Razgovarao: Ajdin Tinjak

Ne načini li čovjek prvi grijeh prema psu kad ga pretvori u kućnog ljubimca i sveže na lanac u sobičku kraj balkona kroz koji mu ulazi „i dovoljno svjetlosti i dovoljno zraka“!?

Plemenitu životinju, koju naši daleki preci prije više hiljada godina pripitomiše za lov, čuvanje ognjišta i boravak u prirodi, danas smo „smjestili“ u stambene višekatnice sa ciljem da „ih njegujemo kao čovjekove ljubimce“. A onda čovjek na sebi svojstveni način, pod krinkom brige o životinjama, iskoristi životinju za ostvarivanje ličnog profita i od „kućnih ljubimaca“ napravi industriju – od kozmetičkih salona, odjeće, pa do pokopnih društava za pse.

Ne visi li u zraku pitanje, šta će vuku (jer je pas prema nekim izvorima pripitomljeni vuk) pedikura, džemper na tufnice i šeširić? Nije stvoren za to, kao što čovjek nije stvoren da diše na škrge i živi pod vodom.

Sada zamislite da nas (ljudska bića) neko (nešto, neko superiornije biće) drži u bačvi do pola nasutoj vodom negdje na nekom balkonu, izvodeći nas na zrak onda kada taj neko procijeni da nam je potrebna šetnja i da ne trebamo više biti mokri. Sa vršenjem nužde i seksualnim nagonom je isto (ako nas to nešto već nije kastriralo).

Uzmimo korijen riječi, pa se zapitajmo zašto se pasmina pasa zove „njemački OVČAR“ ili“šarPLANINAC“?! Šta će „ovčar“ ili „planinac“ u gradu? Nije li mu prirodno stanište planinski proplanak, a ne tramvajska stanica?!

Jednom prilikom sam sreo momka koji kroz Mostar šeta haskija! Da se kladimo da bi me brutalno napao i održao lekciju o „ljubavi prema životinjama“, da sam mu rekao da pati jadnog psa na vrelom hercegovačkom kamenu.

Možda sam subjektivan kada su u pitanju psi i problem njihovog lutanja po ulicama gradova, jer sam, prije nego sam počeo živjeti u stanu, u kući s vrtom imao macu za kućnog ljubimca (i ogriješio se o njenu plemenitost divlje mačke!). Danas maca na ulicama nema. Zašto? Zbog pasa lutalica, koje je priroda stvorila jačima i superiornijima, i koji na ulici s mačkama opstaju zahvaljujući prirodnim karakteritikama.

Ako psi bez imalo pompe uklanjaju mace s ulica, zašto se onda stvara fama oko uklanjanja pasa s te iste ulice od strane čovjeka?! Nije li to prirodni poredak u koji se zaklinjemo?

Kako bih dobio odgovore na neka pitanja koja vise u zraku, i kako bi se umirile strasti pogrešno potenciranog aktuelnog odnosa (među ljudima) „ZA ŽIVOTINJE“ i „PROTIV ŽIVOTINJA“, porazgovarao sam sa Jelenom Paunović, aktivisticom i članicom udruženja za zaštitu prava životinja, ovaj put u ulozi predstavnice „Neformalnog saveza udruženja za zaštitu životinja BiH“.

Jelena mi se javila nakon mog blogerskog teksta „Oni nas ne jebu, nego ujedaju“ i tražila da iznese svoje stavove po pitanja pasa lutalica, kao aktivistkinja za prava životinja. Uvažio sam njen zahtjev s jednim uslovom – da odgovori konkretno na pitanja (intervju u pisanoj formi), dajući joj obećanje da odgovore neću frizirati.

Valjda zbog straha od zloupotrebe njenih odgovora ili zbog (pogrešnih!) uvjerenja da sam ja „onaj koji mrzi životinje“, dobio sam odgovore koji su sve osim konkretni i u kojima se tumači „jedini ispravan odnos prema životinjama“, uz izbjegavanje odgovora, dugog i naširokog tumačenja opće poznatog…

Pročitavši ih pažljivo, kontaktirao sam Jelenu i prijateljski i kolegijalno (jer smo zajedno studirali novinarstvo) pitao „šta da radim s ovim, preopširno je i nije odgovoreno na pitanja, nego je odgovarano po principu odgovorit ću ono što ja hoću da kažem, navodeći joj primjer samo jednog pitanja – jeste li ikada prijavili policiji napad psa na čovjeka i kako je policija postupila?, na koje je odgovoreno sve osim pitanog. Jelena mi je odgovorila da je „to to“ i da nema više šta dodati.

Jelena Paunović

Pa dobro, nadam se da je Jelena rekla što je imala, jer ja nisam dobio odgovor na pitanja, i nekako mi se čini da upravo zbog komplikovanja „zaštitnika životinja“, iste nikada neću ni razumjeti do kraja.

Čitaocu ostavljam, da ako ima živaca i vremena, pročita intervju u nastavku i procijeni „šta jedan aktivista za zaštitu prava životinja hoće da kaže“ i šta građanin u ulozi novinara (ili obrnuto) ustvari „želi da sazna“.

Savez udruženja za zaštitu i spašavanje životinja BiH ima funkciju da objedini i artikulira stavove udruženja za zaštitu životinja koja postoje na lokanim nivoima općina ili kantona, te da prema relavantnim stejkholderima na nivou države nastupi jedinstveno. To nije nikakvo novo udruženje, već pokušaj stvaranja institucionalnog okvira koji će pomoći artikulaciji i objedinjavanja stavova i politika oko svih bitnih pitanja koja se tiču zaštite i dobrobiti životinja, saradnje sa vodećim svjetskim autoritetima iz ove oblasti, saradnje sa relevantnim veterinarskim organizacijama unutar BiH, i slično. Jelena Paunović je volonterka u istom, aktivista, i kako reče “jedan od mnogih koji trenutno daju svoj doprinos boljem statusu zaštite životinja unutar BiH”.

