Piše: Mirza Softić

Dok sam studirao, na trećoj godini sam imao priliku slušati profesora, koji bi se na predavanjima pojavljivao samo kad bi sjednica Parlamenta u kojem je godinama sjedio, bila odgođena. Naime, zakazivao je predavanja, pa čak i ispite, u isto vrijeme kad i svoje neodložne političke obaveze, tako da smo ga zaista rijetko viđali. Jedna od knjiga koja nam je bila obavezna literatura za predmet Političke stranke i interesne grupe, od pojma nemam kojeg autora, govorila je kako su fašizam i komunizam najveća zla u istoriji, od postanka svijeta pa naovamo. Prije i poslije tog slavnog citata, koji je dvije suprotne ideologije strpao u isti koš, naslušao sam se mnogo loših priča o komunizmu. Obično, kada bih objavio neki svoj ljevičarski tekst, ispljuvali bi me i izvrijeđali, pogrdno me zovući komunistom. Nerijetko su me Bošnjaci zvali pro – Srbinom, srbo-balijom i sl., ali svima sam bio neprijatelj – jer su me smatrali komunistom.

Nakon studija sam stigao u Holandiju, i to ni manje, ni više, nego u slobodarski Amsterdam. Rečeno mi je kako je ovo zemlja tolerancije i zemlja slobode. U te priče sam povjerovao čim sam došao, da bih poslije otkrio da to ipak nije baš tako. Sloboda i tolerancija idu dotle dok ne narušite slobodarsko – liberalni koncept življenja, pa čak i u slobodnom Amsterdamu, gdje je taj liberalizam življi nego ikada. Živ je on, liberalizam, i u cijeloj Evropskoj uniji, gdje se ovih dana ponovo raspravlja o, kako desničarski Večernjak iz Zagreba piše, zabrani veličanja komunizma. Citat iz Večernjeg lista kaže kako je potrebno “poduzeti konkretne poteze za suzbijanje rasizma, etničke diskriminacije, vjerske netolerancije, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma, antifeminizma i homofobije, te kako su za jasno odobravanje totalitarne ideologije, ksenofobije i antisemitizma predviđene kazne.” O svim ovim ideologijama se može raspravljati javno, ali je za njihovo podržavanje predviđena kazna, i to ne bilo kakva, nego ona koja se evropskim liberalima najviše dopada – novčana. Dakle, smijete razgovarati dok ste protiv toga. Kažete li nešto što se njima ne sviđa – odoše pare u budžet Evropske komisije. Ili vaše zemlje, svejedno. Ako još spomenete da je KPJ jedna od najzaslužnijih što Hitlerov projekat nije uspio, vrlo se lako možete naći u bezizlaznoj situaciji, jer ćete time uporediti komunizam sa nekim jevrejskim pokretom. Kada sam jedne prilike pokušao na blogu napisati članak o Palestini, umalo sam bio izbačen sa blogerskog takmičenja, jer je strip kojim sam ilustrovao članak, ocijenen antisemitskim. I zaista, po definiciji Evropske unije, poređenje Hitlerove Njemačke i današnjeg Izraela je antisemitizam. I dan – danas nisam shvatio zašto, ali valjda ne spadam u najveće evropske mislioce, pa mi zato i nije mjesto u tom društvu.

Nije, dakle, problem u tome da li će komunizam nekad ponovo pobijediti u Evropi. Ako se to ikad desi, nikakve zabrane ga neće spriječiti. Problem je, nakon što mu je zadat posljednji udarac, a to se desilo raspadom Jugoslavije, dokusuriti i ono malo duša koje misle svojom glavom; onih koje ne podržavaju banke u lovu na dužnike i žirante; onih koji se zalažu da svako ima kuću i hranu da preživi; te onih koji ne igraju onako kako Obama i Merkelica kažu. Danas takvih ima malo, ali i dalje dovoljno da se njihov glas čuje. U Poljskoj i Litvaniji komunistički simboli su već davno zabranjeni, vjerovatno zbog tamošnjih opravdanih razloga, a preostalo je još malo vremena da se to uradi i u ostalim dijelovima Evrope. O tome svemu u Evropskom parlamentu raspravlja radna grupa koja je takav prijedlog zakona nazvala, pazite sad, Evropski nacrt nacionalnih statuta za promociju tolerancije.

