Koliko je radikalno tražiti dom i posao?

Piše: Mirza Softić

Trenutno u svijetu nema ozbiljnijeg medija koji nije objavio vijest o, kako često možemo čuti, pobjedi radikalne lijeve opcije u Grčkoj. Syriza, skup stranaka koje su nastale kao odgovor na kvazi ljevičarsku patiju PASOK, u nedjelju je osvojila skoro apsolutnu većinu u Grčkoj. Juče je objavljeno da će im desničarski nastrojeni “Nezavisni Grci” pružiti podršku u formiranju vlasti, tako da možemo definitivno tvrditi kako je Alexis Tsipras novi vođa ove balkanske zemlje.

Ipak, opravdani strah kapitalista i dalje odjekuje Evropom, pa ih se upravo zato proglašava radikalnim. Kada kažem opravdani, ustvari mislim na njihov lični strah za ekonomiju Njemačke, Francuske, Velike Britanije i ostalih davalaca kredita, gdje bi ovaj poredak mogao biti narušen i gdje bi se krediti nekako možda i prestali vraćati. Naime, Grčka ima zaduženje od oko pola biliona dolara, za koje se unaprijed vrlo dobro znalo da ga je nemoguće vratiti, ali su ih ipak gurnuli u dužničko ropstvo. Za one koji ne znaju, uporedićemo taj dug sa vanjskim dugom Bosne i Hercegovine, koji iznosi samo devet milijardi dolara, što je, priznaćete nikakva cifra u odnosu na ovu grčku.

Ipak, za razliku od Grčke, postoje neke zemlje koje su i mnogo zaduženije, a jedna od njih je SAD. Američki vanjski dug je u decembru ove godine iznosio ravno 18 biliona dolara (ili 18 hiljada milijardi, kako vam je draže), što je 36 puta više od Grčke. Naravno, Amerika ima više stanovnika, veću teritoriju i mnogo veće troškove, posebno za ratovanje i demokratizaciju svakog dijela svijeta, ali je interesantno da nikad niko ne pokušava Americi utjerati taj dug. Američka centralna banka ima i tu sreću da se vanjski dug uglavnom izražava u dolarima, pa samim tim oni imaju i mogućnost konstantnog štampanja dodatnog novca koji uopšte nema pokriće, te manipulacije dolara na tržištu. Pošto Amerika najvećim dijelom kontroliše i MMF, jasno je da ovakve stvari prolaze samo njima, te da povrat dugova iz malih zemalja itekako ima pokriće; pokriće u radu, zarađenom novcu, krvi i znoju obespravljenih radnika koji najčešće rade za minimalac pri nekoj privatnoj ili polu-privatnoj kompaniji. Te radnike je, pored toga što rade za prebogatog vlasnika koji neće ni stići potrošiti svoje bogatstvo dok je živ, neko još i ubijedio da trebaju biti sretni što uopšte imaju posao. A grčki dug je, čisto da kažemo usput, u eurima, valuti koja je u zadnjih nekoliko sedmica znatno oslabila prema dolaru i ostalim valutama, a vjeruje se da bi se taj trend mogao i nastaviti, posebno u slučaju so-called najcrnjeg scenarija, koji predviđa izlazak Grčke iz Eurozone ukoliko bi odbijali da dalje vraćaju dugove.

Grčka i balkanska lijenost

Još jedna mantra, koja u zadnjih 20-ak godina kruži Balkanom je ta kako smo mi na ovom poluostrvu generalno lijen narod, a da su zapadnjaci pošteni, vrijedni i radni, te da oni zasluženo dobiju svoje plate od nekoliko hiljada eura. O Grcima su ispričane priče o tome kako su imali bonuse za nekašnjenje na posao, kako su prerano išli u penziju, kako ni to vrijeme koje su radili nisu bili efektivni, itd. Zbog toga im je minimalna plata smanjena na 500 eura, dok je primjerice u Holandiji taj minimalac triput veći, što bi valjda značilo da su Holanđani triput efikasniji i bolji radnici, posebno uzevši u obzir činjenicu da se cijene ne razlikuju mnogo. Slijedeći prozapadne laži, i naš narod je sam sebe ubijedio u isto, tako da konstantno možemo čuti priču kako se kod nas u državnoj upravi ne radi ništa, kako niko neće da traži posao, te kako i ne zaslužujemo bolje. A ipak, samo nekih tridesetak godina ranije, naše firme poput Energoinvesta su držale na dlanu Libiju i Irak, te su tamo gradile mnoge stvari, od igle do lokomotive. Firme koje dolaze iz područja gdje živi lijen narod sigurno ne bi bile kadre izgraditi hidrocentrale, fabrike i razna druga čuda. Podsjećanja radi, na tim područjima se danas odvijaju najkrvaviji svjetski ratovi, i to sve zbog prava na posjedovanje nafte, što dovoljno govori koliko su to važne svjetske teritorije. Kod nas takođe važi mantra kako su šalterski radnici lijeni i neljubazni, a poredeći ih sa recimo holandskim, uvjerio sam se da naši mnogo više rade. Kod nas se ne mora zakazati sastanak četiri sedmice unaprijed za običan administrativni papir, nego jednostavno odete do opštine i uzmete ga.

