Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, pisac radio-drama, književni kritičar, prevodilac, publicist, novinar… to su neka od vaših zanimanja, no koje je vaše osnovno zanimanje – zanimanje kojim biste okarakterizirali svoju ličnost?

Ma, nisu to neka zanimanja, to su samo načini na koje se čovjek iskazuje pisanom riječi ili ima potrebu izreći vlastitost identiteta, i uglavnom je sve to što ste nabrojali jedno te isto, iskazivanje sebe u jednom mediju, mediju jezika. Jer, pekar je pekar pravio kruh, kiflu ili perec… Možda bi se različitim zanimanjima moglo nazvati izražavanje u različitim medijima. Jednom sam prigodom, primjerice, u Sisku promovirao vlastiti izbor iz poezije Arsena Dedića u knjizi Brzim preko Bosne. Arsen je na toj promociji svirao i pjevao vlastite šansone, imao izložbu slika i crteža, i čitao vlastitu poeziju. Skladatelj, slikar, pjesnik… Koja je tek to različitost i raskoš zanimanja. Talenata! Što reći što sam od toga što ste sve nabrojali ja ili ponajviše ja? Ja bih rekao pjesnik… Premda bi najistinitije bilo, zajedno s Borgesom, reći da sam veliki, veliki čitač ili čitatelj… Ali kako to staviti u vlastitu biografsku bilješku? Svi bi mislili da se zezam, ali plašim se da je to „zanimanje“ koje nestaje. Da, ponekad mi se, u pojednostavljenoj katastrofičkoj viziji, čini da s mojom generacijom nestaju oni što se imenuju čitači, čitatelji… Kada biste samo znali koliko je malo čak i pisaca koji čitaju, a kamoli onih što se javno predstavljaju intelektualcima?! A, paradoksalno, nikad više nije bilo onih što sve znaju!

Bili ste saradnik u projektima Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, Bosanskohercegovačka književnost za djecu u 25 knjiga, Muslimanska književnost u 25 knjiga, Bošnjačka književnost u književnoj kritici u šest knjiga, ali i mnogim drugim antologijama, panoramama i književnim pregledima. Smatrate li zastupljenost u takvim projektima promocijom svoga djela ili pohranjivanjem vašega djela u našu zajedničku povijest?

Ako vas pozovu da surađujete u nekim projektima, u kojima sam i sâm surađivao (tipa: Hrvatske enciklopedije, Hrvatskog biografskog leksikona; Hrvatske enciklopedije BiH ili projektima koje ste vi spomenuli), onda je to pouzdan znak da „znate znanje“, da nekog vraga znate, da negdje nešto i nekome vrijedite, jer nitko kad se pravi kuća ne zove mesara ili kad se kosi livada ne zove zidara… To jest priznanje onome što vi jeste, što ste učinili u životu, po čemu vas prepoznaju i zbog čega je nekome stalo da vas ima u svome timu, to je priznanje vašim kompetencijama. A kad vaše pjesme, priče, eseje uvrštavaju u antologije ili panorame književnosti jezika i kulture na kojemu su napisane i kojoj pripadate, pa čak i izvan toga, onda je to također znak da ste vlastitim književnim djelom narasli do reprezentacije. Neke reprezentacije! Naravno, nismo svi Andrić, Krleža, Selimović ili da budem „prizemniji“ – Mesi, Ronaldo ili Ibrahimović, ali reprezentacija ima više igrača, mnogo više od onih nekoliko vrhunskih, zar ne?

Da, pisci svojim djelima, bilo sudjelovanjem u velikim „nacionalnim“ projektima ili svojom (re)prezentacijom unutra ili vani pridonose onim što rade ili, kako vi kažete, pohranjuju svoje djelo, koliko god ono, to djelo, bilo uvijek krajnje individualan čin, u nekakvu zajedničku riznicu, u zajedničko blago nekog jezika, književnosti, kulture, nacionalne povijesti, ma što to značilo i ma kako to razumijevali.

