Reportaža: Mirza Softić

Fotografije: Vedrana Halepović

Nakon što se polako smiruje početna euforija i cijela bura oko plasmana reprezentacije u Brazil, red je da se hladne glave osvrnemo na putovanje u Litvaniju. Nikad ranije u ovoj zemlji nisam bio, nisam ništa o njoj znao, osim da tu živi moj drug Mirza Seferović, momak koji je postao poznat nakon što je Anadolija objavila intervju s njim, a svi naši portali ga prenijeli. Prije toga je bio jedan od najpoželjnijih neženja, a danas je sretno oženjen prelijepom Litvankom Justinom, s kojom ima dva sina.

Letio sam irskim Ryanairom, kompanijom koja kažnjava svako nepoštivanje pravila, ali srećom, nisu me maltretirali, pa je 15€ na relaciji Weeze – Vilnius bila sjajna cifra. Plan je bio da se vratim već sutra preko Rige, ali sam od toga odustao, ostao dan duže i halalio let od srijede, a kupio novu kartu za četvrtak. I nisam se pokajao. Vilnius će mi ostati u sjećanju kao fenomenalan grad, a u cijelom tom raspoloženju, nikako nije ni moglo biti drugačije.

Naši navijači su se počeli sakupljati već dan ranije u Vilniusu i Kaunasu, a ja sam stigao sat pred utakmicu. Avion iz sela pored holandsko – njemačke granice je bio pun naših ljudi, te smo počeli pjevati još dok je let trajao. Mnogi su onda iznajmili auta i zaputili se u Kaunas. Nakon dolaska i pronalaska hotela, jedva sam pronašao ulaz za novinare, pa sam tako lutajući, shvatio da će se stadion srušiti pri svakom sljedećem ozbiljnom skakanju naših navijača. Na našu sreću, to se nije desilo, ali je veoma čudno da onakva starudija može uopšte zadovoljavati ikakve kriterije, posebno jer se čak i beton iznad naših glava ljuljao sve vrijeme. Znam da Litvanija nije najbogatija zemlja, ali neke stvari su jednostavno nedopustive, poput otpadajućih stepenica kao na istočnoj tribini Grbavice, nikakve VIP zone i ono najvažnije – ljuljanje tribine koja se nalazi iznad novinarske lože. Elem, da ne cjepidlačimo o sigurnosnim i tim nevažnim stavkama, jer FIFA-u i UEFA-u ne zanima samo novac, nego i sigurnost (lafo), vratimo se na ljepše teme. Recimo, jedna od interestantnih stvari je bila činjenica kako su prostorije stadiona pune slika sportista, ali tu nema nijednog fudbalera, nego po zidovima uglavnom vise Arvidas Sabonis i košarkaška ekipa. To će vam i skoro svaki Litvanac reći – “nas ne zanima fudbal, mi smo košarkaška nacija”.

Nakon što smo se svi unervozili u prvom poluvremenu, i nakon što mi je bilo neugodno sjediti mirno ispod ljuljajuće tribine, odlučih da prošetam terenom. Tu sam upoznao Japanca koji govori naš jezik, i čak piše za neke hrvatske medije. Kaže mi kako Japanci uvijek slijede Ivicu Osima, gdje god se ovaj nalazio, a u to sam se i uvjerio, dok su ga iz novinarske lože dvojica uhodila kamerom od sto hiljada eura, uvećavajući svaku njegovu poru, iako je Osim bio daleko od nas, na drugom kraju tribine. Nakon što se Japanac negdje zagubio, ne ostavivši mi kontakt, pao je gol (zgoditak, a ne goli Japanac). Neki ludi predosjećaj mi je rekao da baš tad uključim kameru i nakon nekoliko sekundi, Ibišević je pogodio. Radosti nije bilo kraja, ali narednih 20 minuta pretvorili su se u neugodno iščekivanje. Ono što mi je dodatno popravilo raspoloženje je bila pojava Valentina Inzka na tribinama, koji je navijao i urlao kao i svi mi ostali. Ispod njega je stajao transparent na kojem je pisalo “Pomozi Tito, ako za Boga znaš”. Simbolično, pomalo i tužno, ali i istinito; protektorat smo i to ćemo biti još dugo.

