pa u Američkom kutku možete naći neke zanimljive stvari kao što su elektronski čitači knjiga (Kindle), iPadi, Wii i slično. Sve je to dostupno našim korisnicima, te zaista moramo reći da Biblioteka Sarajevo prati savremene digitalne trendove i zapravo predstavlja jedan prozor u svijet za grad Sarajevo i cjelokupnu Bosnu i Hercegovinu.“

Ističući prednosti i mane informacijsko-komunikacijskih tehnologija u praksi bibliotečkog poslovanja, Amra dalje navodi: „Nove tehnologije uvode savremenog čovjeka u svijet čuda, to je jedan doslovno magičan prostor u kome u trenu putujete u nepoznate zemlje i predjele. U djeliću sekunde u udobnoj fotelji biblioteke otvarate stare spise u npr. Aleksandrijskoj biblioteci koji su recimo digitalizirani i tako spašeni od propadanja. Digitalna dob donosi niz nevjerovatnih mogućnosti koje bi čovjeku 18. stoljeća npr. izgledale kao najluđi snovi. Čuvanje starih dokumenata, knjiga i časopisa je jedna od brojnih prednosti digitalizacije. Rukopisi su autentični dokumenti, nalazi duha, tren stvaranja pretočen u mastilo i papir, a digitalizacijom ih možemo spasiti od umiranja. Najvažnije je ipak da znanje postaje dostupno, jeftino, pristupačno, na neki način klasificirano, pa putem ključne riječi dolazite u univerzum nepovezanih prostora u kome se ona pominjala. Ipak, obična “papirnata” knjiga nikada ne može izgubiti vrijednost. Još prevelik dio svijeta nema nikakvih mogućnosti da pristupi skupim digitalnim stvarčicama. Kada vam nestane struje, zbog zemljotresa ili rata (a mi smo imali priliku vidjeti da se oni ne događaju uvijek nekom drugom), možete zavući glavu pod deku i čitati knjigu. U koncetracionim logorima, podučavano je iz knjiga. Knjiga dolazi i u zatvor, u bolnicu… ako naučite djecu na njen miris, oni će postati svjetski putnici koji nikada neće prestati otkrivati nove svjetove i avantura će postati njihov život. A za to, vrijedi živjeti.“

Da li će, po Amrinom stručnom mišljenju, nestati štampani oblik knjige, ili su predviđanja da će biblioteka kao institucija nestati, apokaliptična, bibliotekarka nastavlja razgovor jasnim odgovorom na ovo pitanje: „U trenutku dok mi razgovaramo, u Američki kutak je upravo stiglo posljednje štampano izdanje čuvenog magazina „Newseek“. Svijet se zaista mijenja vrtoglavom brzinom. Ipak, štampane knjige, uvjerena sam, nikada neće nestati. Zapadne zemlje visoko razvijenih infomacijskih tehnologija predstavljaju mali dio svijeta, iako smo mi u pravilu “zapadnocentrični”. Drugdje nedostaje svega, a knjiga ima apsolutni primat u stjecanju znanja. Kao konačno i u Bosni i Hercegovini. Što se Dalekog Istoka tiče, oni su u čuvanju ravnoteže pravi majstori. Pogledajte Japan, u kome možete naći sva čuda digitalne tehnologije, ali koji istovremeno čuva svoju tradiciju i  kulturu, samim tim, uvjerena sam, i knjigu. To je možda put kojim treba ići u budućnost. Možete li zamisliti neki od apokaliptičnih zemljotresa ili poplava, velikih talasa? Ono što prvo pada su sistemi velikih gradova u kojima je sve digitalizovano, a  knjiga preživljava i u padovima velikih sistema. Biblioteke imaju svoju ulogu u svim epohama. Ne može nestati biblioteka, kao ideja, kao sakupljeno koncentrovano znanje, ma šta to u određenim periodima čovječanstva značilo. Kada je kriza počela u SAD, biblioteke su bile najposjećenija mjesta, njihovo članstvo je munjevito naraslo. Ljudi su dolazili na Internet da traže posao, dolazili su da spremaju ispite, uče, mijenjaju zanimanje ili prosto da budu u tišini i u sigurnom prostoru. Biblioteka je stjecište duha. Bilo da čitamo sa kamene ploče ili iPada, to je mjesto koje baštini najljepše tekovine ljudskog.“

Zanimajući me kakva su iskustva s korisnicima u ovom domenu poslovanja, te da li su korisnici spremni da prihvate elektronski oblik knjige i služe se mogućnostima Mreže, dobila sam slijedeći odgovor: „Ponekad vidim strah kod pripadnika starijih generacija (iznad četrdesetih). Vjerujem da je to prirodno, jer nisu imali priliku da “razmišljaju” na digitalni način. Primijetila sam da starije i mlađe generacije imaju potpuno drugačiji pristup Kindlu ili iPadu. Mladi posjeduju određenu dozu zaigranosti u pristupu, oni su opušteni i postupaju intuitivno. Probavaju opcije, istražuju mogućnosti. Raduju se otkrićima, strpljivi su kad zalutaju u ćorsokak. Pripadnici starijih generacija ponašaju se kao da su na polaganju nekog teškog ispita. Nervozno koriste davno usvojene obrasce istraživanja i kada brzo ne uspijevaju doći do zacrtanog cilja, lako odustaju. Uglavnom se kognitivno “uključuju”, te ostaju siromašni za šaroliko iskustvo veze između načina kako digitalne spravice funkcioniraju i ljudskog uma. Ipak, ovo nije pravilo. Većina naših korisnika se rado susreće sa novostima u oblasti informacijskih znanosti.“

Za kraj razgovora, Amra ističe kako je Američki kutak Sarajevo već organizirao dvije radionice za korištenje iPada i Kindla, jednu specijaliziranu za bibliotekare, a drugu za širu publiku, te da svakako to ima namjeru i dalje činiti u domenu informacijskog opismenjavanja korisnika. Ne manje bitno, zaključuje kako su u mogućnosti  koristiti mnogo toga što koriste američke biblioteke i da je to slučaj i s drugim američkim kutcima kojih ima ukupno devet u Bosni i Hercegovini.