Nedavno je promovisana i Antologija novije bošnjačke poezije iz dva posljednja desetljeća pod nazivom Zašto tone Venecija autora Ervina Jahića, a koja je izmamila mnogobrojne polemike o kvaliteti i zastupljenosti autora kao i o samome priređivaču – kako navedeno komentirate kao i samu antologiju?

Da, znam tu antologiju. Imam je. Jahić mi ju je poslao. Nerijetko je konzultiram. Vrijedna je. Lijepo izgleda. Razumijem, međutim, i sve kritičke sporove oko antologija. Dapače, smatram ih potrebnim, dobrodošlim, jer polemički i kritički stavovi pridonose razbistravanju mišljenja, kriterija, pogleda, stavova. No, kod antologije je, pa i ove, uvijek važno znati da je ona individualni poetički čin „izbornika“, antologičara koji u reprezentaciju „zove“ one autore i ona djela koja drži reprezentativnim. Sumnjam da bi se netko blamirao uvrstiti one autore i njihove pjesme za koje ne drži da su krajnje reprezentativni. Reprezentativni po bilo čemu. A autor izbora, uz svaki izbor, prezentira i svoje kriterije. I kolega Jahić je to uradio. Mi možemo, eventualno, sporiti kriterije, gledati koliko ih se sâm autor drži i ništa više od toga. A što se tiče konkretne antologije, ja sam iznimno obradovan da se pojavila, da postoji… Bošnjačkoj je književnosti ona višestruko i korisna i potrebna. Prvo, to doista znači (re)prezentaciju novijega bošnjačkog pjesništva kakva dosad nije viđena; drugo, to je poticaj i drugim možebitnim antologičarima da sami urade svoje izbore pa neka se onda takmiče najbolji s najboljima… Neka cvjeta tisuću cvjetova! Jer, ne zaboravimo, antologija je (ánthos lógos – cvijet riječi) ono najbolje što nam jedan jezik nudi, pruža, daje… Najbolji trenuci jednoga jezika…

Naravno, i sâm sam se čitajući njegov izbor nerijetko znao iznenaditi, ali zar to nije normalno, čak poželjno. Zar jedna od „zadaća“ umjetnosti nije i to da nas iznenadi, izazove, provocira, pobudi, ako baš hoćete i – šokira… Nakon akademskih, sterilnih antologija Enesa Durakovića, došao je red na neka nova viđenja i vrednovanja bošnjačke poezije, osobito ove recentne… Akademska kritika i akademsko antologičarenje je u biti konzervativno, ziheraško, tj. kukavičko, ono računa na već etablirana mišljenja, a Jahićeva antologija je iskoračila daleko od toga. Dapače, ona je inovativna. Čak i kad griješi, ako griješi, ona je plodotvorna… Ja sam sretan što smo dobili jednu takvu knjigu, pa još u Zagrebu, iz Zagreba, dakle izvan bh. sredine koja je i u tom smislu užasno korumpirana, dakle kritički i poetički autistična…

Član ste Društva hrvatskih knjiženika, Hrvatskog društva književnika, Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Hrvatskog centra PEN-a, PEN Centra Bosne i Hercegovine, Društva novinara Bosne i Hercegovine, kao i redoviti član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu. Ovakvim zbirom društvenoga angažmana u relevantnim organizacijama se rijetko koji književni stvaralac može pohvaliti – kako uspijevate biti na svakome polju aktivni, kao i doprinositi razvoju onih politika za koja se ove organizacije kroz svoj rad zalažu?