U pripremi intervjua kazali ste da “se zapravo u Prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kriju novi nameti na opštinske budžete i da se stvara još jedna mogućnost otvorene krađe budžetskog novca” (prijedlog poslanice Nermine Zaimović – Uzunović) . Na šta ste tačno mislili?

Jasno je i vidljivo svakome ko je čak i površno pročitao osnovni tekst Zakona koji je na snazi i uporedio ga sa izmjenama koje se nude i prezentiraju kao nekakav doprinos rješenju problema, da je prijedlog zastupnice Uzunović sve samo ne doprinos rješenju problema. Zakon sa takvim izmjenama bio bi potpuno neprovodiv, neefikasan i skup, jer ostavlja sve odredbe postojećeg Zakona, za koje predlagač tvrdi da su dosad bile neprovodive i skupe, i samo dodaje još jednu mjeru (i trošak!) masovne eutanazije, bez ikakvog objašnjenja kako bi to predlagač izmjena provodio Zakon sada, a nije ga tobože mogao provoditi četiri godine. Dakle radi se o svojevrsnoj političkoj podvali.

Zapitajte se sami kako to svi oni koji tobože nisu imali novca za sterilizacije od 2009. do 2013., za gradnju azila i koji se nisu interesirali za neodgovorno vlasništvo i kažnjavanje napuštanja životinja, će sada imati novac i da izgrade skloništa i da životinje čipuju i sterilišu u tim istim skloništima i onda za kraj da ih i eutanaziraju. Jer zastupnica Uzunović ne adresira nikakve sistemske nedostatke u Zakonu, ona zadržava i zabranu ubijanja iz člana 3., i sve uvjete koje moraju ispuniti skloništa iz člana 28. i sterilizacije iz člana 43. Osim ako možda zastupnica Uzunović i SDP nikad i nisu imali namjeru da provode Zakon, pa je tim veća smišljena podvala i zamjena teza. Jer pod krinkom brige za sigurnost građana imamo aboliranje svih odgovornih za četvorogodišnji nerad, i načelnika općina, i veterinara, i veterinarskih inspektora i policije.

Kantonalno tužilaštvo KS zaprimilo je prijavu Gradskog vijeća Sarajeva vezanu za utrošak sredstava u azilu za napuštene pse u Prači. Komentar?

Stanjem u azilu u Prači su se odavno trebali pozabaviti pravosudni organi, u kontekstu i dodjele posla izgradnje, uvjeta koje azil nikad nije ispunjavao u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima, a bio pušten u rad, neophodnih dozvola koje je imao ili nije imao, dalje uvjeta za boravak životinja, zdravstveno – veterinarke brige, hrane, lijekova, evidencije koje ima ili nema.

Mi ne želimo komentirati niti prijavu, niti istragu. Izražavamo nadu da će se provesti puna istraga, jednom za svagda utvrditi činjenice, te stati u kraj lošoj praksi i organizovanom kriminalu i time poslati poruka svim pračama koje postoje i drugdje po BiH, a primjeri su loše prakse, loših azila, gdje su životinje prepuštene same sebi, bez adekvatne brige, hrane, vode, u vlastitim fekalijama čekaju smrt. Ti i takvi azili su sramota bh. društva.

Ako sumnjate na maloverzacije oko utroška sredstava namijenjenih za rješavanje problema pasa lutalica, jeste li ikada (u ime udruženja ili lično) podnijeli krivičnu prijavu protiv onih koje smatrate odgovornima?

Da.

U intervjuu za tačno.net prije nekoliko mjeseci ste kazali da nerad i neodgovornost pripadnika policije takođe otežava vaš rad i da Vas ismijavaju kada nazovete zbog zlostavljanja životinja. Jeste li ikada pozvali policiju zbog napada pasa na čovjeka i kako su reagirali? (Ako jeste, kada i koja policijska stanica je zaprimila Vaš poziv ili pismenu prijavu ?)

Policija širom Bosne i Hercegovine po pravilu odbija da izađe na teren po zaprimanju prijave u vezi zlostavljanja ili ubijanja životinja, uz obrazloženje da to nije njihov posao. A kad i ako izađu, obično se ne provode istražne radnje na način kako nalaže Zakon i načela struke te pravila istražnog postupka, niti se slučaju pristupa sa profesionalnom objektivnošću i ozbiljnošću, te se slučaj dalje ex officio rijetko prosljeđuje Tužilaštvu.

Morate znati da je ubijanje i zlostavljanje životinja krivično djelo u skladu sa Krivičnim zakonom Federacije BiH, člankom 318. gdje je zaprijećena i kazna zatvora do godine dana. Nedjelovanje policije po KZu predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti i povlači za sobom niz pravnih konsekvenci. Svesno nanošenje povrede i ubijanje drugog živog bića jeste krivično djelo, kao i otvoreno pozivanje na kršenje Zakona, nezakonite radnje i podstrekavanje na mržnju.

Nasilje nad životinjama koje se ogleda bilo u njihovom ubijanju, silovanju, raznošenju eksplozivnim napravama koje se pentriraju ili direktno u usta ili kroz hranu predstavljaju zločine bez presedana, te imaju psihopatološku dimenziju i na žalost jesu slika današnjeg bosanskohercegovačkog društva. Duboka patologija, kojom bi se morali pozabaviti stručnjaci. Jer danas pas, sutra vi, vaše dijete. Negdje drugdje nasilje nad životinjama nasilnika stigmatizira u društvu dok god živi, u rangu je osude poput recimo pedofilije.

