Piše: Dubravka Hajdarović

Dugo vremena slušam svakakve nepodopštine i konstrukcije rečenica za koje ne mogu da vjerujem da ih izgovaraju ljudi koji su završili akademsko obrazovanje. Sve i kad uzmem u obzir političku namjeru izgovorenih rečenica, ostanem zapanjena njihovom kontradiktornošću i naravno, veoma često, idiotskim sadržajem. Jutros je osvanula jedna koja imputira da država za građane nije moguća, nego samo za ljude koji pripadaju naciji.

Ako se analizira ova rečenica, onda je jasno da su ljudi koji žive u državi stanovnici (drugim riječima geografski i statistički pojam), ali nikako nisu građani jer bi to značilo da su svi isti (koncept građanske države je zasnovan na jednakom pristupu građanskim pravima), a ovako nisu, jer su to ljudi koji pripadaju nacijama. Iz toga izlazi zaključak da je nacija vlasnik svih ljudi koji njoj pripadaju, a oni koji ne pripadaju naciji samim tim i ne postoje. Daljom analizom, utvrđujemo da i u okviru nacije, ti ljudi nisu građani, nego samo stanovnici. Šta reći o ovoj idiotskoj rečenici, pa makar ona bila izgovorena i samo u svojstvu političkog marketinga? Da li je moguće da onaj koji je izgovara povjeruje da će SVI progutati ovu glupost?

Pojam građanina u političko-pravnoj teoriji i praksi se pojavljuje sa pojmom građanskih prava. Koncept u kome svaki STANOVNIK države ima ista građanska prava označava društveno uređenje zasnovano na jednakosti građanina pred zakonom i institucijama države u kojoj živi, temeljem principa nediskriminacije u životu stanovnika te države. Ovdje neću govoriti o istoriji građanskih prava, to bi trebalo da se uči u srednjoj školi ili na fakultetima; nekad se učilo, a trebalo bi i danas. Ali, ne bi me iznenadilo da toga nema, kako mlad čovjek ne bi došao na ideju da zna koja su mu prava i šta može da traži. Kao primjer ću navesti čuvenu parolu iz francuske buržoaske revolucije „Sloboda, jednakost, bratstvo“, kojom je najavljen novi ekonomski i društveni sistem, a što se poklopilo sa nacionalnim buđenjem naroda i uspostavljanjem zahtjeva građana za njihovim pravima.

Bosna i Hercegovina, gledajući isključivo sa pravnog aspekta, ima Ustav kao vrhovni pravni akt koji osigurava dobar osnov za sistem najveće zaštite ljudskih prava. Ako znamo da Velika Britanija nema ustav, ali ima ustavni sistem koji funkcionira, te da SAD imaju Ustav od 30-ak članova, a imaju takođe ustavni sistem, onda ne možemo reći da Bosna i Hercegovina nema jedan takav akt. Njegova specifičnost nastanka kao mirovnog sporazuma uzrokovala je i njegovu strukturu (Okvirni mirovni sporazum iz 1995. godine, sa jedanaest aneksa, od kojih je Aneks 6 posvećen ljudskim pravima, a Aneks 7 izbjeglicama i raseljenim osobama kao posebnoj kategoriji kojoj treba pružiti zaštitu). Aneks 4 je dio Ustava Bosne i Hercegovine koji u članu II obavezuje državu i entitete na osiguranje najvećeg nivoa priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a prava i slobode iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i njenim protokolima se direktno primjenjuju i imaju prioritet nad svakim zakonom. U tački 3 istog člana su pobrojana prava i slobode iz Evropske konvencije, a tačkama 4 i 7 člana II naznačeno da će se osiguranje prava iz Ustava i svih međunarodnih konvencija (petnaest pobrojanih u dodatku Ustava) biti osigurano principom nediskriminacije. Tačka 7 je uvela izbjeglice i raseljene osobe kao ustavnu kategoriju kojoj se posebno osiguravaju pravo na povratak i imovinu, odnosno kompenzaciju za imovinu koja ne može biti vraćena. Tačka 6 obavezuje sve državne i entitetske institucije i sudove na primjenu ovih ustavnih odredbi.

