Piše: Ajla Kurspahić

Dobrodošli u zemlju u kojoj nema budućnosti. To je bar ono što većina mojih prijatelja i poznanika smatra. Može biti da su i u pravu. Možda. Većina njih samo želi završiti fakultet i otići. Neki od njih čak žele nastaviti svoje obrazovanje negdje vani, u zemljama koje im nude budućnost. Bosna i Hercegovina sigurno nema šanse u odnosu na Sjedinjene Američke Države ili Evropsku Uniju. Ipak, ovo je moja domovina. Odgajana sam da je volim i štitim. No, kako vrijeme odmiče, tako se javljaju i određene sumnje i pitanja. Da li je ovdje ostalo išta što bi se moglo voljeti i štititi, gdje bi se moglo živjeti. Da li ovdje postoji ikakva budućnost? Postoji, ali samo uz radikalne promjene.

Omladina nema kad da se bori, prezaposlena je tražeći posao

Trenutna situacija u Bosni i Hercegovini je daleko od savršene. Štaviše, daleko je i od prosječne. Politika me ranije nije nešto naročito zanimala. Pretpostavljam da je to slučaj sa mnogim mladim ljudima. U posljednje vrijeme, pak, pozorno gledam vijesti i ježi me slušanje nezavidne statistike o stopi nezaposlenosti. Nezaposlenost mladih je vjerovatno jedan od najvećih problema u ovom ponoru ništavila koje nazivamo Bosnom i Hercegovinom. Prema UN-ovom godišnjem izvještaju za 2013. (objavljenom početkom ove godine), stopa nezaposlenosti mladih u BiH je dosegla 61,3%, što znači da je skoro dvoje od troje mladih ljudi bez posla.

Mladi sa fakultetskim diplomama teško pronalaze posao, dok su ostali demotivisani da bi ulagali u svoje obrazovanje, jer smatraju da za njih ni u kojem slučaju nema budućnosti. U februaru su izbili društveni nemiri širom zemlje i većinom starije generacije su se borile za ono što su nazivali ‘budućnost omladine ove države’. Prema navedenom bi neki mogli i pomisliti kako mladi ljudi ne žele da se bore, a zapravo ih većina jednostavno nije mogla prosvjedovati jer su bili prezauzeti traženjem posla. Oni rijetki „sretnici“, koji su zainteresirani da se bore za svoja prava, zaokupljeni su svojim honorarnim poslovima u oblastima za koju se nisu obrazovali, radeći za niske plate. Dakle, velika je vjerovatnoća da većina omladine koju zanima budućnost jednostavno nema posao. Svakodnevno čitaju novine i pretražuju internet u nadi da će pronaći posao, a posla nema pa nema. Zašto?

OBAVIJEST: Zbog trenutne ekonomske situacije, svjetlo na kraju tunela je isključeno!

Problem je u sistemu. Jedan od presudnih uvjeta skoro svakog konkursa za posao jeste stručni ispit. Ne sjećam se kada sam posljednji put pročitala konkurs koji to ne traži. Azur Zejnilović (25) je diplomirao prije dvije godine i od tada nije prestao tražiti posao nastavnika. Nakon kratkog razgovora, otkrio je da se do sada prijavljivao na 10 poslova, od čega je na tri pozvan na razgovor. Većina direktora i školskih odbora su ga odbili, navodeći da mora imati položen stručni ispit. Bitno je naglasiti da je potrebno više mjeseci radnog iskustva u određenoj oblasti da bi se uopće stekli uvjeti za polaganje stručnog ispita. Uzimajući u obzir činjenicu da neko ne može dobiti posao bez stručnog ispita za koji je potrebno radno iskustvo, dolazi se do zaključka da je sistem apsurdan.

Boris Mistrić (26) je istakao da se znalo desiti da dobije odbijenicu na konkursu raspisanom u Kantonu Sarajevo iz razloga što dolazi iz Zeničko-dobojskog Kantona. Diskriminacija na osnovu kantona je besmislena i pokazatelj je velikih unutarnjih podjela u ovoj zemlji. Dakle, Borisu je rečeno da u startu ima tri boda manje ukoliko dolazi iz drugog kantona od osoba koje žive u tom kantonu. Za poslodavce, naime, prethodno navedeni uvjeti nadmašuju stručnost, diplomu i prosjek ocjena.

