Faruk Lončarević: Imat ćemo naciju idiota

1234

Razgovarala: Majda Balić

Bh. reditelj Faruk Lončarević počeo je ubirati plodove sedmogodišnjeg angažmana na dugometražnom filmu „Sa mamom“ za koji, osim režije, potpisuje i rad na scenariju. Film koji je okupio impresivnu glumačku postavu (Marija Pikić, Mira Furlan, Branko Đurić) imao je svoju premijeru na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, gdje je nagrađen i Cineuropa nagradom, a prikazan je i na mostarskim Danima Filma. “Sa mamom” je njegovo drugo dugometražno ostvarenje, a režirao je više kratkih filmova, dokumentarnih serijala, kao i dugometražni dokumentarac „Mali kijamet“, o cunamiju u jugoistočnoj Aziji. Lončarevićevo prvi dugometražni film „Mama i tata“ osvojio je i specijalnu nagradu žirija na Sarajevo Film Festivalu 2006. godine.

Faruk je predavač na filmskim akademijama u Sarajevu i Tuzli, i premda sam naglašava da je davno „prerastao“ kategoriju mlađe osobe, filmska mu je kritika zalijepila status „dečka koji obećava“. Piše tekstove o historiji, teoriji i kritici filma. U nastavku, Lončarević nam otkriva svoje prvo redateljsko iskustvo sa Krležom, priča o tome kako njegovi najbliži reagiraju na ekraniziranje obiteljskih priča, objašnjava svoju fascinaciju jogom, te otvoreno kritikuje ono što ga muči u modernome društvu…

Zašto ste odabrali baš režiju kao svoj umjetnički izričaj?

Vjerojatno zato što volim da komandujem ljudima i kontrolišem stvari (smijeh). Za mene je režija najpotpuniji način komunikacije jer ubraja jako puno aspekata i umjetničkog, a i životnog. Naime, možete biti umjetnik u nekoj umjetnosti, a da zapravo nikada životno ne sazrijete, kao čovjek: imate talenat, zatvorite se, radite svoje, a za redatelja to praktično nije moguće. Reditelj je stalno u interakciji sa okolinom, sa ljudima, a u našoj sredini gdje nije razvijena nikakva industrija koja bi vas zaštitila morate biti i iznimno snalažljivi. Na kraju, potpuno podsvijesno, čovjek izabere ono što mu najviše treba kao životna lekcija, ne samo kao umjetnički izbor. Mene to prati negdje od početka srednje škole, ja sam tačno tada znao da ću biti reditelj.

Ženski Glembajevi u holu Prve gimnazije

Što je prvo što ste napravili, što vas je to povelo rediteljstvu?

Ako ćemo o režiji, u srednjoj sam školi postavio „Gospodu Glembajeve“ u potpuno ženskoj postavi. To je bilo hrabro i ludo obzirom da sam išao u Prvu gimnaziju, a svi koji znaju za prijeratnu Prvu gimnaziju, znaju da je to baš „ženska“ gimnazija. Tim sam poduhvatom pokušavao dokazati profesorici tadašnjeg srpsko-hrvatskoj jezka Krležinu tvrdnju da su Glembajevi potpuno apstraktna drama, nebazirana na konkretnom historijskom iskustvu. Iako se u srednjoškolskoj praksi to i nije uzimalo kao pretjerano bitno, tada sam insistirao da se to dokaže i zato smo postavili dramu, praktično u hodniku škole. Sve je to vrlo zanimljivo izgledalo. I sada se sjajno sjećam upečatljive izvedbe djevojke koja je glumila Leonea, a za koju nažalost ne znam šta se sa njom desilo jer nas je rat raštrkao…

Između filma i pozorišta, šta radije odabirete?