Član radne grupe je i Milan Kučan, bivši predsjednik Slovenije, kojeg je, koje li ironije, Komunistička partija Jugoslavije vinula u zvijezde 80-ih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući kojoj je kasnije postao i predsjednik Slovenije, i tu se zadržao sve do 2002. godine. Analogijom događaja, Kučan danas nikada ne bi bio u Evropskom parlamentu da nije postojala KPJ, koja je od njega napravila političara, i koja ga je obrazovala. Ipak, danas Kučan mora da se suprotstavi tom istom mračnom komunizmu, koji je u Drugom svjetskom ratu pobijedio fašizam, ali nažalost, samo nakratko, barem na balkanskim prostorima. Fašizam je kasnije stigao sa svih strana, iz emigracije, iz unutrašnjosti i sa tolerantnog zapada, koji je postavio svoje pijune u vidu boraca za nezavisnost, a onda nas gurnuo u dužničko ropstvo. Ko ne bude služio tom i takvom poretku, gdje se zna ko daje, a ko plaća dug, završiće kao pokušaj grčkog premijera, koji je postavljen i skinut u rekordnom roku. Ili će ga “nezavisni” ustavni sud proglasiti budalom i poslati u ludnicu, kao što je takav sud u Španiji oborio zakon po kojem banke ne smiju oduzimati kuće od vlasnika koji ne mogu plaćati kredit. Ljudsko pravo na stanovanje, na bezbrižno i sretno djetinjstvo ide samo do one granice dok se ne zamjerite bankama. Ako nemate više para, iz bilo kog razloga, da taj kredit plaćate, prava vam nisu zagarantovana.

Tako je i sa pravima o privatnosti. Vratiću se na početak teksta i slobodarsku Holandiju, u koju sam stigao pun entuzijazma. Pošto po prirodi nisam “wrong doer”, ne bi trebalo da me previše tangira činjenica što ne mogu anonimno koristiti javni prevoz. Takođe, anonimno mogu sve manje stvari platiti; tačnije, uvijek će se znati koliko sam keša uzeo sa bankomata, a koliko sam platio karticom – čak i u nekim kafanama u kojima više ne primaju keš. Anonimno ne mogu ni putovati, jer mi je karta za javni prevoz i putovanje po Holandiji objedinjena. Anonimno ne mogu ni na internet, bilo da ga koristim kući, na telefonu ili na fakultetu. Svi mogući nalozi na internetu su mi povezani sa bankovnim računom, tako da, ako ikad išta zajebem, lako će me naći i uzeti mi pozamašnu svotu novca. Anonimno se u nekim dijelovima zemlje ne može više čak ni baciti smeće, nego vam grad dodijeli karticu pomoću kojeg otvarate kontejner. Kada vas kontejner prepozna, poklopac se otvara, a onda će se tačno znati da li ste razdvojili staklo, karton, plastiku i baterije od organskog smeća, ili ste ipak bacili sve zajedno. Ne bi me čudilo da postoji i neka kamera koja će sve to snimiti. Kamere su svuda po gradu; na autoputu ih ima na hiljade, po gradu takođe, ispred svake zgrade po tri – četiri, a nedavno je vlasnik paba u koji često izlazim opremio lokal po najnovijim standardima – ubacio je 24 kamere za nadzor. Sve se to pravda sigurnošću, a ja se nekako osjećam kao da me posmatra Veliki Brat i nikako drugačije. Stavim li noge na sjedište preko puta dok se vozim prema Groningenu, imam osjećaj da će mi neki glas progovoriti kao telekran, i reći “druže Softiću, molim vas da sklonite noge, inače ćete platiti kaznu od toliko i toliko eura”. Ili će mi samo skinuti sa računa, bez da išta budem i upozoren. Sve one stvari koje su liberali zamjerali komunistima, danas rade na mnogo gori, ali sofisticiraniji način, jer imaju tehnologiju koja im omogućava da danonoćno prate sve i svakoga, te da im špijuni i doušnici apsolutno nisu ni potrebni, a ljudi su toliko ispranih mozgova da će se uskoro i sami početi prijavljivati.

