Dubravka Ugrešić – kaširana sadašnjica

Razgovor s autoricom povodom izlaska najnovije knjige “Europa u sepiji”, Fabrika knjiga 2013. Intervju vodio: Anes Osmić

Dubravka Ugrešić značajno je ime savremene svjetske kulturne scene. O Dubravki Ugrešić za početnike, mogli bismo navesti par šturih biografističkih podataka. Rođena u Zagrebu, gdje je završila Filozofski fakultet, te dvadesetak godina radila u Zavodu za znanost o književnosti. Autorica je nagrađivanih i prevođenih: kratkih priča, zbirki eseja, romana, knjiga za djecu, radova znanstvenog karaktera, scenarija. Ako pak zaguglate njeno ime primijetit ćete kako se ovdašnja javnost opsesivno kompulzivno bavi pitanjem njenog odlaska iz Hrvatske 1993. Toliko joj valjda mogu dati prostora kao uspješnoj odmetnici roda svoga, koja je prevazišla nacionalne ili bilo koje druge okvire ovog prostora. Izuzetno je zanimljivo što ćete rijetko gdje na ovim prostorima moći pročitati ozbiljan rad o Dubravki Ugrešić kao svjetski priznatoj esejistici u književnosti ili uspješnoj književnici u esejistici. Besprijekorno jasno, te prijekopotrebno Dubravka Ugrešić, pišući o globalnom tržištu, zaboravu, Jugoslaviji, egzilu, „prljavom vešu“ u književnosti, aranžiranju i rearanžiranje povijesti, rodoljublju, nacionalnoj književnosti, kulturi uludo utrošenog novca, političarima kao medijskim zvijezdama tranzicijskog društva, egzibicionizmu javnog prostora, istočnoeuropskom trafikarenju, svakodnevno prokazuje našu kulturu i kao kulturu koja rad, kvalitet i uspjeh redovito prešućuje, umanjuju, performatizira. Neka ovaj razgovor s Dubravkom bude poziv da se upustite u njeno čitanje, te vlastito promišljanje i djelovanje.

Posljednja Vaša izdata knjiga – Europa u sepiji – knjiga je eseja. Kako ste se pronašli u eseju i zbog čega Vam ta forma, očito, najbolje odgovara?

“Europa u sepiji” je moja najnovija, šesta zbirka eseja. Prva je bila “Američki fikcionar”, zatim “Kultura laži”, “Zabranjeno čitanje”, “Nikog nema doma”, te “Napad na minibar”. Književna porodica esejista je velika i značajna – od Seneke, Plutarha, Montaignea, Virgine Woolf, Georgea Orwela, Waltera Benjamina, Jeana Ameryja, Rolanda Barthesa, Josefa Brodskoga, Susan Sontag, i mnogih drugih. U jednom trenutku mog života – u trenutku prave zrelosti, rekla bih – esej se nametnuo kao prirodan književni izbor. Mislim da je Adorno negdje rekao, citiram po sjećanju, da suština eseja leži u herez. Hereza je način mišljenja. Jezik eseja je jezik hereze.

1998. godine pisali ste o tome kako vas u svijetu uglavnom percipiraju kao hrvatsku književnicu, dok ste tada u Hrvatskoj ponajmanje bili hrvatska? Da li se danas nešto izmijenilo i jeste li nakon toliko godina književnog rada uspjeli biti samo Dubravka Ugrešić, čemu, ako smijem primijetiti, i težite svo vrijeme?