Životinje s druge strane su pod utjecajem vanjske okoline, izložene dobrim i lošim utjecajima mogu početi da se mijenjaju, te da iz straha ispoljavaju razne vidove odbrambenih mehanizama, te da djeluju instinktivno. Ujed psa je posljedica, ne uzrok problema, dok uzrok problema generiraju ljudi, svojim nesavjesnim ponašanjem. U trenutku kad se desi problem, napad ili ujed, niko ili malo ko razmišlja o svemu onome što je evolutivno dovelo do toga da životinja reaguje tako u određenom trenutku. Neki pitbull je do juče služio kao sredstvo sjecanja protupravne dobiti svojim vlasnicima, koji su se bogatili organizujući nezakonite borbe pasa, klađenja i slično. Pas je odslužio, ranjen, bolestan, sluđen, nesocijaliziran, treniran da bude to što jeste, izbačen je na ulicu. Iz straha, zbunjenosti može napasti, ugristi. Sva pažnja je uprta u psa, jer on je sada naš zajednički problem, dok se niko ne bavi vlasnikom koji ga je svjesno stvorio problemom. Čovjek je svjesno biće i kao takav odgovoran za svu svoju okolinu. Onoliko koliko se Zakon bude dosljednije provodio, u toj mjeri će se smanjivati i problem.

Udruženja i pojedinci su u godinama nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja volonterski nosili na svojim leđima najveći dio posla, pa su tako u skladu sa mogućnosti veoma često sklanjali, socijalizirali i uspješno udomljavali životinje čiji je biohevioralni status postao nestabilan, a čime smo direktno pomagali građanima i široj zajednici.

Da ostavimo po strani potencirani odnos “za životinje i protiv životinja”, i da otvoreno porazgovaramo o problemu pasa lutalica, ponudimo savjete, zaključke, pretpostavke, rješenja… Kako komentirate slučaj u kojem je djevojčica zbog napada pasa ispred škole i pretrpljenog straha dobila dijebetes?

Za početak moram konstatovati da smo suočeni sa jednom strašnom podvalom od strane određenih političkih i novinarskih krugova da je valjda svako ko se bori za zaštitu životinja i potcrtava dosljednu provedbu Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja (a koji da se provodio umjesto što se o istom debatovalo četiri godine, rezultirao bi već sada smanjenjem populacije i problema), protiv ljudi ili da mu nije stalo do ljudi. Ovo nije pitanje ljubavi prema životinjama ili pitanje izbora kako se često manipulativno predstavlja, izbora između čovjeka i psa. Ovo je pitanje dobre ili loše prakse, provedbe ili neprovedbe Zakona, efikasnih ili neefikasnih mjera i rješenja. Slučaj bilo kojeg incidenta sa životinjama koji kao posljedicu može imati stanje djevojčice o kojoj je riječ je i opet posljedica neadekvatne primjene propisa, pa smo sada svi suočeni sa posljedicama u oba smjera.

Problem moramo zajedno rješavati jer čovjek ga je generirao, pa je i odgovoran da ga riješi. I dok god se samo budemo bavili psima na ulici kao posljedicom, a ne uzrokom problema, a ti su neodgovoni imaoci životinja koji napuštaju bilo odrasle jedinke bilo potomstvo, ili puštanjem svojih nesterilisanih pasa da lutaju inim mahalama i doprinose reproduktivnom potencijalu potojećih pasa, dok god se ne budemo bavili izgradnjom sistema, sankcioniranjem svakog kršenja Zakona, imaćemo problem u kojem ispaštamo svi, i građani i životinje na ulici.

Poruka mora biti da se zakoni ove zemlje moraju provoditi, a ne izbjegavanje od odgovornosti. Istovremeno, medijska huškanja, gotovo pa lov na vještice, a opet prenebjegavanje uzroka problema, neće nas dovesti bliže rješenju.

Građani se moraju educirati o uzroku problema. Većina vidi samo posljedicu, dakle psa na ulici, ne razmišlja otkud taj pas na ulici, ko ga je donio, ko ga je napustio, kada, zašto. Osjećaj sigurnosti kao i osjećaj straha je relativan, subjektivan.

Neophodno je ulagati u edukaciju i fokusirati se na dosljednu provedbu Zakona, koje će u konačnici voditi ka humanoj kontroli pupulacije i smanjivanju broja pasa na ulici, uz puno uvažavanje strahova, ličnih simpatija i animoziteta, uz puno uvažavanje veličine problema. Moramo naučiti razmišljati, percipirati uzrok problema i ići u pravcu rješenja. Ovdje ne postoji tzv. quick fix, brzo rješenje. Pse se je ubijalo decenijama i uvijek ih je bilo, dakle nešto u toj jednadžbi nije bilo u redu. Sa odgovornijim ponašanjem pojedinaca, vlasnika životinja koji su najvažnije karike u lancu i provedbi preventivnih mjera, biće manje životinja na ulici, a samim tim i manje vezanih problema.

U međuvremenu vrijedi nastaviti obaktivno i odgovorno educirati javnost, kako bi se minimizirao broj incidentnih situacija. Žalimo zbog svakog incidenta u kojem stradaju nevini. Ali to ni u kom slučaju ne bi smjelo voditi daljoj zamjeni teza i produbljivanju jaza i nerazumijavanja.

Šta bi ste Vi uradili, kao aktivista za prava životinja, da Vašem djetetu pas lutalica odgrize desni obraz?