Većina udruga čijim sam članom su esnafske prirode i članstvo u njima se čini posve normalnim, prirodnim, kao pčelaru biti u društvu pčelara ili lovcu i ribolovcu u njihovim udrugama. Kad je čovjek mlad, biti u tim udrugama mu se čini privilegijem, čašću, no u zrelim godinama znate da to nije ništa ili gotovo ništa. Tad još ljudska taština i oholost želi samo „dotaknuti“ akademije, no kome i to uopće još išta znači, pogotovu u nas, u svoj našoj fizičkoj i duhovnoj bijedi… Naravno, osim onima koji bi za malo privilegija (čitaj: novca!) i vlastitog ćaću prodali, kako to narod kaže. No, biti članom institucija u kojima možete biti djelatni, socijalno, esnafski, kulturološki ili društveno, itekako ima smisla… Jer ja se doista držim intelektualno i moralno obveznim biti društveno „angažiran“, angažiran na način na koji je to definirao njemački nobelovac Heinrich Böll kad je rekao kako se „potrebno umiješati da bi se ostalo realističan“.

Mislim, dakle, da čovjek intelektualac ne može živjeti u kuli bjelokosnoj, izoliran od svijeta u kojem živi i ponašati se kao da ga se taj svijet uopće ne tiče. Ući u blato svagdašnjice i imati kritičku distancu prema njoj minimum je očekivanog intelektualnog aktiviteta. To, dakako, ne znači baviti se dnevno-političkim i njegovim efemernostima, ali od-čitavati fenomene svoga vremena, misliti ih i reagirati na njih, nekako mi se čini neizbježnom obvezom. Da se razumijemo, i ne umiješati se, itekako znači biti umiješan… No, smije li čovjek koji iole drži do sebe, do vlastitog integriteta, biti toliki konformist? Mnogi to jesu, pa se sad pred kraj života kojekuda, npr. po „oslobođenjima“, peru pred svojom djecom, savješću, poviješću, pred čime i kime sve ne…?!

Objavili ste više od trideset knjiga, a sada je već iz štampe izašla druga knjiga Vaših izabranih djela, nakon 700 dana opsade i Tko je upalio mrak, Identitet i druge opsesije – smatrate li vaš opus dovršenim zbog čega ste se odlučili za publikovanje izabranih djela ili ste odlučili napraviti jedan presjek, učiniti rezime u vašem stvaralačkom radu?

Ne, svoj opus ne smatram dovršenim. Dapače. Naša djela može dovršiti, okončati samo naša smrt, jer dok je čovjek živ, radi čak i na „dovršenim“ i po nekoliko puta objavljenim pričama, pjesmama, romanima… Bezbrojni su primjeri za to. No, izabrana djela koja mi izdaje riječki izdavač Ex libris u suradnji sa Synopisom, nisu bila moja ideja, nisam se ja za njih odlučio, niti znam kako se to čovjek može za takvo što odlučiti… A i da jesu moja „odluka“, pitam se kome uopće možete doći i reći: objavi mi izabrana djela…? Zapravo, o takvome čemu nikad nisam ni u najluđim snovima mogao snivati. No, netko je ipak mislio da je sad vrijeme tome. I sve sam uvjereniji, kako ovo s mojim izabranim djelima odmiče, da doista pisci u neko doba, a ne nužno na samom kraju života ili poslije smrti, trebaju biti podvrgavani književno-kritičkom testiranju, preispitivanju, činjenu presjeka ili rezimea, kako vi to kažete. Tako sam barem ja doživio svoja izabrana djela, uz, naravno, da ne budem neskroman, izraze stvarne počašćenosti što je tamo netko u Rijeci našao važnim, vrijednim objaviti izbor mojih djela. Zoranu Grozdanovu, koji je autor te ideje, potom i njezin realizator i urednik tih djela, rekao sam prvi dan nakon što sam njegov, za mene tada više šokantan nego laskav prijedlog, prespavao: „Može, ali se ponašaj kao da je autor mrtav“. Naime, ne želim ničim i ni za milimetar imati udjela ili utjecati na to što će on ili njegovi priređivači staviti u taj izbor ili u svaku od pojedinačnih knjiga tog izbora. Dapače, draže mi je vidjeti kako me drugi vide, što od moga rada cijene i smatraju relevantnim! Jer da sam se htio miješati, ja bih, primjerice, iz druge knjige, u kojoj je izbor iz mojih eseja, glatko izbacio dva eseja, a unio u njih drugih pet koje držim reprezentativnijima. No, držimo se dogovorena kriterija. Tako će biti i s pričama, poezijom, romanima, svime, dok ne izađe svih šest ili koliko već knjiga… Ritam: knjiga – godina, čini mi se najsnažnijom potporom takvom kriteriju!