Možda bih radije odabrao pozorište zato što pozorište više uzbuđuje i kao kolektivni čin, i kao nešto što je direktno, prst na pulsu stvarnosti. Međutim, kod nas je pozorište nemoguće, osim za ljude koji su već na neki način etablirani i koji su u nekim određenim modelima i šemama. Ja sam veliki pristalica zatvorenog pozorišta, pozorišta koje je nacionalno.  No, mi na pozorišnom nivou nismo pronašli pozorišnu formu koja će izraziti bosansko iskustvo kao takvo, to je žalosno – ali tako je. Gledajući iz neke perspektive, mislim da je pozorište, nažalost, savršen odraz društva, što u našem slučaju uopće nije dobro. Ne napreduje, ne ide nigdje, nije provokativno, nije inspirativno – nažalost, stagniraju i sve stvari vezane za pozorište, ne uključujući nekoliko izuzetaka u vidu pojedinačnih predstava..

Je li vas nezavidno stanje u pozorištu okrenulo filmu ili vas je magija stvaranja filma povukla k sebi iz nekoga drugog razloga?

Film je fenomenalan u potpuno drugome smislu, individualna je umjetnost. U filmu, ono što osmislite, ono što je ideja, provedete kroz formu (manje-više uspješno), ali u ovoj formi surađujete sa ljudima. I kada konačno formatirate ono što ste osmislili, to je vaše i ne može se promijeniti. To je to. To je upravo taj film i on ne može drugačije izgledati. Pozorište nije takvo, u pozorištu je puno razočarenja, posebno ako tu ne postoji fiksna institucijska odnosno moralno-etička strana. Često reditelji ne mogu prepoznati svoje predstave na desetom izvođenju zato što su ih glumci „preuzeli“. Desi se da individualna ideja iščili u kolektivnoj umjetnosti… U filmu je potpuno drugačije, i ja vjerujem da je to ono što je većinu nas reditelja sa sarajevske akademije i  okrenulo filmu.

Dakle, sve se svodi na kontrolu?

Naravno da se radi o kontroli, jer to i jeste režija, pravljenje cjeline. Kako drugačije postići to, ako ne kontrolom?! Kakvu kontrolu imate, na koji je način ostvarujete: da li molitvama, mantranjem, ili urlanjem, vikanjem ili čvrskom idejom, nepokolebljivom vjerom i voljom; to je sve do vas, spada u metode rada. No u konačnici, kontrola jeste ključna stvar, da bi materijal bio najbliži rediteljevoj zamisli. Nažalost, koliko kontrola ovisi o nama, isto toliko ovisi i o vanjskim okolnostima…

Bez kompromisa – i u filmu, i u životu

12334Koliko se često nađete u sukobu sa suradnicima i glumcima na snimanjima i tijekom rada? Naime, vaš je film „Sa mamom“ imao i najzanimljivije predstavljanje: Mira Furlan je javno negodovala jer su mnoge scene u kojima je učestvovala izrezane u finalnome produktu, tako da je i premijera filma najavljena uz kontraverze sukoba redatelj-glumac…

Da, morali smo Miri (Furlan) platiti ekstra honorar za to (smijeh). Stvar je u tome da ja mogu „samo“ napraviti film koji je moj, ne mogu napraviti tuđi film. Da, ima reditelja koji to mogu, ali ne i ja. Normalno je da čovjek dolazi u sukobe sa ljudima sa kojima surađuje u poslu, ali ovo već prelazi u domen režijskog majstorstva kojega u suštini ne morate imati u okolnostima koje su idealne ili blizu idealnih: ponavljate kadar do onoga trenutka kada bude dobar. Ili ćemo svi nastaviti ponavljati do sudnjega dana, ili će kadar biti dobar. Iskusili smo i to na snimanju, jednu smo scenu ponavljali cijelih 36 puta, no to je savršeno normalno. Ne može sve ispasti najbolje iz prve. To jeste dio posla. Normalno bi bilo u jednoj umjetničkoj evropskoj art-produkciji raditi dubl i po 100-150 puta, dok ne bude dobar! A dobar sudac onoga što je dobro je reditelj, niko drugi. I to je jednostavno tako. U autorskom filmu nivo kvalitete i ovisi o autorstvu. Postoji taj momenat kada niko ne može da vjeruje zašto neki  kadar nije dobar, a neki jeste… a to je ono što vi kao reditelj znate. Zato je to moj posao, a ne nečiji drugi i niko se ne treba miješati u to.