U pravnoj teoriji, ovako postavljen kontekst znači da su sve ove odredbe najviši zakon i akt po kome bi trebali postupati svi drugi učesnici društvenih odnosa. Uvođenje Evropske konvencije u ustavni tekst i davanje prioriteta nad bilo kojim zakonom još 1995. godine je značilo da ona ima snagu ustavne odredbe, kao i svi nabrojani međunarodni akti koje je Bosna i Hercegovina preuzela ili potpisala, a navedeni su u dodatku Ustava. Kako te konvencije predstavljaju najznačajnije međunarodno-pravne akte iz oblasti zaštite ljudskih prava, one kao izvor sa snagom ustavne norme predstavljaju izvor za sve ostale pravne akte u Bosni i Hercegovini. Tačka 3, alineja b), člana 3, Ustava BiH je po poznatom pravnom principu hijerarhije odredila da su odredbe Ustava BiH nadređene zakonima Bosne i Hercegovine, ustavima entiteta i aktima zajedničkih institucija, te da će opšti principi međunarodnog prava biti integralni dio zakona BiH i entiteta.

Kada ovo znate, onda je samo bilo pitanje vremena kad će do Suda za ljudska prava u Strazburu doći neka tužba. I počele su dolaziti. Npr. pravo na imovinu iz Evropske konvencije o ljudskim pravima, značilo je da svi oni, kojima je oduzeta imovina mora biti vraćena, bez obzira na razloge koji su doveli do njenog otuđenja. Presuda Sejdić-Finci znači da se Ustav mora uskladiti da svaki stanovnik (čitaj: građanin) mora biti izjednačen u pristupu za političku funkciju (dakle, ne samo pripadnik nacije). Nedavne demonstracije i protesti pravo su građana na okupljanje, a država takva okupljanja može uskratiti izuzetno kad se radi o zaštiti svih, ili u određenim uslovima tzv. vanrednih okolnosti.

Amerikanci su majstori, jer ovi pregovarači i potpisnici sa Balkana, u Daytonu su progutali „žvaku“. Naime, Bosna i Hercegovina je i Ustavom SFRJ i Ustavom BiH bila zajednica ravnopravnih naroda i građana koji žive, i nije sporno da trebaju postojati instrumenti nacionalnog balansa, te definisati kako i na koji način osigurati tu ravnopravnost. Ta vrsta ravnopravnosti znači da nije važan broj pripadnika nacije i to su strukturalni instrumenti u organizaciji vlasti (uzevši u obzir sve askpekte). Ali, ako pođemo od toga da su ustavne odredbe nadređene svim zakonima i pravnim aktima, a da prava iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, te prava iz drugih dokumenata imaju snagu ustavnih odredbi, onda su one MJERA ZA SVE. Jer, prava iz navedenih međunarodnih dokumenata su prava za sve STANOVNIKE jedne države, a države-članice su potpisale da će to garantovati. I DOKLE SMO DOŠLI? Do toga da svaki stanovnik ima ista prava, a kako su ta prava tzv. građanska prava, onda je OBAVEZA SVIH DRŽAVNIH INSTITUCIJA DA POŠTUJE USTAV I NAMA GARANTOVANA PRAVA.

Šta se sad može zaključiti? Sve vrijeme nam se priča o tome da BiH ne bi mogla biti funkcionalna država, ili čak da nije funkcionalna, samo da se pametan, pogotovo mlad čovjek, pojedinac, a ne dio mase, ne dosjeti da bi država bila i te kako funkcionalna, kada bi se provele ustavne odredbe jednakosti u građanskim pravima. Da li su ustavi entiteta i kantona na tom tragu garantovanih prava jeste važno i jednostavno mora biti. Jer, ako nisu u skladu sa Ustavom BiH, dovoljno je pokrenuti apelaciju, i Ustavni sud BiH će presuditi postojanje neusklađenosti. Svaki sukob nadležnosti (ono oko čega se danima „prepucavaju“) je rješiv, ako se iznese na nadležnu instancu. Što se tiče instance entitetski-državni nivo, to je Ustavni sud BiH, i on će primijeniti ustavne odredbe.