Posebnu važnost u vašem opusu zauzima dnevnik 700 dana opsade u kojemu na objektivan način govorite o opsadi grada Sarajeva – kako ste postigli objektivnost o ratu koji se dogodio i vama? Da li se savremena bosanskohercegovačka književnost uspjela svojim temama udaljiti od rata?

Da, mnogi veoma drže do te knjige, pa i ja naravno. Ona je, ipak, moja najosobnija knjiga. Najposlije ili ponajprije, ta je knjiga i povukla urednika i izdavača mojih izabranih djela. I on je, smijem li govoriti u njegovo ime, bio impresioniran kako i koliko je neka knjiga, dovršena u prvoj polovici 1994., tako svježa, nepatvorena, autentična i objektivna i nakon toliko godina, kao da je jučer pisana… Ja bih rekao da je sve to baš stoga što ja knjige pišem za sebe, a ne za sredinu u kojoj živim, tako da ne podilazim publici, društvenom ili političkom ambijentu ili pak hirovima vremena i poetičkim recepturama…

Iskreno, ja i ne znam što je u literaturi objektivnost ili postoji li ona, ali znam da čovjek mora biti pošten prema sebi. U svakom poslu koji radi i tu je svejedno pravite li cipele ili pišete knjigu! No, pazite, ni to čak nije uvijek dobro i drago svima, ali sve izvan toga ne samo da je beskrajno lažno nego je ljudski, intelektualno, literarno bezvrijedno. A tko će vas i kako čitati, to je doista izvan vas, mimo vas…

Što se, pak, tiče bh. književnosti i rata… Hm… Ne mislim da se bh. književnost udaljila od rata, niti da to treba činiti. Čak ne treba o tome, mislim, tako ni razmišljati. Rat ili ne-rat, posve je irelevantno, važna je, relevantna je kvaliteta napisanoga, kvaliteta djelâ. Uvijek je bilo i bit će ratova, uvijek i djela o, uvjetno, ratovima ili s ratom kao pozadinom, scenografijom. No, rat je, kao i sve drugo, samo pozornica na kojoj se živi život, ogoljuju ljudi, njihove sudbine, karakteri, temperamenti i slično. Kao jedna od graničnih situacija ljudskoga življenja, time literarno poželjnija i zahvalnija pozornica. Sjetimo se samo koliko je godina prošlo od Napoleonova pohoda na Moskvu do Tolstojeva Rata i mira… Dakle, rat kao otac svih stvari, kako bi to rekao antički filozof, otac je i dobrih književnih djela i stvarno mislim da će naš prostor poroditi još dobrih djela kojima su, hajdemo tako reći, scenografija i mizanscena inspirirani našim posljednjim ratom… 

Vašim osobenim stavom i razvijenim kriticizmom spram društvenih pojava, kao i Drugačijim uglom promatranja nagnali ste određene krugove da vas prozovu Neumornim mrziteljem islama, da se oglase određene institucije, mediji …, zašto je to moralo rezultirati tako?

