Piše: Lejla Panjeta

Refleksija globalizacije u kulturi svakodnevnog života u tri vizuelne stereotipizirane predodžbe:

• flašica vode,
• zgrčena leđa i
• tipkanje na touch screenu.

Ovaj arhetip aerodromske kulture postao je imperativ internacionalne kulture, kao neminovne posljedice tehnološkog razvoja i jeftinog pristupa komunikacijama i transportu. Iz perspektive čovjeka u sfumato boemskoj fotelji prošlog stoljeća, koji je imao sve historijsko vrijeme na raspolaganju i moć da uživa u njemu, današnji kulturni kontekst virtuelnog prostora i vremena je čista naučna fantastika. Izgleda polirano, očišćeno i fantazmagorički. U ovom imidžu internacionalne kulture radi se zapravo o trci sa realnim vremenom koje je zaleđeno u pravougaonom obliku audio-vizuelnog virtuelnog screena. A pristupa mu se jednim klikom kažiprsta.

Touch! I cijeli svijet je na raspolaganju u malom okviru ekrana u vremenu koje stoji definirano konekcijom u komunikaciji svega i ničega istodobno.

Ova aerodromska kultura zapravo nije kultura. Predstavlja spoj kulturnih elemenata koji se dodiruju, ali ne miješaju. Kultura kao obilježje grupe i individue u isto vrijeme definirane određenim vremenom i prostorom, zahvaćena je stalnim procesom promjena. Pri tome se njena fluidna narav nikada ne mijenja. Stalna fluktuacija kultura na aerodromskim sjedalima nije dopuštala da se formira jedan arhetipski kulturni obrazac. Iako je bussiness dress code ili farmerice i ruksak bio potencijalni kandidat za oformljavanje ove kulture, ipak je ostao u domenu popularne kulture kohezivnih društvenih grupa. Dolaskom WiFi i touch screenova, aerodromska kultura se internacionalizovala i aklimatizirala u tradicionalnim kulturama u realnom vremenu.

Užurbanost da se bude konektovan, a ostane u isto vrijeme anoniman, nije samo moda, koju odbijaju dalekovidi stari ljudi sa debelim ili osteoporozičnim drhtavim prstima. To je kulturni imperativ koji nas određuje kao pripadnike ili odbačenike iz internacionalne kulture društvene umreženosti. Jesmo li pametniji? Sretniji? Manje gladni ili žedni? (Ups, flašica vode je svakako arhetip internacionalne kulture, i to tako brilijantno bezličan, bezbojan, bezobličan, reflektira pravu narav ove kulture). Prosvjetljeniji? Možda bolje rečeno, ozračeniji, s obzirom na sve više studija koje pokazuju štetnost bežičnih tehnologija. Dakle, da li se išta suštinski promijenilo nabolje u našem životu, ako smo primili taj ili onaj mail, poruku, odgovorili na nečiji zahjtev, nešto lajkali, tweetali, ili objavili svijetu neku sopstvenu beznačajnost, samo kako bismo bili prisutni u globalnoj internacionalnoj kulturi umreženih anonimusa koji potiču iz sopstvenih kulturoloških grupacija, koje se u virtuelnom prostoru i vremenu ne dodiruju realno, ali se itekako miješaju i proždiru međusobno.

Kultura je uzgajanje pragmatizama koji definiraju individuu u njenoj pripadnosti društvenoj grupi. U ljudskoj prirodi je da traži sebi slične, tako formirajući plemenske arhetipe, koji individui pružaju sigurnost i definiraju je u odnosu na drugo i drugačije. Prema jednoj staroj anegdoti islamskog kulturnog miljea, Proroku je došao neki čovjek sa pitanjem šta da uradi kad dođe ponovo u selo u kome svi imaju povez preko jednog oka, iako on sam vidi dobro na oba oka. Prorok mu je odgovorio: „Pokrij i ti jedno oko“.

Priroda interneta upravo pokazuje da se društvene grupe i forumi prave među sebi sličnima, tj. onima koji se trude da budu prihvaćeni u grupi. Iako niste istomišljenik određene diskusije, vaše neslaganje sa ostalima definira grupne plemenske arhetipe. Kulture su zatvorene i neukrotive, jer je strah od dezintegracije jači od mogućnosti kombinacije. Kultura itekako pokazuje svoje zube proždirući i usisavajući druge, „manje kulturne“, stavljajući im povez na jedno ili oba oka, kao pristupnu članarinu.