Zaključak je taj da mi imamo prava koja „oni“ ne provode i ne daju nam. Oni, to nisu samo oni koje smo izabrali i koje plaćamo, to su svi nivoi vlasti koji ne provode ustavne odredbe, i pričaju kako je problem u pravnom aktu. To su elite stvorene u određenim zanimanjima, u akademskoj zajednici u politčkim centrima moći. Stvari koje treba ispraviti ili poboljšati se mogu takođe postaviti kao legitimno pitanje, jer ustavne odredbe to omogućavaju (član X Ustava BiH kojim se utvrđuje izmjena Ustava putem amandmanske procedure i osigurava da nijedna izmjena ne može umanjiti zagarantovana ljudska prava i slobode). Prema tome, nije tačno da je Dejtonski ustav nepromjenjiv, on sam daje mogućnost promjene, i tu stavljamo tačku na još jednu laž.

Dodala bih i to da je većina zakona na nivou entiteta (RS i FBiH) usklađena. Manje razlike postoje, ali su pokrivene društvene oblasti koje trebaju biti uređene. Naravno, ima zastoja i treba još te zakone izbalansirati ili nove donijeti, ali zar mislite da je to „pamet“ predsjednika vlada ili skupština entiteta (o zakonima entiteta drugi put). Sve nam to dolazi kao zadatak u 33 poglavlja koja ćemo morati ispuniti ako želimo napredovati na put ka Evropskoj uniji. Pa zašto je onda problem sve ovo, kad se zna da ćemo na tom putu postati jednaki stanovnici. Odgovor je jasan, da bi „oni“ bili još bogatiji, moćniji i smatrali se liderima, iako to NIKAD NISU BILI, NITI ĆE BITI. JER PRAVI LIDER je osoba koja već ima sva prava i SLUŽI DRUGOM da ostvari prava koja nema. Samo takvi ostaju zapamćeni i traju svojim djelom. Ali, za „razumjeti“ je i NJIH. Nisu svi krenuli sa apetitima. PRVOBITNA AKUMULACIJA KAPITALA[i], kao prva faza sistema kapitalizma opisana u djelu KAPITAL Karla Marksa, u našem postratnom društvu uzela je svoj danak. Ta pojava „zgrtanja-akumulacije“ kapitala je zakonomjerni proces. Problem je što su toliko postali nezajažljivi da su počeli gaziti preko ljudskih života, pa čak i pripadnika vlastite nacije, iako se proglašavaju njihovim zaštitnicima. Da li je taj proces mogao biti manje surov, manje bolan, to su teme za sociološka istraživanja. Moj mali doprinos razvijanju svijesti svakog pojedinca je da shvati da samo individulanim djelovanjem, upornim odbijanjem prihvatanja „a priori“ stvari i situacija koje ne odgovaraju razumnom razmišljanju, bez straha, omogućava svaki individualni razvoj, a onda i razvoj društva u cjelini. I da poručim kako se ponašati u svakodnevnom životu kad Vam uskraćuju prava (u nastavcima koji slijede).

Dakle, prava dovoljno imamo, trebamo ih tražiti i ne prestajati nikad da podsjećamo sve da nam to daje Ustav BiH. Ti zahtjevi moraju biti dio našeg života, kao što znamo da moramo prati zube ili kosu, taj zahtjev za prava građanina mora biti dio naše mentalne i duhovne higijene.

Zato, naoružajte se uvijek znanjem, jer to Vam niko ne može oduzeti i to uvijek nosite sa sobom, i širite naučeno, to je energija koju direktno šaljete u kosmos. A kosmos je beskonačan. I bez granica kantona, entiteta i država.

---