Ih, da sam ja samo mrzitelj islama, Andrić i Rushdie ili negator bošnjačke nacije… Nego sam, za neke druge doduše, i ustaša, salonski ustaša, fašist, srbomrzitelj; a za treće, izdajnik Hrvata, Alijin Hrvat, slab Hrvat, nikakav Hrvat… (Zamorilo bi vas da vam sad nabrajam kojim sam sve atributima bio etiketiran u ovih 35 godina koliko sam na javnoj sceni.) A za svake od njih sam, istovremeno i u određenoj fazi, bio i dobar, uspravan i ispravan, čovjek čvrste armature… (I ovo su njihove etikete!) Dakako, ako ste „angažirani“ i kritički raspoloženi prema vlastitim glupostima, a BiH je istovremeno i smiješna i tragična država i društvo, idealan okvir za sve gluposti svijeta, uvijek će vam dvije strane aplaudirati i tapšati vas po leđima, a trećoj ćete biti krivi… A kad na red dođu i gluposti treće strane, onda više niste ničiji, onda ste opet kritičar svega i svačega, svakoga… Primjerice, dovoljno je samo da kažete da je Sarajevo (grad u kojem živim!) užasno prljav grad, da je priča o piramidama ludost, da vas proglase mrziteljem Bošnjaka; da kažete da je u Srebrenici počinjen zločin biblijskih razmjera, a Mladić bijedni ubojica i još bjednija kukavica, onda ste srbomrzitelj; da kažete da je zločin izdaje Posavine ili rušenje Starog mosta najgore što se Hrvatima dogodilo nakon NDH, onda ste… I sve tako. Dovoljno je i da samo čitate novine u kojima se govori o kriminalu političkih oligarhija na našim prostorima i već ste, zamislite, dirnuli u svetinje vjere i nacije, a u pitanju su samo, to valjda već i nene na Markalama znaju, najvulgarniji interesi. A pritom, gle, uopće se ne bavite dnevnom politikom, jer niste toliko netalentirani, kako bi rekao Jergović, da se time bavite. Nego samo i jedino društvenim fenomenima, mehanizmima, ljudskim karakterima, sustavima manipulacije…

Tako je i s tom „mržnjom islama“, tobožnjom islamofobijom. Godinama pišem, među ostalim dakako, i o djelima koja su literarni refleks na iskustva življenja u različitim ideologijskim sustavima i zločine učinjene uime ideologija: o žrtvama nacizma i holokausta, komunizma i gulaga, kršćanstva i inkvizicija, pa je s pisanjem i prevođenjem knjiga došao red i na islamska društva, na islam i zločine uime islama. I, naravno, svi su aplaudirali kad ste „hrabro“ govorili o drugima, pogotovu u vrijeme kad su oni bili u mišjim rupama ili i sami mali miševi, tj. Udbini suradnici, a sad kad su i oni došli na red… A samo sam reagirao na ono na što je inače osjetljiva književnost, na glupost kao planetarni fenomen i zločin kao izraz najnižeg oblika strasti… No, tko ste vi da kritizirate „naše“ gluposti, tko ste da uopće mislite o „nama“, da čitate „naše“ knjige i još budete kritični prema njima, tim knjigama, tim društvima… I najednom vidite kako se „odsudnom obranom“ bez ostatka identificiraju sa svim „svojim“ zlima, koja bi inače bili spremni relativizirati i braniti kao ljudske mane ili slabosti, a do jučer samo kod drugih generalizirati.

A pritom je vaš, vas kao čitatelja i promatrača, jedini grijeh što o njima govorite isključivo njihovim jezikom. Njima samima! Hoćete dva skorašnja gotovo banalna primjera? Govoreći o zločinu islamista prema svjetskoj kulturnoj baštini (rušenje Budhinih kipova u Bamijanu!), ne tako davno, ironiziram to i govorim kako je to isto „kaokadbiEgipćanipočelibuldožerimaravnatisvojepiramide”, na što su graknuli ovdašnji „policajci duha“, a onda se domalo dogodilo tzv. arapsko proljeće i znate što se među prvim prijedlozima moglo čuti u Egiptu? Da, doista su neke islamističke budale predlagale da se piramide sruše kao ostaci neislamske kulture i civilizacije?! I? Mislite da su ti „policajci duha“ ili njihovi intelektualni mentori, a ustvari moji klevetnici, reagirali? Ne, ni slučajno! A sad kad Francuzi oslobađaju Mali od islamista, znate li što rade ti isti islamisti – spaljuju drevne biblioteke i u njima duhovno blago čovječanstva! Mislite da to rade samo „drugi“, da je to radila samo inkvizicija, samo Hitler, samo Staljin? Ne, nisu ovi drukčiji od Hitlera i Staljina!