Ovo posljednje točno je, ali i veoma teško izvedivo. Zašto? Zato što je spisateljica ili pisac velikim dijelom “naša” projekcija. Kada kažem “naša”, mislim na sva ona van-književna učitavanja: regionalna, etnička, nacionalna, rodna, politička i druga. Drugi, dakle, uporno određuju naš identitet zato što imaju problema sa svojim, ili zato jer ne žele problematizirati svoj. Kada me Holanđani etiketiraju kao “hrvatsku” književnicu to znači odsustvo volje da kroz svoj književno-etnički raster propuste nekoga tko nije “etnički Holanđanin”. Pisci koji su rođeni u Holandiji, a njihovi roditelji su Marokanci ili Turci, još uvijek nose obilježje svog “nečistog”, “miješanog”, “polovičnog” holandskog identiteta. Ista je situacija u Engleskoj ili u Francuskoj… Za volju političke korektnosti i tržišta Englezi su adoptirali književnost pisanu na engleskom jeziku s jakim etničkim obojanjima. Iako je englesko tržište uspjelo otvoriti apetit za engleske pisce indijskoga ili pakistanskoga etničkog porijekla, to još uvijek ne znači da će lako pripustiti malezijske autore, na primjer. Sjećam se da sam negdje 1991 godine imala susret s jednim američkim izdavačem, koji je pun entuzijazma predlagao da napišem roman o odrastanju dvojice dječaka (dječaka!), Srbina i Hrvata, koji u svome odraslom životu završavaju tragično, kao ratnici na različitim stranama… To je bila ideja jednog američkog urednika o književnoj “uspješnici”, kako bi rekli Hrvati. I danas, dvadeset godina kasnije, ta formula, kada se radi o Balkanu, još uvijek “radi”, u Americi, u Evropi i, da stvar bude smješnija, na samom Balkanu. Postoje razne razine učitavanja, jedna od njih je i vrednovanje: često se kao čitalac pitate kako to da su neki pisci tako visoko vrednovani, a nema ni jednog jedinog razloga zbog kojega to zaslužuju, barem ne prema vašem čitalačkom iskustvu. To je samo dokaz koliko se spremno podajemo manipulacijama tržišta. Na malom terenu, kao što je to nacionalna književnost, manipulacije su još vidljivije: one su rodne, ideološke, političke…

Nebrojeno ste puta u svome pisanju prokazali našu kulturu kao kulturu laži, nacionalizma, fašizma, isključivosti, ograničenosti, kulturu duboko ukorijenjenih predrasuda, šutnje, neprestanog lova na vještice… Postoji li mogućnost, i šta bi se konkretno trebalo uraditi, da i takva kultura jednog dana bude transnacionalna, transrodna, ili je to samo mit u koji se i globalno prestalo vjerovati?

Ja sama pisala sam u nekoliko navrata o transnacionalnoj književnosti. Relevantniji kritički izvori u svijetu, osobito oni akademski, uz moje ime sve češće spominju termin transnacionalna književnost. Iskreno mislim da bi trebalo stvoriti novu kulturno-teorijsku platformu za novu kulturnu praksu, za one brojne umjetnike koji stvaraju i žive van svojih nacionalnih književnosti, i koji zbog izostanka teorijske platforme, kao i zbog rigidnosti koncepta nacionalne kulture, često ostaju nevidljivi i nepravedno zapostavljeni. Vjerujem da će nove teorijske platforme, kakva je transnacionalna književnost, omogućiti manje diskriminativan, elastičniji, moderniji, otvoreniji i relevantniji tretman književnih tekstova, odnosno čitanje, razumijevanje, interpretaciju i pravedniju kulturnu distribuciju. Uostalom, sličan problem na manjem književnom terenu nastao je nakon raspada Jugoslavije, s nekadašnjim zajedničkim jezikom koji se razdvojio na četiri različita jezika pa prema tome i četiri različite književnosti: hrvatsku, srpsku, bosansku i crnogorsku.

Ako nije moguće u potpunosti osloboditi našu kulturu mržnje i nasilja, kako je barem čistiti od istoga? 

