Piše: Aida Hadžimusić

Različite knjige i tekstovi stalno nam nude čarobne savjete za samopomoć. Čine se obećavajućim jer izgleda da je u samo deset koraka moguće promijeniti život. Kada su u pitanju životne krize, zadnje što može biti od pomoći je neki logički niz radnji koje moramo slijediti kako bismo se oporavili. Evo nekih grešaka koje u takvim situacijama pravimo i nekoliko savjeta kako zaista ostati pozitivan.

Racionaliziranje haosa – mač sa dvije oštrice

U psihoanalitičkoj praksi Josepha Breuera poznat je slučaj pacijentice Anne O. O ovom slučaju su Breuer i Freud pisali u zajedničkoj psihijatrijskoj studiji. Anna O. je bolovala od različitih poremećaja, a među njima je bio zapažen poremećaj govora (afazija). Na primjer, Anna O. nije mogla piti vodu iz čaše. Ovaj problem je imala sve dok nije ispričala Breueru kako je jedne prilike vidjela psa kako pije iz čaše.

Šta nas uči slučaj Breuerove najpoznatije pacijentice? Anna. O., dakle, nije bila u stanju prevazići svoju traumu sve dok je nije verbalizirala. Sve seanse kod psihologa i psihijatra između ostalog imaju za cilj pomoći ljudima da razumiju problem – da ga iz duše presele u (raz)um. Verbalizacija je nekad odlična stvar. Ne kaže se bez razloga da se pola odgovora nalazi u pitanju. Ako uopšte ne znamo postaviti pitanje, znači da ne razumijemo šta uopšte ne razumijemo.

Verbalizacija, naravno, nije sve. Osoba kojoj umre neko blizak tačno razumije izvor svoje patnje, ali joj to nimalo ne pomaže da prestane osjećati bol. Zato racionalizacija ponekad može biti i izvor frustracije, jer pokušavamo mentalne kategorije i pojmove – razumijevanje i verbaliziranje – primijeniti na dušu. A ona je ipak najveća tajna i nama samima. Henri Bergson, jedan od najpoznatijih filozofa dvadesetog vijeka, napisao je kako racionalizacija duševnih procesa ide protiv onog što on naziva fundamentalno sopstvo – fundamental self (Time and Free Will: An Essay on Immediate Data on Consciousness). Bergson piše: “U velikim krizama su naše odluke zaista slobodne i izražavaju fundamentalno sopstvo. Želimo znati zašto smo nešto odlučili i nalazimo da smo zapravo odlučili bez ikakvog razloga i možda protiv svakog razloga. Ali u određenim slučajevima, upravo ovaj razlog je najbolji od svih. U vrijeme velikih i značajnih kriza (…) odlučujemo u inat onome što se konvencionalno zove motiv i odsustvo razloga je utoliko zapanjujuće, ukoliko je dublja naša sloboda. “

Nekad sam čula priču o majci koja je zatekla sina zarobljenog ispod automobila. Kad ga je vidjela, brzo je podigla automobil da bi se dijete izvuklo. Ne znam gdje sam čula ovu priču i da li je uopšte istinita, ali i da nije tačna, sigurno je moguća. Upravo u momentima najvećih kriza dobivamo neku čudnu energiju; počinjemo koristiti onu neslućenu snagu koju svi krijemo u sebi, uspavani dio mozga – zovimo to kako hoćemo.

Želja da nas drugi razumiju

Ovo je ubjedivo jedna od najvećih grešaka. Više će vas razumjeti magarac kojem se čita Dekameron, nego što će vas shvatiti sagovornik o duhovnom stanju o kojem mu se govori (strah, ljubav, depresija, meditativna ekstaza, bol – bilo šta). Ljude po prirodi tangira samo ono što ih se tiče, tako da je isplativije napisati roman sa protagonistom sa kojim ćete se poistovjetiti, nego im pokušavati nešto objasniti. U krajnjem, zbog svoje vječne osuđenosti na kontekst i perspektivizam, ljudi stvari nikad neće vidjeti drugačije nego iz vlastite tačke gledišta. Zato traženje potvrde ili osude nekog vlastitog postupka skoro da nema nikakvog smisla. Ko je, u krajnjem, taj ko će da sudi? Zato – kad god ste na životnoj raskrsnici i u momentima krize, isključite razum. Sjetite se Bergsonovih riječi o fundamentalnom sopstvu, jer ćete ako je kriza stvarno ona prelomna, životna, svakako odlučiti u skladu sa tim “fundamental self” . (A sve one koje nam nameću vlastito self, možete u tišini smjestiti gdje im je mjesto.) Ako ih pogledamo s ove strane, krize koje ruše sve temelje u životu i nisu tako strašne – možda život neko vrijeme neće imati smisla, ali to je nikakva cijena ako ćete, kako Bergson kaže, poslije zauvijek otkriti ko ste. Nije slučajno što se neki ljudi zauvijek promjene poslije neke nesreće – fizičke ili psihičke.