Ili, domaći primjeri, bivši reis i jedan od najčastohlepnijih ljudi ovih prostora, nedavno na jednom skupu kaže: „Ovako kad vas vidim, ne mogu da prepoznam koji je Bošnjak, a koji Turčin, jer svi ste isti kao da vas je jedna majka rodila. Ovdje moramo biti jedno, ne možemo dvoje i zato predlažem da svi mi ovdje budemo Turci. I mi jesmo Turci, po našem povijesnom sjećanju, povijesnom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli.“ Da, to kaže građanin Mustafa Cerić, a ne mrski Ivo Andrić ili Željko Ivanković. I gdje su sad bošnjački „intelektualci“ da kažu pa stanite, mi se ubismo pred svijetom godinama dokazujući da nismo „turci“ da nam islam nije „došao na maču“ i slično, a vidi ovo… Da to nije usamljen slučaj, istražite pa ćete vidjeti da se „pozadinski vod“ u Općini Stari Grad u ratu zvao „Sultan Fatih“ i da „domaća pamet“ više nego sva literatura (ili „euro-umiveni“ serijal o Sulejmanu Veličanstvenome) svakodnevno potvrđuju da je islam „ratnička religija“, da su oni renegati ili „domaći izdajnici“, da slave okupatora vlastite zemlje i slično. I ponavljam, zamislite ruski pozadinski vod u Moskvi s Napoleonovim ili poljski u Varšavi s Hitlerovim imenom…?! A svi su „samo“ zločinački osvajači! Osim ako Sultan Fatih nije bio preteča Alberta Schweizera!?

A sad koja riječ o psima čuvarima tih zločinačkih ideologija… Da se razumijemo – svi su isti, svi se isto regrutiraju (osim ako se sami ulizivački ne nude!), svi čak i isto prijete i svoju su istinu spremni naplatiti krvlju kritičara i tako „zaraditi“ svoje sluganstvo (Slušajte najčestitije vjernike ovoga grada kad pričaju o najbližim Cerićevim suradnicima zadnjih godina!), jer ili ne znaju ili ne smiju misliti i ni za tren posumnjati, provjeriti sami sebe i te tobožnje istine… I onda je, naravno, kriv Primo Levi a ne nacizam; kriv Aleksandar Solženjicin a ne staljinizam; kriv José Saramago a ne Francovo ili čije već katoličanstvo; kriva Azar Nafisi a ne Homeinijev islam… Dakle, kriva su ogledala za našu lošu sliku u njima… Čak – kriv je Ivanković što uopće čita te knjige, što primijeti, što se usuđuje to komentirati, čak što se uopće usuđuje čitati Kuran, a nisu krivi zločinci koji su pobili tisuće ili stotine tisuća vlastitih građana uime totalitarne ideologije čiji su zločinački protagonisti… Oni čak ni danas nisu krivi kad uđu s bombom u džamiju i pobiju desetke svojih istovjernika, ali jesu krivi Rushdie i Andrić… Pa gdje je tu pamet? Ali ideologiji i religiji ne treba pamet, nego slijepa poslušnost i podaništvo ne-mišljenja! Jedan me od tih „branitelja gluposti“, a gle pisac je (!?), optužio da je moj tekst o fundamentalizmu priprema za NATO udare na Iran!? Pa možete zamisliti koliko je svemirski i zločinački neizmjerna glupost! I zar vam je, nakon svega, čudno što postoje kritičari fundamentalizama, tj. gluposti, budalaština, zločinaca…