Nasilje i mržnja rađaju se iz osjećaja poniženja, iz odsustva općeg osjećaja za pravdu, iz beznađa, iz odsustva vjere u bolju sadašnjost ili bolju budućnost, iz osjećaja apsurdnosti situacije. Ja sam to naučila iz boravka u Sovjetskom Savezu, na primjer. Slike koje sam vidjela u Zagrebu ovih dana vratile su me unazad gotovo četrdeset godina, u Moskvu. Čekala sam u redu u lokalnoj novozagrebačkoj pošti. Poštarice su prodavale svijeće po sniženoj cijeni, jer je vrijeme priprema za Dan Mrtvih, i usporeno tipkale jednim prstom po kompjutoru. Tako su istjerivale svoj jad zbog male plaće, zbog bolesnog muža koji ih čeka doma, zbog djeteta koje je nezaposleni nasilnik. Posvuda sam vidjela redove, osobito dugačke redove za tramvajske iskaznice, na primjer, kakve ranije nikada nisam vidjela. Vidjela sam zapuštene i prljave trgovine; vidjela sam neku staricu kako krade pile i kilu kruha iz samusluge i prodavačice, koje su iskočile iz vremeplova, iz pedesetih, u bijelim kutama, s natapiranim frizurama i jurnule za staricom. Sve su to strašne slike! U Zagrebu sam ranije viđala Rome da prose: sada prose mnogi, starice i starci, srednjoškolci, mlade pristojno odjevene žene, majke s djecom… Ono što me je još više osupnulo jest ravnodušnost okoline prema takvim slikama. A one, slike, biti će još gore. Nasilje će najprije biti usmjereno prema najbližima, prema susjedu, prema Romima, homoseksualcima, ljudima druge vjere, druge boje kože, sve dok nekome konačno ne padne na pamet da nezadovoljstvo usmjeri u pravcu ozbiljnih i velikih društvenih promjena.

Od objave romana “Štefica Cvek u raljama života” prošlo je više od trideset godina. Da li je još uvijek Emancipiranoj Eli (ne liku, već tipu žene koju opisujete u romanu) omiljeno feminističko štivo Seks i grad? Kakav je razvoj Štefica (ne mislim opet na lika, već na tip opisane žene u romanu) u međuvremenu doživjela? Da li su se za ženu danas ralje samo još više proširile ili postaje svjesna činjenice da je i ona samo Toy for boys?

Demokratizacija društva u Hrvatskoj (a sigurna sam da je isto u Bosni i Srbiji) zapravo je otvorila širom vrata patrijarhalizaciji društva, i tu su najveću ulogu odigrali katolička crkva, tradicionalni koncept nacionalne države i maskulinizacija društva (kroz rat, “naše dečke”, “naše heroje”). Hrvatski mediji (a nisu bolji ni srpski, ni bosanski) već dvadeset godina oblikuju image žene kao “sponzoruše”. Sve je kao u kakvom western filmu, gdje su muškarčevi najbolji drugari konj, revolver i eventualno kakav istomišljenik (kakav krimos), a jedino poštovanje, kao žena, zaslužuje mjesna vlasnica bordela, koja servisira muške seksualne fantazije. Pročešljajte hrvatske medije, dva ili tri dnevna lista, “Jutarnji“, “Večernji”, “Slobodnu Dalmaciju“, portale poput “T-portala”, i vidjet ćete da je najučestalija hrvatska riječ u novinskim medijima “guza“. Sve vrvi od ženskih “guza“, pritom čak ne “stražnjica” ili “guzica”, nego “guza”. Hrvatski hrabri muževi i žene – suvremeno hrvatsko društvo — očito podržavaju ideju da je najpoželjnije buduće zanimanje za njihove kćeri da budu dobre “guze”, jer da nije tako valjda bi se već pobunili. Znali su, naime, kako da se pobune zbog uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. To konstantno ponižavanje žena je uvredljivo do boli. One žene koje imaju neku vlast ponašaju se u simboličnom smislu kao “vlasnice bordela”, one servisiraju muške fantazije, političke, rodne i druge. Uostalom, kada smo kod simbola, u Hrvatskoj imate s jedne strane Gospu, a s druge — Antu Gotovinu. U svojoj knjizi “Europa u sepiji” spominjem nekog hrvatskog drvodjelca koji je lani za Božić napravio jaslice. Izrezbario je, pritom u prirodnoj veličini, Antu Gotovinu, Gospu i malog Isusa. U općoj beatifikaciji Ante Gotovine seoski umjetnik logično je krenuo prema mogućnosti da bi Ante Gotovina mogao biti Isusov otac. Cijela Hrvatska se jednom godišnje sjati na sinjsku alku. Tamo u prvim redovima sjede premijer i predsjednik, cijela hrvatska politička i crkvena elita, to je događaj koji prenosi državna televizija. Tamo muškarci s visokim perčinima na glavama( simbolički penis) zajašu konje i kopljem (penisom!) gađaju metalni prsten “u sridu” (u simbolički himen). Taj koji ima najviše razdjevičenja ili dehimenizacije postaje vojvoda. Dirni u alku, dirnuo si u samo srce hrvatstva. I ne zavaravajmo se, situacija nije bolja u Bosni, Srbiji i dalje.