Svaki incident je slučaj za sebe, i okolnosti svakog incidenta se moraju razmotriti individualno pa stoga i poduzeti konkretan set mjera koji svakako stoji na raspolaganju, u kontekstu izuzimanja takve životinje iz okoline, procjene, i ako je neophodno eutanazije. Sve te opcije svakako postoje definirane u postojećem Zakonu, članu 14, koji definira sve okolnosti pod kojima se životinju može eutanazirati.

Odgovor na ovakve probleme ne leži u zagovaranju masovnih ubijanja svega što hoda i diše na četiri noge, no u obračunu sa uzrokom. Jer u protivnom mogli bismo uspostaviti analogiju, kod npr. slučajeva pedofilije, svih oblika nasilništva, organiziranog kriminala, i slično, ne obračunavamo se sa cjelokupnim ljudskim rodom, je li tako….

Ponavljam, čovjek je generator ovog problema, i mi bismo svi voljeli da su sve životinje u svojim domovima, i niko i nikad napušten. Ali ne možemo ne provoditi prevenciju, preventivne mjere, a zagovarati ubijanje, i stalno biti u začaranom krugu ubijanja. Građanima naprosto koliko to god bilo nepopularno reći, mora biti jasno da problem koji se generira decenijama od strane čovjeka ne nestaje preko noći, ali ima potencijal da nestane u nekih tri do pet godina, ukoliko odgovorno pristupimo primjeni svih zakonom definiranih preventivnih mjera.

Građani se boje, ali istovremeno kada mnogima od njih koji su prijavili neznanično da je komšija psa izbacio na ulicu čemu su svjedočili, ponudite da slučaj prijave zvanično policiji i inspekciji, da daju svoje ime kao svjedoka, odbijaju po pravilu, jer ne bi da se zamjere komšiji. Tu već imamo problem mentaliteta, politike podilaženja, nezamjeranja, ‘nek nije pred mojom kućom’ stava. U takvom društvu, opet se obrušavamo na očito najslabiju kariku, na psa na ulici, i opet se bavimo posljedicom.

Kako se Vi ponašate kada Vas u uskom sokaku Glavnog grada sretne petnaestak pasa lutalica, dok žurite da uhvatite posljednji tramvaj? Psi laju iskeženih zubi…

Pričam s njima, i na najmirniji način odašiljem pozitivnu energiju prvo riječima, onda govorom tijela, i u trenu režanje prestaje i zamjenjuje ga veselo mahanje repovima. Pokušajte, nije teško, iznenadićete se koliko malo treba za pozitivnu reakciju životinje prema čovjeku. Znate, mi svi hodamo ulicama istog grada, ali nemamo svi isti odnos i istu energiju prema životinjama. Građane se treba neizostavno educirati, time će se smanjiti broj incidentnih situacija

Molim Vas za savjet roditeljima. Kako da se ponaša majka s dvogodišnjim djetetom kad u parku ka njima potrči i počne lajati krvoločni čopor pasa?

Teze o čoporima, hordama bijesnih i kako kažete krvoločnih pasa koji hodaju ulicama u potrazi valjda za novim žrtvama su očito neka paralelna stvarnost, ne znam, često se čini kao da moguće ne hodamo ulicama istog grada. Edukacija jeste ključ, za sve, pa tako i za izlaz iz nekih ne baš ugodnih okolnosti na koje na ulici naiđemo.

Savjet bi svakako bio ne trčati, ne vrištati, ne praviti zvuke visoke frekfencije, stati mirno i mirnim tonom pokušati ostvariti kontakt, ne vrtiti se u krug, ne šutati pse nogama, ne mahati štapom, ili kišobranom jer će reakcija životinja biti suprotna od one koju želimo. Životinja isčitava našu energiju i reaguje instinktivno. Strahom je teško vladati, u potpunosti možemo shvatiti nelagodu koju ljudi mogu osjećati dok pored njih prolazi čopor pasa, ali opet vratiću se na početak i uzrok problema koji moramo adresirati.

{youtube}oxrq6AX45bo{/youtube}

Kako opravdavate naše daleke pretke koji su ubijali životinje da bi preživjeli (zbog jela ili zbog iznenadnog susreta)? Nije li i danas riječ o preživljavanju prilikom susretra s čoporom lutalica?

Obično ne odgovaram na apsurdna i neozbiljna pitanja, jer mi nije vaša analogija ovdje jasna. Mislite na preživljavanje psa, kojeg smo izbacili i od kojeg smo mi ljudi napravili problem i napravili psa lutalicu…

Vidite, dokle god polazite od posljedice, a ne od uzroka, imaćete problem. Čovjek je kreirao psa lutalicu raskinuvši svoju viševjekovnu sponu sa najstarijom pripitomljenom životinjom. Napuštanjem životinje čovjek je narušio njenu dobrobit, zdravstveni i mentalni status, kao i sigurnost i zdravlje ljudi. Tu i takvu percepciju između ostalog stvaraju i mediji, i svi oni kojima je širenje društva straha, nerazumijevanja nad uzrokom problema u cilju

Način na koji se do sada izvještava o “problemu” pasa lutalica ne doprinosi rješavanju problema, to je sramno neobjektivno, neupućeno, nekonzistentno, vrši tendencioznu zamjenu teza, i ohrabruje “lov na vještice”, širi strah i produbljuje zabunu o stvarnim uzrocima problema, umjesto da djeluje edukativno, te potcrtava potrebu implementacije Zakona i izvršavanja obaveza nadležnih. Nečinjenje, tačnije neprovedba Zakona u punom kapacitetu dovodi do eskalacije problema. Nije kriv Zakon i nisu krivi psi. Krive su loše navike ljudi koje prolaze nekažnjeno. krivi su oni koji misle da će neprovođenjem Zakona dovesti stanje do apsurda, zamjene teza i povratka na staro. Ljudima mora biti apsolutno jasno šta je uzrok problema i zašto je povećan broj pasa na ulici, te jasno reći kako do rješenja uzroka, a ne bavljenje sa posljedicom.

