O čemu piše Dostojevski?

Piše: Jasna Vuković

Iako Dostojevski nije među živima već više od 130 godina, njegova djela itekako jesu. I ne, danas nije godišnjica njegove smrti niti bi na današnji dan bio njegov taj i taj rođendan da je kojim slučajem živ. Velike pisce ne bismo trebali spominjati samo na određene dane u godini. Postoji razlog zašto Dostojevskog možemo smatrati velikim piscem a to je da njegova djela izlaze iz okvira samo književnosti – ona su i filozofska djela – što možemo potvrditi i na primjeru Zapisa iz podzemlja.

1

 “Gospodo, mene muče pitanja; riješite mi ta pitanja.”

Tako piše Dostojevski pitajući se o čovjeku, njegovoj volji nasuprot zdravom razumu, htijenjima, vladanjima i odlukama koje čine filozofsku srž “Zapisa iz podzemlja”.

Dostojevski je poznat kao ruski realist i modernist, pisac psiholoških i filozofskih romana, otac modernog romana, pripovijedač. “Zapisi iz podzemlja” samo je jedan roman iz zbirke pod nazivom “Zapisi iz mrtvog doma” a u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu, o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvu. Predstavljajući glavnog lika, pisac izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima, čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće, te biće koje u svemu ima cilj, i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe, a to je samostalnost. Samostalnost je vidljiva u neslaganju glavnog lika s društvom i prezirom koji osjeća naspram ljudi u njemu, no ipak želi ući u društvo i omesti tu posebnu atmosferu. Usprkos svojoj želji, ipak biva odbačen, i postaje željan da osveti svoj neuspjeh. U životu mu sve propada, a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti da podzemlje, zapravo, za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva – od cijelog svijeta.

Ovaj roman se sastoji od dva dijela: prvi dio bi se mogao nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokazom za sve ono što je rečeno u prvom dijelu.

Kritičari onoga doba u kojem je djelo napisano – to jest, 19. stoljeća – nalazili su sličnosti u interpretaciji „Zapisa iz podzemlja“ u vidu utilitarističke mete političke filozofije i antropologije. Ali, ono što daje osnovni ton paradoksima filozofa iz podzemlja je antropološki pesimizam. Kao svojevrsni dokaz i primjer toga, može se navesti uvodna rečenica:

„Ja sam bolestan čovjek… Zao čovjek. Neprivlačan čovjek.“

Za već spomenuti pesimizam junaka iz podzemlja moguće je navesti mnogo primjera. On život vidi kao neuspjeh u mnogim aspektima i poljima djelovanja. Smatra se nesposobnim da postane čak i zao, a kamoli junak. Nije niti dobar niti podlac, nije ni pošten. Čak niti insekt. No, tješi se mišlju da pametan čovjek i ne može postati bilo šta – “to može samo budala.”2

Prokletstvo čovjekove prirode vidljivo je i u njegovoj nesposobnosti da uživa u pozitivnim stvarima. Što više saznaje o dobrom, to dublje zapada u negativnost. Još to ne smatra nečim što sam kontrolira, predajući se mišljenju da je oduvijek takav. Linija manjeg otpora, u ovom slučaju, je vjerovanje da ništa ne može promijeniti.

“Ukoliko sam više saznavao o dobru i o svemu prekrasnom i uzvišenom, utoliko sam dublje tonuo u moju žabokrečinu i bio sve više nesposoban da se potpuno zaglibim u nju.”

Glavnim ističe to da je na kraju čovjek uvijek kriv, pa makar i bez krivice, ali po zakonima prirode – kriv je.

„…da si i zbog kamenog zida odnekud ti sam kriv, premda ti je potpuno jasno da nisi kriv.“

Takvu sudbinu bespogovorno prihvata, što samo potvrđuje spominjući zakone prirode jer očito nije u mogućnosti prepoznati razloge zbog kojih vidi svoju krivicu kao nešto neminovno i što se samo po sebi podrazumijeva.

Podzemni filozof u prvobitnim uzrocima i osnovama svog djelovanja pokušava pronaći utjehu, umiriti se. Smatra da prvobitni uzrok odmah povlači za sobom drugi još prvobitniji – i tako u beskonačnost, opet to objašnjavajući zakonima prirode. Pronalaženje prvobitnog uzroka je sav smisao, nakon kojeg je svaka aktivnost opravdana, pa čak i osveta jer je prvobitni uzrok: pravednost. Nemogućnost pronalaženja tog uzroka implicira dizanje ruku od svega i mržnju samog sebe, iako je i dizanje ruku od svega bolje od sjedenja prekrštenih ruku.

Pitajući se o koristi, filozof nas pita:

„Možete li se poduhvatiti da potpuno tačno odredite: u čemu baš leži čovječija korist? A što će biti, ako ispadne da ljudska korist, ponekad, ne samo što može, već baš i mora da se sastoji u tome: da čovjek nekad zaželi zlo, a ne korisno? (…)Te vaše koristi, evo ih: blagostanje, bogatstvo, sloboda, mir, i tako dalje, tako da bi čovjek, koji bi svjesno udario protiv tog spiska, bio, po vašem mišljenju, a naravno, i po mome, opskurant, ili i potpuno lud čovjek, je l'te?”

Mnogo postavljenih pitanja i, na prvi pogled, sva imaju odgovor. No upravo to je zamka – nabrojanim koristima nedostaje još jedna, jedna koju svi pri nabrajanju uvijek ispuštaju iz vida, ona koja ne ulazi ni u jednu klasifikaciju, nekakva najkorisnija korist, glavnija i korisnija od svih drugih koristi, koja čovjeku stoji iznad svega, što ruši sve naše klasifikacije, sve sisteme, postavljene od ljubitelja ljudskog roda radi ljudske sreće jednako razbija, jedna koja smeta svemu. Svim nabrojanim imenicama i pridjevima opisuje se jedna stvar – samostalno htijenje. Sloboda. Fantazija. Ili, bolje rečeno: čovjekova najapsurdnija priroda, neizostavno potrebna više i od razuma i korisnosti.

Nadalje, Dostojevski kaže da je čovjek “glup, fenomenalno glup.” Ipak, nije ni toliko glup kolike je zapravo nezahvalan. Razlikuje važnost razuma i volje, te da jedno od to dvoje uvijek mora prevladati. Razum je dobra stvar, ali je ipak samo razum i, kao takav, zadovoljava samo čovječije razumne sposobnosti. Ali volja, ili htijenje je ispoljavanje cjelokupnog života, i sa razumom i sa svim oko toga.

Čovjek je “stvaralačka životinja”, s ciljem da uvijek probija put “kud bilo”. No, s obzirom baš na tu stalnu i vječnu osudu da pronalazi put “kud bilo”, čovjek će poželjeti skrenuti s tog puta. Na kraju krajeva, opet stiže – “kud bilo”.

Pitajući se da li je za čovjeka dobro i korisno jedino blagostanje, ili možda isto toliko i patnja, ovaj filozof iz podzemlja dolazi do zaključka da ne zna je li dobro ili loše, iako jeste i patnja nekad korisna baš kao i blagostanje. On želi samo svoju ćud i “da mu bude zagarantovana kad mu ustreba”.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s