Društvene mreže

Od postanka svijeta do danas, ljudima je trebala neka vrsta ekstaze (ex-stasis, u smislu izlazak iz sebe). Šamani to čine putem magijskih rituala i opojnih sredstava, narkomani uz pomoć droge, derviši uz pomoć zikra. Savremeni običan čovjek to radi uz pomoć jednostavnog klika na LOG-IN. Ono je magična pregrada koja razdvaja naš stvarni život od jednog čarobnog svijeta u kojem su pomjerene granice vrijeme prostora: sad je tu slika nečije bebe, pa onda reklama predizborne kampanje, post iz 2008., pa video koji je objavljen „just now“. Scroll down čini da se na magičan način pomiješaju koordinate vremena i prostora i bez da da shvatimo kako, na društvenim mrežama gubimo sate, dane, a sad već i godine! Pri tom društvene mreže imaju moć da još više pogoršaju duhovni disbalans od kojeg se (ne)svjesno pokušava pobjeći. Facebook koji je samo iluzija (Baudrillardovim riječima – simulakrum) se možda ipak prečesto uzima kao stvarnost sama. Svako će, naravno, pokušati predstaviti sebe onakvim kakav želi biti viđen. Ko se još to usudio staviti ovakve postove: „Danas sam krajnje sjeban/a. Moj život nema nikakvog smisla, feeling – depressed.“ Sve što vidimo su uglavnom nasmijana lica i životi drugih koju su nam samo predstavljeni tako da, dok ih gledamo u pidžami sa jutarnjom kafom, depresivni ili raščupani – zaista izgledaju svjetliji nego naši vlastiti.

Preokupacija sa aktualnosti

Martin Heidegger u poznatoj knjizi Bitak i vrijeme je (između ostalog) pisao o konceptu temporalnosti. U jednostavnim terminima – mi kao bića smo bića po tome što živimo u vremenu, ali se od ostalih bića razlikujemo po tome što smo toga svjesni. Još banalnije – Mujo zna da će umrijeti i cijeli svoj život organizuje i planira u odnosu prema tom kraju. Mujo je ona vrsta bića koja se zove Tubitak, jer Mujo zna da je u vremenu. Krava možda i zna da će umrijeti, ali joj to baš nije bitno za organizaciju svakodnevnice, tako da krava nije Tubitak, ona je obično biće. Kod Muje je isto tako važna orijentacija prema budućnosti. On ide u školu, jer to ima smisla zbog upisa na fakultet. Upis na fakultet ima smisla, jer će Mujo naći posao. Zarađivanje ima smisla, jer… itd. Sve što radimo, radimo zbog neke projekcije prema budućnosti. Depresija i neraspoloženje čine da nestane ova projekcija prema budućnosti. ŽIVOT PRESTAJE IMATI SMISLA! Preokupirani smo sa aktualnošću i čini se da smo u situaciji u kojoj nema izlaza. Zato je važno „izaći iz sebe“. Ne kroz Facebook, ne kroz narkotike. Jedan od najboljih načina da zaboravimo na vlastite probleme je zapravo usmjeravanje na problem drugih. Naravno, ne tako što ćemo se njime naslađivati, nego što ćemo ga probati riješiti.

Heidegger je napisao da je autentičan samo onaj Tubitak koji ostvaruje projekciju prema budućnosti. Onaj Tubitak koji je preokupiran samo sa aktualnošću je neautentičan Tubitak. Ko još želi biti neautentičan?

P.S. Zar nije filozofija sjajna?