Odgovornost u potpunosti snose svi po Zakonu odgovorni za njegovo provođenje. Zakon je jasan, govorimo o policiji i inspekcijskim organima odgovornim za nadzor nad provedbom Zakona, lokalnoj zajednici, veterinarskoj struci, vlasnicima životinja.

Otpor provedbi Zakona upravo je u najvećoj mjeri i dolazio od struke i onih čiji je posao provedba i nadzor nad istim. Odsustvo sistema je naš ključni problem.

Izvor same populacije na ulici, te uzrok problema jeste neodgovorno napuštanje životinja od strane vlasnika, uzgajivača, uzgoj na crno kojom se generira nova generacija napuštenih životinja, te nekontrolisana reprodukcija postojeće generacije u nepromijenjenim uvjetima sredine. Put rješavanju ovog problema vodi kroz punu provedbu Zakona, identifikaciju i registraciju vlasnika i životinja, mikročipovanja, a poradi sankcioniranja i prevencije napuštanja, sterilizacije postojeće populacije napuštenih životinja, uz obaveznu vakcinaciju i obilježavanje, kao i sterilizaciju životinja u vlasništvu kako bi se spriječio rast populacije slobodnom reprodukcijom, edukaciju, informisanje, udomljavanje, osnivanje skloništa.

Zašto je rješavanje prava pasa lutalica postao krucijalni problem, pored silnih neriješenih prava ljudi? Naprimjer, u Konjicu gdje ja živim, više od 260 osoba starijih od 60 godina ne može ostvariti pravo na tuđu njegu i pomoć, iako po zakonu imaju pravo na nju, iako osobe treće životne dobi ostvaruju to isto pravo u drugim kantonima?

Polako dolazite do suštine, a ta je politička podvala, je li tako i refokus sa stvarnih problema. Jer ako su psi lutalice najveći državni problem, onda mi živimo u jednoj sasvim drugačijoj, boljoj, ljepšoj, uređenijoj Bosni i Hercegovini, a ne u zemlji anarhije, pravne nesigurnosti, podijeljenog obrazovnog sistema, dvaju škola pod istim krovom, nesigurne sadašnjosti i još nesigurnije budućnosti.

Odnos medija prema problemu o kojem govorimo kumuje takvoj slici, stvara se pogrešna percepcija, te i opet dolazimo do zamjene teza. Nisu psi na ulici niti zbog NVO-a, niti zbog Zakona, no jer se Zakon ne provodi na konzistentan način od strane svih onih koji su odgovorni za njegovu provedbu. Pas na ulici je posljedica, a ne uzrok problema i dokle god to ne budemo na taj način shvatali, nećemo puno odmaći na putu rješavanja problema.

Negdje se spominje da su troškovi po jednom psu u azilu oko 150 KM. Kako komentirate podatak da student četvrte godine elektrotehnike koji dolazi iz porodice čiji su članovi bespravno ostali bez posla, dobija najveću stipendiju Općine Konjic u iznosu od 120 KM ? Šta je vrednije ovom društvu, pas lutalica ili apsolvent elektrotehnike?

Morate mi reći koji je to kredibilan izvor izašao sa kredibilnom analizom strukture troškova za boravak pasa u azilima. Ja ću Vam reći, ni jedan. I ovo je, između ostalog, svojevrsna podvala. Zatražite od onih koji barataju ovako paušalnim i fabrikovanim ciframa da vam podastru strukturu troškova po stavkama, i predoče dokaze i cijene koštanja pojedinačnih stavki i vidjećete da je to daleko od istine, a vi sami izvucite zaključak u kakve svrhe se iste podvale i prave.

Istovremeno vam savjetujem da ne pravite konstantno paralele šta je vrednije, čiji je život vredniji, jer po toj analogiji, uskoro će se naći neko ko će zagovarati ukidanje fondova za kulturu, zaštitu okoline, divljih životinja i slično, jer nama je očito sve višak, a opet sve iz razloga neprepoznavanja lične odgovornosti za problem u kojem se nalazimo, izlaza iz problema, te istovremeno neophodnosti promoviranja jake kaznene politike, čija primjena bi dovela do punjenja budžeta.

Šta biste rekli kada bi štovatelji štakora iz indijskog hrama Karni Mata u Sarajevu napravili “Udruženje za zaštitu štakora” i zahtijevali od države da im uplaćuje sredstva iz budžeta za njihovu brigu? (Ako sam dobro informisan, ima i stranih organizacija za zaštitu životinja koje djeluju, koordiniraju i u BiH?)

Pokušavate do perverznih razmjera relativizirati problem, dovesti ga do apsurda da naprosto se evo pitam, ne znam zaslužujete li odgovor. Savjetujem da pogledate definicije iz Zakona, te Wikipediju, možda će pomoći u formulaciji smislenijih pitanja za neke buduće intervjue. Teško da možete praviti paralele između vrsta Canis lupus familiaris sa vrstom Rattus iz roda mišolikog glodavca. Činjenica da napuštenim životinjama pripada cijelo poglavlje Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja govori sama za sebe.

Države su dužne brinuti o cjelokupnom biljnom i životinjskom svijetu, na propisan način, te učiniti sve da zaštite sve biljne i životinjske vrste i podvrste prisutne na svom teritoriju.