Mislite li  da je taj, uvjetno rečeno, sukob bio dobar za film, za njegovo predstavljanje? Definitivno ste imali potpuno drugačiji način najave na SFF-u, a i glavni glumci su izgledali pomalo zbunjeni filmom…

Nisu bili glumci zbunjeni, bila je Mira (Furlan) zbunjena konačnom verzijom, a Pikićka (Marija) nije uopće pregledala film. No, film je sjajno primljen, a i ova situacije je bila super iz razloga što je sve bilo egzemplifikarno…

Zašto?

Vjerojatno zato što sam ja profesor i zato što sve što radim ima veze sa edukatuvnin vrijednostima – da, na kraju krajeva, ljudi vide šti je to iza, kakav je to proces. Jer, ne postoji film u čijoj se realizaciji svi slažu i uživaju, i sve te press konferencije koje (ne samo kod nas, nego i svuda na svijetu) postoje samo kao dio marketinške kampanje… u konačnici se gubi smisao bilo kakvog dijaloga u vezi filma. Mislim da je fenomenalno kad imate dijalog. Zato sam zadovoljan.

21124345A Vi ste na pressici za vrijeme SFF-a baš imali dijalog sa glumcima…

To jeste fenomenalno! U tome i jeste poenta – da ljudi vide sam proces, da proces nije jednostavan, a ni jednoznačan. Nije to ono ‘slikar uzeo boje pa naslikao sliku‘, radi se sa gomilom ljudi i gomilom ideja, identiteta… što je super. Eto, žena (Mira Furlan) je imala vlastitu ideju kako film treba izgledati – divno je kada imate nekoga ko se na taj način involvira. Ona je velika glumica i vrlo je obrazovana, što je uvijek dodatni ‘boost’, ali sa druge strane postoji i jedan drugi mentalitet koji je možda zabrinjavajući. Validna legitimacija toga bi bila ‘u Zagrebu diva, ovdje alternativa‘. Ovdje jeste prisutan taj kolonijalni mentalitet, ali ne želim da iko ima iluziju da na bilo koji način može kontrolisati nešto što je moj rad. To je tako naivno, to znači ne poznavati mene, a ni bosansku kinematografiju na kraju krajeva – a ona jeste autorska.

Ne ostavljate dojam osobe koja pristaje na kompromise. Kako funkcionirate u današnjem svijetu koji počiva upravo na tome?

Pristajem na mnogo više kompromisa nego što bih trebao – to je moj stav. No, ima stvari koje su jednostavno tu, koje postoje u toj dimenziji prema gore i ja oko toga ne mogu imati kompromise. To mi je strano. Jednostavno je, u trenutku kada napravim kompromis, to više nisam ja. Završena priča. Nije uopće pitanje u tome da li bih ja mogao da iskalkulišem, pitanje je mogu li ja opstojati u tome ili ne. A odgovor je ne. Ovaj ili bilo koji drugi film ne bih mogao izrežirati da sam pristao i na jednu stvar na koju nisam htio da pristanem, ja ga na kraju ne bih mogao završiti. Ne bih ga završio – ja bih ga upropastio. Ne radi se o moralnim temeljima, vjerujem da je način na koji postojite mnogo više bitan nego sadržaj u kojemu postojite. Ali, forma u kojoj postojite mora biti zadovoljavajuća. I takav je i film. Možemo govoriti o tome da li je dobar ili loš; nekome će se svidjeti, nekome ne, neko će ostati ravnodušan, neko bijesan… to je sve super. To su mišljenja. No, niko ne može reći da nije moj, a to je i čitava ideja –  truditi se da napravite stvari nabolje što možete.

8768798769

Obitelj vam je velika inspiracija i crpite priče iz njihovih života. Kako vaši najbliži zapravo reagiraju na to da svako malo ekranizirate nešto njihovo, neku obiteljsku priču?

Pa i nije to baš svako malo, to je sreća (smijeh). Dosta moje porodice više nije tu, ili ne živi ovdje ili nisu među živima. Mene je ohrabrilo to da su u oba slučaja filmovi („Mama i tata“ i „Sa mamom“) imali katarzičan efekat, što je uvijek dobro, i na kraju krajeva, srećom po mene, moja je porodica viša srednja klasa, malo su obrazovaniji i tačno mogu da shvate šta je ekspolatacija priče, a šta je estetski aspekat. I oni su apsolutno to tako i primili, meni je bilo beskrajno drago da su oni i osjetili stvar na pravi način, da su ih pogodile na pravi način i da im je, sa druge strane, to možda otvorilo neke druge stvari… to je bio glavni test koji je film trebao da prođe. I prošao je.