Da, vaša je krivnja što se uopće usuđujete provjeravati, testirati njihove istine, jer, pobogu, one su neupitne. Kad se oni ne usuđuju, tko ste vi da ih dovodite u pitanje. I zapravo vrlo brzo sami se uvjerite u istinu na kojoj počivaju sve te njihove nazovi istine: „Mnoge zamisli, ispravne ili pogrešne, smatraju se dobrima samo zato što ih nisu usporedili sa suparničkim idejama. Ostaju kraljice jer ne postoji nitko tko će im osporiti prvenstvo.“ A ideologije i religije počivaju na slijepoj poslušnosti, neupitnoj vjeri ili čak – vjeri zaprijećenoj smrću. Toliko su sigurni u svoje istine da ih pod prijetnjom smrti ne dopuštaju racionalno ni preispitivati, a kamoli dovoditi u sumnju ili, ne daj bože, negirati… Najposlije mi se mudri Seneka čini, kao nikad prije, potpunu u pravu: „Religija slovi za neuke ljude kao istinita, za mudre kao lažna, a za vladajuće kao korisna.“ A religije i ideologije počivaju na istim mam uvijek bio i bosanskohercegovački i hrvatski književniktricama i često su nerazlučive. (Pritom, da ne bude zablude, itekako razlikujem religiju i vjeru!) Ogromna većina današnje naše populacije, neću o ranijim vremenima, pripada najjeftinijim, najprizemnijim navijačkim skupinama, poslušnim stadima, ili, da se opet prisjetimo Seneke, „ovcama koje idu kamo idu svi, a ne kamo treba ići“. Jer, lakše je, kurentnije je ići za vođom, nego misliti svojom glavom.

Kako je u Bosni i Hercegovini biti bosanskohercegovački, a pritom i hrvatski stvaralac – nekada ranije i kako sada poslije posljednjega rata?

Ja sam, i ako se to treba naglašavati, razdvajati, potencirati, onda bih to razumijevao samo kao prednost pluralnog pripadanja. Atribuciji „hrvatski“ ono zavičajno, bosanskohercegovačko daje posebnu boju, naročit šmek, jer hrvatski pisci iz BiH u hrvatsku književnost od vremena pisaca Bosne Srebrene ili, ako hoćete, Andrića naovamo, donose neku svoju posebnost, boju, ambijent, vrijednost… Nadam se da to ne treba posebno pokazivati. Zamislite što bi današnja hrvatska književnost bila bez te razlikovne i obogaćujuće boje koju su u nju donijeli Šimić, Andrić, Šop, Lukić, Ladin, Koroman, Lovrenović, Jergović… Ili zamislite kako bi hrvatska književnost izgledala bez osobenosti koje u nju donose dalmatinski pisci, bez svoga slavonskoga ili zagorskoga varijeteta!? S druge strane, što bi bila dûga bh. književnosti bez svojih hrvatskih nijasni? BiH je moja zemlja, moj fizički i duhovni zavičaj, moj književni Macondo na isti način na koji je Dubrovnik Držićev ili Paljetkov, Dalmacija Šegedinova ili Novakova, Slavonija Kozarčeva ili Pavličićeva, Zagorje Krležinim Baladama…

Nekoć je ovo bio jedan državni i društveni prostor, a danas su dva, no kulturološka ili kakva druga, svejedno, kompatibilnost ovih prostora niti je počela niti završava s neuspjelim projektima zvanim Jugoslavija. Nekoć sam bio pisac u bibliotekama jedne zemlje, danas dviju… Ali, nažalost, BiH danas ni blizu nije onoj nekadašnjoj, ne samo zbog unutarnje političke podijeljenosti, nego ponajprije zbog nepostojanja bilo kakve kulturne politike, pa time i bibliotečke politike koja bi bar donekle bila slična nekadašnjoj, tako da danas kao pisac jedva tko može dobaciti do Banje Luke, Mostara ili Tuzle, ako nije otuda… A kad u Hrvatskoj danas objavite knjigu, možete biti sigurni da će vas čitatelj naći jednako u Vinkovcima i Đakovu, u Puli i Kninu, kao i u Sisku i Karlovcu, a da i ne govorim o velikim gradovima, kulturnim središtima…

Pišete li trenutno neko književno djelo s kojim imate namjeru da obradujete vašu čitalačku publiku, koliko dugo radite na njemu i kakve je sadržine?