U Konjicu nema pasa lutalica, zahvaljujući našim fratrima koji ih isporučuju međunarodnoj organizaciji Animal Care u Beču. Koliko sam upoznat, bez velike pompe više od šest godina uspješno se brinu o psima lutalicama. Zašto Vama treba Savez udruženja, i udruga jedna, druga, treća… zašto ne biste slijedili primjer iz Konjica?

Populacija pasa lutalica u Konjicu nije uopće usporediva u redu veličina sa Sarajevom, a na to utječu brojni faktori, poglavito navike imalaca životinja i držanje životinje, precizno stopa sterilisanih vlasničkih životinja, broj životinja u vlasništvu, stopa napuštanja, stopa migracija iz općine u općinu i slično.

Fra Tony kojeg poznajemo i ovom prilikom pozdravljamo, poput nas, ulaže dugi niz godina iste napore u osvješćivanju puka, sklanjanju, smještaju, udomljavanju, sterilizacijama i slično, razlika je u tome što je naprosto populacija u Sarajevu veća, stopa napuštanja veća, broj vlasničkih životinja neuporedivo veći, blizu 13.000 pasa od kojih je samo 17% sterilisano itd. Morate biti ili jako zločasti ili intelektualno dekapacitirani pa da ne vidite razliku. Odgovor o razlozima formiranja Saveza su vam dati na početku intervjua.

Nekako mi se čini da su psi izloženi sve većem maltretiranju što je glas udruženja za njihova prava jači? Udruženja za zaštitu životinja niču proporcionalno povećanju broja pasa lutalica na ulici!? Šta rade ta silna udruženja? Koja im je svrha, ako nisu u stanju rješavati probleme životinja, nego ih nametati, i ako nisu u stanju lobirati kod izabranih zvaničnika da se problem kroz sistem efikasno riješi, zašto postoje? Zašto otvoreni rat udruženja sa javnošću, zakonodavnom, izvršnom vlašću…?

Psi su bili izloženi maltretiranju i ranije, samo se o tome nije u ovolikoj mjeri pisalo, govorilo, skretala pažnja, a za raskrinakvanje te i takve pervertirane bh. realnosti u velikoj mjeri su zaslužni NVO-i, kao i globalni internetski prostor, te svjetski trendovi i naprosto promjena odnosa društva u globalu prema životinjama, brizi prema njima i ljudskoj odgovornosti koja je vidljiva u svim sferama.

Fragmetacija je očito velika boljka našeg društva, ali u pogledu NVO sektora u ovoj sferi djelovanja vidljiva je u većem obimu samo u Sarajevu, koje je i najveći grad i koji ima najveću populaciju pasa na ulici. Svako udruženje je priča za sebe, i tu zaista nema potrebe generalizirati.

Istovremeno, NVO-i ne moraju ništa i ne snose nikakvu zakonsku obavezu, no su svojevoljno, dobrovoljno, volonterski, ponijeli najveći teret u promoviranju neophodnosti provedbe Zakona, ponudili i pomoć i znanje i ekspertizu, i iskustvo, pružili i pružaju ogromnu pomoć u provedbi zakona uz konstantno skretanje pažnje odgovornima na neophodnost da se svi uključe u provedbu. NVO-i su dali ogroman doprinos u udomljavanju životinja, postali su neformalni info centar koji širom BiH zaprima na stotine poziva dnevno o bolesnim, ranjenim, povrijeđenim, zgaženim ili mrtvim životinjama, koje ti isti NVO-i i volonteri vode liječnicima, obezbjeđuju neophodna sredstva za liječenje, operacije, smještaj, sklanjaju sa ulice i dalje udomljavaju, dali su ogroman doprinos u provedbi svih projekata sterilizacija, dovoženju životinja, skrbi, vraćanju, dali doprinos edukaciji kroz info štandove o promoviranju odgovonog vlasništva, zakona, udomljavanja. Svaka spašena i udomljena životinja je i jedna manje na ulici, a takvih je na hiljade širom BiH, svaka izliječena je jedna manje bolesna na ulici, a takvih je na hiljade širom BiH, svaki par sterilisanih životinja ogromna prevencija u kontroli reprodukcije, a takvih je na hiljade širom BiH, svaki educiran građanin je jedan manje naoružan neznanjem i predrasudama, i takvih je na hiljade širom BiH. Da li mislite da to nije konkretan i direktan doprinos rješavanju ovog problema koji generiraju bez posljedice i sankcije drugi članovi ove homosapiens zajednice. Mi mislimo da jeste.

Ali istovremeno NVO-i ne mogu biti zamjena za odsustvo sistema, a zato je direktno odgovorna vlast i struka. I dokle god vi i dalje, i nakon svega iznesenog i svih argumenata mislite da vam ovaj problem nameće NVO, jer vas upozorava na neophodnost provedbe Zakona, i na uzrok problema i zbog kojih valjda ne možete otvoriti sezonu lova na ulice, bez preispitivanja, a odakle oni na ulici in the first place, mi ćemo imati nesmanjen problem. Jer onda vi direktno doprinosite aboliranju svih onih po zakonu odgovornih za četvorogodišnji nerad, razmislite.

Možda je kredibilno upitati zašto postoji biračko tijelo ako je nesposobno izabrati one koji će znati kako provoditi zakon koji su donijeli, i naći rješenje na neki, bilo koji društveni problem.

Kada bi država sutra ujutro, sve pse lutalice udomila u najsavremenij azil i po najvećim standardima, i ne bude pasa lutalica na ulici, od kojih projekata će živjeti udruženja za zaštitu životinja i čime bi se bavila?