Ali vratimo se na Grčku. Tokom jučerašnjeg dana u Briselu su se sjatili razni bjelosvjetski ministri finansija, premijeri i drugi kojih se ovaj grčki scenario tiče. Holandski ministar finansija, Jeroen Dijsselbloem je istakao kako je pred Alexisom Tsiprasom težak posao, ali ga je usto podsjetio da Grčka mora ispunjavati međunarodne ugovore, na koje je prethodni premijer Samaras slijepo pristajao. Premijer Velike Britanije, David Cameron, je dao jednu nemuštu izjavu koja ne govori mnogo, ali se kroz nju takođe može čuti prijetnja Grčkoj ukoliko ne vrati dug. Inače će snositi posljedice.

A o posljedicama možemo nadugo i naširoko, posebno kada pričamo o mjerama štednje kao uzroku. Naime, trenutno u Grčkoj živi 300.000 domaćinstava kojima je isključena struja zbog neplaćanja, a oko 30% je ispod granice siromaštva. Nezaposlenost je ogromna, a i oni koji rade, često dobijaju plate od 500 eura sa kojima se apsolutno ne može ništa. Pored toga, Grčka svih ovih godina odvaja znatnu sumu novca za vojsku, te za skakanje njihovih vojnika u američkom interesu, po afganistanskim i iračkim brdima i dolinama. I kada vi nekome ko nema struju priprijetite nekakvim isključivanjima iz međunarodnih organizacija, kako takav čovjek može tu prijetnju shvatiti ozbiljno? On svakako nema šta da izgubi i potpuno mu je svejedno gdje ide Evropska unija i da li će postojati Eurozona. On možda ne razumije prirodu neoliberalne ekonomije, ali vrlo dobro shvata da živi loše otkako je neko u njegovo ime podigao kredit. On će još u inat krenuti da se zajebava sa MMF-om, kad mu se već može, jer polako ali sigurno postaje svjestan da ga je možda upravo MMF gurnuo u situaciju da nema grijanje kod kuće, te da umire od gladi, dok mu se premijer (Samaras) ulizuje njemačkoj i engleskoj vladi.

A iste te vlade takođe imaju dugove, prema raznim vjerovnicima. Jedne prilike, čitajući tekst Andreja Nikolaidisa na Al Jazeeri Balkans, pročitao sam genijalnu rečenicu u kojoj se kaže da “kada imate toliki dug (od 18 biliona dolara), to je kao i da nemate dug, jer su svi svjesni da ga nećete vratiti”. Međutim, kada imate koju milijardu, to će vam pokušati utjerati na sve moguće načine, pa će kamate toliko narasti da će premašiti glavnicu, a državu će vam gurnuti u višegodišnju agoniju.