Naziv vašega prvoga filma je „Mama i tata“, a drugi je iz radnoga naslova „Berinine čakre“ postao „Sa mamom“. Koliko ste se šalili kada ste na predstavljanju filma rekli da će se vaš slijedeći sigurno zvati „Bez tate“?

„Bez tate“, urnebesna komedija. Nije sarkazam, stvarno postoji ideja za treći dio te moje zamišljene trilogije, pošto moja porodica zaista pruža jako mnogo materijala za to. Živopisna je,najblaže rečeno. I treba treći dio biti komedija. Naravno, da biste pobliže shvatili zašto, treba poznavati moju bližu obitelj, majku i oca. Da, najozbiljnije postoji ideja, ali se iz sadašnje perspektive ne nazire ništa, jer mi to ovdje tako radimo – nikad se ne zna šta/kako/kad/hoće li/neće li, pa onda započnete projekat koji nikako da završite, sve se rastegne i od isplaniranih dvije godine dođete na pet, pa na sedam… Snimati filmove ovdje u BiH je vrlo nepredvidiva stvar. Ja bih zaista volio da brže radim filmove. Mi imamo tu neki sreću i talentovane ljude koji su sa 4-5 filmova uspjeli napraviti nešto pozitivno. No, stvarnost je obično drugačija: trebate napraviti deset loših da bi onda krenuli da nešto radite. Posljedni film sam radio relativno kratko, ali sam ga pripremao relativno dugo. Od „Mame i tate“ prošlo je tačno sedam godina. Mnogo se toga promijenilo za to vrijeme. Nedostaje mi da sam stalno u projektu, da stalno radim.

6987

Predavač ste na Akademijama scenskih umjetnosti u Sarajevu i Tuzli. Kakve nam generacije filmadžija dolaze?

Imamo sve bolje generacije, posebno bih istakao generaciju na režiji koja je upisana prije dvije godine. Oni su stvarno jako dobri i jedva čekam da vidim šta će napraviti kada budu radili profesionalno jer vrlo uzbudljivo razmišljaju. To su ljudi koji snose posljedice rata ali ga ne pamte. Jer, ljudi koji su prošli rat dovoljno svijesni imaju uvijek neku apatiju, a ovi mlađi su u stranju da se puste. Ovo je generacija slobodnih ljudi i vrlo su zanimljivi, motivirani, provokativni. I gluma, i dramaturgija su takvi, ali sa režijom sam ipak najbliži jer njima najviše i predajem.

Kako treba da ide taj slijed iz kojega se izgradi dobar reditelj i kvalitetan autor, obzirom da se kod nas filmovi ne snimaju tako često?

Kod nas vlada taj loš mentalitet „mladi ovo-mladi ono“ i onda dobijete instant mlade reditelje koji imaju jedan dobar film koji na kraju uopće nije njihov – ali je barem dobar. Drugi film im je već „onako“, treći je „tu i tamo“, a četvrti uopće ne snime. U suštini ne dobijete ljude koji su reditelji, nego ljude koji samo „isporučuju“ filmove, isporučuju „hranu“ za art festivale, bez ikakvoga sistema koji bi podržavao to da se postepeno izgrađuju kao autori. Kao što u muzici postoji „one hit wonder“, tako i u filmskome svijetu imamo isti slučaj,  što je klasični dokaz eksploatacije ljudskog bića i talenta. Jer, talenat jeste super, ali se mora kontinuirano razvijati: i Mozart je svoja najveća djela skladao na kraju svoga života.

86797877968769Dakle, trebamo vas sačekati još malo za neki genijalni uradak?