Psi se ne udomljavaju u azile, no u konačne porodice, a nigdje na svijetu azili nemaju svrhu da prihvate sve pse sa ulice, niti im je to namjena.

Skloništa ne predstavljaju preventivna mjera niti bilo kakva mjera rješavanja problema, nego su neophodna kockica mozaika, kao mjesto koje pruža mogućnost za sklanjanje onih kategorija pasa koji su potencijalno bihevioralno nestabilni, njihovu procjenu, rad s njima i dalje udomljavanje, sterilizacije i vraćanje pasa na prirodna staništa, te smještaj i udomljavanje štenaca nakon provedene vakcinacije. Namjena i uloga skloništa u rješavanju problema u BiH je u potpunosti pogrešno percipirana. Primjere loše vođenih projekata skloništa vidimo širom BiH počevši od Sarajeva i skloništa u Prači, Gladnom polju, pa nadalje nazovi skloništa u Doboju, Prijedoru, Goraždu, Tešnju, Bratuncu, itd. Skloništa trebaju biti mala, operativna, čista, primjeri dobre prakse, mjesta gdje se sa životinjama radi, gdje se životinje udomljavaju, liječe, socijaliziraju, sterilišu i vraćaju nazad na ulicu jer to jeste poenta prelaznog perioda, prevencija rasta populacije, prevencijom stvaranja izvora nove, stabilizacija da bi potom u konsolidaciji svih ostalih mjera vremenom počela da pada, a ne slike horora, gdje psi zaboravljeni od svih umiru u vlastitim fekalijama, bez hrane, bez vode, bez osnovne skrbi i veterinarske zaštite.

Ja lično ne poznajem niti jedno udruženje za zaštitu životinja u BiH koje kako kažete živi od projekata ove vrste, budući da se niti jedno udruženje ne bavi zaštitom životinja na profesionalnoj ravni, nego na volonterskoj, gdje volonteri, članovi udruženja pored poslova koje rade u svom životu, cilju za koji se bore, poklanjaju slobodno vrijeme i nerijetko vlastiti novac, uz puno uvažavanje da to sredina u kojoj živimo teško može da shvati, vjeruje, jer valjda je koncept volontiranja većini stran, valjda je koncept rada za veće dobro stran, a to opet više u konačnici govori o društvu u kojem živimo.

Mi bismo bili jako sretni da od sutra više niti jedna životinja ne bude napuštena, gladna, smrznuta, progonjena, izbačena, odbačna kao suvišna, nego da sve imaju svoj dom jer ne zaboravite pas pripada grupi tzv. companion animal. Udruženja za zaštitu životinja će na žalost u društvu poput ovoga još dugo biti suočena sa pritiskom da kompenziraju za nepostojeći ili nedostajući sistem, za nezainteresiranu struku, suočeni sa realitetima kakvi su danas. A i da toga nema, postoji imanentna potreba za monitoringom u cilju iskorijenjivanja loših praksi. U svim uređenim državama EU, itekako postoji potreba za postojanjem veoma jakih i autoritativnih udruzenja i grupa za zaštitu životinja, ne samo pasa, no svih životinja kojima je potrebna zaštita, potreba za kontrolu, monitoring i savjetodavnu ulogu.

Često mogu pročitati, čuti o iživljavanju društva nad psima lutalicama. Pitam vas, ne iživljava li se društvo (naše bosanskohercegovačko) više na djeci koja su prisiljena prositi na ulici, nego na psima koji se nemarom tog istog društva dobrovoljno šetaju ulicama? Kada ćemo posložiti prioritete?

Bojim se da pravite zamjenu teza, a istovremeno u samom pitanju detektujete na čijoj strani leži odgovonost za rješavanje problema. Današnje bh. društvo je na žalost bešćutno prema svim ranjivim kategorijama društva uključujući stare, bolesne, djecu i životinje. A to je, složićemo se, već tema za jednu ozbiljnuju opservaciju

Karikiram – često poistovjećujete prava ljudi i životinja, izjednačavate biološke jedinke koje je priroda stvorila različitima. Pitam Vas, da se hipotetički, oformi “Ministarstvo za životinje BiH”, da li bi pas trebao i mogao biti ministar?

Bojim se da ne razumijem pitanje, poglavito dio oko izjednačavanju bioloških jedinki, ne razumijem u kojem smislu. Samo pitanje je besmisleno, nadam se da je postavljeno samo da figurira prostorom, a ne i jer zaista ozbiljno očekujete odgovor.

Čovjek, u svoj gordosti te riječi, leži i sva odgovornost za sav živi svijet na planeti koju nastanjuje. Od životinja možemo puno naučiti, ali smo negdje usput zaboravili kako…

Zamislite da neko za deset godina počne štititi zmije koje su se najezdile u urbanim sredinama u BiH? (Nikad ne znate šta vrijeme nosi.) Kako biste reagirali kao građanka? Da li bi to bilo uredu? Šta bi tada značilo “humano” rješavanje problema? Šta bi Vaš Savez za zaštitu životinja BiH poduzeo kada bi ljudi počeli masovno ubijati zmije po parkovima i odlagati ih na deponije?

Prvo pročitati odgovor pod pitanjem o glodarima. Ovdje doduše pravite paralelu sa sa vrstom Serpentes pod red gmizavaca, no svodi se na isto, priznajem ovaj intervju postaje sve zabavniji.