Ultra-moderna kanta za smeće

Naravno, kazne koje spominjem se odnose i na veličanje komunističkih ideologija. Ako zakon prođe, a po pisanju Večernjeg lista (koji ipak treba uzeti s rezervom, jer je riječ o desničarskom glasilu HDZ-a) ima velike šanse, upravo zbog omjera desničara i ljevičara u Evropskom parlamentu, mi koji se i danas smatramo Jugoslavenima ćemo se zaista o jadu zabaviti. Već se vidim kako plačući spaljujem cijeli dio svog kućanstva; morao bih se riješiti mnogih knjiga i fotografija; morao bih pobacati sve materijale mog omiljenog Titovog fotografa Mikija Đuraševića; morao bih fakultetske sveske kupljene u Muzeju u Beogradu zamijeniti onim na kojima tenis igra Novak Đoković (ako i njega ne zabrane); morao bih pobacati mnoge majice (čak ne bi smjele ni u kontejner Crvenog krsta, jer je na njima zaboga Tito); pobacao bih tako i svoje stare filmove, ukinuo bih sve TV kanale na kojima se ikad prikazivao film “Neretva”, a na bilo kakav spomen Tita, morao bih ušutkivati svoje sagovornike, u strahu da će mi država otkinuti koju stotinu ili hiljadu za kaznu.

Ako ikad sve naše države uđu u Evropsku uniju, neće se morati odreći samo pečenja rakije i tradicionalnog svinjokolja, nego ćemo najprije srušiti Muzej 25. maj i Kuću cvijeća. Grobove porodice Broz ćemo zatrati do neprepoznatljivosti, kao onomad “zlikovcu” Gadafiju kojem se ne zna gdje je ukopan. Zatim ćemo sjebati Jugoslovensko dramsko pozorište. Jat je već preimenovan, a mi u Bosni ćemo morati zatvoriti kafić Tito, dok će jugoslovenski restorani širom EU ostati bez posla. Moja Titovka od 5000 dinara u novčaniku moraće pod upaljač, a kaseta sa utakmicom Hajduk – Zvezda iz 1980. godine u plastični otpad (i to ni slučajno anonimno, da se zna da sam je bacio). Fejsbuk stranica “SFR Jugoslavija” koja ima 160.000 članova će nestati. Mnoge simbole ćemo jednostavno zatrati i obrisati ih iz života kao što je Enver Hodža pokušao obrisati religiju porušivši sve džamije i crkve. Upravo zbog toga što su komunisti poput Hodže radili, mi ostali, koji možda nismo živjeli u sistemu Staljina, Hodže, Jong – una i ostalih idiota, ćemo platiti. A ovaj liberalizam, o kojem konstantno slušamo bajke u kojima smo slobodni, ćemo tada zvati demokratijom i slobodom. Hrvatska će se možda vrlo brzo susresti sa realnim problemom, jer će Titovu kuću u Kumrovcu možda morati srušiti.

Da li će zakon proći, vidjećemo uskoro. Mi, kojima je ideologija sastavni dio života, ćemo već razmatrati gdje da živimo, a hoće li liberalima, holandskim i ovim ostalim, uspjeti da nam zatru istoriju, saznaćemo u narednim godinama. Kao što je Enver Hodža obrisao religiju, tako će i oni vjerovatno obrisati komunizam iz naših sjećanja, a dok živimo u ilegali, vjerovatno će nam dvije izreke često padati na pamet. Prva je “nema komunizma do liberalne demokratije”, a druga “nijedna naša republika ne bi bila niko i ništa da nismo svi zajedno”. Možda bismo u ilegali prije i uspjeli, nego ovako, dok na papiru imamo sve zagarantovano, a u praksi ništa.