Ja mislim da su oba moja uratka fantastična (smijeh), ali problem je što se čovjek jako puno ‘nategne’ u samome procesu znajući da ‘ovo sada radim i ko zna kada ću opet dobiti priliku.‘ Meni je 38 godina godina i po svim evropskim parametrima više ne spadam u pojam ‘mlad’. To što se osjećam kao da mi je 16, kako se ponekad i ponašam, je sasvim druga stvar. To koliko mi je godina zaista nema veze sa tim jesam li eligible za nešto do 35. Možda je jednostavnije da promijenimo kulturu nego da kontinuirano potičemo stav ‘daj mlađe’. U konačnici, mladi kreten i stari kreten su isti. Poseban je slučaj i to da je upravo u Evropi odrasla cijela generacija katastrofalno neobrazovanih ljudi koji nemaju pojma o životu oko sebe, nemaju intelektualnu radoznalost da saznaju.

Radosti zaglupljivanja – imat ćemo naciju idiota

Što mislite, kako je došlo do poplave neobrazovanosti u doba kada nas od informacija dijeli tek nekoliko klikova?

Moje mišljenje je možda paranoično. Ili nije!? ‘Paranoia‘ znači ‘znanje pored’, označava znanje koje nije potkrijepljeno činjenicama. Ovo je zapravo ono ‘noia‘, jer vrlo precizno znam, a i dokazi su svuda pred nama, samo ih treba pokupiti: kriv je socijalni inženjering. Naučnici dokazuju da gledanje u ekran direktno smanjuje inteligenciju, a čak i čitanje sa ekrana postepeno smanjuje attention span, smanjuje inteligenciju. Eto, gledanje televizije (koju naši Bosanci i Hercegovci u prosjeku gledaju i po 5 sati dnevno) zahtjeva manje energije nego samo sjedenje! Znači, ako samo sjedimo, ne gledajući tv, trošimo više energije nego dok gledamo tv! Potpuno je jasno da nas gledanje  televizije dovodi u hipnotičko stanje u kojemu nam mogu servirati što god žele. Iz te potrebe za kontrolom, očigledno je da je lakše kontrolisati neobrazovanu masu,  nego obrazovane ljude. Sve je potpuno drugačije bilo 60-ih i 70-ih godina kada su ljudi bili „žestoko“ obrazovani: kada je u Sarajevu bilo hit to što Meša Selimović dolazi na večer poezije u Kamerni teatar, redovi za Antonionija i Fellinija od Imperijala do Kulovićeve… E, to je bilo vrijeme kada su ljudi bili intelektualno aktivni i svijesni sebe i svoje okoline, obrazovani na taj način da ih ništa ne može uplašiti. Takve ljude ne možete ucijeniti, učiniti da se osjećaju ugroženo od druge nacije. Isto je i u Evropi: ljude koji su obrazovani ne možete ucijeniti imaginarnim terorizmom,imaginarnim terorističkim napadima i lažnim vijestima o bojnim otrovima. Njih ne možete ih mobilisati na taj način jer će vam reći: „Čekaj, ja sam pročitao/pogledao/vidio da to nije tačno…“ I onda već imate raspravu, a čim imate demokratsku raspravu, sistem tiranije u kojemu se zapadna kultura razvija više ne postoji. Jer, imamo sistem tiranije koji nije samo politički, radi se o kulturnom sistemu tiranije. Imamo čak i ono što je bilo kod nas toliko proskribirano – verbalni delikt,  a on je oblikovan unutar govora mržnje. Kao da će neki govor nešto da rezultira nečim. Šta to treba da znači, da onoga koji sluša cijenite otprilike koliko i ovcu?! Jer, on će kao čuti govor mržnje i bit će uvrijeđen, ili će čuti govor mržnje i otići da ubije svoga komšiju? Znači, čovjek je kompletan idiot?! I mi ga tretiramo upravo tako, i naravno da će vremenom unutar društvenog modela da se ljudi lagano prilagode tome i što ćemo dobiti – naciju idiota! To je sistem koji nažalost funkcioniše.

Ima li napretka na vidiku na tome polju komunikacije među ljudima?