Uprkos antikoruptivnim mjerama koje se pokušavaju (!) provesti na cjelokupnom području Bosne i Hercegovine, korupcija je definitivno prisutna, i to u velikoj mjeri. Anita Aličević (25) je podijelila svoje iskustvo sa potencijalnom korupcijom u zapošljavanju. Anita ima diplomu magistra i prijavljena je u lokalni zavod za zapošljavanje. Kada se pokušala prijaviti za jedan posao, poslodavac joj je kazao kako mu je zavod poslao spisak kandidata i da se njeno ime ne nalazi na spisku. Kada je otišla u zavod da traži objašnjenje, rečeno joj je da su samo poslali listu onih kandidata koji su završili prvi stepen obrazovanja. Opravdanje bi možda i imalo smisla da je konkurs bio raspisan samo za one koji su završili prvi stepen obrazovanja, ali to nije bio slučaj. „Nešto definitivno nije bilo u redu i moguće je da je u pitanju korupcija. Kasnije sam čula glasine da je osoba zaposlena na tu poziciju imala ‘vezice’, te da je nekom u zavodu plaćeno da pošalje spisak na kojem je upravo ona najpogodniji kandidat,“zaključila je Anita. Posljednja osoba s kojom sam imala priliku razgovarati je Dalila Zolj (28), koja je zapravo uspjela dobiti potrebno radno iskustvo da polaže stručni ispit. Na pitanje kako je to postigla, odgovorila je da je jedini način da to ostvari bilo da ponudi poslodavcu da radi besplatno kako bi stekla uvjete za polaganje ispita. „Skoro“ sam sigurna da se zapošljavanje nekoga da radi besplatno kosi sa zakonom, ali nekada je i to jedina opcija za ostvarenje daljih uvjeta. Na osnovu prethodnog iskustva i razmjene mišljenja među mojom generacijom, rečeno mi je da oni koji su diplomirali po starom sistemu uglavnom imaju prednost prilikom zapošljavanja u odnosu na one koji su diplomirali po bolonjskom sistemu. Čak ima smisla da je potrebno prvo zaposliti one koji su ranije završili fakultet, ali to ne pobija činjenicu da je i ovaj uvjet prioritet u odnosu na stručnost.

Međunarodna zajednica svakodnevno poziva bh. vlasti da riješe pitanje korupcije, da se bore protiv nezakonitih radnji, te povećaju stopu zaposlenosti. Bez obzira na to, politički lideri u Bosni i Hercegovini ne mogu doći do dogovora koji bi pogodovao napretku. Trenutno su prezauzeti predizbornom kampanjom. Prije toga su bili prezauzeti baveći se važnijim pitanjima poput… pa, ‘važnijih pitanja’, onih kojima su se već „bavili“ tokom mandata. Kako bi se izborilo sa nezaposlenošću mladih, potrebno je riješiti pitanja vezana za stručni ispit, obrazovni sistem, diskriminaciju na osnovu kantona i entiteta, korupciju, i mnoge druge stvari. Temeljite promjene u sistemu, općenito, su nam neophodne!

Ima li budućnosti nakon oktobra?

Budućnost je nesigurna za većinu bh. omladine. Ovo je već poprilično ustaljeno mišljenje na ovim prostorima: „Ne želim da trošim svoje vrijeme, a ni novac, kada je obrazovanje beskorisno za opstanak u Bosni i Hercegovini.“ Možda je to i tačno. Možda, ali ne želim u to da vjerujem. Želim da vjerujem da je svjetlija budućnost pred nama. Želim da vjerujem da postoji imalo budućnosti za omladinu u ovoj zemlji, a ne negdje drugo. Borba protiv nezaposlenosti mladih je teška, ali ne i nemoguća. Kada bi se vlada samo malo više potrudila – kada bi se uopće potrudila. Diskriminacija, korupcija i neučinkovit sistem u državi su izvor problema, a povećane aktivnosti praćenja, nadzora i određena finansijska sredstva uložena u povećanje zaposlenosti bi mogle upaliti. Nema savršenog sistema, ali bh. omladini ni ne treba takav. Dobar sistem na kojem bi se radilo u budućnosti bi bio sasvim dovoljan za početak. Bosna i Hercegovina mora da se izdigne iz ništavila u kojem se nalazi i obezbijedi budućnost za svoje mlade. Bh. mladima je potrebna ta budućnost. Bosni i Hercegovini su potrebni mladi kako bi budućnosti uopće bilo. Dobar početak bi bio i da budućnost iz apstraktnog pređe u konkretan pojam, za to su „samo“ potrebne promjene.

Međutim, opći izbori su pred nama. Struktura vlade će se, kažu, promijeniti. Sve je usmjereno na predizbornu kampanju, politikanstvo i more obećanja. Da li će se stopa nezaposlenosti smanjiti u skoroj budućnosti? To nije jednostavno predvidjeti, baš kao što je nepredvidivo šta će nam izbori donijeti. Februarski protesti nisu donijeli ništa konkretno po pitanju situacije u zemlji, a majske i avgustovske poplave su tu situaciju samo dodatno pogoršale. Sva trenutna pažnja je usmjerena na obnovu poslije poplava, a nijedno drugo pitanje nije dobrodošlo da se raspravlja o njemu u ovom teškom periodu. Naravno da postoje prioritetna pitanja, no nezaposlenost mladih bi zasigurno trebala biti jedna od njih. Političari obećavaju da će ga riješiti po završetku oktobarskih izbora. Sigurna sam da hoće, baš kao što su ga riješili i u proteklom mandatu. Ipak, nikad se ne zna šta nam budućnost donosi. Možda nam se zaista bliži bolja budućnost.. To je samo ideja. Možda ta ideja jednoga dana postane i stvarnost, ali samo uz dovoljan trud da se izbori sa problemom (problemima) – kao što je i Albert Camus napisao: “Prihvatanje apsurdnosti svega što nas okružuje je jedan korak, nužno iskustvo: Ne bi trebalo stati na tome. To izaziva revolt koji može uroditi plodom.“