Radim veliki dossier o fenomenu ideološko-vjerskih policija na našim prostorima, koje za interese ideološko-vjerskih oligarhija hodaju okolo i, po već oprobanim modelima, samo daleko primitivnije nego u prethodnom sustavu, konstruiraju „unutarnje i vanjske neprijatelje“. Ti ideološki psi čuvari, koji ništa nisu naučili iz prethodnog sustava, zapravo iz svih prethodnih sustava, jer oni u biti i ne mogu učiti, oni su samo loše i nabrzinu dresirani, nedoučeni podanici, primitivni su progonitelji nekih današnjih, ovovremenih Levyja, Solženjicina, Kundera, Rushdieja… Oni su izmećari, koji za mrvice sa stolova svojih gospodara na vulgarniji totalitaristički način nego su to činili njihovi prethodnici, teroriziraju svako mišljenje, kritiku, slobodu, drugost… No, to je ipak manje važan posao od romana na kojemu već godinama radim.

Riječ je, naime, o mom trećem romanu, o kojemu sam već nekoliko puta usput i u sličnim prigodama ponešto, dakako kao i sad krajnje pojednostavljeno progovorio, publicirajući iz njega neke ulomke, poglavlja… Ponovit ću, riječ je o djelu pod radnim, samo radnim (!), naslovom Romantična faza rata. Vidite, opet je rat u središtu… No, mene tu zanima samo onaj njegov dio u kojemu smo živjeli neki fini, ako to za rat nije paradoksalno reći, ljudski zanos pun bliskosti, solidarnosti, vjere u vrijednosti za koje mnogi nisu žalili poginuti i dakako nakon toga žestoke lomove koje je donio onima što nikad nisu naučili lekciju da „za ideale ginu budale“. To pisanje već dugo traje među ostalim i stoga što taj roman doista želim učiniti vrhuncem svoga proznog djela, pa sam mu skrupulozno predan. No, naravno, uvijek se tu nađe i nešto hitnije i nešto preče, bilo da je riječ o prijevodu, radu na nekoj drugoj knjizi, na nekom eseju, priči… Tako da će roman još malo popričekati…

Možete li s nama podijeliti neki citat ili vaš osvrt na određeni segment vašega posljednjeg književnoga ostvarenja?

Ne znam što bih mogao reći na takav način ili citirajući samoga sebe?! Uostalom, uvijek je stvar bolje ilustrirati tuđim mišljenjem. Mogao bih isječkom iz nedavnog prikaza moje poezije na francuskom Petite histoire d'une tristesse iz pera Ritte Baddoura ili pak Dragice Mugoša uz nedavni prijevod mojih priča na francuski, ali pustimo ovaj put i za ovu prigodu da o mojim izabranim esejima u knjizi Identitet i druge opsesije progovori njihov priređivač i urednik Zoran Grozdanov: „Iako će autor sam za sebe često reći kako je prvenstveno pjesnik, a mogli bismo bez imalo zadrške napisati i prvenstveno pripovjedač, on se u ovim esejima pokazuje kao vrstan esejist jer svoje teme pokušava promišljati pomnim odabirom, bez površnog razmatranja, ishitrenih zaključaka te vrlo temeljito iščitanih brojnih stranica o temama kojih se dotiče.“

Da li biste neko životno iskustvo u kontekstu književnosti podijelili sa mladim i novim književnim generacijama, s mladim piscima?

Ne mogu ja poput Kiša dijeliti savjete mladim piscima, niti poetičke niti životno-iskustvene, ne mogu a i, iskreno, nemam takvih ambicija. No mogu se, evo, naglas pred vama ispovjediti kako intelektualna i moralna odgovornost, te (po)svećenička predanost vlastitom poslu i mjeri dara koji nam je (za)dan (njega, naime, ne možemo uvećavati, tek ga možemo oplemenjivati), uvijek porodi rezultate zbog kojih život prepoznajemo kao mjesto ispunjenja vlastitoga smisla, ispunjenja poslanja. A više od toga jedva da imamo pravo očekivati, nadati se, tražiti…, jer, kako kaže pjesnik „sudbina je smrtnika uzalud se truditi“.