Mislim da ima izlaza, a vidim ga kao u Matrixu – da sistem mora sam sebe da uruši, o tome i Baudrillard govori. Jer mrak je zlo/đavo/iblis, a sistem, da bi u suštini kontrolisao sve, mora biti apsolutan. A unutar mraka dovoljan je samo jedna svijeća – i već više nije mrak. Toliki surveillance sistem nije moguć: oni imaju toliko podataka da apsolutno nemaju kompjeterske moći, a ni ljude da bi to sve obradili. Znači, ako hoćete nekoga da špijunirate, ne možete ga u potpunosti špijunirati zato što je taj proces toliko ogroman, sistem nikada ne može kontrolisati sve – nikada ne može biti apsolutan. A ako nije apsolutan, on propada. Sistem će se urušiti sam od sebe jer će tražiti toliku kontrolu. Znamo da uz nivo sofistikacije raste i nivo lomljivosti sistema, pitanje je samo koliko će pad toga sistema povući ljudi sa sobom…

676776

Zaljubljen u Indoneziju

Kako ste „otkrili“ Indoneziju? Zašto ste baš tu zemlju odabrali za odlazak na postdiplomske studije?

Zašto da ne?! Zanimalo me tradicionalno pozorište i otišao sam u zemlju koja ima najbolje tradicionalno pozorište na svijetu. Tako se to obično radi (smijeh). Otkrio sam tu neku stipendiju i otišao.

Ipak, i nakon završetka školovanja, svake se godine vraćate u Indoneziju…

To je već druga stvar, to je karmička veza. Čudno je, savladao sam osnove njihovog jezika za mjesec dana, za tri mjeseca sam tečno govorio i sve mi je jednostavno bilo blisko, kao da sam se sjetio nečega. No inače vam ne treba nikakva filozofija da vam se Indonezija svidi – spektakulrana je tropska, topla morska zemlja. Bali je u Indoneziji, ne treba veća preporuka. Imam duboku vezu sa Indonezijom, volim putovati, svuda otići da malo vidim kako izgleda svaki kutak, ali Indonezija je ljubav. To je nešto drugo. Mogao bih živjeti tamo. Premda, ja uživam svuda i moje stanje zadovoljstva i sreće ne ovisi o vanjskim okolnostima…

Joga osnažuje vjeru

Vaš način života i razmišljanja je pomalo nekonvencionalan za naše društvene prilike.

Mislim da svi ljudi mogu biti sretni, to je stanje duha. Vjerojatno bi i živjeli bolje, uključujući materijalnu stranu, da promijenu stanje svijesti. Materijalno dođe kao rezultat svijesti, to je uvijek tako. Generalno govoreći, ljudi u BiH žive vrlo lagodno: kad nas ljudi pogledaju, vide ljude koji sjede po kafanama, uživaju, pare se nekako nađu… to nema veze sa mentalitetom, to je apatija. „Bolje sjediti na kafi, nego pokušati nešto promijeniti“ je vladajući stav, jer su šanse  99,9% da nećeš uspjeti. Činjenica je da je sredina vrlo represivna, vrlo zatvorena, zatucana, no još je veći problem u stanju svijesti ljudi, u toj apatiji, neizrečenom bolu i nepokazanoj ljutnji. To sam pokušao pokazati i u filmu, koliko svi imamo potisnutoga bijesa. Pokazuje se to tek kada „zaradimo“ rak ili dobijemo infarkt… a nas je strah da sve to izrazimo, jer ako izrazimo bol/bijes/frustraciju, mislimo da će se sve urušiti. A pitam se šta će se to urušiti, šta se još ima urušiti!? Taj strah od razriješenja, ta suspendovana situacija koja je negdje u zraku nas drži ni-tamo-ni-‘vamo i onda je bolje sjediti i ništa ne raditi. Ljudi ovdje još i super žive koliko ne rade.

0097Godinama se bavite jogom. Kako je joga pronašla put u vaš život?

Joga je jedna od boljih stvari u mome životu. Nema se tu šta otkrivati, joga je dostupna i u Sarajevu gdje egzistira 4-5 škola. Otkrio sam jogu 2002. godine nakon jednog težeg perioda u životu, to mi je otvorio vrata duhovnosti. Zainteresirala me i počeo sam se baviti jogom, te sam prije 6 godina pronašao možda i najbolju školu joge u Evropi. Postoji i u BiH i trenutno sam instruktor u toj školi. Najbolja je jer je to naučna škola joge i pomaže produbljavanju vlastitog životnog iskustva i svijesti, što i jeste smisao. Možete uzeti od nje što god vam treba, bilo da se radi o fizičkoj kondiciji, mentalnom miru, ili duhovnosti…

Kako se prakticiranje joge uklopilo u vaš svakodnevni život i posao?