Ipak, s pojavom Syrize budi se nada da to ustvari ne mora biti tako. Prije izbora 2011. godine Alexis Tsipras je najavljivao mnoge oštre zaokrete prema evropskoj politici i NATO-u, a sada je konačno dobio povjerenje građana i na njemu je da ispuni barem neka od obećanja. Pored Syrize, i u drugim zemljama neke stranke najavljuju rat bankama, i za očekivati je da, ako Grčkoj uspije, isto će tražiti i Španija, Italija, Irska, Hrvatska… Primjerice, u Španiji se predviđa pobjeda vrlo slične političke struje na ovogodišnjim izborima, dok je u Hrvatskoj predsjednički kandidat stranke Živi zid, Ivan Sinčić, dobio čak 300.000 glasova, što je više od Bakira Izetbegovića ili Dragana Čovića, koji se već decenijama proglašavaju, kako to oni vole reći, apsolutnim pobjednicima izbora u sredinama gdje živi njihov narod. Za razliku od Bakira i Dragana, Živi zid prilično uspješno brani ljude od lihvara koji istjeruju ljude iz jedinih domova koje imaju. Napravili su dosad nebrojene akcije, i mnogim primjerima su pokazali kako se bore za običnog čovjeka, a protiv lihvarskih kamata. U jednom svom intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, Sinčić kaže kako je u Hrvatskoj svaki šesti stambeni kredit nenaplativ, te da, ako je već tako, to više nije problem neplatiša, nego sistema koji je omogućio da banke dodijele kredite nekome ko možda neće moći platiti ratu. U najgorim scenarijima, ljudi ne samo da budu izbačeni na ulicu, nego im banka još proda kuću za mizeran novac, od toga se naplati kamata, a glavnica ostaje (!?), što znači da ljudi i nakon utjerivanja duga ostaju dužni. Kada sistem ne može da odbrani pojedinca, ljudi se onda odlučuju na svakakve poteze, pa je tako u Grčkoj broj samoubistava povećan za 40%, a broj zaraženih HIV-om se udvostručio.

Bosna i njen sistem

Naša zemlja, iako van svih pozitivnih evropskih tokova, ipak nije izuzeta iz tokova novca. I kod nas banke utjeruju dugove, i kod nas se služe najcrnjim metodama, a ljude ostavljaju na ulicama. Međutim, kod nas o ovim stvarima niko uopšte i ne priča, nego se i dalje bavimo sobom, nacijama, vjerama i ostalim stvarima koje nam neće napuniti džepove, nego će ih dobrano isprazniti dok mi ispred sebe vidimo baliju/četnika/ustašu (abecedno poredano, da ne bude zabune), zavisno od perspektive gledanja. U Bosni i Hercegovini tzv. apsolutni pobjednik izbora dobije jedva 5% glasova cijele populacije (ili pola od toga, u slučaju Čovića), pa tako onda sa tih nekoliko procenata maše svima naredne četiri godine. Nama je očigledno takođe potrebna korijenita promjena sistema, u kojem će pobjednik izbora zaista i biti pobjednik, te gdje ćemo ga moći pozvati na odgovornost. Međutim, male su šanse da se to u budućnosti desi, a dotad ćemo u susjedstvu gledati kako se rađaju novi istinski ljevičarski pokreti. Mi ćemo smjenjivati desni i lijevi centar, što je u osnovi ista partija, a što se upravo vidi na primjerima bh. SDP-a, hrvatskog SDP-a, Demokratske stranke u Srbiji, ili čak holandske Radničke partije, koja je takođe prvi put doživjela poraz u Amsterdamu još od Drugog svjetskog rata. Sve te kvazi ljevičarske ideje su kažnjene na izborima jer su poštovale sistem u kojem 1% ljudi drži skoro svo bogatstvo. Poštovale su sistem u kojem Amerika vedri i oblači, i ne samo da nisu ništa govorile, nego su to i podržavale, slanjem svojih trupa u Libiju, Afganistan ili Irak. Podržavale su Izrael, iako tu ne postoje dvije istine, nego se vrlo dobro zna ko su dobri, a ko loši momci. Podržavale su tako i sistem u kojem je radikalno govoriti kako svako ima pravo na dom, posao i školovanje. Zbog amerikanizacije sistema, te su zemlje dobrano zagazile i u idiotizaciju tog istog sistema, te u debilizaciju vlastitog stanovništva, što je kod nas na sceni već od 1990. godine i prvih demokratskih izbora.

Tako će npr. u Holandiji, od naredne školske godine po prvi put biti ukinute sve studentske stipendije, te će kao i u Americi, kompletna cifra koju studenti pozajme za vrijeme školovanja, biti uračunata u dug. Mladi ljudi će tako startati svoje živote sa dugovima od 50-60 hiljada eura, svoj stan će moći samo sanjati, a živjeće u sobicama i kod roditelja. I tako sve dok se ne pojavi neka nova Syriza ili neki novi Živi zid. Koliko god se to činilo nemogućim, prisjetimo se samo promjena sistema u posljednjih 100 godina, pa ćemo vidjeti da je sve itekako moguće; od prekrajanja granica, do totalitarnih režima, a zašto ne i socijalne politike u kojoj će svako imati dom i u kojoj će svako moći privređivati i živjeti od svoga rada. Zvuči kao utopija, ali u Jugoslaviji smo sve to imali, jer pravo na dom nikad nije radikalna opcija, nego opcija normalnog čovjeka.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s