Svaki odgovoran Savez za zaštitu životinja bi svakako pravovremeno detektovao pojavu zmija u gradskim sredima, te u suradnji sa odgovrnim predstavnicima struke, analizirao uzroke te pojave, put, i način kako da se bez ubijanja osigura prebacivanje zmija u njihov originalni habitat iz kojeg se migracija u gradske jezge desila, opet sigurno pod utjecajem ljudskog faktora.

Dešava se i u svijetu da aligatori zalutaju u nečije dvorište tamo negdje na Floridi, pa vlasnik imanja ne poseže za dugom cijevi, no zove službu odgovornu za omamljivanje, i dislokaciju životinje u prirodni habitat. To se radi kad postoji sistem, a ne anarhija. Mi želimo težiti uspostavi sistema, a ne ustoličenju anarhije.

Kako biste se osjećali kada biste znali da je šminka koju imate na sebi, testirana na životinjama? Koristite li šminku proizvođača za koje se sumnja da testiraju proizvode na psima (Vi kao aktivista ste sigurno upoznati o kojim brendovima je riječ)?

Ne koristim proizvode testirane na životinjama, isključivo kupujem proizvode sa tzv. bijele liste proizvođača koje ne testiraju na životinjama. Bijela i crna lista se svake godine ažuriraju i objavljuje ih PETA, kao i Prijatelji životinja.

Šta Vaš Savez udruženja za zaštitu i spašavanje životinja BiH nudi kao konkretno rješenje problema pasa lutalica?

Sistemski pristup u izradi cjelovite strategiju na nivou BiH, sa akcionim planom u suradnji sa svim relevantnim strukovnim organizacijama i prijateljskim udrugama i fondacijama.

Rješenje leži u dosljednoj provedbi postojećeg zakona od strane svih za to nadležnih, a ne u zamjeni teza, nečinjenju, i puštanju da nečinjenjem problem eskalira.

Program kontrole populacije nije jednostavan i specifičan je za svaku sredinu, svaki human i efikasan program kontrole mora sadržavati sljedeće elemente: zakonske regulative kojom se propisuju preventivne mjere i rješava postojeći haos (registracija i obelježavanje, obaveze i odgovornosti vlasnika, kaznene odredbe, postupci sa životinjama, sterilizacije); registracija i obilježavanje pasa (smanjuje rizik od napuštanja, olakšava praćenje, prevoz, pronalazak izgubljenih i napuštenih, ukradenih, ključna je preventivna mjera); sterilizacija pasa (najefikasnija mjera koja smanjuje populacije – smanjuje broj lutalica i nekontroliranu populaciju kućnih ljubimaca, vodi ka smanjenju neželjenog potomstva, sastavni dio kulture življenja i ima pozitivne efekte na zdravlje životinja, smanjuje agresivnost i preventira kancerogena oboljenja); obrazovanje i informisanje (ključ uspjeha dizanje svijesti građana o uzrocima, načinima kontrole i smanjenja brojnosti populacije lutalica i obavezama i odgovornosti vlasnika, zakonskim obavezama); kontrola kapaciteta prostora (održavanje higijene u naseljenim mjestima uz efikasno uklanjanje otpada); prihvatilište i služba za zbrinjavanje životinja koje osniva grad (iz prihvatilišta se životinje udomljavaju, vraćaju vlasniku, vraćaju na ulicu nakon provedene sterilizacije, tu se vakcinišu, sterilišu); udomljavanje odgovornim vlasnicima kao najhumaniji način zbrinjavanja; vraćanje sterilisanih i vakcinisanih pasa i mačaka na područje s kojeg je uhvaćeno (efikasna prelazna mjera kojim se zaustavlja dalji rast populacije, stabilizira populacija u područjima koja pate od velikog broja iste, dovodi postepeno do pada broja, sprječava nastanak nove generacije lutalica, preventira da se na lokalitet s kojeg su uklonjeni psi dosele novi. Cilj je formiranje manje, zdravije i stabilnije populacije pasa lutalica koju je lako kontrolisati).

Human i efikasan način rješavanja problema u vezi sa napuštenim životinjama i provođenje programa kontrole podrazumijeva saradnju svih interesnih grupa nadležnih organa lokalnih vlasti, veterinarske zajednice, komunalnih preduzeća, građana i udruženja za zaštitu zivotinja, medija, dakle jedan partnerski odnos u kojem se prepoznaje zadaća svake pojedinačne skupine i izrađuje program kontrole i smanjenja populacije u skladu sa specifičnostima sredine. Puni efekat navedeni elementi programa kontrole mogu dati samo i jedino ako se sprovode dosljedno, usklađeno i ako su međusobno povezani.

Užasavam se kada vidim fotografije zlostavljanih životinja, i kazne za one koji to rade bi trebale biti (da ne pretjerujem) doživotne s obaveznim psihološkim liječenjem. Pitam Vas da li ste ikada ikoga prijavili zbog zlostavljanja životinja, i ako vidim ili znam za slučaj zlostavljanja, šta da uradim, kome da prijavim?

Prijavili smo i prijavljujemo svaki slučaj zlostavljanja životinja za koji imamo pouzdanu informaciju, dokaze, pouzdane svjedoke ukoliko sami nismo nazočili činu zlostavljanja.

Sve slučajeve zlostavljanja životinja možete prijaviti direktno relevantnom MUP-u, te relevantnim kantonalnim upravama za inspekcijske poslove, tj. glavnim kantonalnim veterinarskim inspektorima, ili veterinarskom inpektoratu RS-a.

(Dragi čitaoče, ako čitaš ovu posljednju rečenicu u zagradi a imaš kućnog ljubimca, provjeri da već nije krepao od gladi, a ako nemaš ljubimca možda je vrijeme da ga nabaviš jer je sigurno zabavniji od čitanja ovakvih intervjua.)