Koja je kultura jača u virtuelnom prostoru i vremenu? Da li aerodromska kultura, pod krinkom internacionalne, egoistično guta nacionalne? Da li uopšte koncept internacionalne kulture može postojati? Ili je to samo jedna nova globalna masa umreženih on-the-go bezličnih individua, koje zadržavaju svoj nacionalni ili religijski identitet, a ne vide kontrolu nad svojim profilom u cloudu od vlasnika neba. Jedan od najznačajnih elemenata po kome se kultura identifikuje i definira je jezik. A kojim jezikom govori vlasnik neba?

Zasigurno da bi jedan elokventni, eruditni Englez bio izgubljen u komunikaciji internacionalnim engleskim jezikom. Jezikom aerodroma, koji je jezik bez prepozicija, članova, bez svih mogućih glagolskih oblika osim infinitiva i sadašnjeg vremena, gutanjem vokala, fonetskim i akcentualnim izvitoperenostima. Ili povratkom piktografiji, smajlijevskim glifiranjem i brojkama koje se u porukama koriste radi štednje vremena.

Izgleda da ovaj novi engleski postaje obilježje internacionalne kulture. Ukoliko ga dobro govorite, niste razumljivi. Ukoliko ga ne govorite niste internacionalni. Ako ga govorite gramatički ispravno, ali sa akcentom, niste asimilirani u kulturnu grupu definiranu engleskim jezikom. Ali, izgleda da oni koji ga govore slično prave novi internacionalni jezik, i konsekventno tome, novu kulturu.

Svrha jezika je da prenese poruku i ostvari komunikaciju. Tako internacionalni engleski potpomognut bukvarskom piktografijom, obavlja svoju funkciju u determiniranju ove kulture. Sliči pomalo na uobraženi pokušaj čovjeka da se domogne neba praveći Babilonsku kulu. U Knjizi Postanka, ovaj čin čovjekove uobraženosti Bog je kaznio tako što je pomiješao jezike i raštrkao ljude po svijetu. Nisu više bili jedna zajednica, već su počeli da prave svoje male zasebne kulture. A tako neujedinjeni, udaljili su se od neba i jedni od drugih, ušuškani u sopstvene plemenske arhetipe.

Učahureni anonimusi rekonektovani su danas u virtuelnoj internacionalnoj kulturi. Neminovno je da ona stvara sopstvene arhetipe koji su obilježeni tehnološkim napravicama i engleskim jezikom. Hoće li ta nova kultura biti oslobođena stereotipa?

Na osnove bontona, kao kulture držanja i komunikacije u realnom svijetu, ne mora se više obraćati pažnja, tako da način pozdravljanja, rukovanja, ili blizina u držanju, u odnosu na drugu osobu, dobijaju nove fleksibilne norme internacionalnog karaktera, tj. nebitne. Ukoliko stari poznanik odbije da se rukuje sa ženskom sagovornicom, jer je prosvijetljen islamskom kulturom, ili ukoliko se Španac naljuti jer ste se rukovali, umjesto zagrili pri upoznavanju, a opalite šamar Francuzu jer vas je poljubio iako vas vidi po prvi put, i zgrozite se nad kikotanjem i grljenjem pokrivenih žena medju sobom, koje bi trebalo da odaju istinski duh prosvećenosti religijom, umjesto lezbejskih konotacija, koje vam nameće vaša kulturološka stereotipija, niste pripadnik internacionalne kulture. Još uvijek stereotipi vašeg kulturnog ozračja nisu progutani u internacionalnu kulturu, a vi ste u njoj samo na aerodromu kao slučajni prolaznik.

S obzirom da plamenski karakter kulture aktivira agresivnost u odnosu na ono što ne pripada grupi, tako internacionalna kultura agresivno guta sve ono što ne stavi povez na ono oko kojim se odražava pripadnost. Tako se kultura brani od utjecaja sa strane i radi na tome da se arhetipska podloga na kojoj je formirana ne raspadne. Lijepljenje rupa u formiranju nove kulture rezultira stereotipijom. Ona je adhezivni materijal pomoću kojeg svaka kultura agresivno proždire sve što joj ne pripada. Hoće li nova internacionlna kultura, pored spondiloze, očnih bolesti, i lošeg engelskog jezika da dovrši Babilonsku kulu i proguta ostale manje kulture? Hoće li se probiti do neba? Ili su bezlični konektovani anonimusi u internacionalnoj kulturi samo pijuni u rukama vlasnika tehnologija, koje definira kulurološko-virtuelno vrijeme i prostor?