Ostalo je istorija. Tu noć smo prehodali Kaunas, grad vrlo čudnog oblika i položaja, koji nikako nije logičan, pogotovo nama koji smo navikli na nekakav red i paralelne ulice. Veliki bulevar zvani Tunelio dijeli grad na pola, a između bulevara i svake od tih polovina nalazi se, ni više, ni manje, nego – šuma. Kroz šumu je moguće proći samo kroz nekoliko ulica i preko vijadukta, jer i pruga ide paralelno s bulevarom, pa sam od hotela do stadiona hodao okolo, ne slijedeći logičan najkraći put zračnom linijom. Grad nije mnogo živ, pa smo nakon utakmice popili piće u glavnoj kaunaskoj ulici, kratko se zadržali i razgulili u hotele. Mirza mi priča kako je litvanska vlada prije nekoliko godina započela kampanju u kojoj su poručivali stanovništvu kako je “moguće živjeti u Kaunasu”, što je bio i natpis na bilbordima širom zemlje. Ipak, nisu uspjeli, ljudi godinama mahom sele u Vilnius, koji je danas prava prijestolnica, prelijep grad sa mnogo toga za vidjeti i ponuditi. Do njega sam stigao brzim litvanskim vozom koji me koštao samo pet eura, a putovanje je trajalo sat vremena. Prije nego ću krenuti iz Kaunasa, moj domaćin, Rima Janiskevičius, kaže kako je njemu bilo bolje u Sovjetskom Savezu. Sa sjetom se prisjeća dana kada je kaunaska željeznička stanica bila ispunjena ljudima, a danas je to najpustije mjesto u gradu – “kad sam išao u školu, nismo mogli svi stati u jedan voz, pa bi slali još vagona”. Na moje pitanje šta se konkretno od toga promijenilo, Rima kaže, “ništa posebno u samoj zemlji. Korupcija je sada još veća, a jedina dobra stvar je što mladi mogu raditi širom EU, ako znaju jezike. Ali opet, naši gradovi ostaju puni starih ljudi, a potencijal odlazi”.

Ovo je priča koju smo čuli mnogo puta. Priča o bogatom zapadu i fukaraškom istoku prati me gdje god da dođem. Ulice Litvanije su prilično depresivne, mnogo je pijanaca i ljudi koji šetaju bez cilja, ali ono što je drugačije nego kod nas je to što niko ništa ne razvaljuje. Grad se čuva kao da treba stoljećima da traje. I to im zaista uspijeva. Sve izgleda kao novo i sve je jednostavno prelijepo, od same katedrale, do svih viljnjuskih trgova, kafića i restorana. Kombinacija skandinavske i socijalističke gradnje čini ovaj grad još posebnijim, pa je moguće vidjeti i staru ogromnu poštu koja je danas svrha sama sebi, ali i neku prelijepu katoličku ili pravoslavnu crkvu.

Mirza kaže da su Litvanci uglavnom kulturološki katolici, ali kako nisu neki veliki vjernici. Imaju čak i paganskih običaja, poput klanjanja drveću i sl., a svi pravoslavci u ovoj zemlji su zapravo Rusi. Na ulici možete govoriti ruski, a mlađi ljudi znaju i engleski. Nažalost, ja sam se u hotelu u Vilniusu morao sporazumijevati pomoću Google Translatea, jer su ljudi znali samo litvanski, ruski i poljski. Mogu reći da je to jedino loše iskustvo u cijelom gradu, ali sam u hotelu samo prespavao i ujutro odjurio na voz za aerodrom.

Dan poslije utakmice mnogo naših navijača je ostalo da baulja gradom, i na svakom koraku se mogao čuti naš jezik. Restorani su bili puni, kafići takođe, a naveče su se diskoteke orile našim navijačkim pjesmama. Došlo je mnogo ljudi iz dijaspore, što me ponukalo na razmišljanje o tome gdje smo se sve raselili i ko je za to kriv. Politici neće biti mjesta u ovom članku, pa ću samo stati na tome da danas po svijetu žive uglavnom divni ljudi, od kojih su neki malo udesno zastranili, ali mnogi su lišeni svake predrasude. Svi oni dođu zbog provoda, zbog fudbala i zbog društva, a onda im uglavnom bude super. Sada imamo i razlog više da vjerujemo u ovu ekipu, te da se okupljamo po svijetu i češće. Onakav pozitivizam se može rijetko vidjeti među navijačima koji dolaze iz jedne zemlje, a da smo najbolji navijači na svijetu, dokazali smo stotine puta. Naredna prilika nam je Saint Louis, zapalimo stadion i tamo.

Tekst je objavljen na portalu http://www.radiosarajevo.ba, u oktobru 2013. godine.