Jovanka Broz imala je sudbinu indijske udovice!

U drugom romanu “Baba Jaga je snijela jaje” predstavljate arhetipsku ženu, želeći opet izgraditi određeni emancipatorski model kulture, prvenstveno za ženu. Da li se žena od Štefice do Babe Jage emancipirala ili većina njih i dalje silno žele biti Viktoria Bekam, koja rado ističe činjenicu da nije pročitala nijednu knjigu u životu?

Vrlo je teško graditi emancipacijske umjetničke modele u okruženjima koja su duboko mizogina. Nema emancipacije žena bez prethodne emancipacije muškaraca. U Indiji su donedavno hladnokrvno spaljivali udovice. Danas ih istjeruju iz kuća, bez ikakvih sredstava, bez ičega, ostavljaju ih da naprosto umru. Jovanka Broz imala je sudbinu indijske udovice. Na Balkanu su dobre djevojke samo mrtve djevojke. Ali, vratimo se kulturi. Je li se itko ikada poduhvatio da obavi rodna čitanja hrvatske, srpske, bosanske i crnogorske muške književnosti, one kanonske i ove suvremene, i da stvari promotri kroz rodnu perspektivu? Ja mislim da bi rezultati bili poražavajući. Mizogine kulture nameću svoje modele, i zato, na primjer, hrvatska medijska scena od dviju minornih osoba stvara “ženske ikone”, od Nives Celzijus i Žuži Jelinek. Zašto baš od njih? Zato što obje, jedna u dobi unuke, druga u dobi bake, tvrdoglavo brane stereotipe o ženi-lutki, o ženi koja je na ovome svijetu samo zato da bi zadovoljila muške želje. Dakle, balkanski kulturni mainstream čine muškarci i žene koje su u svoje redove pripustili muškarci: od “vlasnica bordela” i desničarki-policajki, preko porno-zvijezda, pa sve do bakica koje podučavaju sljedeću žensku generaciju kako da budu dobre sponzoruše.

Na osnovu bogatog inozemnog iskustva pišete i o globalnoj, svjetskoj, tržišno orijentiranoj kulturi, kako zapažate u “Zabranjenom čitanju”. U zbirci pomenutih eseja, između ostalog, upoznajete nas i s banaliziranjem intelektualnosti, te intelektualcima koji su performirali intelekutalni kič. Kakvo je stanje među intelektualcima ovog prostora, te zašto su oni u javnom diskursu tako tihi?