Mišljenje korisnika

Provodeći anketu i provjeravajući mišljenje korisnika biblioteka u BiH o njihovoj budućnosti, mišljenja su pretežno oprečna i podijeljena, mada se, i pored toga, mogu izvući osnovne konsekvence.

Prije svega me je zanimalo šta misle o budućnosti biblioteka u dobu u kojem se informacijsko-komunikacijske tehnologije i njihove mogućnosti iz dana u dan usložnjavaju. U ovom segmentu, među korisnicima vlada mišljenje da je predviđanje nestanka biblioteka i potrebe za bibliotekarom, kao posljedice digitalnog doba, potpuno apokaliptično i nerealno predviđanje. Smatraju da je historija bibliotekarstva zajedno s ulogama bibliotekara jedan veliki proces promjena, te da će biblioteke, pored svih promjena, kao takve opstati, jer ima još ljudi, ipak, kako kažu, u manjem broju, koji vole čitati knjige, kao i onih koji nemaju pristup Mreži ili se ne znaju koristiti e-knjigama. S druge strane, manjinsko mišljenje korisnika je da će se sve više koristiti on-line biblioteke, gdje će korisnici moći da skinu knjige s Interneta i neće imati potrebu da idu po bibliotekama. S tim u vezi, ističu da će posjećenost biblioteka opasti, te da će se možda čak i zatvoriti.

Na pitanje šta oni, kao korisnici, smatraju da danas bibliotekari rade u bibliotekama i koje su njihove uloge (redanje knjiga na police i brisanje prašine s istih ili…)?, većina smatra da je uloga bibliotekara sistematizacija cjelokupnog znanja na način da ga svako može pronaći, te da istim ljudima mogu pružiti pravu informaciju. Nadalje, neki napominju kako bibliotekari i nemaju neke velike funkcije u biblioteci danas, pored toga što moraju da naprave neki red i popis, tj. registar knjiga. U domenu usluživanja korisnika, ističu kako je uloga bibliotekara da naprave katalogizaciju knjiga, da znaju koje su knjige trenutno „hit“, ali isto tako da upute korisnike ukoliko isti ne znaju koje su im knjige potrebne za određenu oblast. Dakle, da uvijek moraju biti u toku.

Pitajući korisnike da li su imali loša iskustva u bibliotekama u BiH, velika većina je odgovorila potvrdno. Kao primjer lošeg iskustva navode neljubaznost bibliotekara. Jedna studentica ukazuje i na „nemogućnost“ dobijanja naručene knjige, konkretno u biblioteci Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Naručena knjiga je uvijek ili već uzeta, ili je, jednostavno, nema, iako je na popisu. Kao još jedan primjer negativnosti u kontekstu bibliotečkog poslovanja, ista studentica napominje kako se bibliotekari, konkretno u ovoj biblioteci, ne drže pravila i da pričaju glasno, „cerekaju se“, nazovu nekoga na telefon, pa čak i u čitaonici ometaju studente, što, kako kaže, nema nikakvog smisla. Idući problem je nedostatak stručnih knjiga i, inače, knjiga novijih izdanja. I, konačno, jedna anketirana korisnica sasvim direktno kaže: „Bibliotekarke uvijek glume neke mnogo ljute tete i time odbijaju čitatelje.“

Interesujući se za stav korisnika po pitanju zainteresovanosti/nezainteresovanosti bibliotekara za vlastitu profesiju, u smislu ophođenja prema korisnicima, preovladava stav da svi pristupaju ozbiljno, ali nerijetko pogrešno, što ne mora značiti da su nezainteresovani. Ostali su, pak, mišljenja da apsolutno zapostavljaju svoju profesiju, ali i da ima dosta onih koji rade na toj poziciji, a nisu školovani za tu oblast, što onda doprinosi tome da se i oni koji su završili studij bibliotekarstva ne trude previše. Navode da je malo onih koji se trude oko korisnika u smislu da im pomognu ako imaju nekih nedoumica, ali da je to sve, ipak, pojedinačni slučaj i da znaju neke koji zaista „od srca“ rade svoj posao.

Na posljednje pitanje: Koja biblioteka u BiH je, po vašem mišljenju, na najboljem putu ka „uklapanju“ u digitalne putanje?, jedinstven odgovor je Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH (NUBBiH). Jedna anketirana je odgovorila da ne poznaje takvu biblioteku.

Analizirajući stavove korisnika današnjih biblioteka, nije teško primijetiti njihov prilično negativan stav po pitanju snalaženja bibliotekara BiH pred novim izazovima, posredovanim digitalnim dobom. Koliko nam je to za pohvalu, pitanje je, ali svakako korisnici to najbolje „osjete“ i znaju, jer su u direktnoj interakciji s bibliotekarima. Manjinska pozitivna mišljenja ostavljaju, ipak, otškrinuta vrata nadanju boljoj budućnosti biblioteka u konstantno nadolazećem mrežnom „vrtlogu“.