Savršeno. Ovdje možete prohodati do kraja grada za sat vremena… nema nikakvih problema da stignete bilo gdje gdje želite da stignete. A drugo je pitanje šta želite… Raditi jogu i biti instruktor joge, za mene je sve to veliko uživanje.

Kako ste „pomirili“ svoju religiju sa jogom? Obično ljudi ne smatraju da konvencionalne monoteističke religije treba da imaju i praksu joge…

Ljudi ne poznaju jogu dovoljno, a ni svoju religiju. Religija i joga – ne samo da su uklopive, nego su i komplementarne. Joga pojačava svako naše iskustvo, usmjerava nas u pravcu dubokog duhovnog iskustva. Samim tim, joga je niz preciznih, naučno određenih tehnika za produbljavanje odnosa, bilo da se radi o vašemu tijelu, emotivnoj strani, mentalnoj strani, duhovnoj, ili sa Bogom. Kako prakticirate odnos sa Bogom, to je vaša stvar. Joga nije religija, joga je tehnika, nauka. Religija je nešto drugo: “religare” znači „ponovo vezati“, povezano je sa pokušajem da se pri tome vežemo sa našim višim smislom. Ono što mene razočarava jeste činjenica da se ljudi koji se bave religijom jako malo bave onim što je konkretno, što je smisao religije. Evo primjer, ako je neko musliman, zna se šta treba da radi: da klanja pet puta dnevno bez obzira na sve. To se traži. Sve ostalo je provizorno: ramazan posti ako može i ako je zdrav, zekat daje ako ima, na hadždž ide ako može –  tako da su dva osnovna zahtjeva tako lagana. Ja ga ne znam da redovno klanja pet puta dnevno. A znam ih puno… Poenta je nešto drugo, klanjanje nije obaveza, klanjanje bi trebalo biti uživanje. Klanjanje ne treba Bogu, neće On biti manji ili veći ako mi klanjamo, to treba nama. Živio sam u Indoneziji, gdje ljudima klanjanje nije nikakav problem, ne utiče na njihove aktivnosti, na dnevni ritam. Tako treba da bude.

Osnovni koncept naše kulture je zapadni materijalistički ateitstičko-agnostički koncept koji ne uključuje nikakvu religijsku praksu. A religija je nešto što je vrlo precizno određeno, to je praksa. Gram prakse je uvijek vrijedan tonu teorije. Ako nemate praksu, ne znam kako možete sebe nazvati onim ili ovim vjernikom. Ako objektivno sagledate sebe, kako možete uopće reći da išta dolazi u koliziju sa vašom faličnom praksom!? Iskustvo mnogih koji prakticiraju jogu kaže da ih je joga zapravo vratila religiji jer im je dala ideju da postoji još nešto više. Moji studenti joge često objašnjavaju svoje nedoumice: „ali ja pijem/pušim/jedem meso“, a ja im kažem: „imate dva izbora, a to je da jedete/pušite/jedete meso/svađate se/budete ters i ne radite jogu, ili da sve to radite i još radite jogu… a uvijek je bolje ovo drugo“. Joga je uvijek otvorena, uzmi nešto od nje, probaj, nikad ne znaš…

Nije dobro u jogi govoriti nešto ,a sam ne praktikovati to. Tako da je uvijek „do as I do“, tako je i sa svim profesurama –  ljudi će uvijek više rezonirati sa tobom, uvijek ćeš više inspirisati ljude nego što ćeš ih informirati. Jer, oni se mogu informirati kako god hoće, sami. Ali ljude inspirira osoba, inspirirat ćete ih sobom.

Kako se već dugo bavite filmskom kritikom, red je da na kraju našega razgovora preporučite čitateljima neki film…

Spring Breakers redatelja Harmony Korine, u kojemu glumi Selena Gomez, američki je, bio je i na ovogodišnjem SFF-u. Toplo preporučujem.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s