Vjera

Za vjernika je depresija out-of-the-question, ali zašto? Česta objašnjenja za to su da vjernici sve vide kao iskušenje, da prihvataju Božju volju, ne gube nadu u Milost. U islamu je, na primjer, važna refleksija na Poslanikovu praksu, jer se vjeruje da historijski gledano, nema osobe koja je imala više pehova – napadi i optužbe, smrt roditelja u djetinjstvu, smrt vlastite djece, progonstvo, djelovanje crne magije itd. Istrajnost u problemima nije teška, ako već znamo da je Isus mogao pružiti i drugi obraz za onog ko mu udari šamar. Vjernici bilo koje vjere zapravo nastoje da ne dođu u životnu situaciju u kojoj će reći da život nema smisla.

Da, život sam po sebi nema smisla! Čine ga smislenim različite stvari koje nas čine sretnim i zadovoljnim. Nekom je smisao života obrazovanje, nekom posao, nekom ljubav, nekom djeca, nekom samo da je što više hljeba i igara! Ali isto tako, svaki od ovih davalaca smisla ima mogućnost da nestane. Ako se to ne desi našom vlastitom voljom, naravno da „život više nema smisla“. Ljudi koji vjeruju u „viši smisao“ zato često životne krize ne doživljavaju kao ultimativni krah, jer smisao koji oni vide, obuhvaća svaki drugi smisao.

Nada

Ako smo preokupirani nekim problemom, zadnje što vidimo je horizont budućnosti. Zapravo, problem u kojem se nalazimo ukopava nas u sadašnji trenutak i poput vrtloga vuče dolje, dolje, dolje, dolje… Propadamo kao Alisa u zemlju čuda. Karakteristika tuge je gledanje u prošlost, a karakteristika nade je pogled u budućnost. Zašto je inače duh bogatiji sa nadom, nego sa nostalgijom? Nikad ne treba previđati važnost ovog aspekta. Tek smo zahvaljujući pogledu u budućnost spremni i sposobni učiniti da sadašnjost ima smisla.

Pogled u prošlost

Koliko ste puta bili u situaciji da kontemplativno gledate u prošlost i mislite da vam je bilo bolje dok ste imali ovo ili ono – mladost, neku osobu u svom životu, drugi posao, dok ste bili u srednjoj školi ili na fakultetu? Zapravo, vratite se u mislima u taj trenutak i moguće je da ćete otkriti kako je i u tom samom trenutku bilo nezadovoljstva stvarnim stanjem, kako ste mislili da ste bili sretniji dok ste radili upravo nešto drugo, ili još gore – mislili ste da ćete biti sretni kad budete u situaciji u kojoj ste sada. Umjesto da nostalgično gledate u prošlost ili da pasivno očekujete (bolju) budućnost, zamislite samo da nemate nešto što imate sada. To nas dovodi do naredne stavke.

Zahvalnost

Iz knjige Secret (Tajna) sam naučila sjajnu mudrost. Sretni ljudi nemaju sve. Sretni ljudi su samo zahvalni na onom što imaju. Dijana možda nema auto, možda nema novac za egzotična, pa čak ni neegzotična putovanja, nema neke sreće u ljubavi, ali se kunem vlastitom dušom da ne poznajem osobu koja će se više obradovati šetnji u prirodi ili sitnici koju joj poklonite. Nisam upoznala osobu koja će na kreativniji način iskoristiti stari komad odjeće i koja cijeni sve što ima. Vedad ima „sve“ – auto, odličan posao, novac, djevojku koja ga „drži kao malo vode na dlanu“, razmišlja kako da mu napravi što originalniju hand – made čestitku za rođendan, stalno misli kako da ga usreći, on je obišao pola svijeta, inteligentan je, živ je i zdrav, ima sve prilike za sretan život, ali jebiga – Vedad to ne vidi. Za njega je sreća samo u onom što nema – u nekom drugom gradu, u nečemu što je prošlo ili što tek dolazi. Jesam li spomenula da Dijanu češće viđam nasmijanu nego Vedada?

Možda zvuči smiješno, ali pokušajte: svaki dan u roku tokom najmanje sedam dana sastavljajte listu od stvari na kojima ste stvarno zahvalni što ih imate. Zvuči imbecilno, ali zaista potpuno mijenja pogled na život.