Treba se najprije zapitati gdje je taj javni porostor predviđen za javni diskurs? Novine? Televizija? U tom smislu čak je i vrijeme tuđmanizma bilo demokratskije od ovoga danas. Kod nas su dnevne novine pornografsko smeće. Bojim se da ćete takvošto teško naći u drugim evropskim zemljama. Nakon dvadeset godina forsiranja pornografije (političke, intelektualne, vizualne i druge), konzumenti su postali apatični. Njih trenutno ne zanima ništa drugo osim hoće li Severina od srpskoga muža izvući dobru alimentaciju. Ako nemate medija, kako osigurati javni diskurs? Imamo intelektualce kakve naši mediji vole: to su mahom muškarci, oni su obično kolumnisti dnevnih novina. Ti muškarci oblikuju naše mišljenje o stvarima. Ti muškarci polemiziraju jedni s drugima. Ti muškarci se u javnom prostoru moralno peru, peruckaju, pozicioniraju i repozicioniraju. Ti “intelektualci” u javnom prostoru jednako su (ne)odgovorni i (ne)kompetentni kao i vladajuće strukture. Nažalost, situacija nije nešto mnogo bolja ni vani, jer novine lagano iščezavaju, televiziju preuzimaju amateri (autori jeftinih sapunica i sit-coma, voditelji koji govore kao likovi u crtanim filmovima, moderatori koji ne znaju što moderiraju, itd.), a izdavaštvo je takvo kakvo jest, da ne ulazimo sada u tu priču. Kulturno tržište nije nimalo demokratsko, ono treba jednu autoricu “50 nijansi sivoga”, a ne njih pedeset, jednog Slavoja Žižeka, a ne njih pedeset, jednu verziju Biblije, a ne njih pedeset. I tu završava sva priča o intelektualcima i javnom diskursu. Uvjeravam vas da je više relevantnog javnog diskursa bilo po moskovskim stanovima u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća nego danas, uz svo tehnološko informacijsko blagostanje. A tako će, gle paradoksa, uskoro biti posvuda: imat ćemo jake intelektualne jezgre posvuda po svijetu u koje obični smrtnici neće imati ulaz. Vi već danas ne možete naručiti stručnu knjigu, jer nemate novaca da je platite, niti pak stručni članak, jer za to morate biti član institucije koja je akademski umrežena, jer samo preko institucije možete doći do članka. Ako niste, dakle, dio sistema, nemate pravo na informaciju. Ako nemate informaciju, onda u rezultatu imate javni diskurs koji uglavnom vode nestručnjaci. I to je ta famozna informacija koju dobivamo čitajući novine, forume, portale hrvatske, srpske i druge, uz svaku čast rijetkim iznimkama.

Ne znam čiji život živim, samo znam da nije moj!

Neiscrpno pitanje vašeg pisanja, vidljivo u romanima Ministarstvo boli i Muzej bezuvjetne predaje, jeste i pitanje doma, pripadnosti, bezdomnosti, egzila… Pokazujete nam da je dom definitivno fleksibilna kategorija, te da nas teritorijalna pripadnost nikako ne može jedino udomiti. Kako danas definirate dom i šta nas to zapravo udomljuje?

Tema doma i egzila je golema i stara kao i priča izgona Adama i Eve iz raja. S tom grandioznom temom i započinje naša civilizacija, s izgonom iz raja. Eva je otrgla jabuku s drveta poznanja dobra i zla, Adam ju je probao, i otada traju i Evin “izdajnički” grijeh i Adamovo stalno grintanje i njegova želja da se vrati u raj, pod očeve Božje skute, u stari poredak stvari. U jedno sam sigurna, Evina ideja doma nije ista kao i Adamova. Dominacija ideja i koncepata spada u polje moći. Zbog dominacije muške koncepcije doma i egzila imamo seriju proizvoda pod nazivom “Suze sina razmetnoga” (legendi, književnih djela, epova, slikarskih djela i sl.), koji mahom podupiru tradicionalne koncepte doma, porodice, uloge oca i majke, domovine, države, rodnih odnosa, i sve te tradicionalne vrijednosti koje idu u istom paketu. Zašto stalno moramo izmišljati stvari koje nas udomljuju, hajde da se konačno suočimo s onim što nas razdomljuje!

U eseju Pisac u egzilu vrsnu pripovjedačicu svakodnevnice bez daha ostavlja mamina autentična egzilantska rečenica: Znaš, moj život kao da nije moj život. Ne znam čiji život živim. Samo znam da ne živim svoj. Kakav život danas živi Dubravka Ugrešić, te kako Vam se ovih dana čini Vaš lifeage?

Ostanimo na maminoj rečenici. Mislim da je fantastična i fantastično točna.

fotografije preuzete sa zvaničnog portala autorice www.dubravkaugresic.com

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s